RAZGOVOROM LJUBAV RASTE ILI KAKO SE PONOVO ZALJUBITI U VLASTITOG MUŽA

Običan je ovo dan za čovječanstvo, ali neobičan za moj brak.
Jutro je počelo vrlo uobičajeno.
Ja sam se ustala, probudila dijete, spremila ga i odvela u vrtić.
Suprug je spavao.
Kada se ustao, pronašao me u mojoj omiljenoj pozi, sklupčanu na kauču sa laptopom u krilu i prvom kavom u ruci.
Ne sjećam se više oko čega, ali uspjeli smo se posvađati nakon nepunih deset minuta, koliko je njemu trebalo da si skuha i popije kavu.

Otišao je u studio, a ja sam se prisilila uloviti kućanskih poslova, koji mi iskreno govoreći, već izlaze na nos i zbog kojih mi svaki dan izgleda isto.

Ipak nekako kroz jutro, vraćao se svako malo k meni, i u jednoj od tih usputnih posjeta počeli smo zezanciju oko toga da bih ja sada rado malo nešto drugo.
Nekog novog muža koji je potpuno različit od njega.
A da ni djetetu ne bi škodilo da dobije neke drugačije muške utjecaje, manje svemirske, a više ovozemaljske.

"Možeš se razvesti od mene. Možeš otići s drugim, ja ću te čekati jer znam da nećeš moći bez mene i vratit ćeš se kad tad. Ja te volim toliko da sam spreman pustiti te." - reče on na to sasvim opušteno i ode dalje.

"Naravno, to je zato jer si samouvjereno đubre i misliš da me nitko drugi nikada ne bi ni pogledao!!" - tulim ja u suzama svoju dnevnu dozu samosažaljenja.

Dva sata kanije, kada sam uzela pauzu, skuhala si kavu i sjela pred laptop na terasi, evo ti njega ponovo.
Odmah me oprala nervoza zbog njegove sposobnosti da se pojavi i puni mi glavu nekim svojim pričama, onda kada ja želim biti sama.
Sjedne čovjek pored mene i pogleda me.
I nekako, gleda me i za promjenu, osjećam da me vidi.

"Dosta mi je svega. Imam potrebu danas ja odvesti dijete u muzičku školu." - izjavi čovjek ničim izazvan i opušetno se nasloni, izvaljen na suncu.

Ja malo zazujim od iznenađenja i odmah oprana osjećajem grižnje savjesti što preuzima moju obavezu, krenem kuhati pravo i potpuno Jelo.
On dođe zamnom, legne se na kauč i nekako mic po mic počnemo razgovarati o nama.
The Razgovor koji muškarci mrze valjda više od ičega na svijetu.
Sve možeš, ali za Boga miloga ne započinji The Razgovor.

I tako nakon jako dugo vremena u našem braku, doznam ja svašta.

Komplicirana sam (jesam), lako popizdim (istina je), samnom je teško razgovarati jer sve okrećem naopako (mogu prihvatiti kao točno), njemu je potrebno puno više nježnosti (to prihvaćam malo teže, jer on pri tom zapravo misli na ljubiĆastost, ali ok, mogu se potruditi), želi da provodimo više vremena kao obitelj KOD KUĆE (mrzim biti kod kuće) i želi da sam manje na internetu (OMG, kill me now!).

Ja njemu kažem sve što ja želim; seks na dnevnoj bazi (OMG, kill him now!), vikende u prirodi (može prihvatiti), da ponekad smisli neku zajedničku aktivnost koja bi usrećila MENE.....ok, moj popis je stao tu negdje otprilike.
Zapravo sam totalno nezahtjevna osoba, ma koliko mi šutjeli o tome :P

Objasnio mi je da smo mi svemirski povezani. Da između nas postoji razumijevanje i ljubav koje svakodnevne pizdarije ne mogu izbrisati ni za sto godina.
Ok, misli on, ljudi se udalje, ali ovo naše...nema šanse. On ZNA da je to TO.

"Povezani smo do kraja života." - svečano izjavljuje.

"Naravno da smo povezani do kraja života, glupane, imamo dijete." - odgovorim mu ja cinično.

"Nema to nikakve veze sa djetetom. Da Čovječuljak nikada nije ni postojao, ja bih mislio isto to." - uvjeren je on.

I onda mi je priznao da je poduzeo korake da pronađe ženu koja će nam pospremati i povremeno kuhati.
Želi stvoriti uvjete u kojima ću ja imati više vremena baviti se kreativnim radom i pokušati pronaći nešto što će me ispuniti.
On zna da mi je dosta toga da mi svaki dan izgleda isto i on razmišlja o tome.
A zna i to da je potrebno obaviti tisuću glupih dnevnih stvari koje izgledaju kao da ne postoje, a itekako ti odnesu vrijeme i energiju.

Ne, on nikada nije želio da ja budem njegov servis i tehnička podrška.
On me podržava u svemu što ja odlučim. On me voli jer sam ja ja.
I želi mi pomoći da se pronađem.
Svejedno mu je hoću li servirati ručak iz Mercatora, sendvič ili neću servirati ništa.
Naravno on voli kada mu serviram Jelo, ali njemu to nije toliko jako važno.
Važno mu je samo da mu ne skuham grah na dan koncerta. Sve drugo mu je u redu.
On zaista želi da ja budem sretna.

Zaljubio se u moj smijeh prije nego me vidio.
On želi da se ja uvijek smijem.
I spreman je napraviti što god je potrebno.

Uvjerio me da je ova godina samo jedan težak period u našim životima.
I zamolio me da još malo budem strpljiva.
Neće ovako biti zauvijek.
On je svjestan dijela tereta koji ja nosim, da bi on bio tamo gdje želi biti.

A ja sam čitavo vrijeme vjerovala da mu je važno samo da ima obitelj kao svojevrsnu bazu.
Da mu je važno samo ono što se događa u njegovoj glavi.
Da sam za njega neka sjenka u pozadini, koja je tu kako bi njegov život učinila jednostavnijim.
Da više uopće ne doživljava moje postojanje.
Mislila sam da je zaboravio zbog čega smo se nekoć zaljubili jedno u drugo.


Priznajem da sam se zamislila.
Ja sam sklona vjerovati da rad na odnosu ne postoji.
Mislim, ako moraš RADITI na odnosu, onda odnos nije svemirski.
Ako nije svemirski, baci ga u smeće, ne treba ti.

Lako je prepustiti se svojim brijama. Lako je misliti da si napravio dovoljno kompromisa i da je tebi teže. Ponekad treba razmisliti jesu li oni kompromisi koje si napravio, baš oni koje druga strana želi ili su ti kompromisi ipak oni koji su ti bili lakši za odabrati.
Istina je da razgovorom ljubav raste.
Istina je da možeš ponovo upoznati osobu s kojom živiš već dugo vremena i za koju misliš da o njoj znaš sve, samo zato jer joj pereš gaće i svakodnevno stavljaš Jelo na stol.
Ako se pomakneš i pogledaš iz novog kuta, vidjet ćeš nove stvari.
Ili ćeš barem ugledati stare stvari skrivene iza nečega što ti je do tada ometalo pogled.

Mjesec mi je u raku - rečenica je koja mog muža opisuje savršeno dobro za one koji se imalo bave horoskopom.
Treba puno nježnosti. To osobi moga temperamenta može ponekad biti jako naporno.
Osjetljiv je i lako se povuče. Ne svađa se.
Ja kad popizdim, to zna cijeli svijet.

Ali on je zaista senzibilan. Poznaje me jako dobro i prihvaća me.
Dobro hendla moje promjene raspoloženja i moju potrebu da nestajem s vremena na vrijeme.
I čitavo vrijeme me voli sa uvjerenjem da je to jedino pravo za njega.
Za nas.


Nedavno mi je jedan pametan čovjek rekao: "Možda se trebaš potruditi oko ovoga što imaš. Sigurno je to ono pravo. Čokolada je lijepa knjiga i lijepi film, ali i njoj će jednom prestati puhati u glavi."

Hoće li meni prestati puhati u glavi jedan dan?
Odgovor ne znam.

Ali znam da ću uživati dok traje zatišje.

STATUS: LOSER OF THE DAY

E kad te neće, neće te.
Već danima mislim kako bih napisala nešto.
Kako sam imala sudarčić na semaforu, kako sam učila rolati, kako mi na čelu piše "talk to me" i to privlači svakakve pacijente, kako sam pokušala dati krv i nisu mi je htjeli uzeti, kako sam shvatila da se svega bojim i stvaram drame čim stvari krenu dobro, kako sam shvatila značenje rečenice "da bi bili sretni moramo se odreći dosade, a to nije uvijek laka žrtva"....
Svašta želim napisati i ne ide mi.
Sjednem u deset i pišem dva i pol sata, stisnem "objavi", veza pukne i sve se obriše.
Prokleti wlan, nikad ne znaš kada će prestati raditi i sve što si napravio ode kvragu.

Zapravo, nedavno sam u šali rekla da sam ja baš kao i wlan. Nikad ne znaš u kojem trenutku ću promijeniti mišljenje i prebaciti se na no connection mode.

Neki dan sam sa frendicom išla na rolanje.
Zapravo, već me neko vrijeme muče pitanja kao što su;
Tko sam ja?
Što želim od života?
Kako je nastao svemir i ima li on odgovore?
Ima li života nakon ljubavi :cher_na_zagrebacki:?
I kako da doniram dozu krvi, a da se pritom ne osramotim?

Shvatila sam u nekom trenutku da je došlo vrijeme da malo budem sama. Od svoje šesnaeste godine postojim u paru, ili u nekoliko parova istovremeno.
Naviknuta sam na to da nečije snove posvojim i furam ih neko vrijeme, a kada nastupi trenutak zasićenja skupim stvarčice i odem dalje.
Kako sam se pred Bogom i ljudima zavjetovala da ću ovaj film furati dok nas smrt ne rastavi, a u međuvremenu sam rodila i dijete, prihvatila sam činjenicu da teatralno pakiranje kofera i odlazak u Indiju po smisao života i nije baš prihvatljiva opcija.

Zato sam odlučila taking a baby steps i iz dana u dan osluškivati prilike da naučim što je to što bih JA napravila u datoj situaciji.

Kada sam se na semaforu popela frajeru na gepek sa Suprugovim već dugo vremena neregistriranim autom, zaboravila sam narav luzerice koja uvijek staje na kraj u redu za peciva. Sa strepnjom sam čekala kakav će lik izaći iz auta ispred mene i kad je izašao dečko sa najzelenijim očima koje sam ikada vidjela, izvukla sam svoj najbolji glas princeze u nevolji (onaj koji nisam koristila bar deset godina) i nemoćno zatreptala "Auto mi nije registirian. UBIT će me muž!"
Tip je nekoliko puta pogledao mene, pa rupu na gepeku, pa opet mene i uz uzdah rekao "Ok, izaći ću vam u susret, ali dajte mi bar nešto novaca za popravak".
Dogovorili smo se naći na susjednom bankomatu i priznajem u jednom trenutku sam pomislila da bih mu mogla zgiljati, ali bio je tako drag i pokupio je moju tablicu za koju ja naravno nisam ni skužila da je otpala i donio mi ju u auto uz riječi "ovo će vam još trebati".
Na parkiralištu je rekao da bi popravak mogao koštati oko devetsto kuna. Rupa na njegovom gepeku me gledala veselo, odbrojala sam u glavi dvadeset tisuća koje bih popušila da je zvao policiju i pružila sam mu tisuću kuna.
Pomalo zabrinuto sam rekla da ne znam kako ću sad dalje bez tablice.
Pa ju je on ravnao. I pokušavao našarafiti na mjesto. Ali nije se dala.
Plastika je popucala, branik isto tako, a šaraf se nije dao u rupu.
Izvukao je nekoliko šarenih gumica za kosu i prikačio mi tablicu.
Održao predavanje o opasnostima vožnje sa neregistriranim autom i otišao dalje.

Suprug nije bio ljut. Kada sam u dvorištu izašla iz auta rekao je da sam danas posebno zgodna, a skrhani branik je ionako dobrim dijelom posljedica njegovog sudara sa kombijem croatia airlinesa.
Ionako je on kriv što auto još nije registriran.
Otišla sam na spavanje i spavala tri sata snom pravednika.
Shvatila sam da ću ipak ja morati odvesti auto na nešto nešto za plinsku instalaciju da bismo ga uopće mogli registrirati.

Nakon dva dana išla sam sa frendicom učiti rolati po Jarunu.
Koji sat kafenisanja kasnije i jedan zaključak da sam drama queen, a da ni ona nije ništa bolja, obule smo role.
Jednom kad sam krenula, zaustavljanje je bilo nemoguća misija.
Poskakivala sam po kockicama kojima je popločana staza, ljudi su zamnom izvikivali upute o tome koji je pravilan položaj za rolanje, a ona je iza mene padala po podu od smijeha i pokušavala me pridržavati svom svojom tri puta manjom težinom od moje.
Nakon nekoliko zaustavljanja u kanti za smeće, jednog pada na dupe, jednog zgodnog frajera i jedne tete koja prodaje sladolede, crvenog lica okupanog znojem smjestile smo se parking. Sreća pa oni auti nisu imali alarm.
Bilo je to iber zabavno jutro za mene.

Kad sam na fejsu vidjela da je u Petrovoj organizirano dobrovoljno davanje krvi, pomislila sam da je to prava stvar za moj novi state of mind.
Davanje krvi je vrsta aktivnosti koju ja jako podrzavam, a ipak eto nisam to radila godinama.
Naravno da je Suprug dao sve od sebe da me odgovori. Tvrdio je da ću pasti u nesvijest. Zapravo tvrdio je da bi ON pao u nesvijest, što je automatski značilo da će se to dogoditi i meni. Ako sam se do tada i dvoumila, ta me rečenica učvrstila u namjeri da odem.
Ok, rekao je, ali ja te vozim. Bojao se valjda da ću se srušiti za volanom i uzrokovati još neku nezgodicu na cesti.

Jest da mi je malo bilo slabo čim sam ušla unutra, a još slabije mi je bilo kada sam sjela na onu stolicu gdje su mi trebali uzeti jednu kap krvi iz prsta.
Nisam htjela gledati, pa mi je striček koji pika rekao da ako ja ne budem gledala da neće ni on. Pa su onda nekako već svi gledali u nas. Pa sam ipak pogledala.
Nije boljelo. Ali moja kap nije potonula, što je značilo da nema dovoljno željeza u krvi i da, hvala lijepa, ne žele mojih pola litre.
Suvišno je reći da mi je to slomilo srce.
Unatoč strahu od igle.

Poslali su me doma sa preporukom da se najedem crvenog mesa i crvene cikle i vratim se za petnaest dana.
Ne volim crveno meso.
Ali jesti ću ga, sve dok mi ne uzmu pola litre krvi.

Ne odustajem od namjere da ja budem ja i da radim stvari koje bih napravila da sam potpuno sama.

Naučit ću rolati pa makar mjesecima zabavljala pučanstvo po Jarunu, davati ću krv i napokon ću nabaviti donorsku karticu, savladat ću sve udarce u boksu, bar jednom u životu ću otići do Samobora biciklom, naučiti ću neki novi strani jezik i ponovo ću početi čitati knjige na engleskom.

Da, ja jesam drama queen i bojim se svega novoga. Da, ako je pet dana sve savršeno, izmislit ću razlog da stvorim oluju. Ne znam da li je to zbog toga što se bojim ili zbog toga što ne volim da bude jednostavno.
Još ne prihvaćam značenje rečenice "Da bi bili sretni moramo žrtvovati dosadu. To nije uvijek laka žrtva."
Ja previše pričam i preglasno se smijem, i iako mrzim privlačiti pozornost uvijek mi nekako uspije nastupiti u velikom stilu.
Ponekad pijem i smotam si joint za bolji san. Ovisna sam o čokoladi, iako mi se njen miris gadi.
Rado upadam u patološke odnose.
Sudaram se sa stvarima i malom djecom.
I plačem ako se samnom našališ malo grublje.

Ako pričamo o letenju, ja ću uvijek željeti biti gore pa ma koliko opasno bilo.
U totalnom sam neskladu sama sa sobom.
Ja sam vremenska nepogoda na kotačima.
I nemam pojma o tome što želim.
Ali u meni je more ljubavi i velika želja za učenjem. S vremenom, naučiti ću što je to što bih JA željela.
I neću po to morati otići u Indiju.

One step at the time.

Uostalom kako je to nekoć rekla Marilyn Monroe: "I'm selfish, impatient and a little insecure. I make mistakes, I am out of control and at times hard to handle. But if you can't handle me at my worst, then you sure as hell don't deserve me at my best."

Oprostit ćete mi ako sam ju možda već prije citirala :))

KAD JESEN POKUCA NA VRATA

Baš si mislim, ima već tako jako dugo da nisam napisala ništa novo.


Inače obožavam jesen. Onako kad zamiriši prva hladnoća, kad ti treba neka tuhica da popušiš cigaretu na terasi, kad se magle petljaju brežuljcima pod nogama i kad se mace stišču jedna uz drugu da bi se zagrijale.
Obožavam vrijeme za nove početke.
Ako se mene pita, jesen je vrijeme za nove početke.

Obično Nova Godina označava neko vrijeme za velike odluke.
Ono što je po tom pitanju nekome Nova Godina, meni je jesen.
Nove ideje, nalet svježe energije, nove jesenske cipele, šareni kaput i to je to.
Spremna za novo :)

U jesen, svaki sunčani dan je poklon.
Izađeš i uživaš polako. Upijaš svaku zraku i spremaš ju za tmurnu zimu. Zatvoriš oči, digneš glavu i gledaš sunce iza kapaka.
Uz sebe želiš nekoga koga voliš i tko voli tebe. Jesensko sunce je ono koje se dijeli sa voljenim.
Proljetno sunce te tjera da iskoristiš dan i ostavlja ti osjećaj krivnje ako to ne napraviš. Ljetno sunce je prenaporno, pretoplo i od njega se imaš potrebu skriti.
Ali jesensko sunce je baš ono pravo.

Ovo je prva jesen da ne osjećam zanos novog početka.
Realno gledajući, moj život je lijep.
Imam savršeno dijete koje obožavam. Noću odlazim u njegovu sobu samo kako bih mogla zavući nos točno u onaj pregib između vrata i ramena i upiti djelić njegovog mirisa.
Imam muža koji me jako voli i spreman je potruditi se oko svega što je meni bitno.
Imam hrpu predivnih prijatelja koji su uvijek tu za mene. Na svaki način.
Imam kuću. Imam vrt. Kuham zimnicu. I imam prepun ormar cipela svih boja i oblika.

Da je ovo uobičajena jesen, ja bih sva sretna vadila topliju odjeću, prala ju i veselila joj se. Možda bih kupila nešto novo. Upisala neki kreativni tečaj ili možda školu talijanskog jezika.
Sašila si suknju, napravila nekoliko šarenih ogrlica.
Šetala po rosi i udisala život punim plućima. Smješkala se.
I veselila se svakom novom danu.

Ove jeseni, nije takva jesen.

Oduvijek nosim u sebi neki nemir.
Neki osjećaj da nisam baš na onom mjestu na kojem bih trebala biti. Neki osjećaj da moj pravi život čeka da se napokon u njemu pojavim.
Naravno postoje trenutci kada mi se čini da je sve upravo sve onako kako bi trebalo biti i kada me, kako bi rekla moja draga prijateljica "oblije sreća i prođu me trnci od tog osjećaja".
Ti su trenutci kod mene vezani samo za situacije kada je u pitanju naše dijete.

Iako najveći dio svake majke, dijete ipak nije sve.
U meni još uvijek postojim ja. Sa svojim potrebama i željama, sa svojim snovima i nadanjima.
Što kada imaš prekrasan život a ne nalaziš se u njemu?
I to te koči na svim poljima?
Dogodi ti se nekakva emocionalna blokada koja ti ne dozvoljava da se otvoriš mogućnostima koje ti se nude?

Ova jesen za mene ima miris kraja.
Jutra mi više nisu zamamna i puna obećanja, nego teška i tmurna.
U meni se ne javlja radost očekivanja, nego težina moranja.
Jesensko sunce više nije nešto što dijelim s voljenim, nego nešto što me podsjeća da voljenog nemam.
U glavi mi se nižu slike djece koja se igraju po Pjaci, staraca koji griju kosti na zelenoj klupici punoj sunca, more koje se blistavo ljeska, jugo koje mi mrsi kosu i ostavlja slane tragove po koži.
Čujem zvonki smijeh i veseli žamor.
Miriši more, sunce me miluje i zakapam prste u vlažni pijesak.
Osjećam čvrstu ruku koja me pridržava dovoljno čvrsto da se osjetim sigurna, a opet dovoljno lagano da se ne osjetim zarobljena.

Baš kao u knjizi "Čokolada" vjetar je donio nemir i tjera me dalje.

Nezahvalna?
Možda.

Razmažena?
Možda.

Kada možemo reći da je pošteno da ostavimo sve dobro što imamo i skupimo hrabrost da odemo tražiti nešto još bolje?
Ne nužno objetkivno bolje, ali bolje za nas same.
I kada je dozvoljeno da uzmemo trenutak da razmislimo o sebi, ako smo to propustili napraviti u onom trenutku kada je uobičajeno vrijeme za to?
Kada je trenutak da se emocionalno izoliramo od svega i kažemo "ok, tko sam to JA, što je to što JA želim i što je to što bih sada napravila da sam sada apsolutno sama na svijetu"?
Bez samozavaravanja i bez osjećaja da to radim samo zato jer bih trebala.
I postoji li opravdanje da krenemo za svojim snovima, ako se više ne radi samo o nama?
Što napraviti sa lijepim životom koji nas guši?

I znači li svaki kraj početak nečeg novog ili je kraj ipak samo kraj?