Bila sam odlučila raskrstiti sa blogom.
Smatrala sam da je postao dosadan, naporan i da se sve počelo ponavljati.
Imam jednog kritičara kojeg volim jako. On se javi tu i tamo u neke čudne sate i sasvim iznenada.
Rekao mi je da su mi tekstovi govno.
Doslovno tako mi je rekao.
Priznajem da me to poljuljalo. Rekla sam ok, možda stvarno pišem totalno bez veze, možda je vrijeme da napravim pauzu.
Zapravo on ne misli da su mi SVI tekstovi govno.
On zapravo ne voli kad pišem o Zatku. Misli da ti tekstovi nisu dobri.
Ide mu na živce tematika, ne vjeruje u moje spike o Svemirskoj Ljubavi, tvrdi da je pisati o nečemu neproživljenome teško sranje, nervira ga što pišem takvo nešto pored živog i zdravog muža i užasno mu ide na živce ime Zlatko.
Istina je da je blog od početka bio obilježen Zlatkom. Zlatko ovo, Zlatko ono....previše je to Zlatka.
I sam Zlatko je to rekao.
Počela sam pisati jer sam imala potrebu posložiti svoje misli, shvatiti što je to što mi se događa, kroz nizanje rečenica doći do nekog zaključka...ali i još nešto; pisanje po ovim stranicama bilo je moj način kako da mu približim sebe. Kako da mu kažem tko sam ja, kako razmišljam i kako osjećam.
Na neku foru blog je bio moj način da Zlatku dam sebe na jedini mogući način.
Zlatka više nema.
Mislim on je živ, zdrav, lijep i zabavan kao i uvijek. Ali ne postoji više kao Zlatko.
U tom trenutku meni je takvo nešto bilo potrebno i ja sam si stvorila Zlatka. Igrom slučaja to je bio baš on. Dala sam mu glupo ime i započela priču.
Nisam baš slušala što mi govori, furala sam svoj film.
On više nije Zlatko.
Sada smo frendovi.
I to je predivno.
Zabavno, šareno i sa puno smijeha.
On me poznaje dobro. I zna me nasmijati.
Počela sam i ja upoznavati njega.
Zovem ga njegovim pravim imenom.
Dozvolila sam si da odbacim dramatiziranje i opet budem ona vesela ja od prije.
Mislim da smo svi puno sretniji ovako.
Nakon zadnjeg posta, gledajući unatrag učinilo mi se da se sve fino zaokružilo.
I odlučila da neću pisati više.
Ali dogodilo se nešto.
Strgala sam nogu.
Što pobogu da radim tri mjeseca u gipsu i štakama?!
A iskreno govoreći bit će tu i nekih zabavnih trenutaka za opisivanje; boravak u bolnici, postizanje zen faze u samoći i mirovanju (oni koji me poznaju znaju koliko je to samo po sebi smiješno), pletenje, povratak glinarenju, ponovno vježbanje crtanja i puzanje na trbuhu do balkonskih vrata samo za jednu cigaretu....mislim da ovaj blog još nije završio svoju karijeru :))
Nema komentara:
Objavi komentar