SRDELE I BLITVA

Dugo me nema.
Lijena sam.
Zapravo u početku nisam imala vremena i volje. Kada sam se vratila iz bolnice, u kući je kod nas bila poprilična ludnica.
Suprug se trudio i zaista uspijevao puno više nego što sam se nadala.
Još jednom se pokazao kao muškarac na kojega se možeš osloniti i kojemu možeš vjerovati. Puno više i važnije od svega, ponovo se pokazao da će biti podrška svim mojim odlukama ma koliko god mu se činile bezumne.

Odlazio je na tržnicu, kuhao je, razvozio dijete u vrtić i u muzičku, odlazio na roditeljske sastanke i na priredbe, uz to hendlao svoje sastanke i poslovne obaveze, donosio mi doručak u krevet i držao me u zagrljaju ljubeći mi kosu dok sam mu jecala na rukama kako je vani sunce, kako svi imaju život, a ja ću biti zatvorena tri mjeseca.
Stoički je podnosio čak i moje psovanje i pljuvanje po njemu i putu koji je izabrao i parkirnom mjestu predalekom od mjesta na kojem sam dogovorila kavu, dok me pratio do birca na Jarunu.

Prvi tjedan pokosila nas je crijevna viroza i to je bilo baš gadno.
Stalno sam se pitala kako ću za boga miloga sa gipsom trčati na wc.
Svemir mi se smilovao pa je moje trajalo sveukupno nekih dva sata, tijekom kojih nisam ni izlazila iz wc-a.
Suprug je dobio temperaturu i dva dana se tresao u groznici.
Tu negdje sam ja opet preuzela kuhanje.
Činilo se da smo se uhodali u neku dnevnu rutinu, ali istina je da se nismo snašli baš najbolje.
Većina obaveza je bila na njemu, a on ipak mora raditi.
Da ne govorimo o tome da je duboko nesretan ako nije u svom studiju.
Njegov klavir ima emocionalne potrebe.
I on ima emocionalne potrebe.
Te potrebe samo jedan drugome mogu ispuniti. Ne postoji osoba koja bi bila dostojna zamjena.
I tako, ako se Suprug i Klavir ne druže u dovoljnoj mjeri, u našoj obitelji vlada tuga. Ona tiha prikrivena tuga koja nam svima sjeda na srce. Svi osjećamo da nešto nije baš sasvim u redu.
Ja osjećam veliki teret grižnje savjesti jer imam osjećaj da ih razdvajam.
Zbog nekih svojih emocionalnih ili ne daj bože čisto tehničkih potreba.


I tako sam odlučila prihvatiti mamine opetovane ponude da mi dođe u pomoć.

Nije da ja nisam željela da ona dođe.
Ali stvar je u tome da ona nije obična mama.
Na primjer, ona ne podnosi biti "zatvorena u pripizdini". To znači da joj se ne dopada mjesto gdje ja živim.
Drugo, ona nije baka koja će radosno satima čuvati svog unuka i s njim recimo mijesiti kolače.
Njoj je to zabavno neko kraće vrijeme, ali ubrzo joj postane naporno. Kada čuva moga sina obavezno nakon toga kaže kako je iscrpljena, a mene redovno opere osjećaj krivnje, a potom odmah i ljutnja na nju.
Kako možeš biti iscrpljen ako provedeš neko vrijeme s nekim koga tako rijetko viđaš.

Ona umjesto toga radije izađe vani na kavu.
Ima kolekciju štikli veću nego ja.
I definitivno na fejsu provodi više vremena od mene.

Osim toga ona čak ni ne izgleda kao nekakva baka.
Nije se u životu ustala, a da se prvo nije našminkala. Nosi potpetice od 10 centimetara i suknjice iznad koljena.
I u tome izgleda savršeno.
Prošle je godine nosila modne revije.
Kada sam frendu pričala o divotama koje nam kuha ovih dana, rekao mi je da se to i očekuje od jedne dalmatinske bake. Skoro sam se zagrcnula od smijeha, jer sam znala kako ju je zamislio.
Ne, ona definitivno ne izgleda kao dalmatinska baka.
Iako definitivno kuha tako.
Zapravo još i bolje od toga.


Kroz život, nismo se uvijek najbolje slagale.
Osobito kada sam ja bila u pubertetu.
Što je pretpostavljam potpuno normalno.
Stvar je u tome što smo nas dvije toliko sličnih naravi da su oko nas jednostavno stalno frcale iskre.
Ja nisam bila jednostavna tinejđerica. Svađala sam se, drsko odgovarala i lupala vratima. Dobro, namjenski razbijala vrata ako je to situacija, po mojoj procjeni, zahtijevala.
Jesam, bila sam grozna i tvrdoglava.
I smatrala da sam potpuno u pravu.
I uvijek, uvijek sam bila ljuta na mamu.

Kako mi je nedavno rekla sestra, mama nas nije "odgajala".
Nismo imale obaveze ni zadatke. Nije se na naše glave spuštala neka veća odgovornost. Pokrivala nas je kad bi imale loše ocjene i neopravdane sate ili kada bi dolazile doma u pet ujutro.
Često bi nam stisnula šamar ili nas nalemala šibom po dupetu.
Kada sam htjela upisati fakultet, upisala sam ga.
Kada sam htjela odustati od fakulteta, odustala sam.
Nikada nisam bila prisiljena naučiti na vlastitoj koži što to znači odgovornost.

To možda nije najbolji način da se dijete pripremi za izazove odraslog doba.
I ja sam svakako drugačija majka svom sinu, nego što je naša majka bila nama.

Ipak, sve o odgovornosti naučila sam iz njenog ponašanja.
Ona je svoje križeve spremno, iako ne uvijek smireno, nosila do kraja.
AKo bih trebala odabrati samo jednu riječ koja ju opisuje, ta riječ bi bila podrška.

Sa mojim odrastanjem postajale smo sve bolje prijateljice.
Stvar je u tome da valjda moraš određeni broj kilometara prohodati u nečijim cipelama da bi ga mogao razumjeti.
U svim važnim životnim trenutcima ona je uvijek bila uz mene.
Ako se naljutim na muža, znam da mogu njoj plakati na telefon.
Neće mi reći "to si odabrala, to i goni do kraja".
Reći će mi "evo ti ključ od stana, odseli se ako ti u braku više ne odgovara".

Kada sam iz bolnice otišla na svoju odgovornost, a usprkos onome što je moj muž mislio o tome, nazvala sam naravno nju. Rekla je da bi ona napravila isto što i ja.

Kada želim navečer otići vani, ona će sjesti na avion i doći, kako bi čuvala dijete i omogućila mi izlazak.

Moj Suprug misli da sam razmažena. I kako on to zove "skupa za održavanje". I misli da je glavni krivac za to moja mama.
Užasava se godina koje su pred nama. Jer shvaća da ću s godinama biti sve sličnija njoj.
Ne da on nju ne voli. Oni su se poznavali prije nego sam ja upoznala Supruga i jedan drugome govore TI. I šalju se u kurac bez pardona.
Oni se vole.

Istina je da me je mama vjerovatno razmazila.
Da će mi kupiti sve što poželim i da će uvijek, bez obzira na sve, biti na mojoj strani.
Ali zar nije točno da mame tome i služe?
Da su mame jedine osobe na svijetu koje nas vole bezuvjetno?
Neopisivo je lako isprobavati život ako znaš da iza sebe imaš nekoga tko će uvijek raširiti ruke i primiti te u naručje.

Od nje sam naučila puno toga.
Večinu onoga što znam i imam u sebi, baštinila sam od nje.
Ona me naučila ono najvažnije.
Naučila me kako se voli.

I tako je moja mama još jednom došla meni u pomoć.
Oporavlja se od manjeg beauty zahvata za kojega tvrdi da nije plastična operacija.
Ok, nije da je. Ali nije baš ni da nije.

Bilo mi je lakše prihvatiti da dođe i bude "zarobljena u pripizdini" jer ionako ne bi nigdje mogla sa tim masnicama po licu.

Kada smo djeca, jedva čekamo odrasti. Čini nam se da je odrasli život blistav i šaren i da odnosi sva ograničenja koja život djeteta nosi sa sobom.
Biti odrastao donosi odgovornosti koje nas ispunjavaju.
Ipak te iste odgovornosti, često nas i umaraju.
Koliko puta poželimo zabiti glavu u jastuk i ponovo biti djeca?


Ona noć kada mi je trebala doći mama, bila je prva noć koju sam prespavala u komadu, još od dana kada sam strgala nogu.
Kada je došla, preuzela je sve u svoje ruke.
Dijete naručuje palačinke i fritulice, njokice i beskonačne partije "čovječe ne ljuti se" i "crnog petra".
Baka mu izmišlja priče dok ga sprema na spavanje, a ne čita ih iz slikovnica.
Suprug se napokon vratio svojoj velikoj ljubavi, Klaviru.
I naručuje pomfrit i šnicle kad god se poželi.


A ja?
Ja sam se danas najela srdela i lešo špinata sa mladom kapulicom. I sve to zalila tankom, hladnom bevandom.
Ne sjećam se kada sam zadnji put jela takvu hranu. Jer moji doma to ne vole.
Zapravo, Suprug voli.
Ravno tri puta godišnje.
Ukoliko je neizbježno.

Svaki dalmatinski atom u meni je bio presretan.
Nakon toga zamotala sam se u "deku mekanu", kako to jedan preslatki dečko zove, i obgrlila rukama i nogama jastuke na kauču.
Sunce mi je plesalo po sklopljenim vjeđama i odspavala sam dva sata.
Kada sam se probudila, prvi put valjda od djetinjstva, još zatvorenih očiju, zazvala sam "Mama!"

Kako je jebeno dobro ponovo biti dijete :))

BOLNIČKI DNEVNICI

26.10.

Ok, rekla bih da biti u bolnici uopće nije tako strašno.
Nešto kao ekskurzija, samo sa jako, jako starim osobama.

U početku sam bila pomalo razočarana jer eto dopala me soba u kojoj stanovnici imaju prosječno 70 godina.

A na hodniku sam susrela krasnog tetoviranog dečka sa slomljenom rukom, od kojih 28 godina.
Ekskurzija s njim bi bila neusporedivo zabavnija.

Svaka je soba u bolnici mini država za sebe.
Naizgled sestre su glavne.
Ali to je samo privid.
Pacijenti zapravo vode igru kada je sobni život u pitanju.
Doktori su nešto kao Čarobnjak iz Oza. Svi znamo da postoje, ali zapravo ih nitko nikada nije vidio.


Jedna od cimerica upravo je došla sa operacije koljena.
Obiteljska žena. Hekla i prodaje heklane leptiriće i to po popriličnoj cijeni.
Treba kahlicu i posjećuju je odrasle kćerke.
Ona je bezazlena.

Otprilike sat vremena nakon mene stigla je gospođa sa slomljenim ramenom. Gore gola u zavoju, dolje štofana suknja.
Nitko joj nije došao. Nema pidžamu, nema papuče...nije se usudila ni na krevet leći nego je sjela na stolicu pored kreveta.
Zbog nje mi se srce kida. Malo mi je lakše kada joj je sestra došla reći da je sin zvao i da sutra dolazi. I kada ju je smjestila u krevet.
Ona se odmah sprijateljila sa gospođom Koljeno.

Najumiljatija starica u sobi živi na krevetu do mene.
Ima sitno lice, mršava je i stalno šeta uokolo.
Zabavlja se tako što nekoliko puta za redom oblači i svlači čarape.
Ipak, nova omiljena zabava sam joj ja. Ne prestaje me gledati. Za nju, ja sam Santa Barbara i Šeherezada u jednom.
Muž joj je donio ručak. Jela ga je prstima, netremice gledajući u mene. Stalno se smješka. Zamolila me da joj skinem naušnce. Ujutro ide na operaciju.

Glavna je u našem malenom svijetu gospođa koja čuva desnu stranu vrata. Ona jedina ima zvono kojim se poziva sestra.
Važno mi je to priopćila čim sam stigla u sobu. Sa rezigniranom pomirenošću u glasu dala mi je na znanje da se, eto, nju budi noću ako nekome treba dozvati sestru.
Kod nje se pune i mobiteli jer jedina ma struju.
Zapravo, potajno je vrlo ponosna na svoj sobni status.

Ona ne dozvoljava da prozori budu otvoreni. Strahovito se boji neke imaginarne upale koja bi mogla uskočiti kroz prozor i zaskočiti baš nju.
Svečano mi je rekla da će večeras prozori biti otvoreni jer nas je sada više.
Procijenila je valjda da ja trošim puno kiska.

Današnji dan mi je prošao jako brzo. I vrlo zabavno.
Čitavo poslijepodne mi stižu otprilike tri poruke u minuti. Izmijenila sam ih otprilike 60 komada.
Što mogu, ovisnik sam o komuniciranju.
Srećom Suprug mi je aktivirao opciju Smiley i sve moje poruke su potpuno besplatne.

Osim toga, čitavo popodne imam društvo. Prvo mi je bila frendica koja je došla poslom u labos. Svi su u sobi okrenuli glave u iščekivnaju kada su njene potpetice zazvonile po hodnku.

Ni deset minuta nisam bila sama kada mi je došla sestra. Ona je doslovno morala otići da bi se novi posjetioci smjestili.
Stigli su krumprići sa chillyem sa Trga, kolači i kava iz Daily Fresha i paketić iz Loccitanea.
Kako mi je rečeno: "Bolnički zrak je loš, nema smisla da nemaš savršenu kožu ako se pojavi neki zgodni doktor."

Prvo sam odbila krumpire i kolače, upravo mi je trebala stići večera. Jedan pogled na tanjur ubio mi je želju za bolničkom hranom. Krumpiri u crvenom masnjikavom saftu i u sredini dva komadića mesa.
Frendica mi je gurnula gayphone u ruke da se prikopčam na izvor života i hranila me krumpirićima dok su mi ruke bile zauzete tipkanjem.
Druga mi je donijela domaće suhe smokve, jer dogovor je bio, jelte, da k meni stiže samo zdrava hrana.
Podijelile smo klopu gužvajući se na mom bolničkom krevetu.
Bio je to pravi piknik.

U mp3-u mi svira "Amazing" i piskaram.

Čula sam da je šef odjela crnac. Odmah sam zamislila lika iz američkih serija.
Mislim da ću lijepo sanjati večeras.
Iako znam da šef odjela ne postaješ sa 30.

Ipak, nada umire posljednja.


27.10.

Jutros sam sa nestrpljenjem čekala vizitu.
Crnac se pojavio , nizak, sredovječan i sa toliko smiješnim naglaskom kao da je izašao iz crtića.
Ok, padeži mu nisu najtočniji što je apsolutno razumljivo, ali on priča tako mekano da imaš dojam da svaka riječ koja mu izlazi iz usta plovi na pamučnom oblačiću.

Al očito je neka jebena faca, jer svita od 10 doktora titra na svaki njegov pogled.
Ja sam se cerekala ko blesava, osobito kada je izvadio žuti krojački metar da mi izmjeri visinu puknuća na nozi.
Uglavnom, ujutro me čeka operacija. Nadam se jednostavnijoj varijanti.

Danas mi je moral na prilično niskim granama i čini mi se da bi me još deset dana tu psihički potpuno dotuklo.

Maloprije su dovelli staricu, 26. godište. Slomljena leži i povraća u vrećicu.
Srce ti se slama kad vidiš te starčeke tako nemoćne i same. Boje se svega. Boje se tražiti sestru da ih podigne, boje se ustati i otići na wc, boje se bilo što pitati. Leže prepuštene i nadaju se najboljem. A sve se potajno boje najgorega.

Nije čudno što me gledaju kao da sam TV.
Kod mene je prometno čitav dan, gotovo ni trenutka nisam sama, okružena sam svakovrsnim tehničkim dostignućma današnjice, svakodnevno imam piknike na bolničkom krevetu.
Uz sve to, odbijam tablete protiv bolova.
Djelujem im valjda kao da sam iz hira došla u bolnicu na neki egzotični odmor.


Noć je bila očajna.
Šefica sa zvonom hrče na fascinantno kreativan način.
Ok, ja sam spavala sa hrkačima. Bog zna, možda i ja hrčem.
Ali ovo što ona radi, to je jedna potpuno nova razina hrkanja. Tu su i brda i doline i zatišja i bure. Nema ritma ni konstante. Nema frekvencije. Sve je vrlo glasno i vrlo promjenjivo i tjera te da poskakuješ na krevetu.

Došlo mi je da sa bolesnom nogom istrčim na hodnik i vrištim.
Uspjela je nadglasati čak i mp3.
Večeras uzimam tabletu za spavanje.

U 4 ujutro smo upalile svjetlo da ju probudimo jer to vše nitko u sobi nije mogao podnijeti.
Prenula se iz sna i rekla: "O BOže, čitavu noć nisam ni oka sklopila!"
Skoro sam zaplakala od muke.


Danas sam također imala i vatreno krštenje na štakama. Poslalo me po longetu na donji kat. Da imam spremnu za sutra nakon operacije.
Samo što ti tu nitko ništa ne govori. Šalju te vamo tamo bez objašnjenja.
Neki sladak dečko, koji mi ne može baš biti sin, ali skoro, mi je govorio TI (što ga je odmah smjestilo među drage mi osobe) i zezao me cijelo vrijeme. On mi je i objasnio zašto sam tu.

Dok sam čekala da se gips stisne, uletio je simpatičan doktor diveći se mojoj sposobnosti da ispružm stopalo da bude u jednoj ravnini sa nogom.
"Izvrsno! Malo ljudi može tako pružiti nogu." - reče on oduševljeno - "Jeste li možda balerina?"

Skoro sam pala sa stola, zagrcnula se i pitala ga sa nevjericom: "Oprostite, jel ja vama IZGLEDAM kao BALERINA??!!"
Pogledao me, umro od smijeha i rekao "Dobro, mislio sam, možda ste se nekoć vježbali balet.

Jedva sam doskakutala natrag na odjel.
Očekivala sam da će biti teško hodati na štakama.
Ali neusporedivo je teže od teškog.
Fizijatrica mi je pokazala vježbe koje bi bilo dobro raditi.

Ručak je bio neslavan, ali ipak puno slavniji od večere koja se sastojala od žlice riže, 4 ploškice kisele cikle i jedne kosti sa komadićem kokošjih ligamenata.

Tri puta su mi vadili krv i svečano me pitali znam li da mi je krv jako slaba.
Da znam, hvala.

Uzalud one tegle cikle koje jedem već mjesec dana.

Suprug i njegov frend su mi omogućli da imam internet. Tako se mogu javiti ekipi i trošiti vrijeme uređujući farmu.

Presretna sam što imam takve prijatelje.
Neusporedivo je lakše suočiti se sa bilo čim, kada znaš da imaš takav back up.

Ponekad se pitam čime sam to zaslužila.
Ali uvijek sam na tome zahvalna.

U mp3-u svira house music.
Mislim da sam malo pukla.

Čekam kolica sa noćnom drogom.
Sretno mi sutra ujutro :)))


28.10.

Danas je bio dan D.
Ili bolje rečeno dan O.
Ustala sam se u 6 ujutro kako bih se u bolničkoj kadi oprala antiseptičkim sapunom i bila spremna za operaciju.
Vani je još bila noć.

Svi već znamo da sam teška plačipizda koja se skriva iza cool maske ironične frajerice, pa mogu slobodno priznati da sam plakala.
Zabrijala sam da ću dobiti spinalnu anesteziju, da će mi oštetiti kičmu da će mi dijete ostati sa nepokretnom majkom, a muž sa nepokretnom ženom.

Dobila sam seksi plave gaće od papira, happy pill i legla na vozilicu.

Sestre su bile tako drage, cijelim putem su me ohrabrivale.
Dolje me dočekao ultrasimpatičan lik sa šarenom kirurškom kapicom.

"Evo naše mlade dame!" - veselo je uskliknuo i prokuštrao mi kosu.

Kako mi happy pill još nije prodjelovao rekla sam mu da se bojim anestezije.
Uvjerio me da ću dobiti samo lokalnu i otfurao me u salu.
Pitao me kako sam udesila nogu i u tom trenutku počelo je djelovanje tablete.
Ispričala sam mu sve o mračnoj sobi, modernim vjenčanjima i o tome kako su droge u ovoj bolnici vrhunske kvalitete.

Obećao mi je da će mi donijeti malo ako ga pozovem na kavu i pokažem mu mračnu sobu.
Za bonus mi je u venu upiknuo bočicu nečega, od čega sam poletjela.

Do tada je već došao ostatak ekipe. Sa simpatičnim doktorom sam se do tada cerekala već nekih petnaestak minuta, od ljekova sam bila u nebesima i u jednom trenu sam samo čula samu sebe kako govorim: "Ovo je kao da sam se vrhunski napušila."
Mislim da su u tom trenutku svi zastali i nastupio je trenutak tišine, ali ne mogu nikako biti sigurna, jer je meni ionako sve bilo u slow motionu.

Pojavio se moj doktor i tek što sam se udobno smjestila i opustila u svoj drogiranoj izmaglici, operacija je bila gotova.

Neki lik me uštipnuo za nos, rekli su mi da je tako rana operacija pravi privilegij jer doktor nikada ne operira prije jutarnje vizite, a on mi je rekao "Eto gotova si, možeš jesti i piti što god želiš."

U sobu sam stigla upravo na doručak.
Od susjede sam dobila domaći špek, svita u vizi mi se samo nasmiješila i ja sam lebdjela u svojoj sreći što je sve iza mene i to na tako jednostavan način.

Odspavala sam dva sata i onda je počeo tulum koji je trajao do četiri popodne.
Hrane i veselja bilo je u izobilju.
Smijale smo se i fotkale i napravile takav kuršlus u bolnici da nas je sestra opomenula da se stišamo.

Danas je za mene bio divan dan.
Biti okružen ljudima koje voliš i znati da i oni vole tebe najbolja je stvar na svijetu.
Podijeliti tugu i zajedničkom je energijom pretvoriti u živu i prštavu radost.

Ovakve situacije ti jasno ukažu na neke stvari.
Ponovo shvatiš što ti je bitno i tko ti je bitan.
I kome si ti bitan.

Ja sam kroz ovo prošla plešući.
Iako sam imala gips.

Ja ljude volim i ja u ljude vjerujem do posljednjeg daha.
A oni mi zauzvrat donose pune košare smijeha :))))



30.10.

Šest je sati ujutro.
Spavala sam odlično i probudila se poprilično optimistična.
Na fejsu sam čitala o domaćem kruhu od rajčica, češnjaka i začinskog bilja, pa sada umirem od gladi.
Jednom sam ga imala čast probati i fakat je vrhunski.
Ispeči ću ga čim dođem doma.

Jučer mi je bio oduran dan.
Boljela me noga i to jako. Osim toga sve su cimerice otišle, osim bakice na susjednom krevetu, i u sobi je bilo prilično pusto.

Čudno je kako ti smetaju ti ljudi koji hrču, ne daju ti zraka ili jednostavno postoje preblizu tebi, a kada odu, nedostaju ti.

Glavna gospođa, ona koja je imala zvono, popila je svima krv na slamku.
Osim svega ostalog stalno je bila ljuta na svog pokojnog supruga, jer ju je, po njenom tumačenju, ostavio. Ostavio u smislu da je čovjek umro.
Nekako čisto sumnjam da je čovjek želio umrijeti.
Da je se htio riješiti, vjerovatno bi bio odabrao da ona umre.
Ta joj optužba nije bila dovoljna pa je čitavo vrijeme razvijala teoriju urote da je zapravo ON bio taj koji ju je gurnuo u ormar u kojemu je slomila rame.
Jer ON želi da ONA umre i preseli se k njemu na nebo.

Nekako čisto sumnjam da mu baš toliko nedostaje da bi ulagao toliki trud spuštanja sa nebesa i ulaska u ormar u stan u Petrinjskoj ulici.

A možda mu fakat i nedostaje.
Eto, nekim nevjerovatnim slučajem mogu reći da MENI nedostaje.



Sinoć smo dobili i novu cimericu pa su stvari malo živnule.
Bijedne su bolničke radosti.

Nova je cimerica šutljiva i mirna starica. Kao i ova do mene, zadnja od stare ture.
Tihe su, stenju od bolova i ne traže ništa.
Na žalost trpljenje u sabranosti nije my cup of tea.
Onda i zidovi bež boje djeluju još više bež. Još više depresivni.

Željela sam da su zidovi šareni.
Frendica mi je rekla: "Onda to ne bi bila bolnica nego McDonalds!"

Stvar je u tome da ljudi zidovima daju boju.
Neki svojom dramatičnošću, neki svojom dobrotom, neki svojom požrtvovnošću i empatijom, a neki jednostavno zato što postoje.

Stabilnost i jednostavnost su odlične osobine.
Ako si šef firme i tražiš zaposlenika u administraciji.

Ali od toga su zidovi bež boje.
Bež je dosadno i depresivno.
Boje donose radost.

Boje te mogu iznenaditi, zaslijepiti, uznemiriti, rastužiti ili razvedriti.
Ali bude ti osjećaje.

"Ne možeš pronaći vertikalu u sebi. Zato jer umjesto vertikale imaš petlju." - rekla je.

Ok, pristajem.

Ravna crta je ionako najdosadniji pravac u povijesti školovanja.


30.10.
Ovo pišem ružičastom bojom.
Vi to naravno ne možete vidjeti ali strašno je zabavno pisati raznim bojama u lijepu debelu bilježnicu sa šarenim tagovima i spiralnim uvezom.

Kada je sestra jutros veselo ušavši u sobu izjavila: "Krasan dan danas!!" cinično sam joj ispljunula u lice "Pa, nama to baš i ne znači puno, zar ne?"

Ipak ovaj dan se pokazao i više nego krasan. Sunce šara po dosadnim bež zidovima, jesensko lišče šušti pod prozorom, a ja sam bila vani na kavi.
Bilo je sporo i mukotrpno, ali vrijedilo je.
Puno štakanja i još više odmaranja, ali uspjela sam. Čak sam se i na uzbrdicu uspela.
Doza kofeina i tri doze nikotina vratile su život u mene.

Nakon jučerašnje depresije opet znam da je sve moguće.
I ponovo sagledavam da mogu podnijeti sve, baš sve, osim zarobljenosti.

Bolničke radosti su malene i velike istovremeno .
Sretan si ako ručak nije preodvratan. Sretan si ako je bakici do tebe uspjela operacija i ako nakon dva dana uspije jadna nešto pojesti.
Sretan si ako su drugu bakicu naručili na operaciju u subotu, jer to znači da neće patiti još tri duga dana.
Sretan si i ako netko drugi ima posjete, jer se onda nešto dešava u sobi.
Sretan si ako možeš sam na wc.
Jako si sretan ako u wc-u ima papira.
Jako si sretan ako imaš posjete.
Beskrajno si sretan ako izađeš iz zgrade i popiješ kavu.

Svaka te teška situacija podsjeća na to da je pravi život u malim stvarima.

Razgovarajući tako sa susjednom bakicom opetovano shvaćam da su zaljubljenost i flert omiljeni začini životu.

Mislim da se ona pali na svoga susjeda.

Sa ushićenjem priča o njegovim tulipanima i o tome kako on zimi vadi lukovice iz zemlje i u proljeće ih vraća natrag u zemlju.
Ima divne tulipane i poklanja ih njoj.
Veli, ona i muž nikada ujutro ne popiju kavu bez susjeda.
Tursku kavu i Pravu Šljivu Rakiju. S kojom po potrebi ispiru i rane.
Ona i muž se jako vole. Kada joj dođe u posjete dugo sjede priljubljenih glava i šapuću.

Ipak, susjed ima tulipane.

U svom tom pričanju o tulipanima i Pravoj Šljivi Rakiji, osmijeh joj se zalijepi na naborano lice i ona kao djevojčica usklikne: "Idem ga nazvati!"
Spominjala je neku susjedu koja nema muža.
Mislim da se brine da joj ova ne zabavi susjeda dok je ona u bolnici.
Hihoće s njim na telefonu, veli mu da dođe na doručak u bolnicu i veli mu: "Ne daj da te susjeda zeza, znaš!"
Ha, znala sam!!!
Svi se mi bojimo da će nas oni za kojima čeznemo zaboraviti kada se jednom maknemo sa scene.

Nakon razgovora, smiješka se još dugo.
I ponovo proživljava razgovor s njim.
"Mogla sam ga pitati ima li tulipana" - kaže sa zanesenim osmijehom.

Jebeni tulipani!

Nikad nije kasno da se ljubi strasno - istinita je poslovica.
Vjerovala sam da godine donose smiraj, ako već ne i mudrost.
Nadala sam se da ako se primirim i čekam dovoljno dugo izbjeći ću bol i komplikacije koje donosi zaljubljivanje.
Štrikati ću na kauču, smirena i zadovoljna, sa toplim osmijehom na licu.

Ali vidim, ako imaš nemirno srce u grudima, tulipan te može zaskočiti iza svakog ugla.
Pa i u sedamdesetoj.

Osjećaji su gorivo života.

Mi koji potajno volimo emotional rollercoaster očito se nemamo zašto bojati godina.

Tulipan je tulipan ma koliko mi šutjeli o tome.

Ne znam jedino jel da se radujem zbog toga ili da užasnuta gurnem glavu pod jastuk?