SRDELE I BLITVA

Dugo me nema.
Lijena sam.
Zapravo u početku nisam imala vremena i volje. Kada sam se vratila iz bolnice, u kući je kod nas bila poprilična ludnica.
Suprug se trudio i zaista uspijevao puno više nego što sam se nadala.
Još jednom se pokazao kao muškarac na kojega se možeš osloniti i kojemu možeš vjerovati. Puno više i važnije od svega, ponovo se pokazao da će biti podrška svim mojim odlukama ma koliko god mu se činile bezumne.

Odlazio je na tržnicu, kuhao je, razvozio dijete u vrtić i u muzičku, odlazio na roditeljske sastanke i na priredbe, uz to hendlao svoje sastanke i poslovne obaveze, donosio mi doručak u krevet i držao me u zagrljaju ljubeći mi kosu dok sam mu jecala na rukama kako je vani sunce, kako svi imaju život, a ja ću biti zatvorena tri mjeseca.
Stoički je podnosio čak i moje psovanje i pljuvanje po njemu i putu koji je izabrao i parkirnom mjestu predalekom od mjesta na kojem sam dogovorila kavu, dok me pratio do birca na Jarunu.

Prvi tjedan pokosila nas je crijevna viroza i to je bilo baš gadno.
Stalno sam se pitala kako ću za boga miloga sa gipsom trčati na wc.
Svemir mi se smilovao pa je moje trajalo sveukupno nekih dva sata, tijekom kojih nisam ni izlazila iz wc-a.
Suprug je dobio temperaturu i dva dana se tresao u groznici.
Tu negdje sam ja opet preuzela kuhanje.
Činilo se da smo se uhodali u neku dnevnu rutinu, ali istina je da se nismo snašli baš najbolje.
Većina obaveza je bila na njemu, a on ipak mora raditi.
Da ne govorimo o tome da je duboko nesretan ako nije u svom studiju.
Njegov klavir ima emocionalne potrebe.
I on ima emocionalne potrebe.
Te potrebe samo jedan drugome mogu ispuniti. Ne postoji osoba koja bi bila dostojna zamjena.
I tako, ako se Suprug i Klavir ne druže u dovoljnoj mjeri, u našoj obitelji vlada tuga. Ona tiha prikrivena tuga koja nam svima sjeda na srce. Svi osjećamo da nešto nije baš sasvim u redu.
Ja osjećam veliki teret grižnje savjesti jer imam osjećaj da ih razdvajam.
Zbog nekih svojih emocionalnih ili ne daj bože čisto tehničkih potreba.


I tako sam odlučila prihvatiti mamine opetovane ponude da mi dođe u pomoć.

Nije da ja nisam željela da ona dođe.
Ali stvar je u tome da ona nije obična mama.
Na primjer, ona ne podnosi biti "zatvorena u pripizdini". To znači da joj se ne dopada mjesto gdje ja živim.
Drugo, ona nije baka koja će radosno satima čuvati svog unuka i s njim recimo mijesiti kolače.
Njoj je to zabavno neko kraće vrijeme, ali ubrzo joj postane naporno. Kada čuva moga sina obavezno nakon toga kaže kako je iscrpljena, a mene redovno opere osjećaj krivnje, a potom odmah i ljutnja na nju.
Kako možeš biti iscrpljen ako provedeš neko vrijeme s nekim koga tako rijetko viđaš.

Ona umjesto toga radije izađe vani na kavu.
Ima kolekciju štikli veću nego ja.
I definitivno na fejsu provodi više vremena od mene.

Osim toga ona čak ni ne izgleda kao nekakva baka.
Nije se u životu ustala, a da se prvo nije našminkala. Nosi potpetice od 10 centimetara i suknjice iznad koljena.
I u tome izgleda savršeno.
Prošle je godine nosila modne revije.
Kada sam frendu pričala o divotama koje nam kuha ovih dana, rekao mi je da se to i očekuje od jedne dalmatinske bake. Skoro sam se zagrcnula od smijeha, jer sam znala kako ju je zamislio.
Ne, ona definitivno ne izgleda kao dalmatinska baka.
Iako definitivno kuha tako.
Zapravo još i bolje od toga.


Kroz život, nismo se uvijek najbolje slagale.
Osobito kada sam ja bila u pubertetu.
Što je pretpostavljam potpuno normalno.
Stvar je u tome što smo nas dvije toliko sličnih naravi da su oko nas jednostavno stalno frcale iskre.
Ja nisam bila jednostavna tinejđerica. Svađala sam se, drsko odgovarala i lupala vratima. Dobro, namjenski razbijala vrata ako je to situacija, po mojoj procjeni, zahtijevala.
Jesam, bila sam grozna i tvrdoglava.
I smatrala da sam potpuno u pravu.
I uvijek, uvijek sam bila ljuta na mamu.

Kako mi je nedavno rekla sestra, mama nas nije "odgajala".
Nismo imale obaveze ni zadatke. Nije se na naše glave spuštala neka veća odgovornost. Pokrivala nas je kad bi imale loše ocjene i neopravdane sate ili kada bi dolazile doma u pet ujutro.
Često bi nam stisnula šamar ili nas nalemala šibom po dupetu.
Kada sam htjela upisati fakultet, upisala sam ga.
Kada sam htjela odustati od fakulteta, odustala sam.
Nikada nisam bila prisiljena naučiti na vlastitoj koži što to znači odgovornost.

To možda nije najbolji način da se dijete pripremi za izazove odraslog doba.
I ja sam svakako drugačija majka svom sinu, nego što je naša majka bila nama.

Ipak, sve o odgovornosti naučila sam iz njenog ponašanja.
Ona je svoje križeve spremno, iako ne uvijek smireno, nosila do kraja.
AKo bih trebala odabrati samo jednu riječ koja ju opisuje, ta riječ bi bila podrška.

Sa mojim odrastanjem postajale smo sve bolje prijateljice.
Stvar je u tome da valjda moraš određeni broj kilometara prohodati u nečijim cipelama da bi ga mogao razumjeti.
U svim važnim životnim trenutcima ona je uvijek bila uz mene.
Ako se naljutim na muža, znam da mogu njoj plakati na telefon.
Neće mi reći "to si odabrala, to i goni do kraja".
Reći će mi "evo ti ključ od stana, odseli se ako ti u braku više ne odgovara".

Kada sam iz bolnice otišla na svoju odgovornost, a usprkos onome što je moj muž mislio o tome, nazvala sam naravno nju. Rekla je da bi ona napravila isto što i ja.

Kada želim navečer otići vani, ona će sjesti na avion i doći, kako bi čuvala dijete i omogućila mi izlazak.

Moj Suprug misli da sam razmažena. I kako on to zove "skupa za održavanje". I misli da je glavni krivac za to moja mama.
Užasava se godina koje su pred nama. Jer shvaća da ću s godinama biti sve sličnija njoj.
Ne da on nju ne voli. Oni su se poznavali prije nego sam ja upoznala Supruga i jedan drugome govore TI. I šalju se u kurac bez pardona.
Oni se vole.

Istina je da me je mama vjerovatno razmazila.
Da će mi kupiti sve što poželim i da će uvijek, bez obzira na sve, biti na mojoj strani.
Ali zar nije točno da mame tome i služe?
Da su mame jedine osobe na svijetu koje nas vole bezuvjetno?
Neopisivo je lako isprobavati život ako znaš da iza sebe imaš nekoga tko će uvijek raširiti ruke i primiti te u naručje.

Od nje sam naučila puno toga.
Večinu onoga što znam i imam u sebi, baštinila sam od nje.
Ona me naučila ono najvažnije.
Naučila me kako se voli.

I tako je moja mama još jednom došla meni u pomoć.
Oporavlja se od manjeg beauty zahvata za kojega tvrdi da nije plastična operacija.
Ok, nije da je. Ali nije baš ni da nije.

Bilo mi je lakše prihvatiti da dođe i bude "zarobljena u pripizdini" jer ionako ne bi nigdje mogla sa tim masnicama po licu.

Kada smo djeca, jedva čekamo odrasti. Čini nam se da je odrasli život blistav i šaren i da odnosi sva ograničenja koja život djeteta nosi sa sobom.
Biti odrastao donosi odgovornosti koje nas ispunjavaju.
Ipak te iste odgovornosti, često nas i umaraju.
Koliko puta poželimo zabiti glavu u jastuk i ponovo biti djeca?


Ona noć kada mi je trebala doći mama, bila je prva noć koju sam prespavala u komadu, još od dana kada sam strgala nogu.
Kada je došla, preuzela je sve u svoje ruke.
Dijete naručuje palačinke i fritulice, njokice i beskonačne partije "čovječe ne ljuti se" i "crnog petra".
Baka mu izmišlja priče dok ga sprema na spavanje, a ne čita ih iz slikovnica.
Suprug se napokon vratio svojoj velikoj ljubavi, Klaviru.
I naručuje pomfrit i šnicle kad god se poželi.


A ja?
Ja sam se danas najela srdela i lešo špinata sa mladom kapulicom. I sve to zalila tankom, hladnom bevandom.
Ne sjećam se kada sam zadnji put jela takvu hranu. Jer moji doma to ne vole.
Zapravo, Suprug voli.
Ravno tri puta godišnje.
Ukoliko je neizbježno.

Svaki dalmatinski atom u meni je bio presretan.
Nakon toga zamotala sam se u "deku mekanu", kako to jedan preslatki dečko zove, i obgrlila rukama i nogama jastuke na kauču.
Sunce mi je plesalo po sklopljenim vjeđama i odspavala sam dva sata.
Kada sam se probudila, prvi put valjda od djetinjstva, još zatvorenih očiju, zazvala sam "Mama!"

Kako je jebeno dobro ponovo biti dijete :))