Dogodilo mi se ponovo.
Zaljubila sam se luđački, strastveno i neopozivo.
Na prvi pogled.
Nije mi prvi put.
Desilo mi se četiri puta do sada.
I ni jednom nisam požalila. Kad se za nešto zapizdiš tako strastveno, ne može ispasti loše. Ok, možda neće trajati vječno. Ali ionako ništa nije vječno.
Ako se mene pita, nek traje i jedan dan, al nek bude do jaja.
U bespućima interneta tražili smo agenciju za procjenu i prodaju kuće.
I sasvim slučajno naletjeli na njega.
Apsolutno najsavršeniji penthouse, sa ogromnom teraseštinom. Istog trena sam znala da je to TO.
Da, velik je.
Da, skup je.
I ne, ne možemo si ga priuštiti.
Ali on je jedini pravi za mene.
Prije nekih četiri – pet godina na isti način sam se zaljubila u našu kuću. I ljubav je trajala. I završila.
Mislim da sam izašla iz faze ekološki osviještene kućanice.
Ok, skuhala sam pekmeze, mousse od jabuke, uzgojila grašak, mrkvu, rajčice, paprike, tikvice i nekoliko vrsta salate.
Probala sam, vidjela da mogu i ja sam s tim gotova.
Ne želim da me korov gleda prijekorno, jer radije idem na tržnicu nego da sama sadim.
Živjeti u idili bilo je zabavno neko vrijeme. Dosadilo mi je.
Moje dijete više nije malo. Ne kotrlja se od vrha do dna voćnjaka. Ove zime sanjkao se ravno dva puta.
Sjećam se nekoć dok smo živjeli u stanu, jeli smo najčešće špagete sa rajčicom i maslinama. Iz barilline teglice uglavnom :D
Sada kuham sabrana jela. Puna svježeg povrća i mesa. Nekako, čovjek se ne osjeća ok ako servira gotovo jelo, a gleda svo to zelenilo i mir oko sebe.
Ako živiš u idili imaš potrebu biti u ravnoteži.
Ja nisam u ravnoteži.
Moja je ravnoteža biti izvan ravnoteže.
Sjećam se dana kada bi Suprug i ja preko piđama navukli jakne, uzeli pseto i odbauljali u kvartovsku birtiju na kavu.
Kad bi napušeni u tri ujutro išli na susjednu pumpu po čokoladice i montana sendviče.
Živjeli smo u limenci, sanjali velike snove i umirali od smijeha.
A onda smo odrasli, dobili dijete, kupili kuću i počeli kuhati zimnicu.
I ja sam strastveno željela biti u ravnoteži. A kad mi je to dosadilo, počela sam se osjećati krivom. Krivom jer mi nije sve u savršenom redu, krivom jer kupujem a ne uzgajam, krivom jer nisam sretna sa svim tim što imam.
U jednom trenutku vrlo sam ozbiljno razmatrala mogućnost da u vrtu uzgajam koke. Koke kao domaće životinje.
U stalnoj potrazi, promjenu sam tražila na mjestima na kojima za mene promjene nije bilo.
Ne znam hoće li, i kako biti moj.
Ali ja vjerujem da kada znaš da je nešto pravo za tebe, cijeli Svemir se uroti da to i dobiješ.
Vidim terasu i grijanje dupeta u hot buble tubu dok je sve u snijegu.
Vidim ljetne tulume pod zvijezdama i gajbe ledene pive. Može i šarenih koktela.
Vidim ogroman prostor u kojem mogu zapaliti pljugu bez osjećaja krivnje što trujem zrak nikotinom.
Minimalističku kuhinju koja je pogodna za rolanje sushija, ali ne i za kuhanje zimnice.
Stan koji sa sobom nosi lakoću. Koji te ne obvezuje.
Stan koji ima predznak „zabavno“.
Od same pomisli na to, letim.
Ono što je u jednom trenutku života toliko ispravno i pravo, u slijedećem može biti opterečavajuće.
Lov na sreću vodi zavojitim putevima.
Odustati od nečega ponekad može biti teže nego što se čini na prvi pogled.
Biti sabrana i ekološka bila je moja misija. Nisam baš uspjela onako kako sam to željela.
Ipak vjerujem da na to treba gleda kao na priliku za napredak, a ne kao na neuspjeh.
Jer na kraju svega, ipak, samo mijena stalna jest.
A poznavati i prihvatiti sebe, najviši je stupanj mudrosti koji je moguće dosegnuti u ovom životu.
