Ustala sam se jutros u pola sedam. Mučili su me snovi.
Opet sam sanjala tatu. I probudila se u suzama. Sanjala sam i da imam novog psa. Da ga vodim na povodcu i odjednom ga više nema. Da trčim po nekom kvartu i zovem ga.
Ustala sam i spremila si kavu u tatinoj šalici.
Onoj koja me prije nekoliko sunčanih jutara navela na to da pomislim kako vrijeme liječi sve. Kako bilo koja bol, kolika god bila, s vremenom blijedi i nestaje.
Ali ipak, tu su snovi...ako potiskuješ nešto na javi, budi siguran da će ti se vratiti kroz snove.
Očito loše podnosim gubitke.
Onda sam pogledala na fejs i dočekala me stara fotografija rukometnog kluba iz Hvara. Instantni napadaj najtežeg oblika nostalgije.
Moja mladost, svi snovi, sva vjerovanja...sve je u toj fotografiji.
U stalnom sam raskoraku sama sa sobom. Stalno imam osjećaj da sam nekoga iznevjerila. Da nisam postala što sam trebala. Ili što sam mogla. Osjećam se kriva jer sam izbrisala cijeli dio života kao da ga nije ni bilo. Jer postoje stvari o kojima ne govorim. Zato jer mi je tako lakše.
Gledam te dečke s kojima sam odrasla. Mislim na ono što su oni postali. I mislim na ono što sam ja postala.
Gdje je nestala ona vjera da ako smo zajedno i ako vjerujemo da možemo sve?
Da smo jači od svega samo zato jer smo to MI?
Gdje je nestalo vrijeme kada mi je tata cijedio ujutro naranče da bih stavila u sebe nešto zdravo prije kave i cigarete?
Kada sam od one kojoj se cijede naranče, postala ona koja cijedi naranče?
Jer ne sjećam se da sam prošla tim putem.
Znam samo da sam jednoga jutra shvatila da je sve drugačije.
I još uvijek sam ona lijepa mlada djevojka, puna zanosa i gladi za životom.
A ipak, i ova sam žena koja više nije ni sjena te djevojke. Žena koja više nije ni lijepa, a ni toliko mlada.
Žena koja shvaća što je život, žena koja razumije pojam odgovornosti.
Žena čiji život izgleda točno onako kako je zamišljala da bi život trebao izgledati.
Ustajem, kuham kavu, palim cigaretu i gledam kišu.
Malo se tresem od zime, ali taj osjećaj mi je ugodan.
Lovim trenutak mira prije nego bose noge docupkaju u moj prostor.
Plačem.
Znam da bih bila izliječena kada bih uspjela spojiti djevojku i ženu. Izgraditi most između njih dvije. Dozvoliti im da se upoznaju.
Znam što trebam napraviti, ali ne znam kako.
Pa ipak, kada pada kiša uvijek nekako vjerujem da će sve biti dobro.
