KAKO SAM SE ZALJUBILA ILI LJETO NA ASFALTU

Danas mi se otvorio svemir.
Dogodila mi se ljubav na prvi pogled.
Po prvi put u svom životu okupala sam se u rijeci.
I totalno, duboko se zaljubila.


Prošle godine u ovo vrijeme spremali smo se na put u Amsterdam.
Suprug i ja sami.
Prvi put odvojeni od djeteta na pet dana.
Odmah nakon puta u Amsterdam čekala nas je unajmljena kuća na Silbi.
Na čitavih dvadeset dana. Nakon toga produžetak na Šoltu. Kuća na još petnaest dana.


Rodila sam se i odrasla sam na moru.
Živjela sam tu i tamo, ali sam obavezno ljeti bila bar dva mjeseca na moru. Kad sam rodila Čovječuljka otišli smo godinu dana živjeti na more.
Život bez mora za mene je oduvijek bio nezamisliv.
Mogla bih slobodno reći da u mojim žilama teče pola krv, a pola more.
Za mene jedino uopće vrijedno kupanja bilo je jedino i isključivo more.


Ove godine financijska situacija je objavila rat i zlobno nam se nacerila u lice sa objavom da ovo ljeto nema ljetovanja. Osobito ne dugačkog ljetovanja.
Našu kuću smo prodali i od prošle godine, ljetovanje je nešto što treba platiti. Dobro, ima čovjek dosta velike troškove i kada ima svoju kuću na moru, ali ovako osim svega treba platiti još i spavanje. Što uopće nije jeftino.

Ok, imam mamu koja živi u Splitu.
Ali za mene, Split nije baš kao da ideš na more.
To je grad.
Ako se mene pita, ljetovanje je ljetovanje samo ako je na otoku.


I tako sam ja shvatila sva skršena i depresivna da ovo ljeta nema ljetovanja. Uzalud je Suprug govorio da je to normalno, da je situacija teška, da mi nismo jedini kojima su se zvijezde tako poklopile ove godine.
Mene to ne zanima, cendrala sam ja.
Ja hoću na more.
Šta da radim tu po ovim vrućinama.
Djetetu će biti dosadno.

Onda sam počela zamišljati razne scenarije.
Npr, od kada je jedna moja prijateljica ljetovala u Julijskim alpama i od kada sam vidjela te slike, ne mogu izbaciti iz glave zamisao da odemo i mi.
Ta priroda, to je nešto najsavršenije što su moje oči vidjele. Ta kristalna voda, te zelene šume…savršeno nešto.
Predložila sam Suprugu da nabavimo šatore i svu pripadajuću opremu i otputimo se u takvu avanturu.
Naposlijetku Čovječuljak je već dovoljno velik za tako nešto.
Suprug me pogledao ispod oka, onako sa strane i rekao mi: „Nema problema, posudit ćemo šator i jednu noć kampirati u voćnjaku. To ti je isto. Osim što nema vukova i medvjeda. Svega ostaloga ima. Probudit će te ptice u 4 ujutro, bube će gmizati po tebi, nečeš imati wc. Isprobat ćeš sve, a pri tom nećemo potrošiti 5000 eura za put i opremu.“

Stvar je u tome da moj muž misli da sam ja više žena za hotel sa pet zvijezdica. Da mi trebaju deset centimetara debeli sagovi i kupatilo sa dizajnerskim sanitarijama u kojem se dijele loccitane kupke i šampončići.
Ne zato jer misli da ima otmjenu ženu.
On naprosto misli da sam lijena i razmažena.

Ok, nije to netočno.
Ali kao i u nekim drugim stvarima, ja sam tu naprosto podvojena ličnost.
Istina je da volim fine i skupe stvari, hotele u kojima je sve novo i posh, u kojima su tuševi hans grohe, zidovi od debelog crnog stakla, sobarice drage i nasmiješene i nije im bed svaki dan pokupiti kofer legića rasut po cijeloj sobi.

Volim kad se doručak poslužuje do kasno i ima izbor za vegetarijance i mesojede, tek ispečeni kruh i prhke kroasane, kad je minibar pun fine cuge i dobrih grickalica.
Volim hotele koji imaju spa centar u kojem postoje svakakve zamislive vrste masaža i ostalih opuštajućih tretmana i bar tri vrste bazena.
I volim kad imam para da si takve stvari priuštim.

Ali istovremeno ja jako volim biti u direktnom dodiru sa prirodom.
Volim ležati na travi.
Proklinjem ideju penjanja na i najmanje brdašce, ali kad se jednom popnem sretnija sam nego da sam odsjela u Four Seasons hotelu.

Dobro, to nije baš u potpunosti točno, ali you know what I mean.

Neke od najboljih trenutaka u životu provela sam spavajući na podu na gotovo napuštenom otoku, sa hrpom ljudi s kojima sam dijelila poljski wc i prala kosu sa lončićem vode iz bunara.

Nije mi dovoljno otići planinariti po trgu i piti kavu u pletenoj fotelji.
Ponekad se zaista zaželim pomučiti i u teškom znoju lica svoga doći do točke savršene nedirnute prirode s kojom ću se potpuno stopiti u jedno postojanje.

To što ću putem psovati i proklinjati, pa…..to je mala cijena za takav osjećaj u konačnici.

Problem je u tome što mi Suprug ne vjeruje. A i zaista nije ljubitelj planinarenja. Ni hodanja.
Zapravo bilo kakve iole ozbiljnije fizičke aktivnosti.
On voli kafić na plaži.
More temperature 26 stupnjeva.
Ležaljku.
Suncobran.
I ledenu pivu u neko doba dana.

A ja imam crva u dupetu koji mi govori da bismo trebali biti aktivniji.

Ovog ljeta prilike su nas natjerale da napokon probamo nešto novo.
Vikend je moje naomraženije doba tjedna.
A stigle su i nepodnošljive vrućine.
Zato sam od ranog jutra počela sa pritiscima da bismo danas napokon trebali pronaći neku vodu u kojoj se možemo okupati.

Uvjet je bio da nije daleko, da se ne potroši previše benzina. Da je prirodno i čisto.
I da se ne plaća upad.

Dobili smo savjet da odemo na Mrežnicu.

Suprug je prvo jako dugo proučavao Internet.
Onda je krenuo malo napuniti bateriju u svom Garminu.
U jednom autu, jer je u onom kojim smo trebali ići nekako razbio upaljač pa se u njemu ne može uključiti navigacija.
Dok se sprava punila energijom, otišao je na kompjuter u svoj studio za svaki slučaj isprintati kartu da je imamo i u papirnatom obliku.
Čovječuljak je bio ekstremno uzbuđen jer su mu te pripreme stvarale dojam kao da ćemo evo, za sat vremena poletjeti na Mjesec.

To mi je sve bilo smiješno, osobito zato jer moj muž ima kompas u glavi i vozili smo se posvuda po svijetu i uvijek je pronašao put i nikada se u ovih osam godina nismo nigdje izgubili.

Ali on voli imati situaciju pod kontrolom.

Ja pak volim sjesti u auto i otići.
Pa šta bude.
Možda ne dođem uvijek na cilj.
Ali to znači da sam putem pronašla nešto još bolje.

Sjećam se tako kada sam upoznala sog muža, sjedili smo na kavi i razgovarali i ja sam mu pričala kako frendice i ja na jesen selimo u Zagreb. On je pitao gdje ćemo živjeti.
Ja sam mu rekla da nemam pojma, pronači ću već nešto kad dođem tamo.
Rekao je da onda sigurno imamo posao koji nas čeka.
Pogledala sam ga začuđeno i rekla, naravno da nemamo, odakle nam posao.
Pa od čega mislite živjeti, pitao me on.
Nemam pojma, o tome ću razmišljati kad bude, rekla sam mu ja.


Uglavnom, mi smo se tako u neko doba dana, već je bilo blizu dvanaest, otputili na Mrežnicu.
Put je prošao bez problema, vidjeli smo nekoliko divnih gnijezda u kojima su bile velike rode i bebe rode.
Čovječuljak je bio jako sretan.

Uz nešto proklinjanja i nervoze, Suprug je parkirao auto i pokrio ga veeeelikom plahtom koju je uzeo od doma. Nije želio da auto bude vruć kad se budemo vraćali.
On uvijek misli na takve stvari.
Mene to nervira, jer mi se ne da gubiti vrijeme na neke tamo procedure zbog nečega što će biti tko zna kad.
Ali uvijek budem zahvalna što je takav, jer trenutak povratka svakako dođe i lijepo je sjesti u auto ugodne temperature.

Čim smo se spustili na rijeku, ja sam se oduševila.
Kao prvo ogromna stabla stvaraju onaj savršeni hlad u kojem ti ne trebaju čak ni naočale za sunce.
Travica je svježa i savršena da na nju staviš dekicu.

Dođi sa dekicom na plažu na moru pa da vidiš kako će te ljudi gledati!

Ok, sama voda nije izgledala baš privlačno.
Dovraga, smeđe je boje!!
Ipak, nešto dalje, veselo su hučali slapići.

Prvi dodir vode, smrznuo mi je krv u žilama.
Voda je toliko ledena da doslovno treba čekati da ti organizam prijeđe u stanje hibernacije.
Kad to jednom postigneš, možeš se kupati satima.

Inače, temperatura vode je idealna za ohladiti paketić pive, što su neki pametno i iskoristili.

Čovječuljak je htio na Hlapiće, kako ih je on nazvao, pa smo probali i to.

Voda je tamo upravo savršena, ledena i prozirna.
Sjediš pod onim slapom, voda te masira bolje od i jednog jacuzzija i iako je oko tebe puno ljudi, čini ti se da si sam jer hučanje vode potpuno isključuje sve ostale zvukove.

Nirvana.

Od hladnoće, koža ti je crvena i sve te bocka.
Nije to samo osvježavajuće.
Osječaš se potpuno preporođeno.
Novo.
Čisto.


Vrtim u glavi film o ljetovnaju.
Sjetm se pakiranja. Tovarenja u auto svih onih stvari bez kojih kao ne možeš. Odjeće. Deset pari samo svojih cipela bez kojih ne možeš. Tri tone igračaka. Slikovnica. Hrane koje na moru nema za kupiti. Rajngli bez kojih kao ne možeš skuhati obrok.

Putovanja koje nerijetko traje i dvanaest sati kad uračunaš čekanje u redu za trajekt.
Psa koji toliko dahće čitavim putem da se bojiš da će izdahnuti tamo iza. Dijete koje se rastapa od vrućine a na malo jaču klimu kašlje kao astmatičar.
Gužve po autocesti.
Čekanje na naplatnih kućicama.
I onda dođeš napokon na cilj i spavaš u nekom apartmanu koji ima loše krevete, udubljene madrace, štednjak kojemu rade samo ploče na struju, frižider u koji jedva stanu četiri boce vode.
Iznad tebe su drugi gosti koji večeri provode jedući, pijući i razgovarajući na terasi pa ti ne možeš spavati do tri ujutro, a tvoje dijete njih budi u sedam ujutro pa se međusobno mrzite.

Na plaži, ležaljaka na ležaljci i nemaš gdje odložiti ručnik, a kamoli sve one igračke, kantice, suhu odjeću i kreme sa visokim faktorom.

Kava na plaži košta dvadeset kuna.
Najmanji sladoled petnaest.

More smrdi na kreme, a južina je lagano dovaljala nakupine perja, grančica, plastičnih boca i još nekih neidentificiranih predmeta.

Restorani su preskupi i prepuni. Pa kuhaš u apartmanu na onim strujnim kolutima.
I to prvu turu nakon jutarnje plaže, jer sunce je već prejako, odbljesak od mora i bijelog kamena prejak pa se s djetetom treba povući u hladovinu apartmana.

Natovariš sve one stvarčice i kreneš skloniti obitelj sa sunca i prirediti im objed.
Popodne je procedura ista.
Oko pet odeš na plažu na kojoj je gužva još veća nego jutros.
Opet se izboriš za svoj komadić preplaćenog raja i složiš svoje stvarčice.
Grčevito se trudiš maksimalno iskoristiti te trenutke i oko osam natovaren stvarima klipsaš natrag u apartman skuhati večeru.

Navečer odeš prošetati u grad.
Birtije su daleko preskupe da bi svaku večer popio dvije pive i sok. I naravno osim soka, dijete očekuje još jedan sladoled u večernjoj šetnji.

A sve to ako uopće uspiješ uloviti stol.

I onda prođe tjedan, dva ili za najsretnije tri tjedna i opet prolaziš onu mukotrpnu proceduru pakiranja i putovanja.

Sretan si i govoriš da si bio na odmoru.

A zapravo si iscrpljen fizički, psihički i novčano.



Pogledam onu duboku zelenu hladovinu u kojoj možeš provesti čitav dan, dekicu na kojoj možeš odspavati kao moj muž danas, na kojoj možeš servirati od kuće doneseni ručak, travu po kojoj se djeca mogu igrati loptom i trčati, rijeku koja je toliko ledena da ti smrzne krv u žilama.
Sjetim se da nakon cjelodnevnog kupanja idem u svoju kadu, u svoj krevet, na svoj anatomski jastuk. Da u svojoj kuhinji večeru skuham lijevom nogom, umjesto rukama, nogama, glavom i uz Suprugovu pomoć.
Da se za to vrijeme dijete igra u svom kutku sa igračkama koje nisam trebala seliti 450 km južnije.
Da su slikovnice za čitanje prije spavanja na polici gdje i uvijek.
Da su sobe prije spavanja rashlađene klimom koja ima opciju odvlaživanja i ionizator.
I da se nakon kupanja u čistoj kadi mogu njegovati svim svojim uljima i prirodnim kremicama, koje ne bi preživjele 12 sati vrućine u autu.

Sjetim se da mi je na raspolaganju poluprazan grad sa svim svojim divotnim sadržajima.
Sa kinima, kazalištem, dućanima koji nude neviđene popuste.
Sjetim se da ne moram odustati od svoje rutine vježbanja i ispijanja pive nakon treninga, jer se na neko vrijeme selim na more.
Sjetim se da je Zagreb pun zgodnih koncerata na otvorenom, od kojih su neki čak i Suprugovi koncerti.
Sjetim se da mi po noći nitko neće razgovarati i hodati iznad glave.

I da ako mi se ništa od toga ne da, uvijek mogu sjesti na svoj ugodni balkon u seoskoj tišini sa mrzlom pivom i laptopom sa brzom bežičnom vezom, umjesto skupog mobilnog interneta u mjestu na moru koje zapravo ni nema signala.


Prevrtim sve to u glavi i pomislim: ovo bi moglo biti najbolje ljetovanje u mom životu :))
Napokon sam pronašla savršenu kombinaciju najkomfornijeg smještaja i najdivnije dostupne mi plaže.



Provesti ću, doduše, bar desetak dana sa Najboljom Frendicom u njenoj kući na moru.
Nekoliko dana provesti ću i kod mame i podružiti se sa svojim splitskim frendicama i njihovom djecom.
Suprug ima koncert u Hvaru.
Suprugova seka udaje se u Dubrovniku.


Zaljubila sam se u rijeku.
U vrbe koje me čuvaju od sunca.
U vodu koja me čini novom.
Obožavam komfor svoga doma.

Ali ne zanosimo se; u mojim žilama još uvijek teče pola krv, a pola more ;)

PREHLADA, BESPARICA, ČVRSTA GUZA, LIJEPE HLAČE I NEKI SASVIM SVAKODNEVNI ŽIVOT

Puno vremena je prošlo od mog posljednjeg javljanja.
Kao prvo, bolesna sam.
Opet.

Jučer na treningu u jednome trenutku sam shvatila da me doslovno boli dok dišem. Prvo sam pomislila da je to zbog trenera koji se opet prešetavao u uskoj crnoj majici.
Ali ipak nije bilo.
Počele su vrućine, u autu se ne može bez klime, ja sam već poslovično kilava i lako se prehladim. Bili smo u Ogulinu po najvećoj vrućini, preznojiš se, ohladi te propuh, preznojiš se opet, ohladi te klima i eto. Ako si ja, malo se hoće da osvaneš bolestan.

Suprug me sinoć slao vani i kako nitko nije mogao vani na cugu, odlučila sam otići kod Najbolje Frendice na balkon na pivicu i trač partijicu.
Dok sam čekala da ona uspava djecu, osjećala sam se sve lošije i lošije. Suprug je ponudio da me tetoši i da zajedno gledamo film.

Znam, slaba sam. Volim nježnost.
I tako sam đubretarski otpisala izlazak.

Noć je bila paklena. Pokušavajući zaspati disala sam na slamku. Kako bih tonula u san disanje bi mi se produbilo i onda bi me protresao bolni napad kašlja. Imala sam dojam da mi se komadići pluća otkidaju.
Mrzim kada sam bolesna.



Čovječuljak danas ima završnu priredbu u vrtiću. To znači da sam jutro provela dijelom na tržnici i u dućanu, a dijelom za štednjakom. Trebalo je napraviti nešto za klopu. Složila sam salatu sa algama i prosom i salatu od rikole, badema i zelene soje. I jedan voćni kolač.
Uz to, još me čekalo da spremim neko Jelo jer Suprug, kao što svi znamo, ne priznaje makrobiotiku.

Ono što znam sigurno, jest da se popodne za vrtić neću našminkati.
Nisam sposobna gledati svoje dijete kako nastupa bez da lijem potoke suza.
Znam, malo kretenski, ali mislim da se svim roditeljima stisne grlo kad gledaju svoju djecu kako su ozbiljna, koncentrirana, istodobno prestravljena i ponosna u svojim ulogama.
Ja sam od onih koji suze ne mogu progutati. Meni malo fali da jecam na glas.
Zato šminka za oči ne dolazi u obzir.


Ovih dana još, Suprugov bend ima probe kod nas doma.
To uvijek volim.
Prvo zato jer obožavam kad mi se po kući motaju ljudi.
Drugo, zato jer obožavam kad krenu planovi o svirkama i putovanjima. Volim kad se nešto događa.
I posljednje, ali ne i najmanje važno, volim kad mi glazba dopire tamo iz daleka i onako usputno mi miluje uši.
Kada Suprug vježba, to je pravo mučenje.
On ponavlja sekvencu od 15 sekundi po 1000 puta u krug.
Kada su svi zajedno, onda prosviravaju kompletne kompozicije i to je uvijek fora za slušanje.



Inače, ovih dana nisam pisala, iako je bilo događaja.
Međutim to nisu oni događaji koji se prepričavaju. Više onakvi unutarnji pomaci kojima treba neko vrijeme da sjednu na mjesto.

Financijska situacija je i dalje više manje očajna.
U nekom trenutku očaja, shvatili smo da ćemo možda morati prodati kuću.
Suprugu je to jako teško palo.
Meni i ne toliko.

Čudna sam ja biljka, ali eto u tim nekim kriznim trenutcima lako se prešaltam na neki drugi film.
Već sam zamislila naš novi stan. Odabrala boje u koje ću prebojati zidove. Smislila što ću od namještaja uzeti i kako preurediti. Našla prekonekoliko razloga zašto je bolje živjeti u gradu u stanu. I počela se svemu tome veseliti.

Kada smo to prelomili u sebi, dogodilo se čudo pa su na račun sjeli neki honorari kojima smo se već prestali nadati. Najkritičnije je trenutno odgođeno. Ali opasnost nije prošla zauvijek.

Ja se ne bojim. Meni se ionako dopada pomisao da u svakom trenutku možeš odabrati neki potpuno novi život. Možda novi posao, novi stan, novi grad, pa čak i novu državu.
Volim razmišljati o životu kao o bombonjeri iz koje vadiš čokoladne bombone i provjeravaš dopada li ti se punjenje.
Ako ti se ne dopadne, uzmeš novi.


Uglavnom opasnost po kuću je prošla. Za sada.

Ono što je platilo glavom je moj crveni autek za folerice. Završio je u oglasniku. Skupa je to igračka. Ako ne nađe kupca u oglasniku, ide u tehničko remontni centar. Za koliko , za toliko.

Čudan je naš odnos bio ove dvije godine.
Prvo je taj autić za mene bio nešto bez veze. Predmet ne vrijedan pažnje. Crvena igračka za tatine curice.
Ja sam više žena za solidan monovolumen.
Ali Suprug me nagovorio.
Rekao je da je to pravi ženski auto, a ja sam pala na tu viziju.
Pala sam na to što me on doživljava kao ženu za ženski autić.

Naravno da mi je počeo ići na živce čim sam prvi put sjela u njega.
Ali bilo je too late. Već sam bila ispljunula skoro 16 000 eurića.

Išao mi je na živce.
Onda sam se pomalo navikla na njega.
U nekom trenutku počela sam otkrivati i cijeniti neke njegove osobine.
U svakom slučaju, bila sam ovisna o njemu.
I nekako tiho, sasvim usputno, dok nisam gledala, on mi se uvukao pod kožu.
Zavoljela sam ga.



Svi ti problemi koji su se nekako navukli nad nas, odveli su Suprugov i moj odnos u čudnom smjeru.
Znatno su ga poboljšali.
Valjda ima nešto u tome kad se ljudi vjenčaju iz ljubavi. To se najbolje vidi kada naiđu problemi.
Nas su naši problemi ponovo ujedinili na nekoj razini za koju sam mislila da je izgubljena.
Ponovo smo naučili da zajedno možemo sve.
Da nam ionako ništa nije važno, sve dok je naša mala obitelj na okupu.

Suprug se vratio u zajedničku spavaću sobu.
Bar na neko vrijeme odlučio je da mu je bitnije više biti s nama, pa makar spavao manje.
Ja se ponovo navikavam da netko spava pored mene. Nisam uvijek oduševljena.
Volim spavati sama.
Ali priznajem da ljepše zaspim dok njegova ruka počiva na mojim leđima.


Život je more.
Valovi te nose.
Nekad si na vrhu vala, nekad si u dnu.
Ponekad te val poklopi po glavi i ostaneš bez zraka.

Važno je pustiti se moru s povjerenjem.
Ne plivati grčevito protiv struje. Ako plivaš protiv struje veće su šanse da se utopiš.
Ako se pustiš i trudiš se držati glavu iznad vode, nikad ne znaš kuda će te odvesti.

Možda te dovede u mirnu luku.

A možda završiš na najsavršenijoj plaži koju uopće možeš zamisliti.




Ovih dana, isto tako, svi me pitaju za Zlatka.
Nemam neki pametan odgovor.
Događaji u mom životu skrenuli su mi misli na neke nove pruge.
Pomoglo je i to što njega neko vrijeme nije bilo. Ne viđam ga baš.
Daleko od očiju…….

To mi je pomoglo da stvari stavim u novu perspektivu.
Pomirila sam se s tim da njemu nikada neće biti stalo do mene, na način na koji je meni bilo stalo do njega.
Draga sam mu.
Pretpostavljam da sam ga u početku privlačila.
Na kraju krajeva ja sam potpuno različita od žena s kojima se on susreće u svom životu.
U nekom trenutku postala sam mu predostupna, prenaporna, previše sam zagrizla.
Ja sam se u to bacila. Onako kako samo ja to znam. Bez razmišljanja, bez zadrške, i svakako bez padobrana.
Imala sam povjerenja u njega.
Vjerovala sam da me neće pustiti da padnem.

On me pustio da tresnem o beton svom snagom .

Ali ne žalim ni jedne sekunde.
Bilo je to nešto što sam proživjela vrlo intenzivno.
Bila jako nesretna i jako sretna.
Jako sam plakaIa i smijala se još jače.
Osjećala sam svakim atomom postojanja. Proživjela sam to duboko.
Za mene, to je dar.
Jer mogla sam i ne proživjeti ništa.

Priča sa Zlatkom došla je svome kraju.
On će uvijek imati jedno od nekoliko posebnih mjesta u mom srcu.
Probudio me u trenutku kada sam već bila predugo spavala.
Čitava ta priča sa njim vratila me sebi samoj.
Zahvaljujući tom zvjezdanom sklopu, neki sjajni ljudi ušli su u moj život.

Zbog svega toga, Zlatko će uvijek imati to jedno posebno mjesto u mom srcu.

Uostalom, on je vrlo drag i simpatičan muškarac, druželjubiv i ponekad vrlo zabavan. Lijepo je podružiti se s njim onako usputno.
Njegov šarm svakoj ženi uljepša dan.

I on je meni stvarno, jako, jako simpatičan i drag.
I zaista je zgodan.
Gledala sam ga jutros; maslinasto zelene hlače, dužina baš po mom guštu.
Na čvrstoj guzi stoje sjajno. Ruke lijepe, narančasta boja sjajno ističe onu prvu preplanulost.
Zgodan, nema razgovora.
Ali više nije moj.

Patila sam dok sam vjerovala da mu je stalo.
Od kad znam da nije, osjećam se slobodno.

Uostalom, rekli smo; život je more.
A more se giba.
I more je puno riba.

Da ne nabrajamo sve ostale morske organizme.

SAMO ZA TAJ OSJEĆAJ

Nove cipele, bolje igračke, brži kompjuter, mobitel koji ima pristup internetu, noviji model automobila, cool prijatelji, zaljubljivanje, veća kuća, fancy ljetovanje, stan u centru grada, dva automobila, ljubavnik, skupe pločice u kupaoni…..sve su to putevi kojima pokušavamo dosegnuti Sveti Gral.
Taj Osjećaj.


Kada sam bila dijete, svijet je imao neku čaroliju.

Ili je čarolija bila u meni.


U mojem djetinjstvu stvari nisu bile lako dostupne. Postojale su dvije vrste čokolade. Braco i Seka i čokolada za kuhanje. Postojao je i Eurokrem. I Cedevita bomboni.
Rođendani su se slavili sa domaćim kolačima i jednom tortom.
Bez jestivih folija sa printanim likovima iz ctića. Ionako je postojao samo crtić u 19:15 i jedan Nedjeljom oko 9:00.
Nije bilo Ben Tena (ili kako ga moje frendice zovu Bena Kretena), Winxica i Bakugana.
Imali smo Tom&Jerrya, pčelicu Maju i La Lineu.
Rođendani su se slavili doma, sa obitelji i nekoliko prijatelja. Nisu postojale igraonice.
Nisu postojale cool rupčage za unajmljivanje za proslavu osamnaestog rođendana.
Hrana je bila jednostavna i domaće proizvodnje. Kim mlijeko u kesicama, crni kruh, meso, riba i povrće. Police u dućanima bile su više prazne nego pune.

Kao uostalom i crkve.
Ali ja sam živjela Taj Osjećaj. Puno češće nego danas.

Božić je primjerice bio neusporedivo više od dana kada smo dobivali poklone ispod bora.
Borovi se nisu kupovali u teglama sa mogučnošću presađivanja u vlastiti voćnjak.
Metoda je bila puno neekološkija. Odlazilo se u šumu ubrati bor. Ok, pri tom se vodilo računa da to bude bor koji raste preblizu nekom drugom boru i nema velike šanse za razvoj. Pazilo se da to ne bude neki već jako veliki bor. Gledalo se da ne bude „velika šteta“ ako ga se posiječe.

Nisu postojali shoping centri u kojima se kupovala mahovina za jaslice. Mahovina se tražila u šumi. I bio je uspješan onaj koji je mogao polako odlijepiti što veće komade bez da se raspadnu.
Onda je slijedila velika akcija prevoženja bora do kuće. Najčešće vezanog za krov automobila.
Pa prilagodba na stalak. Da stoji čvrsto i da nije nakrivljen.
Jaslice su bile stoljetne. Od generacija i generacija prije. Ukrasi za bor isto tako. Svaki balončić je bio malo umjetničko djelo. I svi su bili od finog tankog stakla.
Na sredini bora uvijek je potajno vrebao crveni čupavi krampus. Loptice vate glumile su snijeg. Nije postojao snijeg u bočicama. Sve se spremalo za dogodine. Ako bi se razbila koja kuglica, to je bio mini smak svijeta.
Ja sam jednom uspjela uništiti čitav bor.

Ovako tvrdoglava i uporna kad nešto hoću, iako je zabrana paljenja prskalica bila vrlo jasna i stroga, nisam odoljela i dok su svi bili zabavljeni poslovima upalila sam jednu. Blagdani su bili pri kraju i bor je već bio suh.
Sestra me glasom razuma pokušala odgovoriti od nauma, ali nisam se dala. Čitav bor je planuo, a s njim i polovica regala sa knjigama.
Šteta nije bila prevelika osim što je izgorjela većina onih divnih kuglica koje se više nisu mogle nadomjestiti.

Enivej, blagdani su tada bili nešto posebno.
Danima prije se pripremala hrana i kolači. Snješko, saonice pune bombona, panj sa gljivama….Nisu postojali gotovi kalupi, ako si htio neobičan kolač ispekao si biskvit i krojio kako ti je mašta nalagala.

Uživala sam klečati na kuhinjskom stolcu i pratiti mamu kako pravi sve te divne stvari. Pred mojim očima, iz nekih rasutih sastojaka, stvarala je čaroliju.

Kao i svakom djetetu, pokloni pod borom bili su najveća točka uzbuđenja. Navečer bih jedva zaspala, trepereći u očekivanju jutra. Sestra i ja bi redovito oko 6:00 bile budne i tiho se prikrale boru dok su još svi spavali.

U to doba u ekstazu su nas bacali pokloni poput čokolade.
Igračka je bila vrhunac. Jedna igračka za svaku.
Ili jedna igračka kao npr društvena igra, za obje zajedno.
Ponekad je poklon bio malen, a uz njega je bila priložena šiba kao upozorenje da se te godine nismo ponašali baš najblistavije.

Svi smo se spremali u crkvu. Prali, uređivali frizure, oblačili najljepšu odjeću (moja je bila ružičasta suknjica od štofa i đemper u sličnom tonu) i odlazili na misu.
U crkvi sam osjećala onaj pravi vjerski zanos. Sve mi je bilo mistično i uzvišeno. Nisam slušala kritički svećenikovu propovijed, razmišljajući priča li on sada o politici ili mjesnim moćnicima.
Tada još nisam ni znala što te stvare znače. Hodajući u procesiji po najvećem trgu u Dalmaciji osjećala sam ogroman ponos i duboku povezanost sa svima koji su hodali uz mene.
Srce mi je bilo puno i oči su mi se punile suzama sreće ako je čitava crkva zajedno pjevala blagdanske pjesme.

Daily dose of sarcasm je bila nepoznata rečenica u mom svijetu.

Za ručkovima se uvijek tražila stolica više jer je velika obitelj bila na okupu. Stolnjak je bio protkan zlatnim nitima i vadio se samo tri puta godišnje na stol. Iz posebnog kredenca izlazile su posebne čaše i dijelio se poseban beštek.
Onakav kakav bismo danas sa prezirom zaobišli u nekom shoping centru.

Navečer bih okupana i iscrpljena legla u krevet i prebirala u glavi trenutke dana kao najdragicjenije bisere i tako sretna i puna vjere u čaroliju zaspala.
To su bili dani kada je svakodnevni život ostajao po strani i sve se činilo moguće.

Ne mogu sjetiti točno trenutka kada je to prestalo biti tako.
Sa društveno političkim promjenama?
Sa izgradnjom shoping centara?
Ili jednostavno sa odrastanjem?

Sa međuljudskim odnosima isto je kao sa blagdanima.
Kada se prvi put zaljubiš svakodnevni život ostaje po strani i sve se čini moguće.
Prvi poljubac pamtiš zauvijek. Neki slinavi poljubac, pun straha i znatiželje.
Poljubac koji ti se čak pomali gadi, iako te istovremeno ispunja uzbuđenjem novoga, toliko da ti se čini da češ se ugušiti.

Otvara ti se jedan posve novi svijet. Prijateljstva postaju konkretnija. Tvoji prijatelji nisu više samo samo mali idoli za kojima trčkaraš i nisu više samo partneri za divlje igre.
Oni su sada osobe koje pomno biraš i s njima dijeliš svoje toliko važne tajne.
Iznevjeriti prijateljstvo više nije nešto što će mamin zagrljaj izliječiti.
To više nije jecaj dok ti brada drhti „ali ona se ne želi igrati sa mnom i rekla je da mi neće biti prijateljica“.

Sada je to nešto što proživljavaš puno dublje.
I što u sebi analiziraš sam. Nešto što ti ostavlja tragove i temelje za buduća, odraslija prijateljstva.

Onda doživiš svoju prvu odrasliju ljubavnu vezu.
Bojiš se prvog seksa, a znaš da će do njega neminovno uskoro doći. Ljubiš se po prakovima, smrzavaš se po ulicama ali letiš u nebo od sreće.
Ništa nije važno osim činjenice da ste zajedno. Ako ti dečko ima auto posuđen od staraca ti si faca. Ne smrzavaš se. Zajedno ste u toplome. I imate vlastiti prostor za seks.
Ne smeta ti stres, nisi opterećen brigama oko plaćanja računa, nisi umoran i nikada ti nije hladno.

Goriš.
Od sreće što si živ i što se nešto toliko dobro događa baš tebi. Misliš da na svijetu ne postoji druga osoba koja bi uopće mogla doživjeti tu razinu sreće i ushita.
Osim one osobe čije te ruke grle.

Otprilike u tom trenutku počinje utrka. Za boljim fakultetom, boljim poslom, i željom da osnuješ obitelj.

Više ti nisu dovoljne čvrste ruke i toplo srce.

Završiš fakultet, kupiš stan na kredit, vjenčaš se i dobiješ dijete. Nakon njega još jedno. I sve što si oduvijek želio sada je tu.

Možeš se opustiti i početi živjeti svoju čaroliju.

Onda shvatiš da je čarolija ispala iz torbe negdje po putu.
Ili ne shvatiš. Nego samo osjećaš da više nisi povezan sa svemirom oko sebe, da tvoji prijatelji više nisu ljudi s kojima se osjećaš jedno u svoj svojoj sreći i ushitu i da više nisi ponosan i ne letiš, nego si u grču.

Čini ti se da će veči stan riještiti tvoj problem, bolji auto, mobitel, više novca na računu.
Blagdani se mjere količinom šarenih paketa pod dizajnerski ukrašenim borom. Ne kičasto šarenim, nego minimalistički jednobojnim.
Na misu ne odeš. Radije sjedneš samo na kavu.

Velika obitelj svela se na mamu, tatu i dijete. Jer ne da ti se slušati svekrvine priče. I uostalom nuklearna obitelj je in. Ne treba nam nitko osim nas samih.
Kužiš da hrana nema baš okus kakav je imala nekoć, ali pripisuješ to aditivima.
Ne pjevaš blagdanske pjesme, jer ako to radiš osjećaš se pomalo kao idiot. A ionako si zaboravio riječi u međuvremenu.

Za stolom, dijete je jedino koje priča.
Zanemariš činjenicu da nemate baš o čemu razgovarati. Pripisuješ to problemima, računima, poslu.

A navečer kad legneš, sretan si što je dan završio.

Za seks ti je potreban bračni savjetnik.
Za razgovor imaš svog psihologa.
Za druženje imaš kompjuter.
Sreća se nalazi u dućanu.

Postoje shortcuti za Taj Osjećaj.
A on ti ipak uporno izmiče.

Ja sam žena koja stalno traži gornju amplitudu.
I da vratim Taj Osjećaj spremna sam otići jako daleko.

Ogroman minus na tekućem računu? Nema problema.
Zaljubiti se u stranca za kojeg sam spremna povjerovati da je moja srodna duša? Nema problema.

Zaletavati se autom po cesti uz nenormalno glasnu glazbu? Pa, ionako se živi samo jednom.

Želim vratiti one trenutke kada su čvrste ruke i toplo srce bile dovoljne stvari da te bace u nebo.
Želim provoditi noći s prijateljima uz pivu i smijanje dok me ne zaboli trbuh. Noći kada sam spremna vjerovati da nas je svih spojilo nešto veće od života.
A ne samo potreba svakog od nas za stolom da vratimo Taj Osjećaj.
Želim ljubavnika koji će unatoč svemu šetati samnom po kiši vjerujući da je to TO. Koji će biti sretan što me ima u tom ukradenom trenutku vremena.
Za kojeg ću znati da u svom danu pomisli na mene iako smo razdvojeni.
Nekoga tko će sa mnom dijeliti Taj Osjećaj.

Da, ja se bacam iz aviona naglavačke, ne razmišljajući o padobranu.
Na svaki način.
U bezuspješnim pokušajima da vratim Taj Osjećaj.

Imamo li pravo i u ovim godinama doživjeti nešto novo?
Možemo li se nadati letu u nebo bez prizemljenja.
Ili bar sa prizemljenjem bez posljedica?

Možemo li oživjeti Taj Osjećaj iako imamo obitelji, kredite, poslove i odgovornosti?
Možemo li ukrasti trenutke od života kakvog poznajemo i imati seks bez skupih vikend putovanja, kraljevskih apartmana i bračnih savjetnika?

Onakav za kakav je potrebno samo ono najosnovnije: želja da budemo zajedno.

Možemo li u ovoj dobi i životnoj fazi vjerovati u čaroliju bez onog ograničavajućeg ALI?
Imamo li na to pravo?
I što nam je sve za to potrebno?

Hrabrost i odvažnost?
Ludost i nepromišljenost?
Ili samo vjera u čaroliju?




I gdje se uopće nalazi Taj Osjećaj?
Da li je on tamo vani, luta i čeka osobu u kojoj će se nastaniti?
Da li je on u njegovom poljupcu?
U boci ledene pive sa sjajnom ekipom koja te kuži?
Da li je on u poruci kojom će ti on poručiti da misli na tebe iako niste zajedno?

Ili Taj Osjećaj živi u tebi?
U djetetu koje si zakopao u svojoj nutrini. U djetetu koje i dalje vjeruje u čaroliju.
Da li se Taj Osjećaj nalazi u tvojoj kući, ali je prisutan tako dugo da si ga prestao primjećivati?

Koliko daleko je čovjek spreman otići da vrati Taj Osjećaj?

Kao Shrek koji je umalo izgubio život kakav poznaje, život za koji je mislio da ga ograničava, da bi na kraju dana rekao Fioni „najbolje što mi se danas dogodilo je što sam dobio priliku ponovo se zaljubiti u tebe“.

Da li je potrebno dodirnuti dno, tresnuti o beton bez padobrana, ukočenih ruku pokušavajući uloviti čaroliju, imati prazno srce za sve oko sebe u opsjednutoj želji da dohvatimo Taj Osjećaj?

Što je potrebno da shvatimo da blagdane u naš dom ne donose šareni paketi, slatkiši i pečenje. Donosimo ih mi.

I što je sve potrebo da shvatimo da Čarolija ne živi tamo vani, u tuđim rukama (koliko god bile lijepe), na tuđem kauču, u toplini nekog drugog tijela.
Čarolija ne živi čak ni u našim srcima.

Taj Osjećaj živi u našoj odluci da ga prepoznamo u svakodnevnom životu.

MUKE PO FRIZERU

Odlazak frizeru za mene je gotovo duhovno iskustvo.

Dok nisam poznavala svog sadašnjeg frizera, odlazak na frizuru bila je mučna avantura s neizvjesnim završetkom. Od kada poznajem svog frizera, odlazak na frizuru je užitak.

On je vlasnik salona, Šef.
Strog ali pravedan.
Salon je bijeli hram minimalizma, ali zaposlenici nisu odjeveni u nekakve jednoobrazne kute, već svaki njeguje svoj osebujan stil. Vlada vrlo šarena, prijateljska energija.
Ja se šišam isključivo kod Šefa.
Došavši prvi put tamo na frizuru slučajno me dopao on i bila sam toliko zadovoljna da se nikada nikom drugom nisam dala u ruke.


Okreće mi glavu kao da sam lutka, razmišlja nad svakom dlačicom, onda odjednom ubrza i reže kosu kao sumanut. Pa opet uspori i razmišlja, uspoređuje, gleda.
Obožavam način na koji me vuče za kosu, vrlo odlučno ali nježno. I kako se naslanja na mene dok radi. Osim toga, jako mi se dopada njegov miris. Miriši na mješavinu cigareta i nekog laganog muškog parfema.

Dobro, sve ovo ne zvuči nimalo duhovno.

Ali ne, on mi se opće ne sviđa kao muškarac.

Sviđa mi se ta njegova potpuna opuštenost i sigurnost s kojom radi.
On je majstor u svom poslu i on to zna.
Kada krenem k njemu na šišanje, kontrolu ostavim pred ulazom. Ne govorim mu što da radi i ne pitam ga što će napraviti. Vjerujem mu.

On jako voli šišati puno kose.
Svaki put mi veli: „šta će ti ovo, to ti niš ne treba!“ i reže, reže, reže.
Iskreno, ja uživam u tome.
Što su veći pramenovi koji padaju na pod, ja se osjećam laganija, pročišćenija, novija.
Čini mi se kao da sa kosom na pod padaju svi problemi i nedoumice koje su me mučile.
Čini mi se kao da ću kada ustanem sa stolca, lagana otplesati u nešto novo i zabavno.

Kao što svi znaju već neko vrijeme moja kosa treba make over.
Zahvaljujući donaciji moje majke, danas sam napokon mogla otići frizeru.

Potaknuta mnogobrojnim turbulencijama u svom životu i dubinskom željom za nekom konkretnijom promjenom, odlučila sam promijeniti jedino što promijeniti mogu – boju kose.

Prije nego sam upoznala Zlatka bila sam plavuša. Netom prije Zlatka postojao je netko.
Neki prijašnji Zlatko.
Zlatko prije Zlatka. Obojica su se pojavili onda kada sam se ofarbala u smeđe. Zlatko prije Zlatka (kojeg sam se možda radije trebala držati rukama i nogama?) i Zlatko koji je pojavivši se, izgurao Zlatka prije Zlatka.
Smeđa kosa tako je za mene postala simbol tog novog razdoblja u životu. Razdoblja u kojem su se neke stvari pokrenule unutar mene. I donijele promjene.

U jednom trenutku odlučila sam voljeti Zlatka ljubavlju bez očekivanja.
Kako sam prestala očekivati, u meni se nešto okrenulo. Odjednom mi je prestalo biti stalo.
Bio mi je simpatičan, drag, zabavan. I zgodan, naravno. To se nije promijenilo.
Ali nisam ga imala potrebu susretati.
Razgovarati s njim. Nisam čak ni otvarala njegov profil na fejsbuku.
Ništa.
Nula bodova.

Osjećala sam se sjajno. Kao da me netko nakon nekoliko godina oslobodio iz dobro čuvanog zatvora. Život je odjednom bio lagan i prepun mogućnosti.
Bila sam sretna.
Mislila kako će on uvijek biti jedan od nekoliko posebnih muškaraca koje čuvam u srcu jer su na neki značajniji način obilježili neko razdoblje mog života.
I bila sam potpuno spremna krenuti dalje.
I krenula sam.
Odlučila sam da je vrijeme da promjenim frizuru.
Postoji li bolji način za staviti točku na nešto?
Ne postoji.

Tako sretna, lagana i slobodna pomislila sam da bi bilo sjajno opet postati plavuša.
Željela sam se i simbolički vratiti u vrijeme kada je sve bilo jednostavno.

Prokleta moja potreba da uvijek sve bude dramatično i vrlo simbolično!

Suprug obožava kada imam plavu kosu. Za njega, ja nisam ja, ako imam tamnu kosu.

Svečano sam objavila gospođici koja se bavi farbanjem u fancy salonu da želim opet biti plavuša.
Blistava i čista.

Objasnila mi je da trebam prvo blajh jer nekako treba izvući svu tu tamnu boju iz kose. Nikada prije to nisam radila i gotovo su mi suze krenule na oči kada je blajh počeo djelovati. Osjećaj je otprilike kao da vas tisuće i tisuće vrućih tankih iglica bode po tjemenu.
I tako sat vremena. To je bio prvi trenutak u kojem sam posumnjala u svoju odluku.

Drugi trenutak je bio kada su mi isprali blajh iz kose.
Izgledala sam kao domaća kokoš koja se provaljala u blatnoj lokvici.

A svo to svjetlo na mojoj glavi – to nisam bila ja.

Tješili su me da tek sada dolazi boja i da će to izgledati poptuno drugačije.

„Željeli ste veliku promjenu. Mislim da ćemo postići baš ono što ste željeli.“ – veselo mi ona cvrkuće oko glave.

Nakon punih pet sati sjedenja u salonu, crvenog i izmučenog skalpa, puna vrućine, nervoze i nezadovoljstva gledala sam se u ogledalo i vidjela neku čudnu ženu.

Stariju ženu koja izgleda kao počešljani pšenični terijer.

Ne smeta me toliko to što izgledam ružno, puno više je to što izgledam glupo.
Jer to jednostavno nisam ja.

Željela sam promjenu.
Kada sam ušla u salon željela sam da naprave nešto da iz njega izađem kao nova osoba.
Osoba sa boljim šansama za budućnost.
I osoba bez tereta prošlosti.
Nisam željela promijeniti samo boju. Željela sam promijeniti sebe.
Nisam joj to mogla objasniti.
Nisam joj mogla objasniti da je boja koju sam željela zapravo korak natrag. I da sam prekasno shvatila da sam pogriješila.



Možeš se praviti da će sve biti kao nekad.
Ali kad voda jednom proteče ispod mosta i boja preko kose, nema natrag.
Možeš se praviti da ćeš opet biti ona ista, ali duša zna da povratka nema.
Kosa mi je plava.
Ali nisam plavuša.
Smeđa sam.
Iznutra.

LUK ILI SALATA?

Među mojim frendicama ima jedna sjajna žena. Žena koja ima odraslog sina i malu kćer. Žena koja ima muža, kuću, psa, svekije i posao. I sve to hendla sjajno. Radi svaki dan, od ograničenih primanja uspjeva kupiti sve potrebno, zadovoljna je, puna ljubavi i života i još se uz sve to redovito i seksa s mužem.
To je žena čija su razmišljanja o životu realna i stabilna.
Žena koja me svojim rečenicama redovito vrati u tračnice kada me obuzmu moje histerične brijačine nerazumnog djeteta.
A ipak, tako maksimalno realna i stabilna, ona nije nimalo dosadna.
Naprotiv, ona je strahovito duhovita i pametna. Kad ti kaže, kaže ti da se zamisliš, ali istovremeno umireš od smijeha. I zabavno ti je. Opere te kao da ti je mama, ali nekako još ti bude i drago zbog toga.
Prije par dana, uvjetovana mojim nezadovoljstvom u trenutnim bračnim odnosima, krenula je rasprava.
Stvar je u tome da smo mi doma već dulje vrijeme u popriličnim financijskim problemima.
Suprug i ja vrlo smo slični when it comes to money. Trošimo bez prevelikog razmišljanja.
Za mene, jedini kriterij za kupnju nečega što mi se dopada je, imam li trenutno dovoljno novca u novčaniku. Ne razmišljam o tome mogu li si to priuštiti ovaj mjesec, ovaj period, ovu godinu. Za mene, today is the only day.
U jednom vrlo nedavnom razdoblju imala sam jako puno novca. S kojim sam mogla napraviti što me volja.

Ok, isplatila sam kredit za kuću, kupila sam auto, promijenila sam krov na kući.
I kupila pravu gomilu stvari koje ne trebam. Ma čak i stvari koje mi se uopće ne sviđaju pretjerano.


Otići na kavu i vratiti se doma sa ovećom vrećom prizvoda iz Loccitanea? Nema problema. Obožavam njihovu kozmetiku.
To što toliku količinu normalan čovjek ne može potrošiti u tri godine da se pere 4 puta na dan, to ćemo zanemariti.
Otići po meso za ručak i vratiti se sa dva para ubojitih štikli koje ionako nemam gdje obuti?
Nema problema, cipele su moj omiljeni fetiš.
To što hodam isključivo u tenisicama, ma tko te pita!

Odjeća u vrlo šarolikim brojevima. Nešto za sada, nešto za kada malo smršavim i jako puno toga za kad potpuno smršavim.
A kaj sad?
Lijepo je ali nema broja? Ma uzmi poslužit će. Jer ionako, evo samo što nisam smršavila.
To što ni u najboljoj formi nikada nisam bila broj 36, ma ni broj 38, to uopće nije bitno. Važno da je oblekica u ormaru.

Da, moje šopingholičarstvo je na granici bolesti.

Ipak, tješim se da je to bio jedan period. Naokon sam imala love koje je bilo dovoljno da kupujem što mi padne na pamet. Oduvijek me zanimalo kakav je to osjećaj.
Bila je to škola. Koja me koštala poprilično.
Ali sada barem znam da kada opet budem imala puno novca, znati ću njime raspolagati racionalnije.

I tako raspravljamo mi o braku, o poslu, o novcu. Savjetuje mi ona da se zaposlim. Bit ću sretnija, ispunjenija i imat ću svoj novac. Ja cvilim da ne mogu ja raditi za dvije tisuće kuna kad mi Suprug zaradi desetorostruko više za jedan bolji posao.

„Ali tvoje dvije tisuće kuna biti će ti sigurnost u danima kada on nema nikakvog posla na vidiku.“ –objašnjava mi i nastavlja:
„masu puta sam bila u situaciji da sam gledala u mladi luk (kad je počeo tek)
a kupila zelenu salatu
jer je mladog luka kila bila 25 kuna, a komad salate 5
štaš s komadom mladog luka?

pričali mi o luku ili ne (a možemo i o luku)
luk je u stvari problem po meni.
treba li nam luk i koje su posljedice njegove kupovine?
jesmo li više sretni kad se najedemo luka, pa taman nam poslije prisjeo
ili možemo ziheraški uz salatu.“

Sviđa mi se to razmišljanje. U svojim mnogobrojnim vizijama, često sam zamišljala da sam osoba koja zna za malo novaca kupiti hranu za kvalitetan ručak. Zamišljala sam da sam osoba koja ima rezervicu novca za crne dane. Osoba koja ne paničari kada dođe dan plaćanja računa. Osoba koja ima trajni nalog za plaćanje struje, mobitela i interneta.
Osoba koja ne doživljava napadaje panike kad čuje poštara ispred kuće.
Osoba koja ne plaća previsoku cijenu zbog toga što jede luk umjesto salate.

Postoje divne stvari koje možeš raditi umjesto da odeš na kavu u shopping centar i vratiš se doma sa tri vrećice nepotrebnih stvari.


Možeš otići u šetnju prirodom sa svojom obitelji.
Možeš pozvati frendice doma na kavu i domaći kolač.
Možeš sjesti sa mužem na kauč, pogledati film na tv-u ili samo razgovarati.
Možeš djetetu napraviti robota od kartona umjesto da odeš i kupiš veliki paket legića. Osjećaj je neprocjenjiv.

Ipak za sve ostalo tu je mastercard. Jer kako nas reklame uče, mi smo konzumerističke životinje i nema nam spasa.

Jer lijepo je otići u šetnju sa svojom obitelji, ali je još ljepše ako u šetnji kupiš i sladoled.
Neprocjenjivo je reciklirati materijale i praviti igračke, ali gušt je doći doma sa šarenim paketom legića.
Lijepo je razgovarati s mužem, ali muž je privlačniji i razgovor bolje teče u finom restoranu uz bocu dobrog vina.
Frendice su neprocjenjive u svakoj varijanti, ali obući se, našminkati i sjesti na špicu, to je još mrvicu neprocjenjivije od neprocjenjivog.


Ima tome nekoliko dana da sam se probudila i imala bad hair day. Bolje rečeno, već neko vrijeme imam bad hair period.
Nakon umivanja shvatila sam da mi je ponestalo omiljenog, hladno prešanog ulja avokada iz orgaskog uzgoja, kojeg koristim umjesto kreme za lice.
Namazala sam se uljem noćurka i krenula se utješiti tako što ću uz kavu malo prosurfati po fejsu.
Pokušaj prvi, laptop se ne može upaliti, pokušaj drugi, i dalje se ne pali.

Guram ja histeirčno onaj kabel od napajanja ali…drekec.
Umro je u teškim mukama nakon mjeseci i mjeseci reanimacije uz pomoć opetovanih spajanja žica i preljepljivanja selotejpom u nedostatku izolirbanda.

Mama je baš taj dan bila kod mene i mirno je sjedila na stolici predosječajući veliku oluju koja dolazi. Čovječuljak je bio u vrtiću.
U zao čas ustao se Suprug i svo moje nezadovoljstvo sručilo se na njegovu nezaštićenu glavu.


Uglavnom od imanja puno novaca došli smo do toga da novaca nemamo uopće.
Kabel od napajanja mi treba već jako jako dugo. Ali ja nikako nemam 200-tinjak kuna da ga kupim.
To jutro nisam imala kabel, nisam imala frizuru i nisam imala više ulja.
Luk je došao na naplatu.

Sve u meni se pobunilo zbog nezadovoljenih mi potreba.
Plakala sam da ja ništa nemam, da sam zarobljena u pripizdini bez kompjutera, da nemam nikakvu vezu sa svijetom jer mi je eto, i mobitel već dulje vrijeme isključen zbog neplaćenog računa.

Majka ne bi bila majka kada ne bi napravila sve da oraspoloži svoje dijete. Moja majka pogotovo.
Pogledala me i rekla mi: „Ajde bogati šta cviliš radi takvih gluposti koje se lako riješe. Ja ću ti kupit novi laptop na karticu, a ti budi zahvalna Bogu da smo svi zdravi.“

Nije da moja mama ima puno novaca pa joj nije problem za doručak kupiti laptop.
Ona je u nešto boljoj poziciji od mene. Ali ne toliko boljoj.

Ipak, pa morala sam ja od nekoga naslijediti te gene, zar ne?

Njena je parola uvijek bila „Nešto će se već dogoditi i sve će biti u redu. Važno da smo svi zdravi.“

Iako je teško radila za sve ono što mi danas imamo, uvijek je znala reći „Jebeš novac. To je samo novac.“
I sa zadnjih sto kuna otići kupiti si nešto lijepo. Nešto za dušu, a ne za potrebu.

I tako sam ja dobila novi laptop. Velik i blistav.
I novac za frizuru.

Jer kako to, moj trenutno omiljeni, magnet za frižider fino rezimira : „Ima u životu i važnijih stvari od novca. Na žalost sve one koštaju.“

A ja?
Ja sam jednostavno puno više luk osoba.
Pa koliko košta da košta.

Ipak, obećavam: kada odrastem pronaću ću mjeru između luka i salate. Na kraju krajeva, ako stalno jedeš luk, a salatu nikada, ne dobivaš sve elemente koji su organizmu potrebni za optimalan rast i razvoj.

DRUGA RIJEČ ZA LJUBAV?

Dan mi je započeo tako što je mačka na kućnom pragu okotila sićušnog šarenog mačića.

Imali smo vrlo umiljatu, predivnu crno bijelu mačku koju je naš sin nazvao Balerina.
Jednoga dana je jednostavno došla i odabrala naše dvorište za svoj dom.

Uvijek se uvlačila u naručje, kada bi išli odnijeti smeće na cestu hodala je kao pas uz nogu, a kad bih ja navečer pušila ispred kuće na stepenicama, popela bi mi se na vrat i ugnijezdila se u ovratniku jakne.
Prošlo proljeće okotila je pet goluždravih mačića. Jedan je uginuo odmah, jedan je nestao dok smo bili na moru.
Ostali su crni mačak i dvije mačke.
Bili su preslatki i strašno zaigrani.
Uništili su mi svo cvijeće, srali su mi po salati, spavali na stolu i jako su mi išli na živce.
Govorila sam Suprugu da mi je dosta tih živina oko kuće.
Balerini je jednoga dana bilo dosta malih vragova koji su je navlačili za cice. Prvo ih je šamarala šapom, a onda se jednoga dana naprosto preselila kod susjeda.

Pretpostavljam da sve majke to jednoga dana moraju napraviti.
Prerezati tu sponu.
Ne nužno tako da se presele kod susjeda.

Uglavnom, ona je otišla, mačići su ostali.

Stalno smo planirali kako ćemo ih sterilizirati, zgražali se na pomisao koliko ćemo leglo imati kad oni krenu sa parenjem.
Sterilizacija je skupa i nekako nikad nismo imali dovoljno novaca da to stvarno i napravimo.
Zatvorili smo oči i nadali se da se trudnoća događa samo drugima.
Kad smo shvatili da se ipak dogodila i nama, pravili smo se da će se to nekako riješiti samo od sebe.

Jutro me dočekalo sa šarenom mrvicom na ulazu.
Unatoč svim prijetnjama da ću mačke i Supruga spakovati u istu kutiju i odložiti ih negdje daleko, jako daleko da ne znaju pronaći put natrag, pretvorila sam se u hrpicu oduševljenja kada sam ugledala tu bespomoćnu šarenu mrlju kako baulja po tepihu.

Micka je stajala iznad svoje bebice i mijaukala čudnim glasom.
Nije da sam ja baby person, bilo da su pitanju male životinje ili mala djeca.
Jednostavno nisam.
Ono što me oborilo s nogu bilo je povjerenje s kojim je ona došla na kućni prag roditi svoje bebice.

Naravno da su odmah u vodu pale sve moje odluke o pakovanju životinja i muževa i o progonu u Far Far Away zemlju.
Bila sam gotova. Zaljubljena.
U život. I u prirodu.
I u povjerenje koje poklanjamo jedni drugima.

Ljubav bez povjerenja nije ljubav.
Ne povjerenje u smislu hoće li me on prevariti i spavati s nekim drugim ili ću ja to napraviti njemu.
Nego ono povjerenje koje te natjera da se zatvorenih očiju baciš, uopće ne razmišljajući o tome imaš li padobran ili nemaš.
Uostalom padobran nije nikakva garancija. Još uvijek postoji mogućnost da ćeš kod prizemljenja zapeti o drvo ili doskočiti loše pa slomiti nogu.
Ili srce.

Kada su u pitanju osjećaji, garancija ne postoje.
Nitko ti neće potpisati ugovor da će te voljeti zauvijek.
Nitko ti neće dozvoliti da doplatiš pa dobiješ produženo jamstvo na ljubav.
Bračni ugovor priča o tome da ćete biti zajedno u dobru i u zlu.
Meni to zvuči više kao prisilan rad, nego kao garancija da će me on nunati u naručju do zauvijek.

Ako se odlučiš baciti u ljubav, bolje se baci sa povjerenjem.
Mjesta za kalkulacije nema.
U pokušaju računanja, kakvu god formulu da upotrijebiš, rezultat će biti netočan.

U mojim pomalo divljim tinejdžerskim danima, imala sam puno slobode.
Izlazila sam puno, najčešće do sitnih jutarnjih sati. Pila sam puno, pušila sam puno cigareta i.....pa, puno svega.
Ali nikada nisam prešla na mračnu stranu.
Ono što me uvijek vodilo, bila je svijest o povjerenju koje moji roditelji imaju u mene.
Dali su mi slobodu.
Sa slobodom, u moje su ruke stavili svoje srce.
S povjerenjem.


Danas za ručkom, Suprug i ja razgovarali smo o brakovima.
Pričao mi je o tome da se ne možeš zaljubiti u nekoga, dok nekoga drugoga voliš.
Iznad zdjele salate otvorio mu se sasvim novi svemir kada sam mu rekla da možeš, jer da se meni upravo to bilo dogodilo.
Dobro, svemir mu se možda i nije otvorio.
Možda mu se i srušio.


Jednom davno, zaljubivši se, skočili smo padobranom zajedno.
Dok smo letjeli bilo je sjajno.
Tu i tamo malo smo se zapetljali o stabla.
Doskočili smo sa ponekim slomljenim dijelom tijela.
Ali srca su nam ostala čitava.

U Wikipediji, povjerenje je opisano kao očekivanje od osobe od povjerenja da će svoje buduće akcije oblikovati u okviru zajedničkih vrijednosti.
Da se mene pita, ja bih prekrižila očekivanje i upisala bih vjera.

Ja vjerujem da svoju tugu mogu položiti na Suprugov dlan i vjerujem da će ju on prihvatiti nježno.
Imam povjerenja da me neće spakovati u kutiju i poslati u zemlju Far Far Away.
Ne postoji ništa u mom životu sa čim ne bih mogla doći na prag njegovog srca, sigurna da će on pronaći način da mi priredi topli ležaj i skloni me sa vjetra.
Ne postoji ništa zbog čega bih se bojala da ću u njegovim očima biti manja.

Ljubav bez povjerenja nije ljubav.
Dati povjerenje znači ogoliti se do kraja.
Ne sramiti se.
Ne bojati se.
Ne strepiti.
Ne glumiti.
Vjerovati da će te on prihvatiti i postupiti u okviru zajedničkih vrijednosti.

Kada jednom staneš ispred nekoga gol, bez maske, bez straha i bez stida, kada ga pogledaš u oči, kažeš „evo me“ i vjeruješ u sretan ishod, tek tada možeš reći da si volio.

Jer ljubav bez povjerenja ionako nije ljubav.

BRAK ILI MRAK?

Postoji li išta što te može tako temeljito i definitivno odvesti u propast kao osjećaj zaljubljenosti?
Ne, ovo nije još jedan tekst o Zlatku.
Ovo je tekst o braku.

Kada sam upoznala svoga Supruga zaljubila sam se rekordno brzo i luđački jako. Nisam uopće razmišljala. Samo sam slijedila potrebu da budem s njim.
Djelovalo je kao da smo stvoreni jedno za drugo.
Svaka i najmanja sitnica bila je potvrda da je to TO.

Ono što nas je povezivalo najviše od svega, bila je ista potreba za letenjem.
Osim što sam ja mislila da ćemo letjeti zajedno.
A on je želio letjeti sam.

I tako....zaljubiš se i sve je savršeno. Znaš da je čitav svijet tvoj. Siguran si da ćeš eto, upravo sada, kada te pogoni tako snažno gorivo, ostvariti sve što si oduvijek želio.

A onda jednoga jutra, nakon nekoliko godina, otvoriš oči i shvatiš da se valjaš u blatu.
Nema letenja.
Na nogama su ti kugle teške nekoliko tona.

I zapitaš se „Isuse Bože!? Kako je do toga došlo? Kako je netko koga si obožavao svim srcem, postao osoba koju ne možeš sresti u kuhinji bez da ti se naježe sve dlake od nervoze?“

Oduvijek sam mrzila izraz „raditi na odnosu“. Što to znači raditi na odnosu? Što to znači raditi na braku?
Da li to znači glumiti budalu pa servirati mužu ručak koji voli u štiklama, pregačici i ničem drugom?
Da li to znači pronaći babysittera i odvesti muža u kino?
Da li to znači da mu pereš i masiraš noge kad prekorači prag izmučen od teškog dana na poslu?
Ili to znači slušanje onih uvijek istih, i do kraja dosadnih rečenica o tome što radi, kako radi, kada radi, kakve su mu kolege i kako mu je teško?


I kako se to opće radi na odnosu ako druga strana u potpisanom ugovoru nije zainteresirana?

Ja sam mislila da je brak dobar ako podupireš partnera da ostvari svoje snove.
Mislila sam da je u redu procijeniti kome je do nečega više stalo, pa ako procijeniš da je njemu jako važno, popustiš i sretan si jer si ga usrećio.
Mislila sam da je dobar brak onaj u kojemu se partneri međusobno podupiru, smiju se zajedno, grade gnijezdo, lepršaju odvojeni ali u istome smjeru.
Ali ja sam zaista vjerovala da je to obostrano.
Nisam imala pojma, da je to nešto što na kraju radi samo jedna strana.

I tako, probudila sam se nekoliko godina kasnije i otkrila da su mi noge teške.
Spustila sam pogled i vidjela da su uronjene u blato.
Pokušala sam otresti blato sa nogu, ali sam otkrila da se ispod blata skrivaju velike, teške čelične kugle.

Pogledala sam unatrag i vidjela da sam hodajući stopama ljubavi upala u blato do koljena.
Kako je to uopće moguće?
Zar nije ljubav najplemenitiji i najbolji osjećaj koji te može odvesti samo u nebeske visine.
Tako su nas učili, zar ne?
To piše u svim pričama.
To je poanta svih šarenih filmova.
Ljubav te vodi, ljubav može sve, ljubav sve pobjeđuje.

Kako, dovraga , onda završiš u kaljuži?

Ispada da knjige i filmovi lažu!
Ne lažu! Nego završavaju prije nego pravi život započne.

Nakon onog sudbonosnog poljupca kada se oni napokon ujedine u svojoj ljubavi, slijedi jutro.
Jutro u kojemu on možda ne pere zube čim se probudi, a tebi je nezamislivo započeti dan ako prvo ne gurneš pastu i četkicu u usta.
Jutro u kojemu on možda zapali cigaretu čim otvori oči, a tebi smeta dim.
Jutro u kojemu ti želiš seks za razbuđivanje, a njemu se ne diže jer mu se spava.
Jutro u kojemu on ne zatvara vrata od wc-a dok obavlja nuždu, a ti dobivaš slomove živaca od toga.
Jutro u kojemu se on ne može pokrenuti i nema ideja, a ti prštiš od energije i želiš zagrliti dan.

Jutro u kojemu sunčana svjetlost bolno ogoli sve razlike među vama.

I tu kreću kompromisi.
Jer vi se volite.
I želite ostati zauvijek zajedno.

Onda on pije sok od svježe cijeđene naranče koji mu ti serviraš, jer želi ti udovoljiti.
A ti ni ne sumnjaš u njegove motive, jer ti oduvijek doručkuješ sok od svježe cijeđene naranče i misliš da to ionako rade svi.
Onda se ti praviš da ti pušenje u malom stanu ne smeta, jer ne želiš remetiti njegove životne navike.
Onda se njemu nigdje ne ide jer on voli biti doma, a ti se praviš da te to uopće ne smeta.
Jer ionako je najvažnije da ste zajedno, zar ne?
Ili još gore, on pristane da odete nekamo, pa je čitavo vrijeme nešto loše volje, tebi je knedla u grlu i osjećaš da nešto nije u redu ali ne znaš točno što.

I tako red po red kompromisa, zatomljenih nezadovoljstava, neizgovorenih zamjeranja, novčanih problema, različitih pogleda na odgoj djeteta i vaša ljubav se nađe ispod hrpe naslaga i ti se pitaš da li je moguće da si tu osobu ikada volio toliko da si mislio da ćete zajedno osvojiti svijet.


„Ja se trudim! JA radim sve što mogu i znam! Ne znam, ja ne znam što trebam napraviti da bi ti bila zadovoljna!?“ – govori mi sinoć Suprug klečeći pokraj mog kreveta. Mog kreveta koji je nekoć bio naš krevet.
Pojavio se u jedan ujutro u potrazi za hranom i pronašao mene svu u suzama.
On se čudi.
Smatra da je za taj dan savršeno obavio svoje supružničko – očinske obaveze.
Jer bio je prisutan u kući, pojeli smo ručak zajedno, razgovarao je sa djetetom dok sam ja kuhala i otišao je s nama u šetnju.
I on se čudi, što više od toga mogu poželjeti?

Ja mu ne mogu objasniti da ja želim više od toga.
Da želim da me zagrli.
Ne kao plišanog medvjedića, nego kao ženu.
Ne mogu mu objasniti da želim da volimo iste filmove.
Da želim da osjeti potrebu zagrliti se sa mnom na kauču, ispod dekice, u ljubavi i opuštenosti. Da ne želim stalno u njemu osjećati prikriveno titranje od potrebe i želje da bude negdje drugdje.
Ne želim da mene odrađuje, odsutno i na pola, čekajući trenutak da ode tamo gdje mu je važnije. Tamo gdje zapravo jedino i želi biti.
Želim da želi mene.

Podupirem njegovu potrebu da radi.
Zaljubila sam se u njegovu strast prema glazbi.
Zaljubila sam se u njegovu viziju života.
Lažem kada kažem da bih mogla živjeti sa činovnikom u banci.
Palim se na frajere koji imaju talent i cilj.
Ali želim muškarca kojemu ću i ja biti važna.
Muškarca koji će 12 sati na dan goniti svoju viziju, ali će se dva sata grliti sa mnom ispod dekice.
I uživati u tome.

Ja sam možda prizemna.
Možda nisam umjetnica, jer ja zaista jako, jako volim seks. I nije mi žao trošiti energiju na njega.
Dapače, smatram da i iz toga mogu nastati neke vrlo jake stvari.

U svoj svojoj prizemnosti, želim fizičku prisutnost muškarca u svom životu.
Želim ga gledati kako se lijeno izležava na kauču.
Želim ga gledati kako sigurnim rukama vozi auto.
Želim s njim šetati po kiši.
Želim da se zajedno stisnemo u hladnoj noći, pijemo rakiju i smijemo se, dok su nam ruke ledene a srca vruća.
Želim da voli hranu na način na koji je volim ja. Da zajedno kuhamo i u tome uživamo.
Želim muškarca koji posjeduje strast za svim aspektima života.

Ja, ovako fizička, žena kojoj su duhovna zadovoljstva nedostižna, u svoj svojoj vulgarnoj tjelesnosti, želim snažnog toplokrvnog muškarca.

Ne želim muškarca koji korektno odrađuje svoje obaveze.
Koji razgovara sa mnom ali oči su mu daleke i odsutne.
Riječi kotrlja mehanički.
Jede tek toliko da ostane živ.
I nikada nema potrebu zagrliti me ispod dekice.

Pitam se kako to da nešto tako dobro kao što je ljubav, postane nešto tako mučno, kao što je suživot ljudi koji su postali stranci.
Kuda su nestale riječi?
Kamo je otišla zajednička vizija?
I može li se sve to ikako popraviti?

Ne možeš utjecati na ono što osjećaš.
Ne možeš se prisiliti imati potrebu za nečim, za čim jednostavno nemaš potrebu.
Možeš se zaljubiti u nekog drugog, ali to će ti donijeti samo patnju.

Da li je brak kutija puna sijena, uska i pomalo neudobna, ali već prokušano topla i poznata?
Da li je brak ugovor u kojemu se potpisane strane, iako ne do kraja zadovoljne, osjećaju kao da je omjer uloženog i dobivenog prihvatljiv?

Ne talasaj!
Sve ti na kraju dođe na isto!

Da li su djeca, kuća, auto i pas dovoljan razlog da ljudi nastave živjeti u tišini.
Jer ionako nema boljeg.
Jer će sve kad tad doći na isto, pa zašto da kotrljamo valove.

Smije li čovjek željeti više od toga?
Nadati se da negdje tamo ipak postoji netko tko nikada neće biti idealan, ali će se njegove želje i potrebe poklapati sa tvojima bolje?
Netko tko možda neće letjeti, ali će barem gledati u istom smjeru.

Ili sam ja Ćovijekica sa (pre)visokom razinom potreba?

Da gledam u pod, seksam se jednom mjesečno, kuham, perem, peglam i uzgajam muža koji ima Viziju i Misiju?
Da vikende provodim sama, zamišljajući kako bi bilo lijepo da me netko zagrli ispod dekice?
Da furam svoj film i radim svoj posao i nalazim zadovoljstvo u tome?
Da se zahvalim što imam muža kojemu ne smeta što dvije noći za redom dolazim doma u sitne sate, pijana i luda?

Ili da zaista pošaljem sve do vraga, spakujem stvarčice, odem i otvorim bar na plaži?