"SUDBINA MJEŠA KARTE, MI IGRAMO"

Ležim u krevetu i kuckam po laptopu.
Blažena tehnologija. Uvijek svi govore da tehnologija udaljava ljude. Možda to tako ponekad djeluje.
Ipak, situacije kao što je ova, jasno mi govore da bih bez tehnologije bila puno usamljenija.

Ponekad ako te nešto boli, to napišeš i kada si podijelio već te boli malo manje. Ima ljudi koji radije pate u tišini. Ja nisam od tih. Pisati, pričati i sprdati se na račun onoga što me muči, to je moj način da se s poteškoćama nosim lakše.

Dakle, tulum je Subotu navečer bio poprilično lud.
Kada se na okupu nađu majke koje izlaze rijetko, zabava je zagarantirana.
Svi smo mi djeca u duši i volimo se igrati. Kada goniš svoje dnevne obaveze za "razuzdanu" zabavu baš i nemaš vremena.
Zato kad jednom dobiješ priliku, itekako ju znaš iskoristiti.
A da su muškarcima najprivlačnije žene koje se dobro zabavljaju i dobro se osjećaju u svojoj koži, najbolji su dokaz moje frendice koje su se u Subotu navečer morale rukama i nogama braniti od nasrtljivih udvarača.
Pa su tako plešući stalno ponavljale " Imam 35 godina. Imam muža. Imam dijete. Ja sam Supruga. Ja sam Majka".
Ja se nisam trebala braniti ni od koga. Ali sam svejedno uspjela doživjeti nezgodu u obliku strgane noge.
Malo napetog mišiča, malo gužve na podiju i eto ti. Netko je naletio na mene i u idućem trenutku samo sam skužila da sjedim na podu i bol mi bljeska pred očima.
Prvo, sve alkoholne pare su mi trenutno isparile iz glave. Drugo, sjedila sam na podu, držala se za nogu i mislila da ću kada maknem ruku ugledati krv, kost, nogu koja visi ili nešto jednako ogavno.
Mislim da takvu bol još nikada nisam osjetila.

Uz pomoć sam jedva jedvice ustala i sjela na stolicu. Onu lijepu starinsku stolicu koja ima udubljeno sjedalo.
Prepuno prolivene pive.
Gačice pune hladne pive u subotu u dva ujutro.
Odurno iskustvo.

Vrlo brzo nakon toga smo se pokupili doma.
Tad sam se unatoč boli još uvijek smijala. Nije mi na pamet padalo da bi moglo biti nešto toliko ozbiljno.
Kad se naspavam i odmorim nogu, bit ću kao nova mislila sam.

Oko 7:30 me probudila gadna bol. Odlazak na wc, čisti mazohizam.
Više sam se skotrljala nego spustila niz stepenice i shvatila - moram doktoru.

Suprug je bio pomalo zabezeknut i poprilično neispavan. On je tu noć dobio kauč jer je Šumska Vila spavala samnom u bračnom krevetu.

Otputili smo se u traumu. Bila sam sva nesretna jer sam sumnjala da ću dobiti longetu i bojala se da mi ju neće skinuti na vrijeme da odem na skijanje.

Nisam još imala pojma da može biti i ozbiljnije od toga.
"Bilo bi najbolje da ostanete odmah da vas pripremimo za operaciju" - odjednom mi je zazvonilo u ušima.
"Gospođo, nemojte plakati, nije to najstrašnije što vam se moglo dogoditi" - bilo je iduće što mi je zazvonilo u ušima.
Skužila sam da mi suze u potocima cure niz lice i da se uopće ne mogu zaustaviti plakati.
Kome još nije mama u životu rekla da kad izlaziš iz kuće moraš imati "dobre" gaće, jer bog zna ako ti se nešto desi, ne smiješ se osramotiti pred doktorima.
Nisam imala loše gaće, ali imala sam majicu u kojoj inače spavam i nisam imala grudnjak.
Potrpala sam se u auto svakakva jer ni u snu nisam očekivala takav rasplet događaja.
Nisam djetetu rekla da bih mogla ostati u bolnici i definitivno nisam bila spremna na ostanak.
Srećom eto, moja zdravstvena iskaznica je istekla još 2008. godine, a to smo shvatili tek nakon što nam je teta na prijemu u bolnicu to obznanila.
Svejedno su me htjeli zadržati, ali smo se dogovorili da ipak prvo sredimo papire pa da se vratim za dan ili dva sa uputnicom liječnika opće prakse.
To je operacija koja može sačekati dva - tri dana.

Svi su me savjetovali da uplatim dopunsko zdravstveno osiguranje. Naravno da nemam pojma što je to.
Mislim da se radi o troškovima dnevnog boravka u bolnici. Znam da nisam prijavljena na burzu, ali ne znam po kojoj osnovi sam osigurana.
Nekoliko telefonskih razgovora kasnije bila sam utješena spoznajom da svaki hrvatski građanin ima pravo na zdravstveno osiguranje.


Ostatak dana sam proplakala.
Ležala na kauču i plakala.
Shvatila sam da je neodlazak na skijanje najmanja stvar koju propuštam. Shvatila sam da ove zime nema grudanja sa djetetom, nema sanjkanja u voćnjaku, nema snjegovića, nema luna parka i novogodišnjeg velesajma, nema bauljanja po božićnom Zagrebu i klopanja kobasica na štandovima.
Shvatila sam da je odlazak do wc-a za mene sada jednak penjanju na Himalaju.
Čekala sam da mi Suprug donese štake i plakala. Mobitel mi je pao na pod i razletio se po kuhinji. Nisam mogla po njega. Skakutanje preko dnevne sobe samo zbog pišanja, dok mi u nozi kuca toliko da me mozak od toga boli.
Treba mi pljuga, ali ne pušim u kući. Jedini način da zapalim, je da se bacim na trbuh i puzim do balkonskih vrata, gurnem glavu van dok mi ostatak tijela leži unutra na podu i popušim tu jednu pljugu.
Jel jedna cigareta vrijedna tolike boli i poniženja?
Možda je ovo idealna prilika da prestanem pušiti.

Plakala sam čitav dan, plakala jer ne mogu ništa, plakala jer će me svi zaboraviti, plakala jer nisam sposobna mirovati, plakala unaprijed jer će me češati ispod gipsa a neću se moći počešati, plakala jer ću se udebljati od ležanja, nevježbanja i jedenja a jedva sam skinula par kila, plakala jer će mi biti dosadno, plakala, plakala, plakala.....i cijelo vrijeme imala osjećaj krivnje jer plačem zbog nečeg tako minornog, a ljudi svakodnevno umiru, gube najbliže, imaju teške bolesti i suočavaju se sa pravim katastrofama.


Onda sam se skulirala.
Imam super prijatelje. Cijeli dan me zovu, nude mi pomoć, društvo, ljubav i novac.
Imam divnog muža koji je po prvi put u svom 42- godišnjem životu skuhao juhu, koji stalno pazi da mi ništa ne nedostaje i titra oko mene, iako je on taj kojemu će moja sjebana noga najviše promijeniti život.
Tješi me da ću se odmoriti, naspavati i moći raditi sve ono što sam oduvijek željela.
"Ovo ti je prilika da pronađeš mir u sebi" - govori mi moj voljeni Suprug.

Istina je.
Oduvijek vjerujem da se Svemir brine za mene. Da mi šalje znakove.
Neću moći promijeniti svoj život dok ne promijenim svoj način razmišljanja.
Ovo mi je idealna prilika.
Možda napokon iscrtam tu mapu koja bi mi trebala za neki eventualni prijemni ispit.
Mogu pročitati puno više knjiga. Nakon što mi vuna i igle stoje već skoro godinu dana u ormaru, mogu napokon naučiti plesti.
I najvažnije od svega, mogu naučiti smiriti svoje misli.

Uostalom dvanaest tjedana nije čitav život.
Ok, jesam već dva puta pala sa štakama, trebalo mi je 15 minuta da savladam 15 stepenica, imam depresivne napade svakih pola sata i moje ruke nisu sposobne nositi moju težinu. Lice mi je blijedo i umorno i imam tamne modre podočnjake, kosa mi je neoprana i strši na sve strane.
I noga me boli za popizdit!
Ali kvragu ojačat će mi ruke, postat ću vješta sa štakama, naučit ću i kako da se operem a da mi noga ne uđe u kadu. Izdržat ću i češanje ispod gipsa. Savladat ću neke vježbe kako se razgibati da mi leđa i zdrava nogu ne odumru od ležanja i ukočenosti.

Sve su to pizdarije.
Imam ljude koji me vole.
I dobar sustav podrške.
To je jedino stvarno vrijedno u životu.


Odlazak u zgradu u kojoj rade ljudi koji se bave zdravstvenim iskaznicama rezultirao je time da ne samo da imam osiguranje. Imam i dopunsko osiguranje (odakle mi, pojma nemam, ne znam da sam radila išta po tom pitanju) i obje kartice su već napravljene. Trebalo ih je samo preuzeti.
Uputnica je v žepu, iako moj doktor ne radi.
Svemir se opet pobrinuo za mene.
I Suprug :)

On i ja oboje smo pomalo izgubljeni, ali nekako svejedno nam sve uspjeva.

Odmarati i pijuckati kavu nije tako loše.
Veš se pere, pod je usisan, pokraj mene manadarine i čokolada, laptop u krilu, dijete sito i zbrinuto u vrtiću, krčka se ručak i miriši predivno....a ništa od toga nisam napravila ja.


A taman tamo negdje kada skinem gips i ponovo naučim hodati na dvije noge, imat ćemo najbolji rođendanski tulum na svijetu.
Na kojem ću moći plesati :)))

A oni koji me vole, ti me neće zaboraviti.
Za ove druge...pa, ionako nije važno.

KRALJ JE MRTAV, ŽIVIO KRALJ!

Bila sam odlučila raskrstiti sa blogom.
Smatrala sam da je postao dosadan, naporan i da se sve počelo ponavljati.

Imam jednog kritičara kojeg volim jako. On se javi tu i tamo u neke čudne sate i sasvim iznenada.
Rekao mi je da su mi tekstovi govno.
Doslovno tako mi je rekao.

Priznajem da me to poljuljalo. Rekla sam ok, možda stvarno pišem totalno bez veze, možda je vrijeme da napravim pauzu.

Zapravo on ne misli da su mi SVI tekstovi govno.

On zapravo ne voli kad pišem o Zatku. Misli da ti tekstovi nisu dobri.

Ide mu na živce tematika, ne vjeruje u moje spike o Svemirskoj Ljubavi, tvrdi da je pisati o nečemu neproživljenome teško sranje, nervira ga što pišem takvo nešto pored živog i zdravog muža i užasno mu ide na živce ime Zlatko.
Istina je da je blog od početka bio obilježen Zlatkom. Zlatko ovo, Zlatko ono....previše je to Zlatka.
I sam Zlatko je to rekao.
Počela sam pisati jer sam imala potrebu posložiti svoje misli, shvatiti što je to što mi se događa, kroz nizanje rečenica doći do nekog zaključka...ali i još nešto; pisanje po ovim stranicama bilo je moj način kako da mu približim sebe. Kako da mu kažem tko sam ja, kako razmišljam i kako osjećam.
Na neku foru blog je bio moj način da Zlatku dam sebe na jedini mogući način.

Zlatka više nema.
Mislim on je živ, zdrav, lijep i zabavan kao i uvijek. Ali ne postoji više kao Zlatko.
U tom trenutku meni je takvo nešto bilo potrebno i ja sam si stvorila Zlatka. Igrom slučaja to je bio baš on. Dala sam mu glupo ime i započela priču.
Nisam baš slušala što mi govori, furala sam svoj film.
On više nije Zlatko.
Sada smo frendovi.
I to je predivno.
Zabavno, šareno i sa puno smijeha.
On me poznaje dobro. I zna me nasmijati.
Počela sam i ja upoznavati njega.
Zovem ga njegovim pravim imenom.
Dozvolila sam si da odbacim dramatiziranje i opet budem ona vesela ja od prije.
Mislim da smo svi puno sretniji ovako.


Nakon zadnjeg posta, gledajući unatrag učinilo mi se da se sve fino zaokružilo.
I odlučila da neću pisati više.
Ali dogodilo se nešto.
Strgala sam nogu.
Što pobogu da radim tri mjeseca u gipsu i štakama?!

A iskreno govoreći bit će tu i nekih zabavnih trenutaka za opisivanje; boravak u bolnici, postizanje zen faze u samoći i mirovanju (oni koji me poznaju znaju koliko je to samo po sebi smiješno), pletenje, povratak glinarenju, ponovno vježbanje crtanja i puzanje na trbuhu do balkonskih vrata samo za jednu cigaretu....mislim da ovaj blog još nije završio svoju karijeru :))