Dugo me već, predugo, ništa nije potaklo da napišem neki redak.
Što se promijenilo?
Danas sam na fejsu dobila pozivnicu za event „ 10. Svečana Skupština udruge RODA“.
Bez razmišljanja sam stisla attending, iako Suprug taj dan vjerovatno ima nastup, pa ću u tom slučaju morati ustati za moje pojmove ekstremno rano da bih stigla na autobus.
Potajno, unatoč potrebi za svakom dustupnom kunom, nadam se da svirke ipak neće biti i da ćemo nas troje zajedno autom u selo roda, Čigoč.
Kada sam se zaljubila u Supruga i došla živjeti s njim u Zagreb, nisam tu poznavala gotovo nikoga.
Nije da nisam živjela tu, u to doba već nekoliko godina. Ali prvi put sam izašla iz jedne vrlo homogene zajednice koja bi se mogla zvati „ekipa iz srednje škole“. Svi smo iz malog mjesta došli u Zagreb i svih se godina držali uglavnom zatvoreno zajedno.
Udaja i rođenje djeteta otvorili su posve novo poglavlje mog života.
U to doba poprilično usamljeno razdoblje.
I ptičice na grani znaju valjda da su meni ljudi najvažniji.
Karijeru nemam, niti ju priželjkujem. Kreativno črčkanje me zadovoljava do određene mjere.
Ali prava strast za mene su ljudi.
Volim se družiti s njima, volim razmišljati o njima.
U biti većinu mog budnog razmišljanja zauzimaju ljudi i moji odnosi s njima.
Ja sam serijski frend.
I skrušeno priznajem...na određeni način kave ipak jesu smisao mog života.
U ono doba, dok je Krist još hodao po zemlji, a ja hodala sa malom bebom na rukama, pedijatar mi je dao letak sa uputama za uspješno dojenje i web adresom stranica udruge RODA.
Hvala Vam doktore Zima.
To je bio sami početak moje dugogodišnje i vrlo uspješne karijere (ha, ipak imam neku karijeru :Đ) „Žene Koja Visi na Internetu“.
Isprva vrlo bojažljivo, a onda sve smjelije, navukla sam se na rodin forum.
U onim tako osjetljivim prvim danima majčinstva, tamo sam pronašla odgovore na mnogobrojna moja pitanja. I mnoge druge roditelje koji kao i ja, nisu metode svojih roditelja pronalazili potpuno zadovoljavajućima, a svoj vlastiti put još nisu definirali u potpunosti.
Bilo je divno otkriti cijeli jedan svijet u kojem ne samo da sam nalazila praktičnu podršku u smislu savjeta, već i emocionalno utočište i razumijevanje za moje vlastite nesigurnosti.
Uvijek se posvuda nađu nadobudne osobe zbog kojih osjećaš pritisak da nisi dovoljno savršen, pa je tako bilo i na forumu. Ima ih vjerovatno i sada takvih, što ne bih znala jer odavno već ne iščitavam te stranice koje su mi svojedobno bile sveto pismo.
Onako neiskusna u forumiranju, znala sam Suprugu mozak na slamku popiti pravilima kojih smo se neizostavno morali pridržavati.
Ipak, moram reći da i danas, kada se smatram poprilično iskusnom po pitanju majčinstva (bar do sedme djetetove godine :D) i imam veliki krug žena s kojima mogu razgovarati o svojim dilemama (da, istina je, ne pričamo isključivo o seksu. Ponekad pričamo i o odgoju djece), nerijetko povirim na rodin forum u potrazi za iskustvima žena čija mišljenja cijenim.
Korak dalje za mene je bilo članstvo u udruzi.
Ispočetka, i tu sam bila poprilično izgubljena. Činjenica da ljudi ima malo, a posla puno, u startu me obeshrabrila. Sve sam čekala da me netko uputi u problematiku i stavi neki zadatak pred mene. Ljutilo me što šačica ljudi radi sve poslove, a istovremeno se žale da nema dovoljno radne snage koja bi potegla veći dio posla.
Onda sam shvatila da, da su svi čekali da im netko gurne zadatak pod nos, ništa od onoga što je napravljeno, napravljeno ne bi bilo.
Ako želiš raditi i sudjelovati, odaberi što te zanima i prioni na posao. Nitko ti neće reći da ne radiš dobro i da nemaš pojma. A svatko će ti rado pomoći ako se u nečemu ne osjećaš sto posto sigurno.
Ja sam se ulovila štandiranja.
Štandovi su bili načelno rezervirani za nove nadobudne članove, jer malo tko ima vremena za višesatno sjedenje i dijeljenje letaka, a dobar su način da se uputiš u rad udruge i upoznaš one s kojima dijeliš entuzijazam da šačica ljudi zaista može promijeniti svijet.
Odgovorno tvrdim da je štandiranje jedan od najboljih zadataka u udruzi.
Sjećanja na dane i poneku noć, uvijek mi usne iskrive u osmijeh. Red druženja, osam redova smijeha, pa red neke fine klope koje nikad nije nedostajalo.
Sjećam se noćnog štandiranja na nasipu. Jedini put u mom odraslom životu da sam se od smijeha skoro upišala u gaće. Doslovno.
Zahvaljujući udruzi RODA, i žarkoj želji da sudjelujem, ostvarila sam i neke svoje intimne pobjede. Prevladala sam strah od toga da govorim pred skupinom ljudi.
Držala sam radionice, i iako sam o onome o čemu sam pričala znala sve, ponekad od treme nisam mogla istisnuti ni riječ iz grla.
Ali govorila sam. Prevladala sam taj strah i na kraju svakog predavanja koje sam održala bila sam strahovito ponosna.
Ponosna na sebe i ponosna na činjenicu što sam dio stroja koji ne samo da se bori za prava djece i roditelja, već mijenja ukupnu svijest o pojmu roditeljstva u miloj nam zemljici.
I postiže iznimne rezultate u tome.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj pripadanja.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj da radim nešto zaista korisno.
Članstvo u udruzi dalo mi je vjeru u to da entuzijastični ljudi zaista pokreću i mijenjaju svijet.
Članstvo u udruzi i druženje sa članicama osvijestilo mi je činjenicu da je predivno i moćno biti žena (majka i kraljica jelte :Đ)
Ipak, ono najvrijednije što sam ja osobno dobila od Rode su prijatelji.
Svoje najbliskije prijatejice, one koje znaju kako dišem i tko sam, upoznala sam zahvaljujući koliko udruzi toliko i forumu udruge.
One koje sa mnom plaču i koje se sa mnom smiju.
One s kojima dijelim svakodnevicu.
One s kojima noćima bančim po birtijama, ispijam sramotne količine medice, one koje me voze doma onih noći kad to nisam sama u stanju, one s kojima dižem ruke i do promuklosti pjevam treš hitove iz neke prošle dekade, one s kojima sjedim i upijam sunce dok se djeca igraju oko nas, s kojima kuham i jedem.
One koje zovem u podne i u ponoć.
One kojima mogu reći „odjebite, ne želim nikoga vidjeti ni čuti neko vrijeme“, a nakon toga će svejedno i dalje sve biti isto.
Tako sam pronašla i one druge.
One s kojima nisam svakodnevno, ali s kojima dijelim uspomene na neke predivne trenutke.
Koje su ostavile dubok trag, ne samo u mom srcu, nego i u formiranju mojih stavova.
Sve te žene nastanjuju moje misli i moje osjećaje u manjoj ili većoj mjeri.
Iako ta prijateljstva nemaju više apsolultno nikakve veze sa udrugom, upravo je to mjesto koje je izrodilo moj djelić svemira.
I zato, za mene osobno, udruga RODA uvijek će imati lik tih dragih žena i pulsirajućeg srca punog entuzijazma.
