To je zapravo samo glupa poslovica.
Mudrost sa šarenih internetskih stranica.
Ali je istina da postoje ljudi koje vam Svemir pošalje. Ljudi koji se niotkuda, ničim izazvani, pa čak i nepozvani pojave u vašem životu, bez ikakve logike i smisla. I preokrenu ga naopako.
Neki to zovu sunđer.
Meni se naziv dopao. Sada i ja to zovem sunđer.
Čitanje Svemira kaže da su to ljudi koji su nam karmički dodijeljeni da nam pomognu odraditi neku zadaću u ovom životu.
Kako drugačije objasniti činjenicu da se u tvom životu pojavi osoba iz nekog sasvim drugog svijeta. Iz svijeta koji ne razumiješ.
I u kojem se ne osjećaš baš ugodno.
Ali te svejedno očajnički privlači.
Tako se i meni ukazao sunđer.
Nisam ga tražila. Ali to što se ukazao govori da sam ga očito trebala.
On kaže da sam ja njemu broj.
Ja kažem da je on meni prijatelj.
On kaže da mu nije nimalo stalo.
Ja kažem da je meni stalo užasno jako.
On ne govori ništa.
Ja govorim sve.
Da sam ga birala, odabrala bih nekoga koga bih mogla razumjeti bolje. Da sam ga birala, bio bi to netko sličniji meni.
Unatoč tome, ili baš zbog toga (tko to da zna, krhko je znanje) , on me probudio.
Gledano na dnevnoj razini naučio me puno toga.
Gledano na dnevnoj razini, popio mi je milijon kila živaca.
Zahvaljujući njegovoj tihoj prisutnosti u mom životu, suočila sam se sa stvarima koje su me strašile, koje su me frustrirale, kojih sam se bojala a privlačile su me, sa stvarima za koje sam mislila da su rezervirane za neke druge ljude. Za one koji su više cool od mene.
Sada znam da mogu probati. Da mogu pasti tisuću puta. Da se mogu ustati ili ostati ležati. Da mogu i zaplakati i živčano lupati nogama. Da mogu i odustati.
Ali da mogu reći "probala sam".
Na dnevnoj razini, on nije osoba s kojom bih mogla harmonično komunicirati dulje od jednog jutra.
Na dnevnoj razini on je onaj za kojeg se pitam "zašto se uopće trudim".
Na dnevnoj razini, količina frustracije kojoj me izlaže je više nego ponekad mogu podnjeti.
Ali na globalnoj razini, on je ipak onaj koji me probudio.
Na globalnoj razini on je onaj koji me potjerao tamo gdje se sama ne bih usudila.
Na globalnoj razini, on me ipak na neki način drži za ruku dok hodam tim stazama zbunjena.
Na globalnoj razini on je onaj kojemu s osmijehom od uha do uha ponekad moram reći "usrećio si me, hvala ti".
Kao i ovaj put.
Naučio me najvažniju stvar.
Da su jedine granice koje postoje, one koje postavimo sami sebi.
Dok tipkam, svaki prst, svaka tetiva, svaki djelić tijela me boli.
Izudarana sam i modra.
Suprug mi se cinično podsmjehuje i govori mi "you asked for it".
Ali priznajem da je bol slatka.
Da za mene znači pobjedu.
Jer sam probala nešto što me privlačilo, ali nisam mislila da mogu.
I priznajem da je ovo jedan od onih trenutaka kada moram reći:
Hvala ti.
Usrećio si me.
:)
Nema komentara:
Objavi komentar