SVI MOJI PUNTI KAD SE ZBROJE

Ima li išta prigodnije nego 31.12. zbrojiti račune i napisati jedan blog?

Željela bih napisati svašta.
Željela bih objasniti mnoge stvari.
Sebi i drugima.

Ali neću.
Kad ja krenem u objašnjavanje, stvari najčešće ostaju neobjašnjene.

Ova je godina za mene bila godina prijatelja i godina ljubavi.
Ova je godina za mene bila godina učenja.
O sebi.
O drugima.

Dogodile su se mnoge stvari. Oku vidljive i oku nevidljive.

U svojim intimnim lutanjima prošla sam kroz mnoge uspone i mnoge padove.
Tražila odgovore i ne nalazila ih.


Ovih sam dana u glavi prolazila sve događaje koji su obilježili proteklu godinu. Proživljavala ih ponovo i željela pisati o njima.
U ovom trenutku gotovo da se ni jednog ne mogu sjetiti.
Ali nije mi žao zbog toga, jer sjećanje na događaje nije nestalo.
Samo je ustupilo mjesto nekoj čistoj radosti.
U ovome trenutku užasno sam sretna.
Kada osluhnem srce znam da je godina iza mene bila dobra.

Naučila sam da kada imaš prijatelje, imaš sve.
I možeš sve.



Ove godine sam naučila da što se manje opterećujem, stvari ispadaju bolje.
Badnjak može biti savršen i uz pohane riblje štapiće. Bakalar na nekoliko načina svakako je zamamna pomisao, ali nije nužan da bi blagovanje bilo svečano.
Bogatstvo i svečanost nisu u imanju, nego u doživljaju.


Ove godine još sam naučila da su djeca ptice koje trebaju slobodan let i puno prostora.
Previše brižna ljubav može ti slomiti krila.
A onima koje voliš, želiš da lete visoko i jako.



Naučila sam da vrijedi proživljavati sadašnji trenutak.
Bez sjene onoga što je bilo, i bez kalkuliranja što je slijedeće što će doći.
Samo tako možemo jasnije vidjeti stvari.
Očima ili srcem.
Biti prisutan u sadašnjem trenutku, najbolje je što možeš učiniti za sebe.

Naučila sam da je ponekad prelako reći da voliš.
A preteško dati povjerenje.
Ljubav bez povjerenja nije ljubav.
Ne možeš tražiti od drugih ono što ni sam nisi spreman dati.

Kada sam napokon zaista poklonila povjerenje, naučila sam da ljubav dolazi u svakakvim oblicima.
Zarobljen u očekivanjima, čovjek ju lako ne prepozna.
Odgovor nam ne dolazi uvijek u riječima.


Većinu svog odraslog života donosila sam velike odluke na današnji dan.
Odlučivala sam da ću biti bolja, ljepša, mršavija i pametnija.

Sve sam svoje odluke prekršila.

Ove godine nemam niti jednu odluku.

Samo žarku želju da ne zaboravim sve ono što sam naučila.

RIJEČ, DVIJE U PROLAZU

Pišem ja, pišem.
Ali eto, ne objavim sve.
Neke je stvari bolje ostaviti nevidljivima.

Kako mi idu dani?
Pa kao prvo, jako puno radim.
I iznenađena sam kako mi dobro ide. Zapravo ne toliko kako mi dobro ide, nego koliko me ispunjava.
Skoro, ali samo skoro da mogu shvatiti Supruga koji svaki svoj slobodan trenutak trči u onu svoju zapušenu rupčagu koju zovemo Studio.

Užasno je dobar osjećaj kad negdje oko tri popodne digneš dupe od posla i jedva izravnaš kičmu, ali na stolu ispred sebe vidiš neki konkretan rezultat.

Znam, teško vam je povjerovati slovima koje čitate, ali eto...neki od nas toplu vodu otkriju u tek u nekim poznijim godinama.

Ovih dana se općenito osjećam nekako sjajno.
Nije da su okolnosti realno sjajne.
Tri dana sam već na antibioticima. Natečenog zuba.
Ne zato što ne idem redovno zubaru.
Naprotiv.
Ja sam opsjednuta zubima.
Obožavam ići zubaru.
I najsretnija sam kad mi buše zube bez anestezije.
Za mene je to tako pročišćujuće. Taj osjećaj da radim nešto zaista dobro za sebe i svoje zdravlje.
Dakle desilo se naravno, da sam preosjetljiva na neki sastojak lijeka. Pa sam sva natekla. I sve me boli. Još uvijek.

Onda osim toga, i dalje kašljem i slinim i sve što ide uz to.
Jednom kada se prehladim, kod mene to traje do proljeća.
Gotovo bez prestanka.

Onda još, ne usuđujem se javljati na telefone.
Jer me stalno zovu iz agencija za naplatu potraživanja.
Da, to me oduvijek nerviralo kod Supruga.
Govorila sam mu da se jednostavno MORA javiti i suočiti sa problemom. Da problem neće nestati. Samo će rasti. I da se odrasle osobe javljaju na telefon. I blablablablabla.....

Na kraju sam usvojila njegov obrazac ponašanja.
Bar dok ne sjedne neki honorar.

Doživim manji histerični napad kad mi zazvoni mobitel. Automatska mi je radnja stiskanje gumba silent. I hitno pretraživanje broja na imenik.hr.
Tako me frendica već danima pokušava pozvati na djetetov rođendan.
Ali ja se ne javljam. A njen broj nije zaveden u imeniku.
Jebiga, svi se od nekoga skrivamo.
Sreća pa postoji internet i postoje forumi.
Nađu se ljudi na kraju.
Najčešće.


Dakle sjedimo mi maloprije na kauču i Suprug mi sav zabrinut veli da ne zna kako će u Petak na Pantovčak.
Ima naime primanje kod predsjednika. I neregistran auto. Da, još uvijek.
A kad ideš kod predsjednika, traže te dokumente. Policajci. I onda vide da ti auto nije registriran već....pa možda bolje da ni ne izgovaram koliko dugo.
Pa ti idi predsjedniku.



Što se fejsa tiče, moram priznati da tu imam pomalo podijeljenje osjećaje.
Istovremeno se osjećam i nevjerovatno slobodno i užasno mi fali.
U biti, nedostaju mi neki ljudi za koje se nisam nadala da će mi nedostajati.
Eto, što bi se reklo, fejsbučiš s nekim s kim se možda nikada nisi baš nešto posebno družio inače, i da i ne znaš ljudi ti se uvuku pod kožu :)))
Tako da se ipak veselim svom povratku do kojega brojim još petnaestak dana.

Veselim se i nekim tulumima i druženjima koja se uvijek dogode u ovo blagdansko vrijeme.

I tako...reklo bi se zaista ništa posebno.
Nešto malo dobrih stvari.
Nešto malo više problema.
Ali osjećam se sjajno.

Nešto se od tog zadovoljstva krije u radu.
A nešto se možda krije u onome što napišem a ne objavim ;)

IMA LI ŽIVOTA BEZ FEJSBUKA?

Vježbam nogu u lavoru posoljene vode i tipkam.
Na žalost more mi nije pri ruci, a nisam ni u mogućnosti za svakodnevne odlaske na bazen, iako ne bih imala ništa protiv.
Preostaje mi tako narančasti, jajasti lavor sa vodom vulgaris, obilno začinjenom sitnom morskom jodiranom soli.
Paškom naravno.

Ima tri dana da sam skinula longetu i dobila genijalnu čizmu.
Koju sam morala sama kupiti.
Hzzo naime ima neki čudan pravilnik po kojem, ako si operiran ne možeš dobiti čizmu, ali ako nisi operiran onda možeš.
Čude se tome svi, pa i oni u bolnici.
Jer oporavak bez čizme znači još puno mjeseci longeta pod raznim stupnjevima.
Što znači puno dulje, puno teže i neusporedivo manje učinkovito.

Pa su se u bolnici dosjetili jadu i sada ne pišu na papirima za hzzo da je čovjek operiran.
E, al nisu ni ovi iz hzzo-a veslo sisali, pa su se i oni dosjetili da za svakog pojedinog pacijenta, under cover nazovu bolnicu, pa se raspitaju za zdravlje.

Ovi u bolnici, ne sluteći ništa, misle zove valjda zabrinuti rođak, pa radosno iskoriste priliku da se malo pohvale, računajući valjda da je dobra svaka prilika da poprave imidž hrvatskog zdravstva u javnosti: "Da, da pacijent je operiran! I to našom najnovijom metodom. Znate jedina smo bolnica koja radi takav zahvat!"

E nećeš majci!!! - usklikne u mislima agent hzzo-a s druge strane telefona i na glas pristojno zahvali i pozdravi, lupajući istovremeno samozadovoljno pečat "ODBIJENO" na spis.

I tako nam je rečeno "da, možete se žaliti, ali prva se žalba automatski odbija pa se možete žaliti drugi put i onda se možda možete nadati eventualnom pozitivnom ishodu blablabla..."
A meni čizma treba idući tjedan.
I tako ode Suprug u jedan dućan, u drugi dućan i u treći dućan. U svima mu vele: "Znate politika je da svi imamo iste cijene. A cijena je 1500 kuna, hvala lijepa."

Zove me na mobitel, ja sva očajna, glumim požrtvovnost i znajući da on to ni u jednom trenutku ne bi dozvolio, makar morao prositi na ulici, kažem: "A gle pa nije to tako strašno, nosit ću longete još šest mjeseci."

"Ma kakvi" - kaže on - "U Ponedjeljak mogu dići još 1000 kn sa kartice, a za 500 ćemo do tada još nešto smisliti."

U tom trenu, potpuno nesvojstveno meni, (jer ja sam ipak dijete svoje majke, a ona je jednom, JEDNOM u životu morala nešto faksirati i nije joj se dalo s oproštenjem zajebavati po pošti, pa me poslala u dućan da kupim faks) probudio neki nepoznati, duboko zakopani, racionalni dio mene i ja sam se sjetila da sigurno postoji bar jedna čizma u plavom oglasniku.
I postojala je.
Jedna jedina.
Za 900 kuna.

I tako sam ja dobila svoju čizmu.
I sada hodam.
A prvi izlazak je bio u CC1.
Trebalo je kao kupiti djetetu poklon za Sv. Nikolu.
Kako je bilo dobro nakon mjesec i pol dana udahnuti ustajali vrući zrak shoping centra i preroštati sve police u Mulleru.

Jest da sam ostatak dana plakala od bolova, ali ne žalim ni minutu.

Samo postavljanje čizme prošlo je relativno glatko.
Naime, liječnik koji me operirao doživio je kao upravo neshvatljivo veliku uvredu moj odlazak iz bolnice dan prije nego što me on htio pustiti.
Ok, možda sam mogla to i pretpostaviti obzirom da je urlao iz ordinacije da ako odem da se više nikad ne vratim, ali mislila sam da će ga proći kroz mjesec dana.
Bila sam preoptimistična.

Onaj dan kada sam došla po novu longetu, doslovno se zaključao u drugu prostoriju vrišteći kao histerična žena: "Ja sam vama rekao, ako odete da vas više ne želim vidjeti tu!! Ja vas neću pregledati, NEĆU! Odite gdje god znate!"

Sestre su ostale potpuno zbunjene, pogledavale su prvo u mene, pa u zaključana vrata.
Ja sam doslovno umirala od smijeha.
Mislim, ok je to što me nije htio pregledati.
Zapravo, nije uopće ok.
Ali ajde, mogu shvatiti da mu njegov profesionalni ponos ne dozvoljava da me pusti da radim što me volja, prelazeći hladnokrvno preko njegovih liječničkih preporuka.

Ali da se zaključa u drugu prostoriju?

Mislio je valjda da ću sa štakama, u gipsu trčati za njim gurajući mu pod nos svoju nogu kako bih ga prisila da je pogleda?!

Uglavnom, za treći posjet bolnici i postavljanje famozne čizme sam očekivala svašta.
Od toga da će zabraniti cjelokupnom osoblju, uključujući sestre i fizioterapeuticu, da me pregledaju, do toga da zaključa vrata čitavog odjela kako bi me fizički spriječio da prodrem u njegov svijet.

Bila sam spremna na to da ću se morati svađati s njim, reći mu da ionako ne trebam njega nego samo fizioterapeuticu.
Bila sam spremna čak i na to da ću ga na kraju ipak morati prijaviti upravi bolnice i liječničkom povjerenstvu, ako zabrani da me netko drugi primi.

Ali sam se ipak najviše od svega nadala da neće biti na odjelu, da će mi fizioterapeutica namjestiti čizmu i poslati me uzv, pa da odem doma.

Naravno da se pojavio čim sam sjela u čekaonicu.
Ošinuo me pogledom i nestao u ordinaciji.
Glavna sestra se ulovila za glavu kad me vidjela.
Iako su prošla puna dva tjedna, svi su se jako dobro sjećali scene.

"Doktor se zatvorio u kancelariju da vas ne gleda, sada možete ući." - svečano mi je objavila sestra nakon petnaestak minuta.
Pregledao me njegov kolega, fizioterapeutica mi je stavila čizmu, objasnila što da radim i poslala me na uzv.

Sve je prošlo glatko.
Moram samo jako, jako paziti da mi nikada više u životu ne pukne tetiva jer doktor me očigledno mrzi iz dna duše.
Toliko da ne može podnijeti da me pogleda.
Nego se mora zaključati u drugu prostoriju.
Ako me slučajno sretne na cesti, postoji opasnost da padne pod tramvaj u pokušaju da što brže pretrči na suprotnu stranu ulice.
Sreća da ja tako rijetko dolazim u grad.

Ponovo početi hodati bilo je, blago rečeno, grozno.
Dok sam pokušavala stati na nogu, prvi put u životu mi je pozlilo od boli.
Na hodniku je bio nekakv frajer koji se hvalio da je on uspio za deset minuta.
Nekima je trebalo i par sati.
Rekao je da je cijelo vrijeme vježbao u teretani.
"Dobro, ne možeš donji dio, ali torzo možeš" - hvalio se.

Bio je to izazov i stala sam na nogu jednako brzo kao i on.
Pričekala sam sa onesviješčivanjem dok nisam izašla vani.


Doma sam si priuštila spa pedikuru i depilaciju za tu jednu jadnu nogu.
Druga još dan danas nije došla na red.

Boli me, natiče, moram ju vježbati blablablablabla, ali sutra idem u kino.
Život je totalno lijep.


Kako loše vijesti nikada ne dolaze same, tako je i sa dobrima.
Druga je novost u mom životu da sam izvršila malo virtualno samoubojstvo.
Ubila sam svoj profil na fejsu.
Možda je previše reći "ubila".
Ne dozvoljava ti fejs tek tako da odeš.

Dovoljno je samo se ponovo ulogirati na stari pass i sve je opet tu.
Kao da nikada nisi ni otišao.
Tvoje fotke, stari statusi, frend lista...sve.

Tako da eto, izmaknuo mi je taj božanstveni osjećaj katarze.

Cijela situacija kad bolje razmisliš i nije loša, jer poznavajući količinu moje ovisnosti, brzo ću dopuzati natrag.
Dala sam si za početak fore mjesec dana.

Zanima me, ima li života nakon fejsbuka?
Može li čovjek postojati, družiti se, viđati prijatelje i znati što se s njima događa, čak i ako nije na fejsu.
Moja je omiljena rečenica "Ako nije na fejsu, nije se dogodilo".
Zanima me, hoću li i dalje postojati iako me nema na mreži svih mreža.
I zanima me tko ću biti sada kad me nema na mreži svih mreža.

Za početak mogu reći jednu stvar; radila sam više u posljednja dva dana, nego u posljednjih....ne sjećam se od kad.
Nekako odjednom imam jako puno vremena.
I jako puno kreativnih ideja.
Što je dobro.
Jer dobre stvari zapravo dolaze po tri u kompletu.

Suprug i ja dogovorili smo se da ćemo se razvesti.
Čim riješimo financijsku situaciju.
Što i nije moguće u neko baš dogledno vrijeme, ali koga briga za detalje.

Rekao mi je: "Gle, ako se želiš razvesti, nema problema. Ali izvoli početi zarađivati. Ja ne zarađujem dovoljno da uzdržavam dva domaćinstva!"
Što totalno nije istina.
On bi sa svojom zaradom komotno mogao uzdržavati dva domaćinstva.
Potrebna mu je samo minimalna racionalizacija troškova.

A to u ovom slučaju ne bi trebao biti problem, jer ne imati mene za ženu je racionalizacija samo po sebi.

No dobro, važno da smo se mi dogovorili.
I da ja radim.
Jednom ću nešto i zaraditi.
Valjda.

Neobično je to što se nakon dogovora o razvodu slažemo bolje nego...pa, ne sjećam se od kad.

Tako smo danas razgovarali.
Ja čim počnem raditi, pročitam nešto, ili vidim nešto i odmah počnem sumnjati u ono što radim.
Da nije dovoljno dobro.
Da nemam pojma.
Da je svaka moja ideja već lanjski snijeg.
Da ovo što radim zapravo uopće nije ono što bih trebala raditi.
Da je možda moje Svemirsko poslanje nešto potpuno drugo.

"A ništa, ti onda naruči McChicken umjesto Big Maca" - veli mi on.

Gledam ga zbunjeno.
I shvaćam.
Istina je...ja uvijek moram probati nešto novo. Ne mogu se odlučiti za najdražu klopu i naručiti dva puta isto.
Ne mogu se odlučiti da je nešto moj posao i posvetiti se tome bez pitanja čeka li nešto novo iza ugla.
Nešto bolje, nešto više moje.

Gađđemit već sam osam godina u braku i još uvijek se nisam odlučila da je to TO.

Stalno se pitam, što ako je tamo negdje u Svemiru nešto što je zapravo moja sudbina koja čeka da dođem po nju?
I takva sam oduvijek.
Po svim pitanjima.

Nešto se desi i ja se oduševim.
I trenutak kasnije počinju pitanja...što ako, možda ipak, zašto ne bih...i tako u nedogled.

Možda biti odrastao znači preuzeti odgovornost.
Odabrati prugu i onda voziti po njoj.
A ne stalno plesati po tankoj žici čekajući neki znak koji će nas osloboditi.

Da li je pošteno ići od muškarca do muškarca, probati i reći "mah nije to to".
Ići od posla do posla i pri najmanjem nagovještaju krize reći "mah nije to to".
Mijenjati život po život odbacujući ih uz put kada nam dosade i jednostavno potom odabrati neki novi.

Biti odrastao znači preuzeti odgovornost.
Voziti po onoj pruzi koju si odabrao.
I pronaći zadovoljstvo u tome.
To ne znači samo biti odrastao.
To znači i biti sretan.

"Možeš li obećati da ćeš dvije godine raditi svaki dan. Svaki dan bar sat vremena bez iznimke?" - pita me on.

"Mogu" - svečano obećavam.

"Možeš li obećati da ćeš dvije godine pisati svaki dan. Svaki dan bez iznimke. Ne moraš objaviti ono što napišeš, ali moraš pisati svaki dan." - nastavlja dalje.

"Mogu" - svečano obećavam.

"Kada ti prođu te dvije godine bez fejsa.." - objavljuje on zaključak..

Hey wait a minute!!

WHO SAID ANYTHING ABOUT FACEBOOK!!!

Obećala sam samo mjesec dana :)))