Ustala sam se jutros u pola sedam. Mučili su me snovi.
Opet sam sanjala tatu. I probudila se u suzama. Sanjala sam i da imam novog psa. Da ga vodim na povodcu i odjednom ga više nema. Da trčim po nekom kvartu i zovem ga.
Ustala sam i spremila si kavu u tatinoj šalici.
Onoj koja me prije nekoliko sunčanih jutara navela na to da pomislim kako vrijeme liječi sve. Kako bilo koja bol, kolika god bila, s vremenom blijedi i nestaje.
Ali ipak, tu su snovi...ako potiskuješ nešto na javi, budi siguran da će ti se vratiti kroz snove.
Očito loše podnosim gubitke.
Onda sam pogledala na fejs i dočekala me stara fotografija rukometnog kluba iz Hvara. Instantni napadaj najtežeg oblika nostalgije.
Moja mladost, svi snovi, sva vjerovanja...sve je u toj fotografiji.
U stalnom sam raskoraku sama sa sobom. Stalno imam osjećaj da sam nekoga iznevjerila. Da nisam postala što sam trebala. Ili što sam mogla. Osjećam se kriva jer sam izbrisala cijeli dio života kao da ga nije ni bilo. Jer postoje stvari o kojima ne govorim. Zato jer mi je tako lakše.
Gledam te dečke s kojima sam odrasla. Mislim na ono što su oni postali. I mislim na ono što sam ja postala.
Gdje je nestala ona vjera da ako smo zajedno i ako vjerujemo da možemo sve?
Da smo jači od svega samo zato jer smo to MI?
Gdje je nestalo vrijeme kada mi je tata cijedio ujutro naranče da bih stavila u sebe nešto zdravo prije kave i cigarete?
Kada sam od one kojoj se cijede naranče, postala ona koja cijedi naranče?
Jer ne sjećam se da sam prošla tim putem.
Znam samo da sam jednoga jutra shvatila da je sve drugačije.
I još uvijek sam ona lijepa mlada djevojka, puna zanosa i gladi za životom.
A ipak, i ova sam žena koja više nije ni sjena te djevojke. Žena koja više nije ni lijepa, a ni toliko mlada.
Žena koja shvaća što je život, žena koja razumije pojam odgovornosti.
Žena čiji život izgleda točno onako kako je zamišljala da bi život trebao izgledati.
Ustajem, kuham kavu, palim cigaretu i gledam kišu.
Malo se tresem od zime, ali taj osjećaj mi je ugodan.
Lovim trenutak mira prije nego bose noge docupkaju u moj prostor.
Plačem.
Znam da bih bila izliječena kada bih uspjela spojiti djevojku i ženu. Izgraditi most između njih dvije. Dozvoliti im da se upoznaju.
Znam što trebam napraviti, ali ne znam kako.
Pa ipak, kada pada kiša uvijek nekako vjerujem da će sve biti dobro.
petak, 13. travnja 2012.
nedjelja, 26. veljače 2012.
POSTOJE LJUDI KOJI VAM IŠČUPAJU SRCE I POSTOJE ONI KOJI VAM GA VRATE NA MJESTO
To je zapravo samo glupa poslovica.
Mudrost sa šarenih internetskih stranica.
Ali je istina da postoje ljudi koje vam Svemir pošalje. Ljudi koji se niotkuda, ničim izazvani, pa čak i nepozvani pojave u vašem životu, bez ikakve logike i smisla. I preokrenu ga naopako.
Neki to zovu sunđer.
Meni se naziv dopao. Sada i ja to zovem sunđer.
Čitanje Svemira kaže da su to ljudi koji su nam karmički dodijeljeni da nam pomognu odraditi neku zadaću u ovom životu.
Kako drugačije objasniti činjenicu da se u tvom životu pojavi osoba iz nekog sasvim drugog svijeta. Iz svijeta koji ne razumiješ.
I u kojem se ne osjećaš baš ugodno.
Ali te svejedno očajnički privlači.
Tako se i meni ukazao sunđer.
Nisam ga tražila. Ali to što se ukazao govori da sam ga očito trebala.
On kaže da sam ja njemu broj.
Ja kažem da je on meni prijatelj.
On kaže da mu nije nimalo stalo.
Ja kažem da je meni stalo užasno jako.
On ne govori ništa.
Ja govorim sve.
Da sam ga birala, odabrala bih nekoga koga bih mogla razumjeti bolje. Da sam ga birala, bio bi to netko sličniji meni.
Unatoč tome, ili baš zbog toga (tko to da zna, krhko je znanje) , on me probudio.
Gledano na dnevnoj razini naučio me puno toga.
Gledano na dnevnoj razini, popio mi je milijon kila živaca.
Zahvaljujući njegovoj tihoj prisutnosti u mom životu, suočila sam se sa stvarima koje su me strašile, koje su me frustrirale, kojih sam se bojala a privlačile su me, sa stvarima za koje sam mislila da su rezervirane za neke druge ljude. Za one koji su više cool od mene.
Sada znam da mogu probati. Da mogu pasti tisuću puta. Da se mogu ustati ili ostati ležati. Da mogu i zaplakati i živčano lupati nogama. Da mogu i odustati.
Ali da mogu reći "probala sam".
Na dnevnoj razini, on nije osoba s kojom bih mogla harmonično komunicirati dulje od jednog jutra.
Na dnevnoj razini on je onaj za kojeg se pitam "zašto se uopće trudim".
Na dnevnoj razini, količina frustracije kojoj me izlaže je više nego ponekad mogu podnjeti.
Ali na globalnoj razini, on je ipak onaj koji me probudio.
Na globalnoj razini on je onaj koji me potjerao tamo gdje se sama ne bih usudila.
Na globalnoj razini, on me ipak na neki način drži za ruku dok hodam tim stazama zbunjena.
Na globalnoj razini on je onaj kojemu s osmijehom od uha do uha ponekad moram reći "usrećio si me, hvala ti".
Kao i ovaj put.
Naučio me najvažniju stvar.
Da su jedine granice koje postoje, one koje postavimo sami sebi.
Dok tipkam, svaki prst, svaka tetiva, svaki djelić tijela me boli.
Izudarana sam i modra.
Suprug mi se cinično podsmjehuje i govori mi "you asked for it".
Ali priznajem da je bol slatka.
Da za mene znači pobjedu.
Jer sam probala nešto što me privlačilo, ali nisam mislila da mogu.
I priznajem da je ovo jedan od onih trenutaka kada moram reći:
Hvala ti.
Usrećio si me.
:)
Mudrost sa šarenih internetskih stranica.
Ali je istina da postoje ljudi koje vam Svemir pošalje. Ljudi koji se niotkuda, ničim izazvani, pa čak i nepozvani pojave u vašem životu, bez ikakve logike i smisla. I preokrenu ga naopako.
Neki to zovu sunđer.
Meni se naziv dopao. Sada i ja to zovem sunđer.
Čitanje Svemira kaže da su to ljudi koji su nam karmički dodijeljeni da nam pomognu odraditi neku zadaću u ovom životu.
Kako drugačije objasniti činjenicu da se u tvom životu pojavi osoba iz nekog sasvim drugog svijeta. Iz svijeta koji ne razumiješ.
I u kojem se ne osjećaš baš ugodno.
Ali te svejedno očajnički privlači.
Tako se i meni ukazao sunđer.
Nisam ga tražila. Ali to što se ukazao govori da sam ga očito trebala.
On kaže da sam ja njemu broj.
Ja kažem da je on meni prijatelj.
On kaže da mu nije nimalo stalo.
Ja kažem da je meni stalo užasno jako.
On ne govori ništa.
Ja govorim sve.
Da sam ga birala, odabrala bih nekoga koga bih mogla razumjeti bolje. Da sam ga birala, bio bi to netko sličniji meni.
Unatoč tome, ili baš zbog toga (tko to da zna, krhko je znanje) , on me probudio.
Gledano na dnevnoj razini naučio me puno toga.
Gledano na dnevnoj razini, popio mi je milijon kila živaca.
Zahvaljujući njegovoj tihoj prisutnosti u mom životu, suočila sam se sa stvarima koje su me strašile, koje su me frustrirale, kojih sam se bojala a privlačile su me, sa stvarima za koje sam mislila da su rezervirane za neke druge ljude. Za one koji su više cool od mene.
Sada znam da mogu probati. Da mogu pasti tisuću puta. Da se mogu ustati ili ostati ležati. Da mogu i zaplakati i živčano lupati nogama. Da mogu i odustati.
Ali da mogu reći "probala sam".
Na dnevnoj razini, on nije osoba s kojom bih mogla harmonično komunicirati dulje od jednog jutra.
Na dnevnoj razini on je onaj za kojeg se pitam "zašto se uopće trudim".
Na dnevnoj razini, količina frustracije kojoj me izlaže je više nego ponekad mogu podnjeti.
Ali na globalnoj razini, on je ipak onaj koji me probudio.
Na globalnoj razini on je onaj koji me potjerao tamo gdje se sama ne bih usudila.
Na globalnoj razini, on me ipak na neki način drži za ruku dok hodam tim stazama zbunjena.
Na globalnoj razini on je onaj kojemu s osmijehom od uha do uha ponekad moram reći "usrećio si me, hvala ti".
Kao i ovaj put.
Naučio me najvažniju stvar.
Da su jedine granice koje postoje, one koje postavimo sami sebi.
Dok tipkam, svaki prst, svaka tetiva, svaki djelić tijela me boli.
Izudarana sam i modra.
Suprug mi se cinično podsmjehuje i govori mi "you asked for it".
Ali priznajem da je bol slatka.
Da za mene znači pobjedu.
Jer sam probala nešto što me privlačilo, ali nisam mislila da mogu.
I priznajem da je ovo jedan od onih trenutaka kada moram reći:
Hvala ti.
Usrećio si me.
:)
nedjelja, 19. veljače 2012.
ANĐELIJA PROKIĆ - još jedan stari post iz prošle godine
Da ga jebeš svjesna sam da bih trebala razmišljati o prosvjedu.
Na kraju krajeva puno mojih prijatelja je tamo.
Događa se revolucija i imam priliku proživjeti i biti dijelom nečega o čemu sam uvijek sanjala.
Biti u povorkama koje traže promjene i stvaraju novo doba.
Ali ne, naravno.
Ležim na kauču bolesna, u temperaturi, sjebana sto na sat i cijeli dan, cijeli božji dan buljim u tv.
Larin izbor, Ruža vjetrova, Plavuša s Harvarda i Zvijezde ekstra.
Ju nejm it.
Srčem vrući čaj i konzumiram hrpu prirodnih lijekova koji ne pokazuju tendenciju da mi pomognu.
Barem ne značajnije.
Oduvijek vjerujem da su bajke ono što me upropastilo za normalan život.
Sjećam se da sam kao dijete uvijek crtala princeze u raskošnim haljinama, intenzivno ružičaste boje posute mnoštvom dragulja.
Sa plavim loknama do ispod ramena.
I skladnom, uskom, zlatnom krunom.
Ljubav prema bajkama pretočila se u sklonost ljubavnim romanima.
Da, znam...jest me malo sram priznati to, ali ljubavni romani u mekanom uvezu bili su mi omiljeno štivo.
Čak i za vrijeme nastave u školi.
Svoje bih dijete, razumljivo, razapela na križ da doznam da pod satom čita smeće umjesto da prati gradivo.
E kad sam prerasla ljubavne romane, prebacila sam se na šarene filmove i knjige.
Za ovu zadnju kategoriju se pravdam da ima i kvalitetnih uradaka. I ima. S godinama zapravo sve više.
Nije ni šund više što je nekoć bio.
Ovih dana konzumirala sam popriličnu količinu spomenutih.
Videoteka me voli.
Osobito danas u doba torrenata. Malo je ovakvih kao što sam ja.
A danas? Danas sam se definitivno predozirala jeftinim ljubavnim sadržajima.
Gledam tako Heidi Klum i priča ona kako ju je Seal zaprosio tako što ju je helikopterom odvezao na vrh planine, u iglu napravljen samo za njih u kojem je bio krevet, šampanjac i kavijar.
Ili kako ju je prvi muž zaprosio na vrhu Empire state buildinga rekavši joj da su na vrhu svijeta i ponizno ju zamolivši da mu bude žena.
Da li je takva romantika rezervirana samo za nenormalno bogate ljude?
Ili je preljigava za obične smrtnike poput nas?
Osobno mislim da svaka žena priželjkuje svoj Princeza Trenutak.
Mislim, znam da ja priželjkujem.
A ja serviram ironiju za tri obroka dnevno.
Pričali smo tako, ima neko kratko vrijeme unatrag, sklupčane na kauču uz tortu od beze kora i dvije vrste kreme, o brakovima.
Govorila sam kako meni treba nešto više od obične udobnosti svakodnevnog odnosa. Da želim vatromet. Ok, možda ne za doručak i večeru. Ali ponekad.
Želim se osjećati voljeno, željeno.
Želim biti važna tom nekom svom muškarcu.
Želim mu bar ponekad biti na prvom mjestu.
Želim nekoga tko će ostaviti sve obaveze samo da bi sa mnom proveo dan daleko od svega.
Nekoga tko će smišljati malena cool iznenađenja za mene. Pronalaziti divna mjesta koja mi želi pokazati.
Ne, ne želim cimera koji će uredno obavljati svoj dio obaveza.
A možda brak i jest upravo to.
Dvoje ljudi se upozna, zaljubi, u početku je ludnica, počnu živjeti zajedno, rade, idu na praznike, rode dijete, odgajaju dijete, rade, idu na praznike, rode drugo dijete, peru suđe, usisavaju stan, kupe veći stan, kuhaju, slave rođendane, godišnjice, i ostale blagdane.
Ponekad se svađaju. Ponekad im dolaze suze od ganuća što se tako dobro razumiju i sretni su zajedno.
Ali da li je to razumijevanje samo ugoda dugogodišnjeg zajedničkog postojanja? Ono kad drugoga znaš kao samoga sebe i toliko ste već usklađeni da ne trebate riječi?
Zar ne zaslužuje svaka žena princa na bijelom konju?
I šta je to uopće princ na bijelom konju? Pretpostavljam da odgovor jako varira od osobe do osobe.
Jesu li nam bajke starinske iz knjiga, i bajke moderne iz šarenih filmova utuvile u glavu da negdje postoji taj neki princ koji će svojim mačem riješiti sve - odrezati trnovu živicu, ubiti zmaja ili vješticu. I može li uopće mač riješiti stvar?
Ili je će to biti princ od čijeg će nam poljupca ispasti iz grla komad otrovne jabuke? Ili onaj koji će nas preobraziti tako što će nam nataknuti savršenu cipelicu?
Ako mogu birati - dajte mi onoga sa savršenom cipelicom.
Na žalost, tužna je istina da princeze možemo postati samo vlastitim trudom. Edukacijom, radom, kreativnošću, kontemplacijom, duhovnim sazrijevanjem, nemam pojma kojim još dostupnim nam metodama, a Bogu hvala danas ih ima.
I ja to sve znam.
Promatram ljude, promatram brakove, promatram odnose počevši od sebe i svojih grešaka, gledajući svoju mamu koja je prošla razvod sa dvoje malene djece i onda još i smrt bračnog partnera.
Gledam prijateljice i njihove krize.
Gledam na kraju krajeva sebe, koja sam već jednom probala trčati za dugom.
Na kraju ispada da je duga zaista samo lom svjetlosti i da koliko god išao prema njoj, nečeš ju dosegnuti.
Svi tražimo Sveti Gral.
I svi pronađemo nekoga za kojeg mislimo da će tražiti Sveti Gral zajedno s nama.
Na žalost, najčešće ispadne da je Sveti Gral za svaku osobu nešto drugo.
Rijetki su oni čije potrage idu istim cestama.
Da li se danas romantika umrla zbog kredita i recesije? Da li je za velike geste zaista potreban debeli bankovni račun?
Da li je danas pravi princ onakav kao u Đoletovoj pjesmi?
Jesmo li mi zaista svi Anđelija Prokić?
Ja nekako volim misliti da je u tom stihu ključna ona stavka "da je voli do kasno u noć".
Da, znam da sam o ovome već pisala. I znam da recikliram teme.
Stvar je u tome da, kako se to kaže, svak se češe tamo gdje ga svrbi, Ja ne želim biti ona koja se podrazumijeva. Nisam stvorena da budem druga.
Ja sam žena za velike geste. Za filmske preokrete. Ja do jaja pušim priču o srodnim dušama koje lutaju svijetom dok se ne pronađu. I o tome kako kad se pronađu sve nekim čudnim čudom bude kako treba.
"Možda je to to" - veli ona meni.
"Možda je ugodno zajedničko postojanje zaista maksimum koji se može postići."
"Ali ja ne pristajem na to!" - proklamiram svom svojom glasnoćom i strašću.
Ali zapravo serem. Prava je istina da bi me običan "nedostaješ mi" sms torpedirao ravno na vrh svijeta.
Ne bi mi trebao Empire State Building niti iglu na vrhu planine.
Ali prava je istina i to da je običan "nedostaješ mi" sms za nekoga jako, jako velika gesta.
Ravna filmskom preokretu.
A svi znamo da filmski preokreti postoje samo u filmskom svijetu.
IMA LI ZEMLJE ZA STARCE?
I tako...jučer smo bili na klizanju.
I gledam taj stari par. Ne stari. Stariji.
On ima kožne hokejke.
Pregenijalne. Od onih retro stvarčica koje ja toliko strastveno poželim
čim ih ugledam.
Ona ima unajmljene plastične plave klizaljke. Ove moderne,
odurne. Bez imalo duše i stava.
Drže se za ruke i on ju uči klizati.
Ona ide polako, patkastim koračićima. Tu i tamo se zanese
kao da će pasti na leđa. Ali on ju drži.
I razgovaraju.
Neprekidno razgovaraju.
Ja plačem.
Gledam ih i plačem.
Od ganuća.
I vjere u to kako
ljubav može preživjeri tolike godine.
To je jedna od onih slika koje ti daju uzlet.
Misliš si „yessssssss!“ to je TO. I nakon milijon godina
braka možeš se s nekim držati za ruke i klizati u nekom svom oblaku, dok se
nečija tuđa djeca zaletavaju oko vas, padaju i sudaraju.
Stojim sa mužem i muškarcem s kojim sam nekoć dijelila stol
i postelju. Muž me gleda sa ljubavlju i smješka mi se. On je stari romantik. Mjesec
u raku. Ja ga gledam i telepatski mu šaljem poruku „vidiš, tako ćemo i mi
jednog dana“.
Ovaj drugi me gleda. I podsmjehuje mi se.
„Ta tvoja glupa romantična razmišljanja!“ – govori mi. Djevica.
Zemlja.
„To mu je nova jebaljka, kako to ne kužiš?“
Gledam ga zbunjeno i iznervirano.
„Pogledaj klizaljke...on ima klizaljke od prije, ona nema. Zar
stvarno misliš da u 40 godina braka ne bi ni jednom išli na klizanje zajedno i
da ne bi i ona imala starinske klizaljke?“
„Gledj ga kako se pravi važan pred njom.“ – i stvarno, on ju
ostavi da se drži za ogradu, radi gizdavi krug oko cijelog klizališta i u
polukrugu zakoči i stane pred nju. Ponavlja to nekoliko puta.
„Pogledaj ju kako ga pogledava“ – nastavlja on.
„Ne može izdržati ni tri sekunde, a da ga ne pogleda.“
I stvarno, gledam ju... baca pogled na njega, pa skrene pogled
na nešto drugo, ali ubrzo se opet vraća njemu. Na usnama joj poigrava osmijeh.
Zadivljena je njegovim osrednjim klizačkim umiječem.
Jasno joj se na licu vidi – zaljubljena je.
Mi stojimo izvan ograde. Promatramo ih, potpuno nesposobni
skinuti pogled s njih.
Ja i dalje plačem. Zavlačim se u Suprugov zagrljaj, skrivam
lice u njegovoj jakni. I plačem.
On me grli i smije mi se.
Pogađa me pomisao da oni nisu proveli život zajedno.
Pogađa me misao da su toliko novi.
Okrećem se i gledam. Stoje u kutu klizališta i ljube se.
On me gleda pobjedonosno.
Suprug umire od smijeha i govori mi „Tebe baš sve deprimira!“
Ja i dalje plačem. Oni i dalje rade krugove.
Mi ih i dalje pratimo pogledom.
„Obrati pažnju na živahnost konverzacije. Reci mi jel još
uvijek misliš da su pola života proveli u braku jedno s drugim?“ – izvlači on
krunski dokaz slušajući njihov smijeh dok
klize pored nas.
Predajem se.
Ali i dalje plačem.
„Ja na to gledam kao na dokaz da uvijek ima nade“ – dobaci mi
zaključak, odlazeći.
utorak, 15. studenoga 2011.
RAZMIŠLJANJA O BRAKU - post iz 11.2011.
Dugo već želim pisati.
A nekako ne mogu.
Onda sam jučer zgotovila čitanje te knjige u kojoj ženskica ulovi zaručnika spuštenih gaća na nekoj curi (tu sam htjela napisati fufi, ali prečesto mi je život pokazao kako se lako naći u ulozi fufe, a sve iz nekih plemenitih osjećaja, pa sam se suzdržala), u vlastitom autu na vjenčanju najbolje frendice. Koja je znala za sve to. I nije joj rekla.
Pa je ona spakovala čiste gaće i otišla u New York, dobila posao da piše blog za internet izdanje nekog poznatog časopisa, postala mršava i lijepa, zaljubila se u rokera i živjela sretno do prvog ugla iza kojeg ju čitatelji više nisu mogli vidjeti.
Chick lit, ali to je potpuno nebitno.
Bitno je to što se ona u svemu tome ševila sa dva frajera paralelno i pisala o tome.
A to su naravno svi čitali. Uključujući njih dvojicu.
Pa sam skužila da zapravo imam paniku od pisanja jer se bojim tko će to sve čitati.
Ne zato jer se ševim sa dvojicom paralelno.
Zapravo jedva da se ikad ševim i s onim jednim s kojim me vezuje ugovor.
Ali ja na žalost nisam politički ni ekološki aktivist. Nisam posebno učena da bih pisala znanstveni ili prehrambeni blog (doduše mogla bih pisati o kuhanju ako već ne o nutricionizmu).
Prekomotna sam za modu, pa ne mogu pisati ni modni blog.
Meni preostaje da pretačem iz šupljega u prazno o onome što vidim oko sebe.
O onome što se na unutarnjoj razini događa meni.
Prosipati svoju utrobu, nije uvijek lagano, ali je relativno bezazleno.
Ali prosipati tuđu nekako mi se ne čini ok.
A opet, upravo gledajući i proživljavajući kroz razgovor sudbine drugih, otvaraju mi se mnoga unutarnja vrata iza kojih čuče spoznaje.
Mislim si tako već neko dulje vrijeme kako su brakovi nevjerovatno otporne zvijeri.
Možeš ih gaziti, uskratiti im hranu i vodu, tući ih i gušiti, a nemani uvijek nekako podignu glavu.
Prežive zanemarivanje, svađe, mržnju, razlike u poimanju odgoja djeteta i poimanju svijeta uopće, prežive nevjere i zaljubljivanja.
Što je to što jedan brak ne može preživjeti?
Ostajemo li vezani zato jer smo prelijeni napraviti nešto po tom pitanju?
Ili zato jer se bojimo da će nešto drugo biti lošije? Ili još gore, da će biti isto?
Radile smo nedavno, mi frendice, popis osobina koje treba imati muškarac da bi s njim bile sretne.
Vjerujte mi, našlo se tu svega.
Jedna od meni osobno najduhovitijih napisanih je "da je neoženjen" i "da poštuje moj čizma fetiš (i podupire nadasve, novim parom, tu i tamo)".
Bilo ih je koji su na otprilike svakoj trećoj točci pisale "da voli seks".
Nisam ja, kunem se.
Ideja je pokupljena sa neke radionice. Fora je da mora biti dvadeset osobina jer se u prvih deset najčešće nabrajaju opće osobine kao što su "zgodan i bogat". Tek u drugih deset na vidjelo izlazi ono što nam je zaista dubinski bitno.
Bila sam apsolutno sigurna u to da ne postoji toliko puno osobina koje bi netko mogao imati, a kamoli da bi meni bile bitne.
Jednom kad sam počela pisati, nisam se mogla zaustaviti.
Svoj popis prenosim u cijelosti..
1. duhovit
2. inteligentan
3. društven
4. umjetnički tip
4. sa dovoljno velikim primanjima
5. ima cijenjenu karijeru koja ga zaokuplja, ali mu ostavlja dovoljno vremena za mene
6. voli djecu i želi ih imati troje
7. ima ukusa za odijevanje
8. galantan je
9. nije pretjerano rastrošan
10. dobar vozač
11. smiren
12. samouvjeren
13. strastven
14. čvrst mentalno i psihološki
15. voli prirodu
16. voli životinje
17. zna i voli kuhati
18. voli eksperimentirati (jelo, seks, adrenalinski sportovi, vožnja aviona, bilo šta ili sve) ili da se barem eksperimentiranja ne boji
19. voli gledati serije i jesti pizzu na kauču - istovremeno
20. načitan ili ne mora biti baš načitan, ali da se vidi da je ponešto pročitao u životu
21. uredan, čist i mirišljav
22. životno iskusan, ali ne traumatiziran
23. mrvicu emocionalno sjeban i težak (ali ne toliko da mi zakomplicira život, već tek toliko da bude dovoljno zanimljiv)
25. nije militantan ni po jednom pitanju
26. otvoren je i spreman prihvatiti svaku vrstu različitostičiti
Realno, imaju li naši životni partneri te osobine?
Imaju li uopće i dio tih osobina?
Da li je ijedan naš seksualni ili ljubavni partner u životu imao i pola tih osobina?
I najvažnije od svih pitanja; postoji li muškarac koji posjeduje te osobine, a ako i postoji posjedujemo li mi osobine sa njegovog popisa?
Da li je moguće pronaći frajera koji zadovoljava deset od zadanih dvadeset točaka?
I koje bismo točke u tom slučaju odabrali?
Jel bitnije da voli seks ili da ima dovoljno novaca?
U šta smo gledali kad smo potpisivali "dok nas smrt ne rastavi" ugovor. U pimpek ili u novčanik?
U budućnost u kojoj smo se bojali ostati sami jer su se svi ostali već sparilli? U trudnički trbuh i viziju samohranog roditeljstva?
Ili smo gledali u oči onoga koji je stajao pred nama i vjerovali da je to u tom trenutku savršena osoba za nas?
Iskreno, dugo, dugo sam vjerovala da postoji savršena osoba za svakoga od nas. I da kad ju sretnemo da ćemo naprosto znati.
A nakon toga sve će biti savršeno lako samo po sebi. Jer tako bude sa osobom koja je savršena za nas.
I kad sam upoznala Supruga, znala sam da je on savršen za mene.
Opčinila me spoznaja da me on voli zbog onoga što ja jesam, a ne unatoč tome.
Iako on nije zadovoljavao puno toga sa mog popisa. Nije bio čak ni neoženjen.
Nitko nije spominjao ni djecu. Ponajmanje ja.
Djeca su za mene bila nešto što se događa drugima jer ne znaju čemu služi kontracepcija.
Tada naravno nisam ni imala popis.
Danas, osim što imam popis, imam i spoznaju da je savršena osoba za nas uvijek netko drugi ovisno o tome tko smo u tom zadanom trenutku mi.
Jer mijenjamo se. A mijenja se i onaj s kim dijelimo stol, krevet i ogovornosti.
Nekoć bih otišla na kraj svijeta zbog ljubavi, sa 20 kuna u džepu.
Danas?
Danas itekako mislim o novcu jer sam probala hipoteku i račune, plaćanje vrtića i školskih potrepština, jer sam više puta doživjela da mi isključe struju i grijanje, da ostanem bez interneta i telefona i da kuham ručkove koji ne smiju koštati više od 30 kuna, a moraju zadovoljiti sve potrebe jedne obitelji.
I može se. Nije da se ne može.
Ja to mogu.
Ali ako slažem popis stvari koje su mi potrebne da bih baš bila sretna, da; novac je definitivno pri vrhu popisa.
Jer puno se lakše posvađati kad ti je isključena struja, nego kad sjediš u fensi restoranu i cuclaš kamenice.
To nas dovodi do još jedne točke.
Hrana.
Ja obožavam kuhati i volim muškarce koji jedu.
Uvijek mi je bilo milo eksperimentirati sa hranom.
Volim skuhati nešto novo i fino postaviti stol. Ali potpuno jednako volim ispeči pizzu i klopati ju na kauču gledajući film ili seriju.
Po mom iskustvu, ono što stvara bliskost su zajednički doživljaji i rituali.
Sjećam se na primjer, kada sam prekinula sa bivšim, najviše od svega mi je nedostajalo to što smo voljeli provoditi večeri gledajući serije i klopajući pizzu, a nakon nje sladoled. Imali smo dva kauča. Ja kraći jer sam voljela ležati na leđima sa podignutim nogama, a on dulji jer je visok i volio je ležati na boku sa glavom oslonjenom na ruku.
Gluposti, ali ja ih jako dobro pamtim i dan danas kad je to prošlost daleka ko paleozoik, a moji osjećaji prema njemu bratski, da bratskiji ne mogu biti.
Sjećam se još i da smo se za vrijeme trajanja reklama natjecali tko će prije do wc-a na pišanje. Bili su to tek začeci komercijalnih televizija i reklame nisu trajale ni blizu ovoliko dugo kao što traju danas.
Prije sam mislila da je jedinstvo duše i intelekta jedino što je bitno da veza bude uspješna.
Svemir.
Danas više ne mislim tako.
Naprosto, u raznim životnim fazama, različite smo osobe. I različite nam osobe trebaju da bi bili sretni.
Zaljubiš se, živiš zajedno, dođeš do točke kad shvatiš da ste se razvili u totalno različitim smjerovima. Ne bi nam trebalo biti žao otići dalje.
A ipak, loši brakovi opstaju.
Brakovi koji su preživjeli mržnju, svađanje, nevjere, zaljubljivanja.
Brakovi koji su toliko puta već bili na izdisaju, a evo, još uvijek su tu.
Sa istim problemima skrivenim ispod površine.
Zašto i dalje ostajemo?
Jer se bojimo?
Jer ne znamo za bolje?
Jer i dalje volimo? Volimo li?
Zašto ne bi mogli probati ponovo izgraditi nešto sasvim novo?
Stvoriti nove rituale sa novim osobama?
Može li još jedna prilika spasiti ono što je mrtvo? Može li još jedno dijete ponovo spojiti dvoje ljudi ili će samo još jače ukazati na sve ono što ne valja?
Ako živimo kao cimeri, a čeznemo za nečim drugim, zašto naprosto ne odemo?
Možda nas tamo negdje ne čeka osoba koja zadovoljava svih dvadeset stvari sa popisa.
Možda ih ne zadovoljava ni nekoliko.
Na kraju dana mislim da se sve svede na onaj kauč i na zagrljaj.
Ako bih morala izdvojiti neku osobinu sa svog popisa, odabrala bih samo jednu koju nisam ni napisala; mogla bih biti sretna samo s muškarcem koji će me željeti primiti za ruku i prste ispreplesti sa mojima.
Dobro, i zaista mora biti inteligentan i duhovit.
I imati dobru plaću :)
A nekako ne mogu.
Onda sam jučer zgotovila čitanje te knjige u kojoj ženskica ulovi zaručnika spuštenih gaća na nekoj curi (tu sam htjela napisati fufi, ali prečesto mi je život pokazao kako se lako naći u ulozi fufe, a sve iz nekih plemenitih osjećaja, pa sam se suzdržala), u vlastitom autu na vjenčanju najbolje frendice. Koja je znala za sve to. I nije joj rekla.
Pa je ona spakovala čiste gaće i otišla u New York, dobila posao da piše blog za internet izdanje nekog poznatog časopisa, postala mršava i lijepa, zaljubila se u rokera i živjela sretno do prvog ugla iza kojeg ju čitatelji više nisu mogli vidjeti.
Chick lit, ali to je potpuno nebitno.
Bitno je to što se ona u svemu tome ševila sa dva frajera paralelno i pisala o tome.
A to su naravno svi čitali. Uključujući njih dvojicu.
Pa sam skužila da zapravo imam paniku od pisanja jer se bojim tko će to sve čitati.
Ne zato jer se ševim sa dvojicom paralelno.
Zapravo jedva da se ikad ševim i s onim jednim s kojim me vezuje ugovor.
Ali ja na žalost nisam politički ni ekološki aktivist. Nisam posebno učena da bih pisala znanstveni ili prehrambeni blog (doduše mogla bih pisati o kuhanju ako već ne o nutricionizmu).
Prekomotna sam za modu, pa ne mogu pisati ni modni blog.
Meni preostaje da pretačem iz šupljega u prazno o onome što vidim oko sebe.
O onome što se na unutarnjoj razini događa meni.
Prosipati svoju utrobu, nije uvijek lagano, ali je relativno bezazleno.
Ali prosipati tuđu nekako mi se ne čini ok.
A opet, upravo gledajući i proživljavajući kroz razgovor sudbine drugih, otvaraju mi se mnoga unutarnja vrata iza kojih čuče spoznaje.
Mislim si tako već neko dulje vrijeme kako su brakovi nevjerovatno otporne zvijeri.
Možeš ih gaziti, uskratiti im hranu i vodu, tući ih i gušiti, a nemani uvijek nekako podignu glavu.
Prežive zanemarivanje, svađe, mržnju, razlike u poimanju odgoja djeteta i poimanju svijeta uopće, prežive nevjere i zaljubljivanja.
Što je to što jedan brak ne može preživjeti?
Ostajemo li vezani zato jer smo prelijeni napraviti nešto po tom pitanju?
Ili zato jer se bojimo da će nešto drugo biti lošije? Ili još gore, da će biti isto?
Radile smo nedavno, mi frendice, popis osobina koje treba imati muškarac da bi s njim bile sretne.
Vjerujte mi, našlo se tu svega.
Jedna od meni osobno najduhovitijih napisanih je "da je neoženjen" i "da poštuje moj čizma fetiš (i podupire nadasve, novim parom, tu i tamo)".
Bilo ih je koji su na otprilike svakoj trećoj točci pisale "da voli seks".
Nisam ja, kunem se.
Ideja je pokupljena sa neke radionice. Fora je da mora biti dvadeset osobina jer se u prvih deset najčešće nabrajaju opće osobine kao što su "zgodan i bogat". Tek u drugih deset na vidjelo izlazi ono što nam je zaista dubinski bitno.
Bila sam apsolutno sigurna u to da ne postoji toliko puno osobina koje bi netko mogao imati, a kamoli da bi meni bile bitne.
Jednom kad sam počela pisati, nisam se mogla zaustaviti.
Svoj popis prenosim u cijelosti..
1. duhovit
2. inteligentan
3. društven
4. umjetnički tip
4. sa dovoljno velikim primanjima
5. ima cijenjenu karijeru koja ga zaokuplja, ali mu ostavlja dovoljno vremena za mene
6. voli djecu i želi ih imati troje
7. ima ukusa za odijevanje
8. galantan je
9. nije pretjerano rastrošan
10. dobar vozač
11. smiren
12. samouvjeren
13. strastven
14. čvrst mentalno i psihološki
15. voli prirodu
16. voli životinje
17. zna i voli kuhati
18. voli eksperimentirati (jelo, seks, adrenalinski sportovi, vožnja aviona, bilo šta ili sve) ili da se barem eksperimentiranja ne boji
19. voli gledati serije i jesti pizzu na kauču - istovremeno
20. načitan ili ne mora biti baš načitan, ali da se vidi da je ponešto pročitao u životu
21. uredan, čist i mirišljav
22. životno iskusan, ali ne traumatiziran
23. mrvicu emocionalno sjeban i težak (ali ne toliko da mi zakomplicira život, već tek toliko da bude dovoljno zanimljiv)
25. nije militantan ni po jednom pitanju
26. otvoren je i spreman prihvatiti svaku vrstu različitostičiti
Realno, imaju li naši životni partneri te osobine?
Imaju li uopće i dio tih osobina?
Da li je ijedan naš seksualni ili ljubavni partner u životu imao i pola tih osobina?
I najvažnije od svih pitanja; postoji li muškarac koji posjeduje te osobine, a ako i postoji posjedujemo li mi osobine sa njegovog popisa?
Da li je moguće pronaći frajera koji zadovoljava deset od zadanih dvadeset točaka?
I koje bismo točke u tom slučaju odabrali?
Jel bitnije da voli seks ili da ima dovoljno novaca?
U šta smo gledali kad smo potpisivali "dok nas smrt ne rastavi" ugovor. U pimpek ili u novčanik?
U budućnost u kojoj smo se bojali ostati sami jer su se svi ostali već sparilli? U trudnički trbuh i viziju samohranog roditeljstva?
Ili smo gledali u oči onoga koji je stajao pred nama i vjerovali da je to u tom trenutku savršena osoba za nas?
Iskreno, dugo, dugo sam vjerovala da postoji savršena osoba za svakoga od nas. I da kad ju sretnemo da ćemo naprosto znati.
A nakon toga sve će biti savršeno lako samo po sebi. Jer tako bude sa osobom koja je savršena za nas.
I kad sam upoznala Supruga, znala sam da je on savršen za mene.
Opčinila me spoznaja da me on voli zbog onoga što ja jesam, a ne unatoč tome.
Iako on nije zadovoljavao puno toga sa mog popisa. Nije bio čak ni neoženjen.
Nitko nije spominjao ni djecu. Ponajmanje ja.
Djeca su za mene bila nešto što se događa drugima jer ne znaju čemu služi kontracepcija.
Tada naravno nisam ni imala popis.
Danas, osim što imam popis, imam i spoznaju da je savršena osoba za nas uvijek netko drugi ovisno o tome tko smo u tom zadanom trenutku mi.
Jer mijenjamo se. A mijenja se i onaj s kim dijelimo stol, krevet i ogovornosti.
Nekoć bih otišla na kraj svijeta zbog ljubavi, sa 20 kuna u džepu.
Danas?
Danas itekako mislim o novcu jer sam probala hipoteku i račune, plaćanje vrtića i školskih potrepština, jer sam više puta doživjela da mi isključe struju i grijanje, da ostanem bez interneta i telefona i da kuham ručkove koji ne smiju koštati više od 30 kuna, a moraju zadovoljiti sve potrebe jedne obitelji.
I može se. Nije da se ne može.
Ja to mogu.
Ali ako slažem popis stvari koje su mi potrebne da bih baš bila sretna, da; novac je definitivno pri vrhu popisa.
Jer puno se lakše posvađati kad ti je isključena struja, nego kad sjediš u fensi restoranu i cuclaš kamenice.
To nas dovodi do još jedne točke.
Hrana.
Ja obožavam kuhati i volim muškarce koji jedu.
Uvijek mi je bilo milo eksperimentirati sa hranom.
Volim skuhati nešto novo i fino postaviti stol. Ali potpuno jednako volim ispeči pizzu i klopati ju na kauču gledajući film ili seriju.
Po mom iskustvu, ono što stvara bliskost su zajednički doživljaji i rituali.
Sjećam se na primjer, kada sam prekinula sa bivšim, najviše od svega mi je nedostajalo to što smo voljeli provoditi večeri gledajući serije i klopajući pizzu, a nakon nje sladoled. Imali smo dva kauča. Ja kraći jer sam voljela ležati na leđima sa podignutim nogama, a on dulji jer je visok i volio je ležati na boku sa glavom oslonjenom na ruku.
Gluposti, ali ja ih jako dobro pamtim i dan danas kad je to prošlost daleka ko paleozoik, a moji osjećaji prema njemu bratski, da bratskiji ne mogu biti.
Sjećam se još i da smo se za vrijeme trajanja reklama natjecali tko će prije do wc-a na pišanje. Bili su to tek začeci komercijalnih televizija i reklame nisu trajale ni blizu ovoliko dugo kao što traju danas.
Prije sam mislila da je jedinstvo duše i intelekta jedino što je bitno da veza bude uspješna.
Svemir.
Danas više ne mislim tako.
Naprosto, u raznim životnim fazama, različite smo osobe. I različite nam osobe trebaju da bi bili sretni.
Zaljubiš se, živiš zajedno, dođeš do točke kad shvatiš da ste se razvili u totalno različitim smjerovima. Ne bi nam trebalo biti žao otići dalje.
A ipak, loši brakovi opstaju.
Brakovi koji su preživjeli mržnju, svađanje, nevjere, zaljubljivanja.
Brakovi koji su toliko puta već bili na izdisaju, a evo, još uvijek su tu.
Sa istim problemima skrivenim ispod površine.
Zašto i dalje ostajemo?
Jer se bojimo?
Jer ne znamo za bolje?
Jer i dalje volimo? Volimo li?
Zašto ne bi mogli probati ponovo izgraditi nešto sasvim novo?
Stvoriti nove rituale sa novim osobama?
Može li još jedna prilika spasiti ono što je mrtvo? Može li još jedno dijete ponovo spojiti dvoje ljudi ili će samo još jače ukazati na sve ono što ne valja?
Ako živimo kao cimeri, a čeznemo za nečim drugim, zašto naprosto ne odemo?
Možda nas tamo negdje ne čeka osoba koja zadovoljava svih dvadeset stvari sa popisa.
Možda ih ne zadovoljava ni nekoliko.
Na kraju dana mislim da se sve svede na onaj kauč i na zagrljaj.
Ako bih morala izdvojiti neku osobinu sa svog popisa, odabrala bih samo jednu koju nisam ni napisala; mogla bih biti sretna samo s muškarcem koji će me željeti primiti za ruku i prste ispreplesti sa mojima.
Dobro, i zaista mora biti inteligentan i duhovit.
I imati dobru plaću :)
četvrtak, 13. listopada 2011.
SVE IMA SVOJ KRAJ, SAMO KOBASICA IMA DVA
I tako, u nedostatku fejsbučenja, vlastiti blog mi je pao pod klik neku večer.
Navikne se čovjek određeni dio vremena gljivariti pred ekranom, pa kad nema time linea da ti zuji pred očima posegneš i za zaboravljenim stvarima.
Čitajući blog unatrag, prošla sam slično iskustvo kao sa brisanjem facebook profila.
Naime, kada sam čula za novi poredak na facebooku, odmah sam naravno upala u paniku i odlučila obrisati gotovo sve sadržaje sa svog zida.
Kako sam krenula brisati, tako sam shvatila da sam prejebeno puno vremena provodila tamo.
Nije da to nisam znala i prije, ali kada shvatiš da ti treba nekoliko sati neprekidnog brisanja da bi obrisao samo mjesec dana, skužiš da si u debeloj banani.
Onda sam shvatila da nije greda ako mi sadržaji i ostanu.
Jer nije da nisam izložila jetru, bubrege i ostatak unutarnjih organa već prije, i tu na blogu.
Nemam što skrivati.
Nije me strah da će moji Patka Statusi isplivati na Googleu.
Google je ionako moj najbolji prijatelj. Što bih mu zamjerila ako me razotkrije u svom mom jadu?
Ali sam osjećala svejedno da mi nije po volji da mali Cukenbergovi čipovi i jednađbe sami, po nekom samo njima poznatom ključu biraju najbitnije trenutke mog života i slažu ih u timeline.
Jer odakle on zna što je meni bitno?
Kako on može od one sile slova, ponekog broja i nešto više linkova, raspoznati što mi se događalo i kako je moje srce reagiralo na to?
Kako može znati kojih sam noći tipkala sa suzama u očima i grčem u želucu?
Kako može znati kojih sam noći gledala u ekran nadajući se da je tamo negdje sa druge strane još neka budna duša s kojom ću podijeliti osjećaj samoće u kasni sat?
I kako može znati u kojim je rečenicama skriveno značenje putovalo do onih kojima su bile namijenjene?
Realno, ne može.
Ali....
Svi znamo da fejs zna sve.
Zato ga toliko i volimo.
Zato smo toliko navučeni.
On funkcionira po principu „pamti pa vrati“.
Misliš da je nešto iza tebe. Da si zaboravila.
I onda ti iskoči sa strane u obliku starog statusa.
Ili ti, dok nevino čitaš poruke, izbaci lice onoga kojeg ne želiš gledati.
Brišući jedan po jedan sve svoje sadržaje sa profila, prolazila sam polako fazu po fazu, ili krug po krug svog malog osobnog pakla.
Dobro, pretjerujem samo zato jer dobro zvuči.
Nije to bio nikakav pakao.
Fora je kad možeš vidjeti sva svoja raspoloženja, prisjetiti se odakle je potekla neka zajebancija koja je sad toliko uvriježena i korijena joj se nitko ne sjeća, prisjetiti se svih sitnica koje su te veselile i rastuživale i ljudi koji su u nekoj fazi bili uz tebe intenzivno pa onda otplahutali u nekom svom smjeru.
I sve to vidiš lajnu po lajnu ispisano na ekranu crno na bijelo.
Ima raznih vrsta fejsbukera.
Ja sam od onih koji dijele svaku misao.
Čije pjesme imaju neko značenje.
Koji svaki trenutak moraju obilježiti fotkom uploadanom sa mobitela.
Ja sam od onih koji ne pišu šifre.
Koji iskreno poseru sve što im padne na pamet.
Koji zbog toga ponekad djeluju patetično i jadno.
Jer ako si puno na fejsu – nemaš život.
Jer ako dijeliš svaku svoju misao – dosadan si i da...nemaš život.
Jebiga ja onda zaista nemam život.
Jer ja dijelim svaku svoju misao.
Otvoreno i slobodno.
Obožavam taj osjećaj da mogu neprekindo komunicirati sa cijelim svijetom.
Ok, mojim svijetom.
Nemam potrebu ostavljati statuse u obliku nekih cool šifri da bi raja mislila da se događa nešto toliko nenadjebivo da nije pojmljivo umu običnog smtrnika koji živi obični život.
Moj profil nije dizajniran.
On je skup misli i raspoloženja, nekad sivih, češće šarenih.
Zbrčkan je i pretrpan mislima baš onako kakva sam i ja.
Iskren je, baš onako kakva sam i ja.
Progovara i onda kad bi trebao biti tiho – baš onako kao i ja.
Moj je profil na fejsu bio prava pravcata preslika mene.
I brisati ga, nije bilo lako.
Raditi inventuru života idući redak po redak može biti bolno.
I može ti vratiti stvari za koje si mislila da su iza tebe.
Ali u životu samo mijena stalna jest.
Nema više tuluma na fejsu do tri ujutro.
Zafrkancije su poprimile preteško značenje i nisu više lepršava razbibriga.
Neki od nas su odrasli i uozbiljili se.
Neki su trudni i spavaju 18 sati dnevno.
Neki su prezaposleni i ne da im se.
A neki su i dalje u šumi.
Bez semafora.
Samo mijena stalna jest.
Mi smo drugi od onih koji smo bili.
I drugi su drugi od onih koji su bili.
Zato sam ipak bez žaljenja ubila svoj facebook profil.
Vrijeme je za nešto novo.
Imam potrebu za praznim listom papira na kojemu ću od početka ispisivati neke nove linije i oblike.
Istina je da prošlost ne možeš izbrisati.
Prošla iskustva su ono što nas čini ljudima koji smo danas.
Ne sramim se svojih riječi, napisanih ni izgovorenih.
Sve su bile iskrene i iz srca.
Ne žalim ni zbog čega što je bilo.
Da idem sve ispočetka, vjerovatno bih željela neke stvari napraviti drugačije.
Volim misliti da bih bila opreznija, suzdržanija i odmjerenija.
Pametnija.
Sa više ukusa i stila.
Ali prava je istina da bi sve bilo isto.
U svakom trenutku postojanja, ja sam ja na najjače.
Zbrčkana i pretpana mislima.
Glasna i kad bih trebala biti tiho.
Iskrena.
Dobro je što prošlost ne možeš izbrisati.
Ali je još bolje što je možeš ostaviti tamo gdje joj je i mjesto.
U prošlosti.
I na čistom bijelom papiru početi crtati još življim i šarenijim bojama.
Navikne se čovjek određeni dio vremena gljivariti pred ekranom, pa kad nema time linea da ti zuji pred očima posegneš i za zaboravljenim stvarima.
Čitajući blog unatrag, prošla sam slično iskustvo kao sa brisanjem facebook profila.
Naime, kada sam čula za novi poredak na facebooku, odmah sam naravno upala u paniku i odlučila obrisati gotovo sve sadržaje sa svog zida.
Kako sam krenula brisati, tako sam shvatila da sam prejebeno puno vremena provodila tamo.
Nije da to nisam znala i prije, ali kada shvatiš da ti treba nekoliko sati neprekidnog brisanja da bi obrisao samo mjesec dana, skužiš da si u debeloj banani.
Onda sam shvatila da nije greda ako mi sadržaji i ostanu.
Jer nije da nisam izložila jetru, bubrege i ostatak unutarnjih organa već prije, i tu na blogu.
Nemam što skrivati.
Nije me strah da će moji Patka Statusi isplivati na Googleu.
Google je ionako moj najbolji prijatelj. Što bih mu zamjerila ako me razotkrije u svom mom jadu?
Ali sam osjećala svejedno da mi nije po volji da mali Cukenbergovi čipovi i jednađbe sami, po nekom samo njima poznatom ključu biraju najbitnije trenutke mog života i slažu ih u timeline.
Jer odakle on zna što je meni bitno?
Kako on može od one sile slova, ponekog broja i nešto više linkova, raspoznati što mi se događalo i kako je moje srce reagiralo na to?
Kako može znati kojih sam noći tipkala sa suzama u očima i grčem u želucu?
Kako može znati kojih sam noći gledala u ekran nadajući se da je tamo negdje sa druge strane još neka budna duša s kojom ću podijeliti osjećaj samoće u kasni sat?
I kako može znati u kojim je rečenicama skriveno značenje putovalo do onih kojima su bile namijenjene?
Realno, ne može.
Ali....
Svi znamo da fejs zna sve.
Zato ga toliko i volimo.
Zato smo toliko navučeni.
On funkcionira po principu „pamti pa vrati“.
Misliš da je nešto iza tebe. Da si zaboravila.
I onda ti iskoči sa strane u obliku starog statusa.
Ili ti, dok nevino čitaš poruke, izbaci lice onoga kojeg ne želiš gledati.
Brišući jedan po jedan sve svoje sadržaje sa profila, prolazila sam polako fazu po fazu, ili krug po krug svog malog osobnog pakla.
Dobro, pretjerujem samo zato jer dobro zvuči.
Nije to bio nikakav pakao.
Fora je kad možeš vidjeti sva svoja raspoloženja, prisjetiti se odakle je potekla neka zajebancija koja je sad toliko uvriježena i korijena joj se nitko ne sjeća, prisjetiti se svih sitnica koje su te veselile i rastuživale i ljudi koji su u nekoj fazi bili uz tebe intenzivno pa onda otplahutali u nekom svom smjeru.
I sve to vidiš lajnu po lajnu ispisano na ekranu crno na bijelo.
Ima raznih vrsta fejsbukera.
Ja sam od onih koji dijele svaku misao.
Čije pjesme imaju neko značenje.
Koji svaki trenutak moraju obilježiti fotkom uploadanom sa mobitela.
Ja sam od onih koji ne pišu šifre.
Koji iskreno poseru sve što im padne na pamet.
Koji zbog toga ponekad djeluju patetično i jadno.
Jer ako si puno na fejsu – nemaš život.
Jer ako dijeliš svaku svoju misao – dosadan si i da...nemaš život.
Jebiga ja onda zaista nemam život.
Jer ja dijelim svaku svoju misao.
Otvoreno i slobodno.
Obožavam taj osjećaj da mogu neprekindo komunicirati sa cijelim svijetom.
Ok, mojim svijetom.
Nemam potrebu ostavljati statuse u obliku nekih cool šifri da bi raja mislila da se događa nešto toliko nenadjebivo da nije pojmljivo umu običnog smtrnika koji živi obični život.
Moj profil nije dizajniran.
On je skup misli i raspoloženja, nekad sivih, češće šarenih.
Zbrčkan je i pretrpan mislima baš onako kakva sam i ja.
Iskren je, baš onako kakva sam i ja.
Progovara i onda kad bi trebao biti tiho – baš onako kao i ja.
Moj je profil na fejsu bio prava pravcata preslika mene.
I brisati ga, nije bilo lako.
Raditi inventuru života idući redak po redak može biti bolno.
I može ti vratiti stvari za koje si mislila da su iza tebe.
Ali u životu samo mijena stalna jest.
Nema više tuluma na fejsu do tri ujutro.
Zafrkancije su poprimile preteško značenje i nisu više lepršava razbibriga.
Neki od nas su odrasli i uozbiljili se.
Neki su trudni i spavaju 18 sati dnevno.
Neki su prezaposleni i ne da im se.
A neki su i dalje u šumi.
Bez semafora.
Samo mijena stalna jest.
Mi smo drugi od onih koji smo bili.
I drugi su drugi od onih koji su bili.
Zato sam ipak bez žaljenja ubila svoj facebook profil.
Vrijeme je za nešto novo.
Imam potrebu za praznim listom papira na kojemu ću od početka ispisivati neke nove linije i oblike.
Istina je da prošlost ne možeš izbrisati.
Prošla iskustva su ono što nas čini ljudima koji smo danas.
Ne sramim se svojih riječi, napisanih ni izgovorenih.
Sve su bile iskrene i iz srca.
Ne žalim ni zbog čega što je bilo.
Da idem sve ispočetka, vjerovatno bih željela neke stvari napraviti drugačije.
Volim misliti da bih bila opreznija, suzdržanija i odmjerenija.
Pametnija.
Sa više ukusa i stila.
Ali prava je istina da bi sve bilo isto.
U svakom trenutku postojanja, ja sam ja na najjače.
Zbrčkana i pretpana mislima.
Glasna i kad bih trebala biti tiho.
Iskrena.
Dobro je što prošlost ne možeš izbrisati.
Ali je još bolje što je možeš ostaviti tamo gdje joj je i mjesto.
U prošlosti.
I na čistom bijelom papiru početi crtati još življim i šarenijim bojama.
četvrtak, 2. lipnja 2011.
ŠTO MENI ZNAČI UDRUGA RODA?
Dugo me već, predugo, ništa nije potaklo da napišem neki redak.
Što se promijenilo?
Danas sam na fejsu dobila pozivnicu za event „ 10. Svečana Skupština udruge RODA“.
Bez razmišljanja sam stisla attending, iako Suprug taj dan vjerovatno ima nastup, pa ću u tom slučaju morati ustati za moje pojmove ekstremno rano da bih stigla na autobus.
Potajno, unatoč potrebi za svakom dustupnom kunom, nadam se da svirke ipak neće biti i da ćemo nas troje zajedno autom u selo roda, Čigoč.
Kada sam se zaljubila u Supruga i došla živjeti s njim u Zagreb, nisam tu poznavala gotovo nikoga.
Nije da nisam živjela tu, u to doba već nekoliko godina. Ali prvi put sam izašla iz jedne vrlo homogene zajednice koja bi se mogla zvati „ekipa iz srednje škole“. Svi smo iz malog mjesta došli u Zagreb i svih se godina držali uglavnom zatvoreno zajedno.
Udaja i rođenje djeteta otvorili su posve novo poglavlje mog života.
U to doba poprilično usamljeno razdoblje.
I ptičice na grani znaju valjda da su meni ljudi najvažniji.
Karijeru nemam, niti ju priželjkujem. Kreativno črčkanje me zadovoljava do određene mjere.
Ali prava strast za mene su ljudi.
Volim se družiti s njima, volim razmišljati o njima.
U biti većinu mog budnog razmišljanja zauzimaju ljudi i moji odnosi s njima.
Ja sam serijski frend.
I skrušeno priznajem...na određeni način kave ipak jesu smisao mog života.
U ono doba, dok je Krist još hodao po zemlji, a ja hodala sa malom bebom na rukama, pedijatar mi je dao letak sa uputama za uspješno dojenje i web adresom stranica udruge RODA.
Hvala Vam doktore Zima.
To je bio sami početak moje dugogodišnje i vrlo uspješne karijere (ha, ipak imam neku karijeru :Đ) „Žene Koja Visi na Internetu“.
Isprva vrlo bojažljivo, a onda sve smjelije, navukla sam se na rodin forum.
U onim tako osjetljivim prvim danima majčinstva, tamo sam pronašla odgovore na mnogobrojna moja pitanja. I mnoge druge roditelje koji kao i ja, nisu metode svojih roditelja pronalazili potpuno zadovoljavajućima, a svoj vlastiti put još nisu definirali u potpunosti.
Bilo je divno otkriti cijeli jedan svijet u kojem ne samo da sam nalazila praktičnu podršku u smislu savjeta, već i emocionalno utočište i razumijevanje za moje vlastite nesigurnosti.
Uvijek se posvuda nađu nadobudne osobe zbog kojih osjećaš pritisak da nisi dovoljno savršen, pa je tako bilo i na forumu. Ima ih vjerovatno i sada takvih, što ne bih znala jer odavno već ne iščitavam te stranice koje su mi svojedobno bile sveto pismo.
Onako neiskusna u forumiranju, znala sam Suprugu mozak na slamku popiti pravilima kojih smo se neizostavno morali pridržavati.
Ipak, moram reći da i danas, kada se smatram poprilično iskusnom po pitanju majčinstva (bar do sedme djetetove godine :D) i imam veliki krug žena s kojima mogu razgovarati o svojim dilemama (da, istina je, ne pričamo isključivo o seksu. Ponekad pričamo i o odgoju djece), nerijetko povirim na rodin forum u potrazi za iskustvima žena čija mišljenja cijenim.
Korak dalje za mene je bilo članstvo u udruzi.
Ispočetka, i tu sam bila poprilično izgubljena. Činjenica da ljudi ima malo, a posla puno, u startu me obeshrabrila. Sve sam čekala da me netko uputi u problematiku i stavi neki zadatak pred mene. Ljutilo me što šačica ljudi radi sve poslove, a istovremeno se žale da nema dovoljno radne snage koja bi potegla veći dio posla.
Onda sam shvatila da, da su svi čekali da im netko gurne zadatak pod nos, ništa od onoga što je napravljeno, napravljeno ne bi bilo.
Ako želiš raditi i sudjelovati, odaberi što te zanima i prioni na posao. Nitko ti neće reći da ne radiš dobro i da nemaš pojma. A svatko će ti rado pomoći ako se u nečemu ne osjećaš sto posto sigurno.
Ja sam se ulovila štandiranja.
Štandovi su bili načelno rezervirani za nove nadobudne članove, jer malo tko ima vremena za višesatno sjedenje i dijeljenje letaka, a dobar su način da se uputiš u rad udruge i upoznaš one s kojima dijeliš entuzijazam da šačica ljudi zaista može promijeniti svijet.
Odgovorno tvrdim da je štandiranje jedan od najboljih zadataka u udruzi.
Sjećanja na dane i poneku noć, uvijek mi usne iskrive u osmijeh. Red druženja, osam redova smijeha, pa red neke fine klope koje nikad nije nedostajalo.
Sjećam se noćnog štandiranja na nasipu. Jedini put u mom odraslom životu da sam se od smijeha skoro upišala u gaće. Doslovno.
Zahvaljujući udruzi RODA, i žarkoj želji da sudjelujem, ostvarila sam i neke svoje intimne pobjede. Prevladala sam strah od toga da govorim pred skupinom ljudi.
Držala sam radionice, i iako sam o onome o čemu sam pričala znala sve, ponekad od treme nisam mogla istisnuti ni riječ iz grla.
Ali govorila sam. Prevladala sam taj strah i na kraju svakog predavanja koje sam održala bila sam strahovito ponosna.
Ponosna na sebe i ponosna na činjenicu što sam dio stroja koji ne samo da se bori za prava djece i roditelja, već mijenja ukupnu svijest o pojmu roditeljstva u miloj nam zemljici.
I postiže iznimne rezultate u tome.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj pripadanja.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj da radim nešto zaista korisno.
Članstvo u udruzi dalo mi je vjeru u to da entuzijastični ljudi zaista pokreću i mijenjaju svijet.
Članstvo u udruzi i druženje sa članicama osvijestilo mi je činjenicu da je predivno i moćno biti žena (majka i kraljica jelte :Đ)
Ipak, ono najvrijednije što sam ja osobno dobila od Rode su prijatelji.
Svoje najbliskije prijatejice, one koje znaju kako dišem i tko sam, upoznala sam zahvaljujući koliko udruzi toliko i forumu udruge.
One koje sa mnom plaču i koje se sa mnom smiju.
One s kojima dijelim svakodnevicu.
One s kojima noćima bančim po birtijama, ispijam sramotne količine medice, one koje me voze doma onih noći kad to nisam sama u stanju, one s kojima dižem ruke i do promuklosti pjevam treš hitove iz neke prošle dekade, one s kojima sjedim i upijam sunce dok se djeca igraju oko nas, s kojima kuham i jedem.
One koje zovem u podne i u ponoć.
One kojima mogu reći „odjebite, ne želim nikoga vidjeti ni čuti neko vrijeme“, a nakon toga će svejedno i dalje sve biti isto.
Tako sam pronašla i one druge.
One s kojima nisam svakodnevno, ali s kojima dijelim uspomene na neke predivne trenutke.
Koje su ostavile dubok trag, ne samo u mom srcu, nego i u formiranju mojih stavova.
Sve te žene nastanjuju moje misli i moje osjećaje u manjoj ili većoj mjeri.
Iako ta prijateljstva nemaju više apsolultno nikakve veze sa udrugom, upravo je to mjesto koje je izrodilo moj djelić svemira.
I zato, za mene osobno, udruga RODA uvijek će imati lik tih dragih žena i pulsirajućeg srca punog entuzijazma.
Što se promijenilo?
Danas sam na fejsu dobila pozivnicu za event „ 10. Svečana Skupština udruge RODA“.
Bez razmišljanja sam stisla attending, iako Suprug taj dan vjerovatno ima nastup, pa ću u tom slučaju morati ustati za moje pojmove ekstremno rano da bih stigla na autobus.
Potajno, unatoč potrebi za svakom dustupnom kunom, nadam se da svirke ipak neće biti i da ćemo nas troje zajedno autom u selo roda, Čigoč.
Kada sam se zaljubila u Supruga i došla živjeti s njim u Zagreb, nisam tu poznavala gotovo nikoga.
Nije da nisam živjela tu, u to doba već nekoliko godina. Ali prvi put sam izašla iz jedne vrlo homogene zajednice koja bi se mogla zvati „ekipa iz srednje škole“. Svi smo iz malog mjesta došli u Zagreb i svih se godina držali uglavnom zatvoreno zajedno.
Udaja i rođenje djeteta otvorili su posve novo poglavlje mog života.
U to doba poprilično usamljeno razdoblje.
I ptičice na grani znaju valjda da su meni ljudi najvažniji.
Karijeru nemam, niti ju priželjkujem. Kreativno črčkanje me zadovoljava do određene mjere.
Ali prava strast za mene su ljudi.
Volim se družiti s njima, volim razmišljati o njima.
U biti većinu mog budnog razmišljanja zauzimaju ljudi i moji odnosi s njima.
Ja sam serijski frend.
I skrušeno priznajem...na određeni način kave ipak jesu smisao mog života.
U ono doba, dok je Krist još hodao po zemlji, a ja hodala sa malom bebom na rukama, pedijatar mi je dao letak sa uputama za uspješno dojenje i web adresom stranica udruge RODA.
Hvala Vam doktore Zima.
To je bio sami početak moje dugogodišnje i vrlo uspješne karijere (ha, ipak imam neku karijeru :Đ) „Žene Koja Visi na Internetu“.
Isprva vrlo bojažljivo, a onda sve smjelije, navukla sam se na rodin forum.
U onim tako osjetljivim prvim danima majčinstva, tamo sam pronašla odgovore na mnogobrojna moja pitanja. I mnoge druge roditelje koji kao i ja, nisu metode svojih roditelja pronalazili potpuno zadovoljavajućima, a svoj vlastiti put još nisu definirali u potpunosti.
Bilo je divno otkriti cijeli jedan svijet u kojem ne samo da sam nalazila praktičnu podršku u smislu savjeta, već i emocionalno utočište i razumijevanje za moje vlastite nesigurnosti.
Uvijek se posvuda nađu nadobudne osobe zbog kojih osjećaš pritisak da nisi dovoljno savršen, pa je tako bilo i na forumu. Ima ih vjerovatno i sada takvih, što ne bih znala jer odavno već ne iščitavam te stranice koje su mi svojedobno bile sveto pismo.
Onako neiskusna u forumiranju, znala sam Suprugu mozak na slamku popiti pravilima kojih smo se neizostavno morali pridržavati.
Ipak, moram reći da i danas, kada se smatram poprilično iskusnom po pitanju majčinstva (bar do sedme djetetove godine :D) i imam veliki krug žena s kojima mogu razgovarati o svojim dilemama (da, istina je, ne pričamo isključivo o seksu. Ponekad pričamo i o odgoju djece), nerijetko povirim na rodin forum u potrazi za iskustvima žena čija mišljenja cijenim.
Korak dalje za mene je bilo članstvo u udruzi.
Ispočetka, i tu sam bila poprilično izgubljena. Činjenica da ljudi ima malo, a posla puno, u startu me obeshrabrila. Sve sam čekala da me netko uputi u problematiku i stavi neki zadatak pred mene. Ljutilo me što šačica ljudi radi sve poslove, a istovremeno se žale da nema dovoljno radne snage koja bi potegla veći dio posla.
Onda sam shvatila da, da su svi čekali da im netko gurne zadatak pod nos, ništa od onoga što je napravljeno, napravljeno ne bi bilo.
Ako želiš raditi i sudjelovati, odaberi što te zanima i prioni na posao. Nitko ti neće reći da ne radiš dobro i da nemaš pojma. A svatko će ti rado pomoći ako se u nečemu ne osjećaš sto posto sigurno.
Ja sam se ulovila štandiranja.
Štandovi su bili načelno rezervirani za nove nadobudne članove, jer malo tko ima vremena za višesatno sjedenje i dijeljenje letaka, a dobar su način da se uputiš u rad udruge i upoznaš one s kojima dijeliš entuzijazam da šačica ljudi zaista može promijeniti svijet.
Odgovorno tvrdim da je štandiranje jedan od najboljih zadataka u udruzi.
Sjećanja na dane i poneku noć, uvijek mi usne iskrive u osmijeh. Red druženja, osam redova smijeha, pa red neke fine klope koje nikad nije nedostajalo.
Sjećam se noćnog štandiranja na nasipu. Jedini put u mom odraslom životu da sam se od smijeha skoro upišala u gaće. Doslovno.
Zahvaljujući udruzi RODA, i žarkoj želji da sudjelujem, ostvarila sam i neke svoje intimne pobjede. Prevladala sam strah od toga da govorim pred skupinom ljudi.
Držala sam radionice, i iako sam o onome o čemu sam pričala znala sve, ponekad od treme nisam mogla istisnuti ni riječ iz grla.
Ali govorila sam. Prevladala sam taj strah i na kraju svakog predavanja koje sam održala bila sam strahovito ponosna.
Ponosna na sebe i ponosna na činjenicu što sam dio stroja koji ne samo da se bori za prava djece i roditelja, već mijenja ukupnu svijest o pojmu roditeljstva u miloj nam zemljici.
I postiže iznimne rezultate u tome.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj pripadanja.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj da radim nešto zaista korisno.
Članstvo u udruzi dalo mi je vjeru u to da entuzijastični ljudi zaista pokreću i mijenjaju svijet.
Članstvo u udruzi i druženje sa članicama osvijestilo mi je činjenicu da je predivno i moćno biti žena (majka i kraljica jelte :Đ)
Ipak, ono najvrijednije što sam ja osobno dobila od Rode su prijatelji.
Svoje najbliskije prijatejice, one koje znaju kako dišem i tko sam, upoznala sam zahvaljujući koliko udruzi toliko i forumu udruge.
One koje sa mnom plaču i koje se sa mnom smiju.
One s kojima dijelim svakodnevicu.
One s kojima noćima bančim po birtijama, ispijam sramotne količine medice, one koje me voze doma onih noći kad to nisam sama u stanju, one s kojima dižem ruke i do promuklosti pjevam treš hitove iz neke prošle dekade, one s kojima sjedim i upijam sunce dok se djeca igraju oko nas, s kojima kuham i jedem.
One koje zovem u podne i u ponoć.
One kojima mogu reći „odjebite, ne želim nikoga vidjeti ni čuti neko vrijeme“, a nakon toga će svejedno i dalje sve biti isto.
Tako sam pronašla i one druge.
One s kojima nisam svakodnevno, ali s kojima dijelim uspomene na neke predivne trenutke.
Koje su ostavile dubok trag, ne samo u mom srcu, nego i u formiranju mojih stavova.
Sve te žene nastanjuju moje misli i moje osjećaje u manjoj ili većoj mjeri.
Iako ta prijateljstva nemaju više apsolultno nikakve veze sa udrugom, upravo je to mjesto koje je izrodilo moj djelić svemira.
I zato, za mene osobno, udruga RODA uvijek će imati lik tih dragih žena i pulsirajućeg srca punog entuzijazma.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
