JUST ANOTHER ORDINARY DAY

Šućmurasti neki dan.
Onakav kakve mrzim najviše.
Prvo se pola dana nisam uspjevala razbuditi. Jedva sam se prisilila da odem na vježbanje. Prvi trening nakon deset dana. Teretana gotovo potpuno prazna. Sve nešto bez veze.
Odradila sam neki minimum, tek toliko da mi u Ponedjeljak bude lakše početi iznova pravim tempom.
Obavila sam i kupovinu. Sutra je dan kojemu se jako veselim. Cijela ekipa će se okupiti na viksi kod frendice koja je na par dana dosla iz Švicarske. Dolaze sve moje voljene babe, čak i one iz Splita i Rijeke. Bit će nas prava gomilica.

Čitav dan sam se vucarala po kući potpuno nesposobna započeti nešto konstruktivno.
Popušila sam tonu cigareta, prokleta terasa.
Dok nisam imala gdje sjediti i dok nisam imala stol na kojem bih držala laptop, izlazila sam jedva tu i tamo zapaliti koju. Ovako mi je preudobno pa stalno visim na internetu i pušim.
I ne radim ništa.
Čim nešto započnem kažem si "evo, samo da zapalim još jednu pa ću onda..." i ne napravim ništa.

I tako sam se seljakala sa kauča na terasu i sa terase na kauč.
Suprug je proveo dan spavajući na kauču. Oko 16h popio je pola bočice C vitamina, spremio se i išao vani.

Čovječuljak se motao po kući i on sav bezvoljan. Ovo proljeće, iako djeluje suprotno, i nije baš neko poticajno godišnje doba. Samo ti se spava od njega.

U svemu tome ipak sam uspjela napraviti tri kolača. U stvari dvije su pite pa to računam pod jedno jer je tijesto isto. Složila sam salatu od algi i ubacila meso u senf, ulje i začinsko bilje.
Jesam, skuhala sam i ručak. I to pravi, po Suprugovim kriterijima.
Na kraju sam ipak i sve pospremila.
Imam tu bolest da se ne mogu opustiti u neurednom prostoru. Mogu, ako taj prostor nije moj. Ali kod sebe doma, ja legnem na kauč i umjesto da se uputim u svijet mašte ja samo mislim što sve moram napraviti.
A dnevne obaveze su dosadne stjenice.
Taman kad je sve na svom mjestu, moram skuhati ručak i opet sve izgleda kao da danima nisam uzela spužvu u ruke.
Nije da perem spužvom. Peru mašine. Podove pere Suprug. Zapečatio si je sudbinu kad je odabrao bijele pločice.

Kad je sve napokon bilo gotovo, Čovječuljak u krevetu, mom naravno, sjela sam zapaliti 98765 cigaretu danas i otvorila laptop da napišem post, pojavio se Suprug.
Čudim se zašto je tako rano došao doma.

"Umirem od gladi pa sam došao doma" - objavljuje mi svečano.
"Jesus, pa kupi si sendvič u Pingvinu" - mislim si ja, ali kao svaka dobro odgojena poslušna Žena i Domaćica gasim pljugu i opet ulazim kuhinju. Zadovoljio se salatom od rukole, rajčica i feta sira.
I otišao u studio.

Truli neki dan. Ako Zlatko uskoro ne poduzme nešto, jedino što će se na ovim stranicama moći pročitati je što sam taj dan skuhala za ručak.

DON'T PUT ALL EGGS IN ONE BASKET ILI NE STAVLJAJ NJEGOVA JAJA U KOŠARU AKO NISI SIGURNA DA ŽELIŠ DA TAMO I OSTANU

Dugo sam vjerovala da su muškarci nezreli. Ili barem većina njih. Oni koji nisu.....pa za njih smo ionako udane pa se to ne računa.
Jesu li oni nezreli ili oni samo odgovaraju na naše potrebe?
Jer mi žene ne možemo živjeti bez drame. Ili barem većina nas, jer one koje mogu....pa one ionako ne nalijeću na nezrele muškarce.

Moja prijateljica, Ona koje je upoznala Njega, potaknuta mojom zrelom odlukom da izbacim Zlatka iz sistema, odlučila je razriješiti i svoju, nimalo jednostavnu situaciju.
Nazvala Ga je i zamolila da se nađu. Kratko, svega desetak minuta. Željela je napokon izvesti stvari na čistac i vidjeti na čemu je. Hoće li tu biti ičega ili neće ničega.
Umorilo ju je to natezanje, javim se, ne javim se, vidimo se i odemo na kavu, pa se ne vidimo i ne poznamo danima.
I tako nazove ona njega, on veli da je sad preveć zauzet pa se možda čuju neki drugi dan.
Zove ona njega drugi dan, i treći dan i tako dalje. Mobitel mu je isključen. Mislim tko još danas isključuje mobitel kad postoji opcija silent.
Jedino ako ideš na snimanje mozga. Što za dotičnog u ovom slučaju možda i nije loša ideja.
U međuvremenu, podružili su se lijepo i on nakon toga opet uključi mobitel u nadi da je opasnost prošla.
Ali ne, ona želi u svakom slučaju da joj on u lice reče ili jesmo ili nismo.
Mi žene, u većini slučajeva smo takve. Volimo otvorenu igru. Razmišljamo „Ok, reci mi da odjebem i nema problema. Samo mi reci.“

Muškarci, u većini slučajeva to ne vole. Oni su najsretniji kad se situacija glatko riješi sama od sebe. Nitko ništa ne spominje i sve je lijepo, počešljano i sa mašnicom u kosi, bez musavih obraza i prljavih ruku.
A na taj način i sve opcije ostaju otvorene.

„Ja neću odustati“ – veli mi Ona. Međutim u jednom trenutku i njoj je bilo dosta.
On se javio, počeo sa nekim pričama kako jednostavno nema vremena, kako je prezaposlen, kako bi to mogli riješiti i preko telefona, kako kometi padaju i bliži se smak svijeta, kako je u prošlom životu bio spajdermen i kako je zapravo stvarno nevidljiv i zato ne može doći na sastanak.
Ok, ona je odustala, rekla je nema veze, zaboravi sve i tako dalje.
Sretnu se nešto kasnije, upravo tog istog dana. On ju gleda, smješka se, klima glavom, pita što ima i tako.....
Sve je divno, počešljano, sa mašnicom u kosi i umivenim obraščićima.

Ona prolazi apstinencijsku krizu, zabranjuje mi da ga spominjem, ne razgovaramo više o X temi.
Pričamo o Normalnim i Odraslim stvarima, djeci, kuhanju, vremenu i poslu.

Ja, nakon što sam prizdravila, ulovila sam se posla. Ne mislim na Zlatka. On je miljama daleko od mene.
Zato mi odgovara novi režim našeg druženja.
Uvijek nakon bolesti ja sam spremna za novi početak. Imam dojam kao da sve ono prije nije ni postojalo. Obavezno kad ozdravim radim veliko čišćenje, donosim krupne odluke i slično.
Jednom sam čak ostavila dečka nakon što sam bila bolesna tjedan dana. I našla novog. Osim što sam ovom prvo to zaboravila reći. Pa je bilo ponekih problema.

Enivej, ju get d point.

Ja sam zdrava i sva sam svježa.
Prozori su oprani, cvijeće je posađeno, terasa je spremna za ugodno ispijanje kave. Veš je opran i presložen, ormari pročišćeni.
Totalno sam Odrasla i Normalna. Riješila sam stvari koje su čekale jako dugo da ih riješim. Podigla račune iz kaslića, nasaftala životinje sa frontlineom, odnijela boce i novine u reciklažu. Oribala fuge u kupatilu i kuhinji.
Danima kuhala zdrava i nutricionistički kvalitetna jela. Natjerala muža na seks u ovih nekoliko dana puno više puta nego u čitavoj protekloj godini.
Skuhala sam domaći sok od limuna. Ma milimetar mi je falilo da krenem sa kuhanjen zimnice u proljeće.
Čak sam se i naspavala.


Ustajem se jutros i shvaćam da posla više nema. Napravila sam faking sve što sam morala. Nazovem Nju i pozovem ju na kavu. Ona ne može. Ima posla. Radi.
"Dobro, budi Odrasla i Normalna Osoba i radi i umri od dosade!" - kažem joj ja.
Svaka nezrela krvna žilica u mom mozgu vrišti „Beep, beep! Boring! Boring!“

Ostajemo samo ja i moj laptop.

„Nije taj Zlatko tako loš“ – mislim si ja.
Ok, nije baš cvijeće od muškarca, ali k vragu, zabavan mi je. Zar nije bolje navečer ne spavati jer mi nije odgovorio na poruku, nego zato jer nisam platila struju.
Ionako ne spavam ni u kom slučaju.
Ribam sudoper po peti put i kažem si: „Pa mene on i privlači iz tog razloga. Budimo realni, zar bi mi se sviđalo da me drži za ruku i šapće mi nježne riječi na uho? Zar bi mi bio privlačan da na svaku moju poruku odgovori sa dvije?“
Odgovor je: ne.
Umrla bih od dosade. I u glavi bih stisla delete, a na fejsbuku off line.

Zabavan mi je jer je nepredvidiv. Jer me jedan dan voli, a drugi i ne primjećuje. Jer me zabavljaju njegove rečenice koje samo ja razumijem. Zabavan mi je čak i zato jer mislim da to radi i sa drugim ženama. Mislim to čak i kad mi kaže da to nije istina.
To našem odnosu daje dinamiku.
Da nema toga, pili bismo kavu i razgovarali. I možda shvatili da nemamo zajedničkih tema.
I naš tako zabavan odnos bi umro prirodnom smrću.
Zar nije bolje ovako?
Ja se zabavljam, on se zabavlja. I ljudi koji čitaju blog se zabavljaju.

Priznajem, ja sam drama queen.

Ali ruku na srce, tko još danas želi čitati o idili?
I gdje je tu rečenica: U idućem nastavku pročitajte.......?

BACK TO BLACK

Danas sam stara i umorna.
Ustala sam se i sva nikakva otišla pod topli tuš. U nadi da će me to razabrati. Čovječuljak se oblačio i iz hodnika su dopirali zvukovi nezadovoljstva.
Napravila sam neoprostivu pogrešku zaboravivši ubaciti veš u sušilicu. I nije bilo čistih trenirki. On naime nosi isključivo trenirke.
Obući će traperice ili neke druge ravne hlače ako ide na koncert. I to je to. Za sve ostale zgode i prigode isključivo trenirke.
Dok sam ja puštala da mi voda ispere negativne emocije iz tijela, on je složio kombinaciju od svjetloplave majice i crvenih traperica.
Traperica za koje me nedavno carinio u benettonu uvjeravajući me da će ih nositi. Jako često. Jako veselo. Jer želi imati traperice kao tata.
Obukao ih je jednom. Na tatin koncert.
On otvori vrata od kupatila da ga vidim.
„Jako si zgodan!“ – oduševim se ja.

„Izgledam kao da idem na vjenčanje, a ne u vrtić!!“ – uzvrati mi on nervoznim krikom.

Ja ponovo zaronim glavu pod vodu. Bez odgovora.

Petnaest minuta kasnije, on sjedi na krevetu u bež trapericama i istoj svjetloplavoj majici, pomiren sa sudbinom.
Ja ispred ormara psujem jer su sve moje crne stvari u istoj onoj neosušenoj mašini veša.
Uzimam rozu tuniku, oblačim ju i odmah potom živčano svlačim.
Bljuje mi se na rozu boju. Gledam ljubičastu. Ista reakcija.

Uz umorni uzdah jedva pronalazim nešto crno i oblačim se dok mi Čovječuljak zabavljeno govori: „Prvo ja nisam bio zadovoljan sa robom, a sad ti nisi zadovoljna sa robom.“

Suprug nailazi baš u pravi, ili baš u nezgodan čas. Ovisi sa čije strane časa se gleda.

Mora da je sa njegove strane izgledalo prilično gadno, jer je još prije prvog gutljaja kave ispalio ponudu da odemo u Maribor u shopping.
Raspoloženje mi se trenutno popravlja.

Put je ugodan, brzo smo tamo. Stignemo i piti kave, pronalazimo neke baš jako fine sendviče i ja sam zadovoljna ulovom.
Današnji score: nekoliko tunika.
Crnih ofkors.

Na povratku sve je divno. Ja odspavam, na carini nas ni ne pogledaju, i još imamo puna dva sata dok treba otići po dijete u vrtić.

U jednome trenutku iz idile nastaje svađa.
Ja smatram da me Suprug ne razumije, a on tvrdi da on čini sve da ja budem sretna, a ja se derem na njega.
Ne derem se na njega, nego na situaciju, velim mu ja.
On ne razumije.
Ja ga mrzim i plačem. Pitam se zašto sam se pobogu uopće udala za njega. I skoro izađem iz auta nasred autoputa.
Nije da bi mi bilo prvi put. Ne doduše na autoputu i ne sa Suprugom.
Reći ću samo; ne pokušavajte to kod kuće.
Ostatak dana ne razgovaramo. Ja ga samo hladno izvijestim da on mora na roditeljski sastanak u vrtić, jer mene previše boli glava. A i natečena sam od plakanja.. I ne ide mi se među ljude.

Kako to obično biva u takvim trenutcima, ubacim se u kuhinju.
Odlučujem kuhati mesni umak sa crnim vinom i puno raznovrsnog začinskog bilja.
Otvaram paket neke fancy ručno rađene tjestenine.
Perem matovilac, rukolu i crveni radič.
Gulim, sjeckam, miješam...ali i dalje se ne osjećam se puno bolje.

Činjenica je da kad sam sa Suprugom u svađi, ja ne funkcioniram najbolje. Ne podnosim to što ima utjecaj na moje raspoloženje. I ne podnosim to što vjerujem da je sebični gad, i to što mislim da mu nije ni bitno hoće li me razumjeti.

Prizivam u sjećanje sve ono što mu inače zamjeram.
I u mislima mu nadodajem grijehe, samo da bih nahranila svoju ljutnju.

U neko doba, evo njega doma. Sav zadovoljan jer kuća miriši na Jelo. Dok jede već drugi tanjur, zadovoljno mi prepričava sastanak. I istovremeno odgovara na 1002 pitanja koja Čovječuljak ima za njega.
Volim tu njegovu osobinu da se unosi potpuno u ono što radi. Osobito u sve ono Što se tiče našeg djeteta.
Uživam gledati tu radost dok se njih dvojica valjaju po krevetu i razgovaraju, i dok ih gledam, glavom mi putuju misli o tome kako je on zaista sjajan otac našem djetetu.

Kako sam bila pošteđena toga da odluke donosim sama, i pošteđena toga da odgovornost nosim sama.
Mislim kako on zaista sa ljubavlju i radošću sudjeluje duboko i potpuno u odgajanju i uzgajanju našega sina.

I kako mi je iznimno važno imati Muškarca Koji Je Savršen Partner Za Uzgoj Djeteta.

Čak ako to i nije Muškarac Koji Me Bez Iznimke Savršeno I Požrtvovno Razumije U Svakom Trenutku.

Odjednom mi naša svađa izgleda glupa i beznačajna. Prihvaćam svoj dio krivice. Ali ga ne izgovaram na glas.
I promptno si opraštam, jer....pa u pms-u sam gađđemit. Stara sam i umorna od samoga jutra.
Imam i ja pravo na loš dan.
Ili nekoliko njih ako mi tako bude po volji :)))

BEAT THE MEAT

U Ponedjeljak ujutro probudila sam se sva očajna od stresa. Žurila sam Čovječuljka ostaviti u vrtiću i stići na kavu sa Dobrom Vilom u 8:30.
Za mene, to je nemoguća misija.
Već sama pomisao da negdje moram biti u određeno vrijeme, na mene djeluje tako da mi se ruke i noge oduzmu od panike.
Spustim se u kuhinju pripremiti doručak i ogledam se oko sebe. Kuća je u rasulu.
Za vikend su mi bile prijateljice, koje su mogle ostati maksimalno pet sati i to su vrijeme maksimalno i iskoristile. Pojele smo sve što je bilo jestivo. Svi tanjuri, sve čaše, usahli listovi salate, kutije od sira, kore od naranče, osušene korice kruha i pokoja alfa alfa klica tužno vise po kuhinji i prekrivaju sve raspoložive plohe.
Shvatim da nemam niti kapi mlijeka. Uvalim Čovječuljku nekoliko suhih keksa tješeći se mišlju da će nešto kvalitetno pojesti u vrtiću.

Po putu proživljavam manje napadaje histerije, jer naravno da se ispred mene uvijek nađu neke Osobe koje nisu sposobne voziti brže od 30km/h i to uvijek onda kada se meni jako, jako žuri.

Predam dijete u sigurne ruke i jurim dalje. Stižem na kavu sa ravno 40 minuta zakašnjenja. I odmah pogledavam na sat jer u 12:30 moram biti na aerodromu.
Prije toga želim pospremiti kuću i skuhati Jelo. Jer Suprug je očajan od kineske hrane. U svim mailovima spominje kako nema što jesti jer sve smrdi na neki crveni začin.


U kući stojim nasred kuhinje i ogledavam se oko sebe. Već je skoro 11 sati i ja moram krenuti za najkasnije 45 minuta.
Panično pospremam i razmišljam o tome da zajebem pospremanje i Jelo i umjesto toga dočekam Supruga u halterima i štiklama.
To mi daje novi polet, jer budimo realni, slika mene u halterima prizor je koji bi čovjeka natjerao u smijeh. One manje duhovite, možda i u bijeg.

Dok se tako cerekam sama sa sobom, pomislim da to definitivno nije idealan doček za Supruga, ali bio bi dobar terapijski štos ako mi ikada neka od prijateljica bude u ozbiljnijoj depresiji.

Jednom rukom pospremam dok drugom kuham Jelo. Odlučim se za njegovu omiljenu varijantu: meso i The Prilog. Svinjski lungić narežem na deblje odreske i dok usisavam ostavim ga u maslinovom ulju, svježoj kadulji i svježem bosiljku.
Stavi veš u mašinu, nasjeckaj krumpiriće, prebriši prašinu, baci meso na užarenu željeznu tavu, stavi veš u sušilicu, pripremi ulje za pomfrit. Uz sve to uspjevam pomalo i fejsbučiti.
Kad je sve gotovo istuširam se i krećem. Točno na vrijeme.

Po putu se denfam i svjesno skidam nogu s papučice gasa, jer Suprug mi nikada ne bi oprostio 20500 kn kazne da me ulovi policija. Ne zato što bih platila 500 kn za prebrzu vožnju, nego zato jer sam bila dovoljno idiot da vozim preko ograničenja u neregistriranom autu.
Moj „autek za folerice“ još je na servisu.

Na aerodrom stižem točno pet minuta prije slijetanja aviona sva zadovoljna jer sam sve stigla. I onda ustanovim da je Suprug krivo izračunao vrijeme leta i da avion neće sletjeti još punih sat vremena. Mrzim čekanje po aerodromu pa snagom misli pokušavam uvjeriti gospođu na šalteru informacija da mi kaže da sam zapravo gledala krivi let i da je avion evo upravo sletio.
Ništa od toga, pa popijem jednu skupocjenu tangerinu, koju mi konobar kvalitetno iznjuška dok mi ju nosi i uz uzdah zadovoljstva spušta je na stol govoreći: „Mmmmmmmmmm kako tangerina dobro miriši“.

Još dva sata agonije po aerodromu i napokon smo doma. Suprug presretan hrska svoj ručak a ja brišem znoj sa čela zbog olakšanja što sam se ipak odlučila za sigurnu varijantu dočeka. Jebeš haltere dok je na stolu mesa i pomfrita.

LOVESICK ILI NEMA NADE U KIWIJU

Moram vam ispričati jednu od meni omiljenih anegdota.
Najbolja Frendica i ja sjedimo kod nje, nešto smo ljubiĆaste i pušimo i trkeljamo.
Njen savršeni sinčić u jednome trenutku dolazi do nas, pokazuje kiwije na stolu i pita „Mama, ja bi kiwinadu.“
Ona ga gleda, povlači duboki dim cigarete i rezigniranim glasom veli :“Nema nade u kiwiju, dušo.“


To je trebao biti moj savršeni tjedan.
Svi već znaju da sam čim je Suprugov let potvrđen, brzinom munje torpedirala Čovječuljka u Split i moji Savršeni Dani trebali su početi.

Ja sam žena koja rado ima vizije. Tako ponekad imam viziju da sam umjetnica, ponekad da sam makrobiotičarka, ponekad da sam poslovna žena i slično. Onda sukladno tome prilagodim i svoje ponašanje. Pa idem na radionice kuhanja i trošim svu silu novaca u dućanima Bio&Bio, dovlačim doma raznovrsne namirnice egzotičnog imena i još egzotičnijeg porijekla.
Ili upisujem skupe tečajeve crtanja, trošim svu silu novaca po specijaliziranim dućanima, pa dovlačim doma profesionalne kistove i boje.
Ili se ponudim Suprugu da ću ja brinuti o njegovim administrativnim stvarima, pa nekoliko dana, najčešće maksimalno dva, pišem dopise, tekstove, programske knjižice i slično. Jednom kad mi dosadi, a njemu je pomoć još uvijek potrebna izvlačim se na sve moguće načine.

Ja sam jednostavno osoba koja se lako oduševi i lako ohladi. Dovoljno mi je da određenu materiju savladam do neke granice i meni je dosta. Na žalost u svemu sam takva.
Ja za to volim okriviti Svemir.
Sebe nikako.
S vremenom sam prihvatila da se rad na sebi u tom smislu fakat ne isplati – ja se promijeniti ne mogu. Ono što dođe moram prihvatiti sa oduševljenjem, uživati dok traje i mahati mu sa olakšanjem na odlasku.

Tako sam ja imala viziju za svoj slobodan tjedan. Prvo sam mislila kako ću detaljno pospremiti kuću, pa čak i one kutke pred kojima inače zatvaram oči.
Mislila sam kako ću napokon spremati sebi hranu kakvu JA volim, a inače ju ne radim iz čiste lijenosti da ne kuham dva različita ručka. Na jelovniku su trebale biti alge, sjemenke, polusirovo povrće, tempeh i seitan.
Nakon toga u moju viziju se savršeno uklapala slika mene kako u širokoj košulji umazanoj bojama izbacujem u naletima svu svoju kreativnost. Čak sam se dogovorila sa Suprugom što sve u kući smijem oslikati.
Nakon toga, tu je naravno bilo vrijeme koje sam zamislila provesti sa prijateljicama. Dvoumila sam se između sushija i vina i karaoka i piva. I naravno beskonačno dugačke kave.

A iznad svega, zamišljala sam da bih mogla pozvati Zlatka. Mislila sam da bih mu rado napravila kolače. Zlatko mi djeluje kao osoba koja zna uživati u okusima.


Stvarnost je izgledala popuno drugačije. U kući jedva da sam i boravila, a kamoli ju pospremila. U jednom trenutku pomislila sam da ću pronaći nešto mrtvo u kuhinji. Nisam imala čistog veša ni čistih rajngli.
Jedina hrana koju sam konzumirala bio je ABC sir. I nutella. Žlicom. Direktno iz kantice.
Beskonačna količina kave i cigareta.
Ni K od kreativnosti. A kako smo utvrdili u prošlim postovima, ni od bilo čega drugog.

I tako, prvu večer nakon što sam iskrcala Čovječuljka, krenula sam u izvrsnom ritmu. Najbolja Frendica i ja izašle smo na cugu. U omiljenom kafiću, u smjeni je bio jebozovni konobar, naš omiljeni. Svojedobno mi je nudio da mu dajem satove klavira.
Danas mi je žao što nisam.
Nije da imam pojma o klaviru.
Ali snašla bih se.

Ja sam nepodnošljivo osjetljiva. Iako uopće ne djelujem tako. Dovoljno je malo vlage, nedovoljno osušena kosa, malo propuha i ja ću sigurno idući dan osvanuti prehlađena.
Tu je večer bilo prohladno i vlažno, a mi smo sjedile vani (prokleti zakon o nepušenju u zatvorenim prostorima).
Jutro me dočekalo sa bolnim grlom.
Nisam odustajala, nego sam svježe oprane kose otišla u grad sa frendicama na kavu. Sa otvorenim prozorom auta.
Bilo je sunčano, ali je puhalo.
A nije bilo Supruga da mi kaže „Nemoj!“
On je taj koji uvijek pazi na moje zdravlje. Ja jurim kroz svijet uvjerena da mi nitko ništa ne može.


U svemu tome, možda sam pozvala Zlatka da navrati do mene jednom. Možda. To zna samo on. I ja.

Ako sam ga ikada pozvala, Zlatko je na to odgovorio svojstveno sebi.
Nikako.
Pravio se da ga uopće nisam pozvala.
Ignoriranje je njegov omiljeni sport.

I tako sam ja brijala čitav dan i baš kad sam krenula kasno poslijepodne u kino, nazvala me Dobra Vila da odemo na cugu.
Volim neočekivane obrate, pa sam bez problema okrenula auto i vratila se natrag.

Dugo smo razgovarale i ispričala mi je jednu tužnu, ali vrlo zanimljivu priču o tome kako je jednom izgubila posao života na veoma ružan način. Ali kako je sretna jer da se to tada nije desilo nikada ne bi pronašla svoj Pravi Poziv.
Divile smo se Svemiru i razišljale o tome kako je sjajno to što nikad ne znaš kada neka ružna situacija nosi potencijalni dar za tebe.

Kako ovih dana svi s kojima komuniciram imaju svog svojevrsnog Zlatka, nije ni ona bila iznimka te večeri.
Pričala mi je još i o sjajnim tretmanima na koje ide da bi se, kako je rekla, „riješila opsesije“.

„Uzalud ti tretmani ako ćeš se družiti sa mnom.“ – rekla sam joj vrlo ozbiljno, jer jedino o čemu sam JA ovih dana sposobna pričati jest moja opsesija.

„Znam predomislila sam se. Sad idem na tretmane da bih realizirala opsesiju“ - odgovorila mi je mrtva hladna.

Tu smo večer pretresle mnoge teme. Između ostaloga, rekla mi je da žali mog Zlatka i da sam ja Žena Koja Se Skriva Iza Ekrana.
Ignorirala sam njene teorije i ostajala pri tome da je Zlatko običan, kako to moja Najbolja Frendica zove, rektumčić.

Prokleti zakon o nepušenju te je večeri zabio posljednji čavao u moj lijes.

Probudila sam se bolesna tako jako, kako dugo, dugo vremena nisam bila.
Jedna nosnica je bila potpuno zaštopana, dok je iz druge curilo. Glava mi je bila veća od zeppelina a uši su mi bile začepljene. U prsima tri tone brusnog papira.

Ulovio me očaj. Moji slobodni dani!! Propali!

Često se čuje rečenica „Kad ti život da limune, napravi limunadu“.
Pod dojomom svih sinoćnjih razgovora, prihvatila sam svoju bolest kao poruku iz Svemira.
Moje mi tijelo poručuje da se moram osloboditi svoje opsesije. Ostala sam doma i prepustila se pročišćavajućem plakanju. Ignorirala sam telefone, interent, fejsbuk i sms-ove.
Uzela sam si tri filma u videoteci. Sva tri vrlo znakovitog naziva: Ljubav se događa, Njemu baš i nije stalo i Razum i osjećaji.
I prigrlila Trebate li nježnosti – Milku. Da, trebam pun kurac nježnosti – zato je moja Milka bila od 300 gr.

Svima objavljujem da sam odlučila pokopati svoju opsesiju i da sada tugujem.
Odlučila sam od faking limuna napraviti limunadu.
Najbolja Frendica šalje mi poruku:
„aaaaaaaaa
ne pizdi!!!
premlada si se udala, previše si bila ona koja odjebava. nisi stigla dobit nogom u dupe. boli pun kurac al te ojača. digneš nos, opičiš jebenu mjuzu, piješ neki alkohol iz visoke čaše, ćagaš, šminkaš se, ponašaš se ko da je tvoja kuća set za snimanje spota, usput malo cmizdriš ali i dalje cupkaš, presvlačiš se u omiljenu robu i jebetiseeeee

jer ti si kraljica svemira!
boli me kurac možeeš me i javno citirat. al to je tako.
muškarci su potrošna roba.
otplači, okej. ionako imaš samo jedan (dozvoljeni :hrinat:) dan za to ;) a sutra po svom!! „


Dobra Vila me pak tješi: „Ne brini, Svemir će to napraviti onako kako je najbolje za tebe“

„Ja znam što je najbolje za mene, ali ja ne želim TO. Ja želim ono drugo, ono što je najgore za mene!“ – tulim neumorno.

Prevrćem u glavi sve one situacije, a bilo ih je puno, kada je Zlatko bio stvarno govno prema meni.
I sve sam zadovoljnija, jer fakat od limuna radim limunadu. Iliti od govna pitu.
Tugujem, bolujem, analiziram, u svakom trenutku se osjećam sve bolje i već znam da ću se probuditi ujutro kao Nova Osoba sa Novom Vizijom, bez Zlatka u svom životu. Jako mi pomaže to što izbjegavam susrete s njim. Ne kaže se uzalud „daleko od očiju, daleko od srca“.
Iako mi se srce stisne kad se sjetim onog nakrivljenog smješka.

Da nisam ostala sama, da se nisam razboljela, ne bih nikada imala svo to vrijeme samo za sebe i svoje misli.
Ok, možda taj Svemir zaista zna što radi.

Odlučujem da je vrijeme da svom tijelu dam nešto vitamina i odlučujem se na kupnju.
Nakupovala sam avokada, limete, cherry rajčica, rikole, tofua, mozzarele, feta sira. Sve u svemu mala vrećica – pun kiki novaca.
Nebitno – ja to zaslužujem :loreal: mislim si.

Susrećem poznate ljude, pitaju me o mom blogu. Divno im je kako pišem. Zlatkovo ime opet blinka u mom mozgu i ja opetovano padam u komu.
Prokleti Zlatko, kad ga se jednom riješim, hoću li više uopće pisati blog?!
Zbog njega sam započela pisati.
Kao što sam ja hranila njegov ego, njegova sranja su hranila moju inspiraciju.

Sjetim se nečega što je Dobra Vila rekla „Ako se riješimo svojih opsesija postat ćemo DOSADNE! Izmjenjivat ćemo recepte i listati albume sa dječjim slikama. Postat ćemo NORMALNE ODRASLE ŽENE!“

Ne želim biti normalna, ne želim biti odrasla ni mrvicu više od onoga što je neophodno. Ne želim biti obična.

Ali svakako želim od limuna napraviti limunadu. I dobro mi ide.

Ali o čemu ću pisati kad jednom eliminiram Opsesiju? Hoće li moj blog
postati blog sa receptima. Hoću li lijepiti dječje fotke?
Ili ću zanemariti faking limunadu i nastaviti po starom?

I onda shvatim. Život mi nije dao limune.
Dao mi je jebene kiwije.

ŽENA I NJENA SLOBODA

Probudila sam se sa jasnom vizijom da danas želim da svi odu od kuće.
Suprug je imao rezerviran let koji nije bio otkazan. Nazvala sam mamu da dođe po Čovječuljka. Nije bilo mjesta na letu. Ali bilo je mjesta da ga ja odvedem i odmah se vratim. Odvezla sam auto na servis, spakovala dječje stvari i krenuli smo na aerodrom.

Tamo me dočekalo dva sata čekanja i Čovječuljak čija je djevičanska narav svom snagom izbila na površinu. Do suza ga je dovodila pomisao da će avion odletjeti bez nas. Iako su odnedavno na aerodromu sagradili krasan dječji park, nije htio ni čuti za to. Sjedio je i gledao ljude kako idu na izlaze i svakih 30 sekundi zapitkivao kada ćemo mi krenuti.

U filmskom stilu ljubim se sa Suprugom koji se odvaja na drugi izlaz. Pa se vratim po još jedan poljubac. I tako nekoliko puta.
Čovječuljak već ozbiljno plače i vrišti „Ne želim više pozdravljati tatu! Zakasnit ćeeeeemoooooo!“

Kada smo jednom došli do aviona pogodila me spoznaja da to nije avion. To je autobus sa krilcima. Stepenice su mu toliko uske da je moje dupe jedva prošlo kroz njih.

Smjestili smo se, i pomalo ljutiti stjuard nam je objasnio proceduru u slučaju opasnosti. Mislim da je bio ljut jer ga nitko nije slušao. Želeći mu dati na znanje da njegov trud nije uzaludan, uspostavljala sam s njim kontakt očima i kimala glavnom revno kao u školi.
To ga uopće nije impresioniralo.

Čovječuljak je nastavio u revijalnom tonu pa je sa velikim zanimanjem proučavao letak sa detaljnim uputama kako postupiti ako otkažu motori ili nas pojede vulkanski oblak.
Pri tom mi je sve detaljno objašnjavao.
Kako je njemu let avionom stara stvar, zanimanje mu je popustilo čim je vidio kolica sa pićima. Znao je da je to trenutak kada će dobiti keksić. Bio je djelomično uvrijeđen što nije dobio i ručak i tu je nastupilo pojašnjavanje funkcioniranja svijeta: ako kupiš skuplju kartu dobiješ salatu i sok. Ako kupiš jeftiniju, vodu i keks.

Aviončić je letio, meni se želudac okretao, količina decibela je bila tolika da nisam čula ni vlastite misli, a za pilota sam vjerovala da je popio dvije kratke za hrabrost.
Loze, ne kave.
U vožnji se naš bus sa krilcima toliko trese da u jednom trenutku sarkastično pomislim „Za ovakav adrenalinski sport 1000 kuna je prava sitnica. U Lučkom bi mi za takav doživljaj sigurno naplatili puno više.“

Ipak tješila sam se, ako se srušimo bit će to u dobrom društvu, jer na istom je letu bio i moj omiljeni pisac Ante Tomić.

Na istom letu bio je još netko. Još dok smo čekali ukrcaj, ugledala sam tipa koji kao da je izašao iz moje mašte.
Tamnoput, kose crne kao ugljen, tamne oči i guste obrve koje skrivaju pomalo bezobrazan pogled. Izgledao je zgužvano i opušteno. Onako kao da se tri dana ludo zabavljao.
Shvatio je da ga pogledavam pa mi je uzvratio istom mjerom. Pogledavao me ispod oka, smijuljeći se pri tom.

Kod iskrcaja, hladan tuš. On se svrstao u kolonu onih koji su išli dalje za Rim.
Slomljenog srca, šaljem frendici poruku: „Zaljubila sam se. Ali on ide u Rim.“

„Porimi se.“ – stiže mi odgovor.

Nisam se porimila.
Iako, da je to bilo prije sedam godina, velika je vjerovatnost da bih se samo prestrojila u drugu kolonu.
Okrenem se sa žaljenjem baciti posljednji pogled na njega i vidim ga kako me gleda. Dobaci mi jedan blistavi osmijeh i to je bio kraj naše velike romanse.

U autobusu, sa glupavim cerekom zalijepljenim na lice, pitala sam se zašto me toliko piknuo u srce taj slučajni prolaznik.
I sjetim se nekoga koga sam davno voljela.

Izvadim mobitel i pošaljem poruku: „Ajmo na kavu u 18h.“

Spremajući se na kavu pokušala sam malo popraviti šminku. Ipak je to Muškarac Koji Se Savršeno Ljubi.
Napravim još goru stvar, jer sa mnom je za očekivati da će mi se alergija aktivirati u ključnom trenutku. Žureći, brišem suze i molim boga da mi maskara ne bude razmazana do pola lica.
Prilazeći stolu shvatim da izgleda isto.
Lažem.
Sada izgleda još puno bolje. Godine su ga svrstale u meni omiljenu kategoriju 40+ i sjedine su predivno prošarale njegovu kao ugljen crnu kosu. Mršaviji je.
Ali oči su iste.

Poljubimo se i on mi veli: „Kad si mi poslala poruku, bio sam u šumi.“
Dovraga, znala sam da će jednom u toj šumi biti nečega za mene - nasmijem se u sebi.

I tako pričamo. On je smiren, vježba jogu, brije na prirodu i želi kamenu kućicu na pustom otoku. Sa vrtom.
Ja mu velim da ja nisam smirena, da mi je priroda često dosadna i da najviše volim kad se probudim u jednom gradu, ručam u drugom a zaspim u trećem.
On mi se smije.
Gledamo se.
Jednom davno ja sam imala 17 godina. On je imao 27, ženu i sina.
Bili smo ludo zaljubljeni. Prvi put smo se poljubili dva sata nakon što smo se upoznali. Čitavo ljeto dolazio je k meni. Ponekad i ja k njemu.
Bio je na mom maturalnom plesu. Sjedili smo na terasi, plakali i govorili da je to između nas nešto posebno. Da će uvijek biti jednako jako. I da se nikada neće promijeniti.

Mjesec dana kasnije, ja sam imala dečka za kojega sam se željela udati.
Kad je došao, nisam imala ni toliko hrabrosti da mu to sama kažem. Poslala sam brata.

Vrijeme do mog polaska prošlo je brzo. Prati me do busa i slučajno sretnemo moju mamu i Čovječuljka. On se pozdravi i ode.
Čovječuljak odjednom plače.
Ja, kao svaka kvalitetna nemajka, stiskam srce i velim mu da ja sada idem, a da on mora ostati sa bakom. Da je to jako zabavno i da ne može sa mnom doma. Odlučna sam da napokon ostvarim svojih nekoliko dana samoće.
I ulazim u bus.

Ipak, priznajem da mi je u tom trenutku sloboda prisjela.
Dok slušam glazbu pitam se zašto sam uopće željela biti sama. Suprug na drugom kraju svijeta, dijete daleko, a ja u busu sa čvorom u trbuhu.
Što mi je to trebalo?
I pitam se zašto mi je uopće trebalo toliko dugo vremena da popijem kavu sa Muškarcem Koji Se Savršeno Ljubi?
Znam zašto.
Jer je između nas 15 godina i mojih 40 kila više, jer mi nije sedamnaest godina tek, jer sam se bojala što će misliti o meni, a željela sam da me pamti onakvu.
Okvire svoga života gledala sam kao zidove. Željela ih se osloboditi bar na nekoliko dana. Da vratim onaj osjećaj da imam svijet na dlanu. Da se mogu praviti da još uvijek imam sedamnaest godina tek.


I pitam se zašto sam onda danas odlučila javiti mu se?

Rekao mi je: „Imaš sve, jesi li zadovoljna?“
Pogledala sam te tople, tamne oči i iskreno odgovorila: „Jesam:“


Na putu do aerodroma, želudac mi se grčio jer je moje dijete plakalo. Gledala sam kroz prozor i mislila: Znam zašto sam baš danas otišla s njim na kavu.

Suprug je na drugom kraju svijeta, dijete je daleko. A ja nemam 17.
Imam 32.
Imam 40 kila više.
Imam sve što nisam ni znala da želim.
Nemam OSJEĆAJ da imam svijet na dlanu.
Ja IMAM svijet na dlanu.
Moji okviri su ono što mi je dalo slobodu. Slobodu da budem ja. I da me živo boli dupe što će netko misliti o tome.
Popila sam baš danas kavu sa Muškarcem Koji Se Savršeno Ljubi jer mi više nije bilo važno što će misliti o meni.


Dočekalo me opet isto vozilo. Na svom povratku iz Rima. I isti ljutiti, sad već poprilično umoran stjuard.
Dočekala me i poruka da je Čovječuljak sretan. Sreća je koštala ravno 120 kuna.

Ali neke su stvari fakat neprocjenjive, zar ne?

IDEMO SADA MALO O MOM AUTU

Sunce piči mi roštiljamo...ne roštiljamo doduše, nego pijemo kavu.
I prevrćemo uvijek aktualnu temu.
Boje li se muškarci jakih žena?
Nikada nisam vjerovala u stereotipove. Ali kako mi veli moja draga frendica Dobra Vila, i stereotipovi su nastali od nečega. Mora da onda ima nešto u tome.
Muškarci vole bespomoćne žene. Ili kako je to moja Najbolja Frendica fino rezimirala, oni vole kad su žene ljubiĆaste.

Pita mene Čovječuljak neki dan: „Mama? Hoću li i ja imati tako veliki pimpek kao tata?“
Ne, ne pišem ovo zato da svi sad pomisle kako Suprug ima veliki pimpek.
Nego zato da oslikam koliko rano kod dječaka počinje opsesija veličinom.

Ako je žena ljubiĆasta, ako je zbunjena, ako se crveni i ako trepće okicama, muškarci se osjećaju jaki. I misle da imaju veliki pimpek. Čak i ako taj pimpek nije zapravo velik, oni misle da ti ionako nisi vidjela veći pa da ćeš vjerovati da je upravo njihov The Pimpek of your life.

I onda se dogodi ovakav scenarij: On upozna Nju. Ona je lijepa, sposobna, inteligentna i osjećajna žena. Ona ima svoj posao. I svoju obitelj. Ima svoj auto i svoje kreditne kartice. Ima kuću, ima kredit i ima super frendice koje ju vole. Možda ima i kućnog ljubimca. Svakako ima vibrator, jer svaka žena koja drži do sebe ga ima. Nemati vibrator je kao da nemaš četkicu za zube.
Njega to sve privuče. On ju gleda kao lijepog leptira. I kao i svaki dječak, poželi ju uloviti u svoju mrežu.
Nije točno siguran što želi napraviti s Njom nakon što ju ulovi. Zna samo da su se u njemu probudili instinkti lovca.

Moderan način lova svodi se u najvećoj mjeri na internet. Točnije na fejsbuk.
I tako krene On bez razmišljanja, i digne ju na primjer na chat.
Svaka pametna žena zna da je Čet zlo, pa izbjegava takve situacije. Ali kao što knjiga kaže, desi se svima, pa i najboljima.

I počnu oni tako. Žena je zbunjena. Pa je polaskana. Pa joj je zabavno. Pa primijeti da On ima fakat seksi ruke u košulji kratkih rukava.
U trenutku očaja, spremna je prihvatiti čak i zabludu da je on inteligentan i duhovit, iako dok sjede na kavi gleda ga i misli: „Bože, neka ova kava završi što prije, ne mogu više slušati ove gluposti.“
Ali sluša ga i smješka mu se, jer zna da put do muškog srca i do onoga što čuva u gaćama, vodi kroz želudac. Ali fina šnicla nije ono što će vam pomoći.
Knjige iz pedesetih, sa uputama kako postati savršena žena, lažu.
Ono što treba hraniti, njegov je ego. I ona to spremno radi.

Ali ona ne želi samo kasnonoćnu zabavu sa slovima.
Ona želi osjetiti njegove ruke.
Želi težinu njegovog tijela na sebi.
I kaže mu to.
On shvati da je to taj trenutak. Sagleda da je ona Žena. I prestraši se da se neće znati nositi s tim.
Ona mu šalje poruke. Pokušava komunicirati s njim. On ne odgovara. Ona pronalazi razna opravdanja za njega. Žene kad se vežu, u njima se otvori more velikodušnog razumijevanja.
Veli, da. Muškarci su takvi. Oni ne odgovaraju na poruke. Nisu oni lošiji. Samo su drugačiji od nas.
„Ali kad mu je odgovaralo, nije imao artrozu. Tipkao je. Odgovarao je.“ – velim joj ja.
„Znam, eto, muškarci imaju selektivnu inteligenciju.“ – odgovara mi ona.
„I što ćeš sada?“ – pitam ju.
„Ne znam, zaboravit ću ga. Ja sam odrasla žena. Nemam živaca za srednjoškolske igrice.“ – pomirena je Ona sa sudbinom.
„Osim toga, to je samo moj ego koji se buni. Nije da ga volim. Sve je bilo super dok sam bila bespomoćna ženica. Kada sam preuzela inicijativu, prepao se.“

I ja ju gledam. I mislim si: on je u Njoj upalio svjetlo. Svjetlo koje privlači mnoge druge leptire. Izgubljena u boli jer misli da je odbijena, ne vidi šarenilo boja. Ne shvaća da ono što leprša oko njene glave, da su to leptiri privučeni svjetlom koje izbija iz nje.
Ne vidi ih sada. Ali ugledat će ih.
Sada mu dozvoljava da se poigrava, ali jednoga dana okrenuti će leđa i otplesati će od njega.

A On? On je na gubitku, ali još to ne zna. Ne zna koliko je lijepih stvari propustio ne primivši ju u svoje naručje. Ne zna koliko je toga izgubio jer se bojao da mu pimpek nije dovoljno velik.
Gledat će ju kako odlazi ponesena glazbom.


Razgovor me, očekivano, naveo na razmišljanje o Zlatku.
Zlatko je nezasitan.
On je gladan pažnje, gladan onoga što drugi misle o njemu. Ima svoje male hobije. Zabave za dječake koji žele biti više od onoga što im je priroda podarila.
Zlatko želi da svi misle da je njegov pimpek najveći u županiji. Zato ga pažljivo skriva.

Zlatko zna da ja moram smršaviti i jako pazi koliko mi hrane daje. Sa njegovog emocionalnog stola do mene dolaze samo mrvice. Dobačene u vrlo pažljivom tempu.
U onom trenutku kada ja odlučim otići dalje i sama si kupiti sendvič, uvježbanim pokretom ruke on dobaci neku mrvicu.
I da mi na znanje da je tu i da zna da sam ja tu. Da me neće uzeti, ali da me neće ni pustiti da odem.
Ja sam bijesna. Psujem, plačem, molim, mrzim.
Budi u meni želju da ga volim i da ga istovremeno zgazim kao crva.

Zlatko je dijete. Dijete koje se igra šarenim perlama koje mu ja dajem.
Uživa u pažnji i uživa u slavi.
Misli da je zbog toga bolji i veći. Ali nije.
Zlatko ne zna da jednim nepažljivim pokretom ruke može rasuti sve perle. Perle su brze, one nestanu u pukotinama u podu, ispod kauča i ispod komode. I više ih nikada ne možeš pronaći.

Mjesecima kasnije, dok usisavaš podove naletiš na poneku od njih. Pogledaš ju sa sjetom u očima, provrtiš među prstima...i baciš u smeće. Jer jedna perla ne čini ogrlicu.

A da si ih sačuvao sve...pa, mogla je to biti jedna prekrasna ogrlica.

JEDAN APSOLUTNO SAVRŠEN DAN

Danas je bio savršen dan.
Iako je započeo uglavnom panično.
Suprug je oko 12 trebao otputovati u Shanghai. Baka je sutra trebala doći po Čovječuljka.
A ja?
Ja sam trebala imati slobodan tjedan.
Biti sama.
Zaista sama, nakon dugih osam godina.
Imala sam sjajan plan.
Zapravo nekoliko njih.

Kao što je to i red, Čovječuljak se u sedam ujutro uvukao u moj krevet.
Znala sam da je vulkanski oblak ozbiljna prijetnja mom slobodnom tjednu, ali nisam se dala. Svim svojim mentalnim snagama vizualizirala sam dva aviona kako polijeću, sretno stižu na odredište i mene ostavljaju u dugo sanjanoj samoći.
U duhu pozitive počela sam tiho pričati Čovječuljku na uho kako će baka doći po njega, kako će mu biti predivno, kako će raditi mnoge zabavne stvari, jesti jako puno slatkiša i gledati crtiće koliko ga bude volja.

- „Ali mama, to znači ne mogu na Timonov rođendan?“

Fuck!!!
Potpuno sam zaboravila rođendan. Zaboravila sam da zbog rođendana nije u Subotu otputovao baki. Naravno da nisam još ni poklon kupila.
Moram oprati veš, osušiti veš, ispeglati veš, spakovati veš, skuhati Jelo i odvesti Supruga na aerodrom. I sa petogodišnjakom odabrati poklon za rođendan.

Nema šanse!

Iskačem iz kreveta, pripremam doručak, palim svoju skupocjenu peglu kojoj treba pola sata da se zagrije i brzo radim plan. U to se ustaje Suprug i veli mi da su letovi otkazani, ali da još ništa ne zna sigurno jer postoji mogućnost da ih „nekako prebace“ do Atene.
U mislima vidim mali avion sa dva propelera, koji glasno bremči kroz zrak, njih koji drže kofere u krilu i imaju na glavi letačke naočale.
Alternativa je da se zračna luka ipak otvori i da se motori aviona napune vulkanskim česticama i naravno avion se ruši.
Čvor u mom trbuhu postaje sve veći.
Nisam sposobna raditi ništa konstruktivno. Odlučujem, ako Suprug pogine u avionskoj nesreći, neću prodati kuću. Borit ću se hrabro za budućnost svog djeteta. Razmišljam čiju ću pomoć tražiti da izvučem glazbu iz njegovog kompjutera i nekako je eksploatiram. Zamišljam sebe kao snažnu ženu koja po danu brine za svoje dijete a po noći uz svjetlo svijeće šiva za bogate dame.
Ponavljam mu oko stotinjak puta u minuti da ga volim. I da su on i dijete moj život. I da zašto ipak ne bi odgodio put.

Da, ja sam pomalo paničar.

Odlučujem da je dobar trenutak da skrenem misli sa svega tako što ću skoknuti do Mullera i kupiti poklon za dječji rođendan.
Shopping, pa i onaj za dječji rođendan liječi sve boljke, to je znanstveno dokazano. Čovječuljak je oduševljen. On ionako još ne razumije što je avionska nesreća.

U Mulleru, nova vrsta pakla. On bira poklone koji koštaju preko 500 kuna.
Objašnjavam mu da, eto mama nema novaca za to, ali možda neki malo manji paketić legića bude sasvim u redu.
Dolazimo do kompromisa.

Ipak....

„Vidiš kako je to....on će dobiti sve ove legiće a ja baš ništa. Niti najmanji paketić.“ – tužno me obavještava potomak.

Pokušavam djelovati odgojno i velim mu: „Sjećaš se kako kad je tebi bio rođendan, ti si dobio jako puno poklona, a drugi isto nisu dobili ništa. Tako ti to ide, onaj kome je rođendan taj dobije poklone. Drugi dobiju kad je njihov rođendan.“

„Joj mama! Gle kak je super ovaj autić!“ – ne posustaje on.

- „Ljubavi, rekla sam ti....“

- „Ma samo gledam! Pusti me da gledam!“

Puštam ga.

- „Evo, kupi mi samo ovaj najmanji.“

I tako krećem prema blagajni, sa dva paketa legića i po putu ulovljenom velikom nutelom. „Za palačinke, kad ih jednom napraviš“.

Izlazeći iz dućana sjetim se knjige koju želim već neko vrijeme. Zalutam u knjižaru, tek toliko da pogledam koliko košta. Nije bila skupa. Kupila sam ju.
I ugledala zgodnu knjigu o gusarima koja bi baš savršeno pasala uz gusarske legiće koje smo kupili.
Neprocjenjivo.
Neću reći za koliko kuna sam olakšala suprugovu karticu, jer ipak on redovno čita ovaj blog.

Tako zadovoljna, i jelte olakšana, krenem doma.
Suprug me dočeka sa viješću da je put odgođen do Utorka. I obavijesti me da će dan provesti sa nama.

Sretno se zavalim u kauč, zagrlim Supruga, ljubim ga sva zahvalna jer sam uvjerena da je upravo izbjegao stravičnu smrt u avionskoj nesreći. Čovječuljak se uvuče između nas, nešto brblja, mi se smiješimo.... i obiteljska idila je tu.
Baš kad sam pomislila da sam ja zapravo osoba koja totalno voli obiteljsku idilu, i kako eto mogu napokon za sebe reći da sam zrela i odrasla osoba...sirenski zov.
U obliku sms-a.
„Mi smo u Maraschinu na kavi. Dolaziš?“

Uzvrpoljim se ja. Ali neugodno mi je. Suprug je svečano odlučio provesti dan sa nama. Bed je ako ja sad odem, jel da?
A nisam ni ručak skuhala. Za ciglih dva sata moram odvesti dijete na ročkas.
Gleda on mene, gledam ja njega.

„Ajde briši. Sastrugat ću kukuruz sa one sinoćnje pizze i pojest ćemo ostatke.“ – veli meni najbolji muž na svijetu.
Utisnem mu zvučni poljubac u čelo i nestanem sa mjesta zločina.


Vozeći, gotovo doživim omanju automobilsku nesreću, pokušavajući uočiti da li je Zlatkov auto parkiran pred kućom. Potreba ili navika?
Ne znam. Ali znam da je ipak pametnije gledati pred sebe dok voziš.

Neprocjeniva kava sa neprocjenjivim ženama, nova torbica u mojoj kolekciji i malo manje neprocjenjiva spoznaja da je u Maraschinu zabranjeno pušenje. Trebati će pronaći novu omiljenu birtiju za kurcne centralaške kave. Breaking my heart.

Na odlasku doma, lebdim. Grad je potpuno prazan. Ptičice pjevaju, a kiša rominja.. Proljeće čuda radi. Noge mokre do koljena, niz lice mi cure kapljice kiše. Uživam punim plućima.

Danas je dan zajedništva i zajedno odvodimo dijete na rođendan. Spoznaja koja me prije godinu dana užasavala, sada mi daje koji sat slobode. Rođendan je bez roditelja.

Suprug je gladan.
„Mek drek i seks ili restoran bez seksa?“ – pitam ga ja.

Odlazimo u Mcdonalds. Poslužuje nas lik iz američkih filmova. Onaj ćelavi niski frajer u četrdesetima, sa zlatnim prstenom, naočalama i beskrajnom dozom ljubavi za ono što radi.
Oduševljeno priča o pitama koje imaju. I o novom okusu jagode i vanilije. Veli da pitu od jabuke više ni ne spominje jer ona je ponosni dio njihove stalne ponude.
Ja jedva gušim smijeh, a Suprug ga gleda otvorenih usta. Na njegovim prsima impozantna pločica koja nam govori da je on Voditelj poslovnice.
Uvjerio me da je pita od jabuke sa sladoledom i preljevom od čokolade upravo ono što ja želim. I ono što mi on može dati. Pristajem. Vadi iz frižidera pitu koju je, greškom, eto baš maloprije napravio.
Jebi ga. Popušila sam sam staru pitu.
Ali frajer zna posao.

„Ovoga su obučavali ravno u Americi“ – veli meni suprug, uz konstataciju da mu je baš žao što nismo neko vrijeme živjeli u Americi.
Yeah right!

Nekako sam sva vesela. Smijemo se ko blesavi. Hranimo vrapce pomfritom. Osjećam se gotovo kao na početku veze.

Suprug ima 42 godine i još uvijek se srami kupiti prezervative. Dođe na pult i tiho promrmlja „molim vas prezervative.“
I osramoti se, jer prodavačica ga ne razumije baš dobro što on to hoće. Pa mora ponoviti glasno i razgovijetno. A u međuvremenu u dućan uđe još netko tako da njegova neugoda bude potpuna.

Kad sam bila mala i ja sam se sramila kupiti prezervative.
Tako sam jednom natjerala mamu da ode u ljekarnu i kupi mi prezervative. Ni mami nije bilo svejedno. Ali kao svaka dobra majka, ona zna da je neprocjenjivo uputiti dijete u seksualno odgovorno ponašanje.
Kvaka je bila u tome što sam ja željela baš određenu vrstu prezervativa. I dok su ona i teta u ljekarni pregledavale sve vrste prezervativa, mami je dozlogrdilo i rekla je „Oprostite, samo malo.“
Izašla je vani, uvukla me u ljekarnu i rekla mi „Izaberi si sama. Mi ne pronalazimo te koje ti hoćeš.“
Od tada, prezervative kupujem sama. I uopće se ne sramim.


Uglavnom, danas je bio savršen dan. Suprug i ja proveli smo neko zaista, zaista kvalitetno vrijeme zajedno. I to bez prezervativa.

Sada zadovoljno tipkam u svom kutku kauča.
Dobar je seks.
Ali nakon njega, ja ipak najradije spavam sama.

SVE MOJE ŽENE

Ne kaže se uzalud da su prijatelji obitelj koju sam biraš. I da je svakoj ženi savršeni partner upravo druga žena. Ili više njih.

Imam pune 32 godine i u životu sam imala puno dobrih i dragih ljudi koji su na svaki način utjecali na moj razvoj.

Počevši od djetinjih prijateljstava od kojih su se neka nastavila i u rano mladenaštvo, preko onih prijateljstava iz srednje škole, od kojih su neka završila i kumstvom, do ovih današnjih prijateljstava koja su se rodila iz sličnih pogleda na život.

U srednjoj školi imala sam genijalnu ekipu. Društvo je bilo miješano i dečki su se družili sa curama i cure sa dečkima. Zajedno smo pili u kafiću finu cugu ako smo imali love, na klupi u parku jeftino vino, ako nismo imali love. Popušili smo zajedno prve cigarete i prve jointe.
Brijali smo međusobno, zaljubljivali se i prekidali, ali uvijek smo na kraju bili ekipa.
Podijelili smo neke stvarno savršene trenutke.
Ne mogu se sjetiti ni jedne generacije iz svoga grada koja se tako luđački dobro zabavljala zajedno.
Moja prva, stvarno velika ljubav potekla je iz školskih klupa.

Jasno se sjećam jednog poslijepodneva, nas nekoliko nagurani na prozor razreda, pušimo pod malim odmorom i zajebavamo se do besvijesti. Sjećam se sebe, sunca na prozoru, mirisa proljeća i nas. Sjećam se svojih osjećaja i misli u tom trenutku. Gledala sam te ljude koje sam voljela i mislila: „Ovo je savršeno. Ovaj trenutak je savršen trenutak u mom životu. Totalno sam sretna, i svjesna sam toga!“
Bili smo maturanti i bio je kraj školske godine.

Samo nekoliko mjeseci kasnije svatko je otišao svojim putem.

Godinama sam osjećala rupu u srcu. Nedostajali su mi svi ti ljudi. Nedostajali su mi oni, i nedostajala sam ja sama sebi, onakva kakva sam bila tada.
Vrijeme i događaji preoblikuju ljude.

Moja udaja i konačno preseljenje stavili su točku na taj period moga života.

Jedno vrijeme preživljavala sam poprilično usamljeno. Rođenje djeteta izbaci te iz cipela socijalizacije samo po sebi, a ako se pritom preseliš u potpuno novu sredinu sudbina ti je zapečaćena bar na neko dulje vrijeme.


Srećom, živimo u nekom novom vremenu pa se ljudi druže pomoću uklete kutije zvane kompjuter i preko opasne močvare znane još i kao internet.

Malo po malo, trebale su mi doduše godine, ali upoznala sam popriličan broj ljudi, sličnog senzibiliteta i sličnih životnih okolnosti.

S vremenom, velika količina ljudi isprofilirala se u manju grupu ljudi.
I naselila se ravno u moje srce.


Danas popodne vucarale smo se po dječjem parku bez ikakvog entuzijazma i želje da se razapinjemo od sprave do sprave.

Pokušavale smo sjesti u hlad u nadi da će se naša djeca zabaviti i bez naše intervencije.
Bezvoljno smo hodale za njima sa zapaljenom cigaretom i šaputale neke svoje priče.
Proklinjale arhitekte koji su osmislili park bez klupi na kojima bi se roditelji odmorili.
I da, uspjele smo izgubiti čak troje djece.

Nemajke jedne.


Sjedile smo na žalu dok su djeca bacala kamenčiće. Kasno popodnevno sunce bacalo je kose zrake na nas.
Gledala sam te žene kako sjede na prašnjavom kamenju, potpuno neopterećene, kako upijaju sunce i smiju se na sav glas. Kako su lijepe u svojoj zrelosti i savršene u svojoj mladosti.
Kako se mladunčad dolazi pomaziti oko njihovih nogu i odmah otrči dalje u svojoj veseloj igri.
Kroz glavu su mi prošli trenutci kada su se brinule zbog mojih briga, kada su me uveseljavale i dijelile samnom moju radost. Trenutci kada su bile zabrinute i kada su dijelile svoju zabrinutost. Kada su bile sretne i dijelile svoju radost.

I razmišljala sam kako sam u životu imala većih i manjih ljubavi, muškaraca s kojima sam se razumijela savršeno i koji su me voljeli i nasmijavali. Muškaraca za koje sam mislila da su mi srodne duše i s kojima sam bila stvarno sretna.
Ali kako ni sa jednim od tih muškaraca nisam osjećala povezanost kakvu osjećam sa svojim prijateljicama. Kako nitko nije imao tu moć da me oraspoloži jednim pogledom razumijevanja.

Gledala sam te žene, sve redom pametne obrazovane i sposobne. Sjedile su na prašnjavim kamenčićima i smijale su se. Bile su savršene. Lijepe u svojoj zrelosti i savršene u mladosti koja je prštala iz njih. I ja sam bila dio njih.
I znala sam da je to taj savršen trenutak.
Trenutak u kojemu sam sretna i svjesna sam toga.
I u tom trenutku znala sam da će takvih trenutaka biti još puno.

SUNČANI DANI ILI KAD SE OBOGATIM KUPITI ĆU ZAMJENSKU ŽENU

Proljeće je. Dan prekrasan po svim parametrima koje uvažavaju normalni ljudi.
Možeš otići na Jarun na rolanje ili vožnju biciklom, možeš otići na Bundek na Zelendan. Možeš otići planinariti. U krajnjoj liniji možeš otići sa prijateljima na kavu negdje na sunce. Još možeš i pušiti jer nisi ovisan o zatvorenom prostoru.
Ako ništa od toga ne želiš, možeš radosno provesti dan u dvorištu ili vrtu sa svojom obitelji.


Jutro počinje u 7:00 h.
Naravno. Preko tjedna panično se budimo u devet, navrat nanos pokušavajući pojesti doručak, obući se i do 9:30 stići u vrtić. Vikendom, vesela jutra započinju u sedam. Jedino se susjedove biserke bude prije nas.

Čovječuljak mi se uvlači u krevet. Sladak mi je i vrat mu miriši na mali dječji znoj. Privlačim ga bliže i sa zadovoljstvom njuškam. Pokušavam ga malo ljubakati po vratu ali ne da.

„Došao sam k tebi u krevet, ali to ne znači da me smiješ ljubiti. Makni se od mene!“ – veli on meni pospano, nervoznim glasom.

I tako veselo započinje moj vikend.
Stiskam gumb, rolete se podižu i ja očajno gledam vani. Sve blista od sunca.
Trenutno počinjem osjećati pritisak da je to dan kojega treba iskoristiti. Igrati se s djeteom, skuhati hranjivo i zdravo Jelo, nadisati se svježeg zraka, sresti se sa dragim ljudima....ju nejm it.
I sukladno svojoj naravi, odmah počinjem osjećati odbojnost prema svemu nabrojanome.
Iako mi je plan bio da odemo na Bundek na Zelendan.
Rano mi je, Čovječuljak je spavao samo 10 od njemu uobičajenih 12 sati i lagano je nabrijan.
Suprug, naravno, spava u svom dijelu kuće, blaženo nesvjestan svega. Ustajemo se, spremam doručak, nudim crtić pokušavajući kupiti malo vremena za gljivarenje ispred kompjutera.


Na tv-u Jagodica Bobica. Prekratko traje ali ne dozvoljavam mu da ubaci DVD. Savjest mi ne dozvoljava da držim dijete ispred ekrana zato da bih imala mira. Naravno da sam istovremeno živčana zbog svoje odluke.
To je sa mnom uvijek tako. Ne mogu se odlučiti. Ono što želim, nije ono što smatram da bih trebala. Ako se odlučim za ono što želim, progoni me grižnja savjest. Ako se odlučim za ono što mislim da bih trebala, nezadovoljna sam, jer ja naprosto želim da sve bude onako kako ja želim.

I tako... nikad dobro.

Zove me moj najbolji frend, Odvjetnik, i pita me kada ću doći po auto. Sjetim se da sam mu rekla da mi treba auto, ali je Suprug u međuvremenu odustao od svojih odlazaka okolo i sada imam njegov auto. Otkazujem i čestitam mu godišnjicu braka.


Kupujem Čovječuljka obećanjem da ćemo poslije ručka ići na Bundek, a sada neka se poigra malo.
Bila je to još jedna od onih mojih grešaka. U idućih pola sata Bundek je spomenut 143279090 puta. Ja sam na rubu živaca.

Suprug uletava sav zadovoljan, sa izjavom da se napokon naspavao. Ja se veselim da će uzeti dijete i raditi s njim nešto zabavno a da ću ja imati malo mira. Uzalud.
Nakon doručka Suprug uzima kavu i lagano, u obliku maglice nestaje u svom studiju.



Uglavnom, sjetim se da mi cvijeće već neko vrijeme trune u vrećicama i odlučujem da je ovo pravi trenutak da ga presadim.

Čovječuljak je oduševljen i skakuće oko mene. Izlazimo i pripremamo kantice, lopatice....i shvaćam da nema zemlje. Odjurim u dućan po zemlju i pritom potrošim čitavih 200 kuna. Ne znam na što. Nema veze.
Vraćam se doma i krene presađivanje. Čovječuljku je nakon 5 minuta već dosadno i počinju pitanja:

- „Mama?

- Ako ja sad odem u kuću, moram li oprati ruke?“

- „Da ljubavi, uvijek moraš oprati ruke.“

- „A mama?“

- „Hm?“

- „Zašto ja moram oprati ruke ako nisam ništa dirao?“

- „Dirao si bicikl, dirao si pod, dirao si zemlju...važno je da opereš ruke kad dođeš iz vani.“

- „Ali ja ne znam zašto baš svaki put moram oprati ruke.“

- „Dobro ne moraš oprati ruke, samo me pusti na miru.“



U tom trenutku shvaćam da mi je vruće, da mi se puši, da sam žedna i da mi se uopće ne presađuje jebeno cvijeće. Pokupim se u kuću, uzimam sok i pljugu i palim laptop. Naravno da na fejsu još nikoga nema. Svi uživaju u obiteljskoj idili, a moja Najbolja Frendica je na poslu.

Osjećam se pomalo napušteno.
Zlatko mi se opet ušulja u misli.
Teleportiram se u neki zamišljeni svijet u kojemu se valjamo negdje pokraj mora i smijemo se dok nam sunce ide u oči.
Tjeram ga snagom volje, jer nimalo mi ne olakšava misliti na njega.

„Mama? A kad će biti ručak?“
Bacim pogled na sat i shvatim da je tek 11:15. Već sam umorna i dosta mi je svega.
A vani je i dalje prekrasan neiskorišten dan.

Sjetim se da Suprug večeras ima nastup i da očekuje da mu danas serviram mrtvu životinju u obliku šnicle.
On jede gotovo isključivo meso, krumpir, rižu i zelenu salatu.
Ako npr. napravim tikvice punjene umakom od mesa, to se ne računa kao meso. Ako je tjestenina sa umakom od mesa ni to se ne računa kao meso. Ako su kockice mesa u woku sa povrćem, to se djelomično računa kao meso.
Meso u obliku šnicle, to je za njega Jelo. Poželjno je da je od neke veće životinje.

Ipak, imam piletinu pa odlučim da ću to baciti na tavu. Uz to riža, juha od brokule i zelena salata.

Meni se ne jede meso. Zapravo, nekako ne volim meso baš pretjerano. Povremeno osjetim potrebu da ga pojedem ali nije mi first choice. Ma ni second choice.

Odlučim sebi napraviti omiljeno jelo. Umak od rajčice i špagete. Još ako su špageti od sojinog brašna, mmmmmmmmmm....e, to je moj first choice.

Kuhanje me uvijek uspije opustiti. Prvo, nitko nema potrebu zapitkivati me dok kuham.
Drugo svo to sjeckanje, mirisi, zamišljanje okusa i kombiniranje što bi moglo s čim djeluje tako da mi se glava isprazni od svih drugih misli.
Kad sam najživčanija, uputim se u kuhinju.

Nije da ne bih voljela ponekad imati muškarca koji zna kuhati. Muškarac koji kuha meni je nekako totalno seksi.
Ne bih mu dozvolila da mi zauzme kuhinju zauvijek, ali voljela bih ga ponekad vidjeti za štednjakom.

Danas mi ni kuhanje ne uspijeva popraviti raspoloženje.
Razmišljam o tome kako, od kada sam odrasla žena, ne volim blagdane i vikende. Sva ta idila nije po mom ukusu.
Taj imperativ da moraš biti kući sa svojom obitelji, super se zabavljati pritom, iskoristiti dan na najbolji način, širiti ljubav i pozitivne vibracije i biti Bogu zahvalan.
A ja želim piti, plesati, smijati se, imati mogućnost otići gdje hoću i kad hoću, biti okružena prijateljima koji me razumiju i ne očekuju od mene ništa posebno.

Nije da ja nisam Bogu zahvalna. I ja obožavam svoju obitelj. Ali ne, ja ne volim biti doma.
Ne volim idilu.
Volim adrenalin. Neočekivane situacije. Cerekanje dok me trbuh ne zaboli.
A vikendi su dugački. I dosadni. I sunčani. I tjeraju me da iskoristim dan.


Oh, evo i Supruga. Traži pljuge. I čudi se zašto imam tako smrknuto lice. Pokušavamo ustanoviti gdje sam stavila dvije kutije cigareta koje sam donijela iz dućana. Pronalazimo ih u frižideru.


U tom trenutku odlučujem da je vrijeme da se maknem. Operem kosu i obučem svoje tenisice za zabavu. Uzmem Čovječuljka i odem na Bundek. Moje prijateljice će biti tamo. A poseban je dan jer je Šumska Vila danas u Zagrebu.

Na izlasku, zatvarajući vrata od kuće obećam si da kad jednom budem bogata kupit ću si zamjensku ženu. Neku za koju nitko neće primjetiti kada privremeno zauzme moje mjesto i omogući mi da otplovim na ono mjesto uz more, dok mi sunce ide u oči.

HOW TO FIND A MAN WITH COJONES ILI ZAŠTO SE NIKADA NEĆU RASTATI?

Povukla sam gutljaj svoje treće votke i umalo ga popljuvala po stolu kad sam čula svoju Dobru Vilu kako govori: „Nisam vidjela ni K od kolača, a ni od bilo čega drugog:“

Bila je to zabavna ženska večer u kojoj se pretresaju mnoge girly teme i u kojoj se popije koja čašica više, a jutro te dočeka sa grlom izgrebanim od količine popušenih cigareta.

Naravno da je njena rečenica ostala lajtmotiv večeri a bome i današnjeg dana.
Dok sam tukla boks vreću u omiljenom mi fitness klubu, razmišljala sam o tome. Upoznaš tipa, tip ti se svidi, tip nešto započne i sve se nešto kuha, kuha, kuha i sve nešto cici mici i na kraju kao u onoj poslovici „tresla se brda, rodio se miš“. Ćorak.

Kako pronaći tipa koji ima muda?

Kad sam bila curica vjerovala sam u vječnu ljubav prema samo jednom muškarcu. Mislila sam da kad se jednom zaista zaljubiš i udaš u bijeloj vjenčanici da je to - TO.
Nema dalje. Sretan si i lebdiš na krilima ljubavi happily ever after. Ostatak svijeta više ne postoji. Ili postoji, ali ti ga ne percipiraš.


Vrijeme mi je pokazalo da je brak sve, samo ne slika u mojoj glavi. Život je i dalje tu, sa svim svojim ružnim stranama. A ti si i dalje samo čovjek koji diše svojim vlastitim dišnim organima, koji ima svoje vlastite misli, želje i potrebe. I da, koji ima svoje vlastite osjećaje. I koji se, unatoč svemu, može zaljubiti ponovo.

Da djeco, mama i tata se seksaju. I to ne nužno jedno s drugim.

Vodenjak po horoskopu i vodenjak po prirodi, nakon prvotnog šoka prihvatila sam to glatko. U redu je da čovjek ima više pravih i dobrih ljubavi. Pa čak i istovremeno, ako se zvijezde tako poklope. Ne mora ta ljubav nužno doživjeti fizičku realizaciju da bi bila lošija ili bolja. Prihvatiš ju onakvu kakva se nudi. Razgovaraš, smješkaš se, prebrajaš šarene leptire u trbuhu, pjevaš, tužan si, razgovaraš, piješ kavu i....uživaš dok čekaš da prođe.

ALI......the million dollar question is: Kakav je frajer u kojeg se zaljubiš?

Jel on frajer koji zna što hoće? Jel to frajer koji je spreman prihvatiti što osjeća?
I napraviti nešto s tim?
Ili je to tip koji će bacati sve moguće udice, a kad se uloviš na jednu od njih, bacit će te nazad u more?
Jel to tip od kojeg nečeš vidjeti ni K od kolača?
Frajer koji misli da ima muda.


Kada sam upoznala svog Supruga on je bio u braku. Ja sam bila u vezi koja je tada trajala šest godina i sve je vodilo ka oltaru.
Ja sam se zaljubila. Prvu večer.
Sreli smo se opet nakon nekog kraćeg vremena, bili u istom društvu i razmijenili brojeve telefona.
Otputovao je i ja sam mu poslala poruku. Pravila sam se da je poruka bila za nekoga drugoga a da sam ju greškom poslala njemu. Nadala sam se da će mi odgovoriti. Napravio je više od toga. Nazvao me.
Taj dan počeli smo razgovarati i nismo nikad prestali.

Telefonski razgovori, mailovi, sms-ovi. Uvijek smo si imali još nešto za reći.
Nakon mjesec dana zaprosio me.

Ševili smo se na svim mjestima na kojima je uopće moguće izvesti tako nešto. Po klupama u parku, u autu na parkiralištu, zidiću u mraku. Po tri dana ne bi izašli iz hotelske sobe.
Kada smo napokon uselili zajedno u stan, jedino što smo uopće radili bio je seks i ponekad hrana.

Smijala sam mu se, rugala da je ovisnik o braku, koji iz jednog još nije pošteno ni izašao, a već planira novi. Govorila mu da sam se željela samo malo zabaviti, da imam samo 24 godine i da ne želim brak.
I kako uostalom može reći „Odlučio sam te oženiti!“
Zar se mene ne pita što JA želim?

Jednom riječju, nisam imala muda.

Ali moj Suprug je znao da se zaljubio. Znao je da sam ja žena s kojom želi podijeliti, ako ne život, a onda barem dio života. I nije se bojao ničega što je stajalo ispred njega.
Stao je pred mene, pogledao me u oči rekao „Ja sam odlučio, a ti?“

I tako zauvijek postavio letvicu vrlo visoko.

Vjenčali smo se, rodili smo dijete, odgajamo dijete. Razgovaramo manje i svađamo se više. Imamo novaca i nemamo novaca. Pa smo nervozni i mrzimo se. I ševimo se vrlo vrlo rijetko.

Godine su ostavile bolnih tragova na našem odnosu.

Moj Suprug, on je glazbenik. Njegov posao njegov je život, u jednakoj mjeri kao i njegovo dijete. Ne bi mogao živjeti ni bez jednog ni bez drugog.
On traži puno. Traži vrijeme samo za sebe. Vrijeme koje nerijetko traje 12 sati dnevno. On traži vrijeme za svoj neometani san. I spava u drugom dijelu kuće.
On ne otvara poštu jer se boji suočiti sa računima. Ne javlja se na telefone ako zna da će morati prihvatiti neku obavezu koja nije vezana uz njegov rad. On neće promijeniti žarulju na faru mog automobila. I cendrat će zašto on mora sve, ako ga zamolim da napokon nazove servis i dogovori popravak motora. I svako malo putuje na drugi kraj zemaljske kugle.

Ja često plačem i vrištim da želim normalan brak, normalnog muškarca koji ima normalno radno vrijeme, koji je prisutan u životu svoje obitelji, i koji će svog sina naučiti voziti bicikl na dva kotača bez da ja o tome pričam godinu dana.
Muškarca koji voli prirodu, ne kroz objektiv skupog fotoaparata, nego na način da ide na planinarenje bez dvije kutije cigareta i tri kutije andola. Koji ide na plažu i pliva, umjesto da popije četiri kave u kafiću u hladovini.
Muškarca koji će se u Subotu ujutro ustati sa oduševljenim planom o tome kako ćemo provesti dan. I muškarca koji svoju ženu ševi bar pet puta tjedno.

Muškarac kojega ja imam nije sve to. On je nešto posve suprotno.
Ali: moj Suprug je muškarac koji voli otvoreno. Ne boji se i ne srami se svojih osjećaja. To ponekad djeluje kičasto, a ja sam osoba koja se voli lagano izrugivati svemu.
To je moj stil.
Njemu su trebale godine da se navikne na to.
Ali voli me. I navikao se.
Ne ljuti se i nije povrijeđen.
Prihvatio me takvu kakva jesam.
Prihvatio je moju potrebu za slobodom. Prihvatio je da ja ne znam uvijek što hoću. Prihvatio je da sam ujutro euforična a da popodne plačem u sobi. Poznaje me dovoljno dobro da me može usmjeriti kada se izgubim. On je osoba iznimnog senzibiliteta i osjeća svaku moju i najmanju promjenu raspoloženja. On je u svakome trenutku svjestan svega što ja ulažem u brak i nikada ne spominje sve što ON ulaže u brak.

Svojim radom on hrani svoju obitelj. Iako se ja ponašam kao da je njegov posao njegova privilegija i zabava, prava je istina da je njegov posao ono što donosi kruh na stol.

Dok ja sjedim na kavi i tražim SEBE.
A on to nikada u životu nije izgovorio na glas. A vjerujem da je pomislio preko nekoliko puta.


Moj je Suprug muškarac koji je svog sina uputio svijet glazbe, slova i brojeva. Muškarac koji rado čita priče prije spavanja, iako ima disleksiju i to mu pričinja znatan napor. Muškarac koji neće otići na spavanje u drugi dio kuće bez da se ušulja tiho i poljubi dijete i mene.
Muškarac koji sa djetetom ima toliko blizak odnos da ga često osjeća i razumije puno bolje nego ja, koja se toliko hvalim svojim Majčinstvom.

On je muškarac koji me razumije i prihvaća. Svu svoju ljubav daje nesebično. I ne boji se.

Jučer oko četiri popodne dolazi on u kuću i veli da ga glava boli od gladi.
Ja tipkam na laptopu i pogledam ga u panici, svjesna da nema ničega za jelo.

„Sad ću nam fino ispeći jaja“ - velim mu ja.
I on me pogleda sa osmijehom punim ljubavi i kaže mi - „Sad ćeš ispeči dva jaja i onda ideš i neće te biti doma do ujutro, pizda ti materina“
On je muškarac koji me nikada ne pita gdje sam bila, s kim i što sam radila.
Ne zato što ga nije briga. Nego zato jer me voli.



Da mu kažem da moram u Indiju na mjesec dana tražiti svoju bit, rekao bi mi - „Idi ako misliš da ti je to potrebno“. I pritom bi mi platio put.

Zato jer me voli.

U jednom razgovoru rekao mi je "Ako me prevariš, nemoj mi to nikada reći. Jako bi me povrijedilo. Ali ja te nikada ne bih ostavio."

I sad te ja pitam tko tu ima muda?

SPONZORUŠA

Perem si ja tako kosu i razmišljam.
Voda je definitivno moj medij. Volim biti okružena vodom. Najsretnija sam kada pada kiša, obožavam more, često si napunim kadu....ma volim čak i bazene koliko god da su gnjusni.
I tako mi kroz vodu padne na pamet da bih trebala napisati nešto o sebi.
Mrzim pisati činjenice o sebi iz jednostavnog razloga što ja o sebi ne znam baš puno.

Znam da sam udata. Da imam jedno dijete i kuću na selu. Imam i svoj auto. Koji je doduše pokvaren ali to je neka druga tema. Znam da imam i psa.
Tehnički, to nije moj pas, nego pas mog muža. Njegov dio kućnih ljubimaca iz prvoga braka. Ali ja ga stvarno volim.
Psa mislim.

Volim još i cvijeće, miris zemlje, dobru kavu, marlboro light, šarene stvarčice koje proizvode kinezi, volim boje, volim glazbu, volim lijepe automobile i malo bržu vožnju, jednom rječju volim sve što vole mladi.

I tako...mi se furamo na spiku da smo umjetnička obitelj. Moj Suprug, on je glazbenik. Ja, ja sam, nazovimo to likovni umjetnik. Moze i umjetni likovnjak.
Istina je zapravo, da sam ja očajna kućanica koja ima ambicije biti umjetnica. Bar onako, za po doma.
Pa malo radim keramiku, malo crtam, malo bojam, malo šaram po zidovima i tako...pogodili ste, još uvijek čekam da se niz onu božansku cijev spusti božanska inspiracija.

U međuvremenu odgajam dijete, uzgajam muža, pospremam kuću, a razvila sam i izvrstan osjećaj za skuhati fino Jelo.
Točno je zapravo to da obožavam kuhati. Valjda zato jer obožavam jesti. Pretpostavljam da će se s vremenom na ovim stranicama pojaviti dosta slova na tu temu.
Ipak najviše od svega volim ljude. Volim se družiti s njima, volim razmišljati o njima, volim razgovarati s njima, volim smišljati kako da ih razveselim. Imam potrebu za neprekidnom interakcijom. Okružena sam određenim brojem elektroničkih naprava kojima sam stalno u kontaktu s nekim.

Znam, nije to baš neka karijera. Ali eto, ako jednom budu plaćali za kafenisanje, sms-anje, forumiranje i telefoniranje, znam da cu biti jedna od bogatijih žena uokolo.

Sve ovo možda zvuči kao da bolujem od viška slobodnog vremena. To ipak ne mogu potvrditi kao točno.
Jer sve što se događa u mom danu, potrebno je i važno. Ili meni, ili drugima.

Ne mogu zamisliti da budem zaposlena. Ne zato jer bi mi bilo teško raditi, nego zato jer ne mogu zamisliti da se svaki dan ustajem u isto vrijeme i odlazim na isto mjesto i tamo onda ostajem određeni broj sati.
Mislim da bih umrla od gušenja i dosade. Čak i kada bi to bio neki posao koji jako volim.
Problem je možda u tome što nisam još pronašla ništa što bih voljela dovoljno.

Nije da ne bih mogla sve to, kada bih morala. Ipak, još nikada eto nisam bila prisiljena.
Što me dovodi do toga, da ako izuzmemo ne razbijanje pločica na zidu u kupijoni, najvažnije je imati dobre prijatelje.

Kako piše na fejsbuku, to su oni ljudi koji služe da kad ti je sjeban dan odeš i sjebeš ga i njima.
Kod mene doma ti ljudi još brinu da ne budem tužna, plaćaju mi kave, poklanjaju mi svakakve poklone, kupuju mi i odjeću, a po potrebi plaćaju i račun za struju.
I uz sve to, oni me vole, bez obzira na sve :tiwi:

Da rezimiramo, ja sam svojevrsna sponzoruša koja voli sve što vole mladi.

KAD SE BUDALA ZALJUBI, BUDALA OTVORI BLOG

Sve je započelo sa jednim Zlatkom.
Zapravo započelo je mnogo, mnogo ranije.
Od kada znam za sebe kupovala sam lijepe bilježnice, šarene dnevnike i kemijske u boji. Jedno vrijeme čak sam pisala i dnevnik. Do dana kada ga je moj bivši dragi pronašao u ladici i upotrijebio kao lagano ljetno poslijepodnevno štivo. I doznao stvari koje su bile for my eyes only. Tada sam shvatila da pisanje dnevnika može biti kompromitirajuća djelatnost.

I tako...kupovala ja bilježnice i ostale asesoare, čak sam konzultirala i gospođu koja radi karmičke horoskope a koja mi je rekla da sam ja cijev za Božansku Inspiraciju. Dopalo mi se to, pa sam pomislila: sigurno ću jednom napisati roman. Godine su prošle dok sam se ja otvarala toj Božanskoj Inspiraciji čekajući da me lupi u glavu.
Ništa se nije dešavalo.

A onda sam upoznala Zlatka. Zlatko je stvarno zlatan dečko i jasno je da se u takvog svaka cura zaljubi, pa nisam ni ja bila iznimka.
Međutim, kako to u svim kvalitetnim ljubavnim romanima sa kioska biva, Zlatko nije bio zaljubljen u mene. Da jest, kako bi ova priča uopće imala poantu.

I tako gledala ja Zlatka iz daleka, gledala ja Zlatka izbliza....Zlatko je bio drag dečko pa se šalio samnom i uvijek je bio ljubazan. Pa se s vremenom malo umorio.
Ja se nisam dala. Mislila sam: ja volim Zlatka, to mora da mu nešto znači.
I tako sam ja svog Zlatka polako provela kroz mnoge krugove literarnog pakla.

Mislim da ih je bilo oko 10.
Što bi Dante bio bolji od mene?

Zlatko je to podnio vrlo hrabro. I dalje mi se ljubazno smiješkao ali i dalje nije bio zaljubljen u mene.
Onda sam shvatila: Zlatko je maleni pas na fejsbuk farmi. On je drag i sladak i voli kad ga se hrani i kad ga se škaklja. Ali ne voli kad mu se puno priča. On to ne razumije baš najbolje.

Ali moja potreba da podijelim sve šta mi padne na pamet vrlo je jaka. Duboka kao ocean, što bi rekla moja mama. Pa sam mislila, ajde...papir podnosi sve. U ovom slučaju ekran. Zašto da to teško breme ljubavi ne raspodijelim pošteno na svekoliko internet pučanstvo.
A da Zlatka pustim na miru. On je svoje podnio hrabro.
Zaslužio je da ga hranim i škakljam i pazim da ne pobjegne sa farme.

Ako ipak pobjegne, nema veze. Imam 300 000 farmvilskih novčića. Kupit ću si drugoga. Možda čak u nekoj novoj boji :)))

LITERARNA ZLODJELA, VAŽNA OBAVIJEST

Likovi u ovim pričama nisu izmišljeni. Samo se pravimo da jesu. U skladu sa time, svaka je sličnost sa stvarnim osobama i događajima potpuno slučajna. Priče nisu autentične. Da jesu, ne bi bile zanimljive za čitanje.
Ukoliko se netko ipak prepozna, neka šuti o tome, i sada i zauvijek.