POSTOJE LJUDI KOJI VAM IŠČUPAJU SRCE I POSTOJE ONI KOJI VAM GA VRATE NA MJESTO

To je zapravo samo glupa poslovica.
Mudrost sa šarenih internetskih stranica.
Ali je istina da postoje ljudi koje vam Svemir pošalje. Ljudi koji se niotkuda, ničim izazvani, pa čak i nepozvani pojave u vašem životu, bez ikakve logike i smisla. I preokrenu ga naopako.

Neki to zovu sunđer.
Meni se naziv dopao. Sada i ja to zovem sunđer.

Čitanje Svemira kaže da su to ljudi koji su nam karmički dodijeljeni da nam pomognu odraditi neku zadaću u ovom životu.
Kako drugačije objasniti činjenicu da se u tvom životu pojavi osoba iz nekog sasvim drugog svijeta. Iz svijeta koji ne razumiješ.
I u kojem se ne osjećaš baš ugodno.
Ali te svejedno očajnički privlači.

Tako se i meni ukazao sunđer.
Nisam ga tražila. Ali to što se ukazao govori da sam ga očito trebala.


On kaže da sam ja njemu broj.
Ja kažem da je on meni prijatelj.

On kaže da mu nije nimalo stalo.
Ja kažem da je meni stalo užasno jako.

On ne govori ništa.
Ja govorim sve.


Da sam ga birala, odabrala bih nekoga koga bih mogla razumjeti bolje. Da sam ga birala, bio bi to netko sličniji meni.

Unatoč tome, ili baš zbog toga (tko to da zna, krhko je znanje) , on me probudio.
Gledano na dnevnoj razini naučio me puno toga.
Gledano na dnevnoj razini, popio mi je milijon kila živaca.

Zahvaljujući njegovoj tihoj prisutnosti u mom životu, suočila sam se sa stvarima koje su me strašile, koje su me frustrirale, kojih sam se bojala a privlačile su me, sa stvarima za koje sam mislila da su rezervirane za neke druge ljude. Za one koji su više cool od mene.

Sada znam da mogu probati. Da mogu pasti tisuću puta. Da se mogu ustati ili ostati ležati. Da mogu i zaplakati i živčano lupati nogama. Da mogu i odustati.
Ali da mogu reći "probala sam".

Na dnevnoj razini, on nije osoba s kojom bih mogla harmonično komunicirati dulje od jednog jutra.
Na dnevnoj razini on je onaj za kojeg se pitam "zašto se uopće trudim".
Na dnevnoj razini, količina frustracije kojoj me izlaže je više nego ponekad mogu podnjeti.
Ali na globalnoj razini, on je ipak onaj koji me probudio.
Na globalnoj razini on je onaj koji me potjerao tamo gdje se sama ne bih usudila.
Na globalnoj razini, on me ipak na neki način drži za ruku dok hodam tim stazama zbunjena.
Na globalnoj razini on je onaj kojemu s osmijehom od uha do uha ponekad moram reći "usrećio si me, hvala ti".

Kao i ovaj put.
Naučio me najvažniju stvar.
Da su jedine granice koje postoje, one koje postavimo sami sebi.

Dok tipkam, svaki prst, svaka tetiva, svaki djelić tijela me boli.
Izudarana sam i modra.
Suprug mi se cinično podsmjehuje i govori mi "you asked for it".

Ali priznajem da je bol slatka.
Da za mene znači pobjedu.
Jer sam probala nešto što me privlačilo, ali nisam mislila da mogu.

I priznajem da je ovo jedan od onih trenutaka kada moram reći:
Hvala ti.
Usrećio si me.
:)

ANĐELIJA PROKIĆ - još jedan stari post iz prošle godine

Da ga jebeš svjesna sam da bih trebala razmišljati o prosvjedu.
Na kraju krajeva puno mojih prijatelja je tamo.
Događa se revolucija i imam priliku proživjeti i biti dijelom nečega o čemu sam uvijek sanjala.
Biti u povorkama koje traže promjene i stvaraju novo doba.

Ali ne, naravno.
Ležim na kauču bolesna, u temperaturi, sjebana sto na sat i cijeli dan, cijeli božji dan buljim u tv.
Larin izbor, Ruža vjetrova, Plavuša s Harvarda i Zvijezde ekstra.
Ju nejm it.
Srčem vrući čaj i konzumiram hrpu prirodnih lijekova koji ne pokazuju tendenciju da mi pomognu.
Barem ne značajnije.


Oduvijek vjerujem da su bajke ono što me upropastilo za normalan život.
Sjećam se da sam kao dijete uvijek crtala princeze u raskošnim haljinama, intenzivno ružičaste boje posute mnoštvom dragulja.
Sa plavim loknama do ispod ramena.
I skladnom, uskom, zlatnom krunom.

Ljubav prema bajkama pretočila se u sklonost ljubavnim romanima.
Da, znam...jest me malo sram priznati to, ali ljubavni romani u mekanom uvezu bili su mi omiljeno štivo.
Čak i za vrijeme nastave u školi.
Svoje bih dijete, razumljivo, razapela na križ da doznam da pod satom čita smeće umjesto da prati gradivo.

E kad sam prerasla ljubavne romane, prebacila sam se na šarene filmove i knjige.
Za ovu zadnju kategoriju se pravdam da ima i kvalitetnih uradaka. I ima. S godinama zapravo sve više.
Nije ni šund više što je nekoć bio.


Ovih dana konzumirala sam popriličnu količinu spomenutih.
Videoteka me voli.
Osobito danas u doba torrenata. Malo je ovakvih kao što sam ja.
A danas? Danas sam se definitivno predozirala jeftinim ljubavnim sadržajima.


Gledam tako Heidi Klum i priča ona kako ju je Seal zaprosio tako što ju je helikopterom odvezao na vrh planine, u iglu napravljen samo za njih u kojem je bio krevet, šampanjac i kavijar.
Ili kako ju je prvi muž zaprosio na vrhu Empire state buildinga rekavši joj da su na vrhu svijeta i ponizno ju zamolivši da mu bude žena.

Da li je takva romantika rezervirana samo za nenormalno bogate ljude?
Ili je preljigava za obične smrtnike poput nas?

Osobno mislim da svaka žena priželjkuje svoj Princeza Trenutak.
Mislim, znam da ja priželjkujem.
A ja serviram ironiju za tri obroka dnevno.

Pričali smo tako, ima neko kratko vrijeme unatrag, sklupčane na kauču uz tortu od beze kora i dvije vrste kreme, o brakovima.
Govorila sam kako meni treba nešto više od obične udobnosti svakodnevnog odnosa. Da želim vatromet. Ok, možda ne za doručak i večeru. Ali ponekad.
Želim se osjećati voljeno, željeno.
Želim biti važna tom nekom svom muškarcu.
Želim mu bar ponekad biti na prvom mjestu.
Želim nekoga tko će ostaviti sve obaveze samo da bi sa mnom proveo dan daleko od svega.
Nekoga tko će smišljati malena cool iznenađenja za mene. Pronalaziti divna mjesta koja mi želi pokazati.

Ne, ne želim cimera koji će uredno obavljati svoj dio obaveza.

A možda brak i jest upravo to.
Dvoje ljudi se upozna, zaljubi, u početku je ludnica, počnu živjeti zajedno, rade, idu na praznike, rode dijete, odgajaju dijete, rade, idu na praznike, rode drugo dijete, peru suđe, usisavaju stan, kupe veći stan, kuhaju, slave rođendane, godišnjice, i ostale blagdane.
Ponekad se svađaju. Ponekad im dolaze suze od ganuća što se tako dobro razumiju i sretni su zajedno.

Ali da li je to razumijevanje samo ugoda dugogodišnjeg zajedničkog postojanja? Ono kad drugoga znaš kao samoga sebe i toliko ste već usklađeni da ne trebate riječi?

Zar ne zaslužuje svaka žena princa na bijelom konju?
I šta je to uopće princ na bijelom konju? Pretpostavljam da odgovor jako varira od osobe do osobe.

Jesu li nam bajke starinske iz knjiga, i bajke moderne iz šarenih filmova utuvile u glavu da negdje postoji taj neki princ koji će svojim mačem riješiti sve - odrezati trnovu živicu, ubiti zmaja ili vješticu. I može li uopće mač riješiti stvar?
Ili je će to biti princ od čijeg će nam poljupca ispasti iz grla komad otrovne jabuke? Ili onaj koji će nas preobraziti tako što će nam nataknuti savršenu cipelicu?

Ako mogu birati - dajte mi onoga sa savršenom cipelicom.

Na žalost, tužna je istina da princeze možemo postati samo vlastitim trudom. Edukacijom, radom, kreativnošću, kontemplacijom, duhovnim sazrijevanjem, nemam pojma kojim još dostupnim nam metodama, a Bogu hvala danas ih ima.
I ja to sve znam.
Promatram ljude, promatram brakove, promatram odnose počevši od sebe i svojih grešaka, gledajući svoju mamu koja je prošla razvod sa dvoje malene djece i onda još i smrt bračnog partnera.
Gledam prijateljice i njihove krize.
Gledam na kraju krajeva sebe, koja sam već jednom probala trčati za dugom.
Na kraju ispada da je duga zaista samo lom svjetlosti i da koliko god išao prema njoj, nečeš ju dosegnuti.
Svi tražimo Sveti Gral.
I svi pronađemo nekoga za kojeg mislimo da će tražiti Sveti Gral zajedno s nama.
Na žalost, najčešće ispadne da je Sveti Gral za svaku osobu nešto drugo.
Rijetki su oni čije potrage idu istim cestama.

Da li se danas romantika umrla zbog kredita i recesije? Da li je za velike geste zaista potreban debeli bankovni račun?
Da li je danas pravi princ onakav kao u Đoletovoj pjesmi?
Jesmo li mi zaista svi Anđelija Prokić?
Ja nekako volim misliti da je u tom stihu ključna ona stavka "da je voli do kasno u noć".

Da, znam da sam o ovome već pisala. I znam da recikliram teme.
Stvar je u tome da, kako se to kaže, svak se češe tamo gdje ga svrbi, Ja ne želim biti ona koja se podrazumijeva. Nisam stvorena da budem druga.
Ja sam žena za velike geste. Za filmske preokrete. Ja do jaja pušim priču o srodnim dušama koje lutaju svijetom dok se ne pronađu. I o tome kako kad se pronađu sve nekim čudnim čudom bude kako treba.


"Možda je to to" - veli ona meni.
"Možda je ugodno zajedničko postojanje zaista maksimum koji se može postići."

"Ali ja ne pristajem na to!" - proklamiram svom svojom glasnoćom i strašću.

Ali zapravo serem. Prava je istina da bi me običan "nedostaješ mi" sms torpedirao ravno na vrh svijeta.
Ne bi mi trebao Empire State Building niti iglu na vrhu planine.

Ali prava je istina i to da je običan "nedostaješ mi" sms za nekoga jako, jako velika gesta.
Ravna filmskom preokretu.
A svi znamo da filmski preokreti postoje samo u filmskom svijetu.

IMA LI ZEMLJE ZA STARCE?

I tako...jučer smo bili na klizanju.

I gledam taj stari par. Ne stari. Stariji.

On ima kožne hokejke.  Pregenijalne. Od onih retro stvarčica koje ja toliko strastveno poželim čim ih ugledam.

Ona ima unajmljene plastične plave klizaljke. Ove moderne, odurne. Bez imalo duše i stava.

Drže se za ruke i on ju uči klizati.

Ona ide polako, patkastim koračićima. Tu i tamo se zanese kao da će pasti na leđa. Ali on ju drži.

I razgovaraju.

Neprekidno razgovaraju.

Ja plačem.

Gledam ih i plačem.

Od ganuća.

 I vjere u to kako ljubav može preživjeri tolike godine.

To je jedna od onih slika koje ti daju uzlet.

Misliš si „yessssssss!“ to je TO. I nakon milijon godina braka možeš se s nekim držati za ruke i klizati u nekom svom oblaku, dok se nečija tuđa djeca zaletavaju oko vas, padaju i sudaraju.

Stojim sa mužem i muškarcem s kojim sam nekoć dijelila stol i postelju. Muž me gleda sa ljubavlju i smješka mi se. On je stari romantik. Mjesec u raku. Ja ga gledam i telepatski mu šaljem poruku „vidiš, tako ćemo i mi jednog dana“.

Ovaj drugi me gleda. I podsmjehuje mi se.

„Ta tvoja glupa romantična razmišljanja!“ – govori mi. Djevica. Zemlja.

„To mu je nova jebaljka, kako to ne kužiš?“

Gledam ga zbunjeno i iznervirano.

„Pogledaj klizaljke...on ima klizaljke od prije, ona nema. Zar stvarno misliš da u 40 godina braka ne bi ni jednom išli na klizanje zajedno i da ne bi i ona imala starinske klizaljke?“

„Gledj ga kako se pravi važan pred njom.“ – i stvarno, on ju ostavi da se drži za ogradu, radi gizdavi krug oko cijelog klizališta i u polukrugu zakoči i stane pred nju. Ponavlja to nekoliko puta.

„Pogledaj ju kako ga pogledava“ – nastavlja on.

„Ne može izdržati ni tri sekunde, a da ga ne pogleda.“

I stvarno, gledam ju... baca pogled na njega, pa skrene pogled na nešto drugo, ali ubrzo se opet vraća njemu. Na usnama joj poigrava osmijeh. Zadivljena je njegovim osrednjim klizačkim umiječem.

Jasno joj se na licu vidi – zaljubljena je.

Mi stojimo izvan ograde. Promatramo ih, potpuno nesposobni skinuti pogled s njih.

Ja i dalje plačem. Zavlačim se u Suprugov zagrljaj, skrivam lice u njegovoj jakni. I plačem.

On me grli i smije mi se.

Pogađa me pomisao da oni nisu proveli život zajedno.

Pogađa me misao da su toliko novi.

Okrećem se i gledam. Stoje u kutu klizališta i ljube se.

On me gleda pobjedonosno.

Suprug umire od smijeha i govori mi „Tebe baš sve deprimira!“

Ja i dalje plačem. Oni i dalje rade krugove.

Mi ih i dalje pratimo pogledom.

„Obrati pažnju na živahnost konverzacije. Reci mi jel još uvijek misliš da su pola života proveli u braku jedno s drugim?“ – izvlači on krunski dokaz slušajući  njihov smijeh dok klize pored nas.

Predajem se.

Ali i dalje plačem.

„Ja na to gledam kao na dokaz da uvijek ima nade“ – dobaci mi zaključak, odlazeći.