DRUGA RIJEČ ZA LJUBAV?

Dan mi je započeo tako što je mačka na kućnom pragu okotila sićušnog šarenog mačića.

Imali smo vrlo umiljatu, predivnu crno bijelu mačku koju je naš sin nazvao Balerina.
Jednoga dana je jednostavno došla i odabrala naše dvorište za svoj dom.

Uvijek se uvlačila u naručje, kada bi išli odnijeti smeće na cestu hodala je kao pas uz nogu, a kad bih ja navečer pušila ispred kuće na stepenicama, popela bi mi se na vrat i ugnijezdila se u ovratniku jakne.
Prošlo proljeće okotila je pet goluždravih mačića. Jedan je uginuo odmah, jedan je nestao dok smo bili na moru.
Ostali su crni mačak i dvije mačke.
Bili su preslatki i strašno zaigrani.
Uništili su mi svo cvijeće, srali su mi po salati, spavali na stolu i jako su mi išli na živce.
Govorila sam Suprugu da mi je dosta tih živina oko kuće.
Balerini je jednoga dana bilo dosta malih vragova koji su je navlačili za cice. Prvo ih je šamarala šapom, a onda se jednoga dana naprosto preselila kod susjeda.

Pretpostavljam da sve majke to jednoga dana moraju napraviti.
Prerezati tu sponu.
Ne nužno tako da se presele kod susjeda.

Uglavnom, ona je otišla, mačići su ostali.

Stalno smo planirali kako ćemo ih sterilizirati, zgražali se na pomisao koliko ćemo leglo imati kad oni krenu sa parenjem.
Sterilizacija je skupa i nekako nikad nismo imali dovoljno novaca da to stvarno i napravimo.
Zatvorili smo oči i nadali se da se trudnoća događa samo drugima.
Kad smo shvatili da se ipak dogodila i nama, pravili smo se da će se to nekako riješiti samo od sebe.

Jutro me dočekalo sa šarenom mrvicom na ulazu.
Unatoč svim prijetnjama da ću mačke i Supruga spakovati u istu kutiju i odložiti ih negdje daleko, jako daleko da ne znaju pronaći put natrag, pretvorila sam se u hrpicu oduševljenja kada sam ugledala tu bespomoćnu šarenu mrlju kako baulja po tepihu.

Micka je stajala iznad svoje bebice i mijaukala čudnim glasom.
Nije da sam ja baby person, bilo da su pitanju male životinje ili mala djeca.
Jednostavno nisam.
Ono što me oborilo s nogu bilo je povjerenje s kojim je ona došla na kućni prag roditi svoje bebice.

Naravno da su odmah u vodu pale sve moje odluke o pakovanju životinja i muževa i o progonu u Far Far Away zemlju.
Bila sam gotova. Zaljubljena.
U život. I u prirodu.
I u povjerenje koje poklanjamo jedni drugima.

Ljubav bez povjerenja nije ljubav.
Ne povjerenje u smislu hoće li me on prevariti i spavati s nekim drugim ili ću ja to napraviti njemu.
Nego ono povjerenje koje te natjera da se zatvorenih očiju baciš, uopće ne razmišljajući o tome imaš li padobran ili nemaš.
Uostalom padobran nije nikakva garancija. Još uvijek postoji mogućnost da ćeš kod prizemljenja zapeti o drvo ili doskočiti loše pa slomiti nogu.
Ili srce.

Kada su u pitanju osjećaji, garancija ne postoje.
Nitko ti neće potpisati ugovor da će te voljeti zauvijek.
Nitko ti neće dozvoliti da doplatiš pa dobiješ produženo jamstvo na ljubav.
Bračni ugovor priča o tome da ćete biti zajedno u dobru i u zlu.
Meni to zvuči više kao prisilan rad, nego kao garancija da će me on nunati u naručju do zauvijek.

Ako se odlučiš baciti u ljubav, bolje se baci sa povjerenjem.
Mjesta za kalkulacije nema.
U pokušaju računanja, kakvu god formulu da upotrijebiš, rezultat će biti netočan.

U mojim pomalo divljim tinejdžerskim danima, imala sam puno slobode.
Izlazila sam puno, najčešće do sitnih jutarnjih sati. Pila sam puno, pušila sam puno cigareta i.....pa, puno svega.
Ali nikada nisam prešla na mračnu stranu.
Ono što me uvijek vodilo, bila je svijest o povjerenju koje moji roditelji imaju u mene.
Dali su mi slobodu.
Sa slobodom, u moje su ruke stavili svoje srce.
S povjerenjem.


Danas za ručkom, Suprug i ja razgovarali smo o brakovima.
Pričao mi je o tome da se ne možeš zaljubiti u nekoga, dok nekoga drugoga voliš.
Iznad zdjele salate otvorio mu se sasvim novi svemir kada sam mu rekla da možeš, jer da se meni upravo to bilo dogodilo.
Dobro, svemir mu se možda i nije otvorio.
Možda mu se i srušio.


Jednom davno, zaljubivši se, skočili smo padobranom zajedno.
Dok smo letjeli bilo je sjajno.
Tu i tamo malo smo se zapetljali o stabla.
Doskočili smo sa ponekim slomljenim dijelom tijela.
Ali srca su nam ostala čitava.

U Wikipediji, povjerenje je opisano kao očekivanje od osobe od povjerenja da će svoje buduće akcije oblikovati u okviru zajedničkih vrijednosti.
Da se mene pita, ja bih prekrižila očekivanje i upisala bih vjera.

Ja vjerujem da svoju tugu mogu položiti na Suprugov dlan i vjerujem da će ju on prihvatiti nježno.
Imam povjerenja da me neće spakovati u kutiju i poslati u zemlju Far Far Away.
Ne postoji ništa u mom životu sa čim ne bih mogla doći na prag njegovog srca, sigurna da će on pronaći način da mi priredi topli ležaj i skloni me sa vjetra.
Ne postoji ništa zbog čega bih se bojala da ću u njegovim očima biti manja.

Ljubav bez povjerenja nije ljubav.
Dati povjerenje znači ogoliti se do kraja.
Ne sramiti se.
Ne bojati se.
Ne strepiti.
Ne glumiti.
Vjerovati da će te on prihvatiti i postupiti u okviru zajedničkih vrijednosti.

Kada jednom staneš ispred nekoga gol, bez maske, bez straha i bez stida, kada ga pogledaš u oči, kažeš „evo me“ i vjeruješ u sretan ishod, tek tada možeš reći da si volio.

Jer ljubav bez povjerenja ionako nije ljubav.