MENSTRUACIJA

Dobila sam menstruaciju.
Ok, možda to i nije vijest za naslovnicu, ali gajila sam neku tihu, tihu nadu da sam možda trudna.

U biti, nisam ni shvaćala da gajim tu nadu dok nisam osjetila golemo razočarenje jutros kada sam na gaćicama ugledala izdajničke crvene tragove.

Da, ja sam izgleda definitivno spremna za još jedno dijete.

Suprug naravno ne dijeli moje mišljenje.
Razumijem ga.
I razumijem njegove argumente. Razgovarali smo puno o tome.
Ali to me ne spriječava da se nadam.

Uvijek si mislim; ok, možda svemir odluči umjesto nas. Ako se dogodi tako, onda je to znak i nitko nije prevagnuo na svoju stranu.
Jednostavno, desilo se.

Da, znam, trudnoća se ne događa iz vedrog neba i ne događa se samo drugima kao što sam mislila kada sam prvi put zatrudnjela.

Znam kako nastaju bebe.

Ali eto, čuda se događaju, pa se i nakon sedam godina braka dogodi tu i tamo da strast preuzme situaciju.
Znam, zvuči kao science fiction.
Ali dogodi se.

Odatle je potekla i moja tiha nada da sam možda trudna.

No kako se ispostavilo, ipak nisam.
Mora da je svemir odlučio da ipak još nije pravi trenutak za to.
Iako godine idu, moj biološki sat sve je glasniji, a moji živci sve manje prilagođeni na dječje vriskanje, pranje pelena, cijelonoćno dojenje i sve ostale radosne aktivne koje prate prve godine života malenog Centra Svijeta.

Ipak, jučer sam čuvala dvogodišnjeg sina od Najbolje Frendice i sa ponosom ustanovila da još uvijek promijenim pelenu u tri poteza i 10 sekundi.

Dobro, priznajem; Čovječuljak je zapravo odradio većinu posla.
Zabavljao, čitao slikovnice, pazio da ne padne niz stepenice i nasmijavao malenu preslatku buhtlicu.
I u tome čak poprilično uživao.
Mislim da je i on spreman na proširenje obitelji.
Suprug je spreman na mnoge stvari.

Ipak, bojim se da osjemenjivanje supruge nikako nije na listi njegovih prioriteta.

Zato je itekako spreman pomoći mi preživjeti prvi dan menstruacije.
Hormoni pletu jednu vrlo finu i savršeno ugođenu mrežu u našem organizmu. Nije neobično što je naše raspoloženje podložno mijenama hormonalne ravnoteže.
Vjerujem da je tako kod svake žene.

Ja sam pak, školski primjer hormonalne histerije.

Na stranu to u što se pretvaram par dana prije menstruacije.
Sanjam čudne snove.
Budim se sa onom neodređenom čežnjom u tijelu.
Nervozna sam.
Ljuta sam.
I definitivno me bole leđa.

Iako tu ima zgodnih popratnih pojava, kao što je npr. kompletno ribanje kuće od tavana do poda.
Ne, Suprug to ne smatra dobrom pojavom.
Njega to užasava.

Danas mi je za ručkom priznao; „ Ja se jako bojim tvoje menstruacije. „

Ali eto, bojao bi se još više izostanka spomenute, pa ga uopće ne žalim ni najmanje.

Tako je on jutros prvim vlakom krenuo u dućan po tzv . „utješne stvari“.
Prvi dan ja sam uvijek nepodnošljivo cendrava.
Prvo, jako me boli, a ja naprosto imam tu naslijeđenu averziju prema tabletama. Treba se dogoditi ne znam što da ja pristanem popiti tabletu protiv bolova.
Moja pokojna baka koja je živjela 94 godine i bila genijalna žena u potpunosti ispred svog vremena, o tabletama protiv bolova imala je ovakav stav: „neću tablete protiv bolova, jer mene će i dalje boljeti, samo što to neću znati.“
Moja mama je naslijedila taj stav.
Očigledno, i ja sam naslijedila taj stav.

Supruga to, očekivano, nervira.
Njegova mama ima prekrasnu plastičnu kutijicu sa pretincima u kojima su šarene pilule za lilule.
Suprug je nema, ali znam da bi je imao rado.

Dakle, osim što me boli, osjećam se umorno, bezvoljno, još deblje nego inače (ako ta kategorija uopće postoji), i iznad svega nekako plačljivo.
Zato trebam utješne stvari.
Utješne stvari sastoje se od šarenog časopisa sa glatkim blistavim listovima i nečeg vrlo čokoladnog.
Danas je to bio novi Story book i čokoladne Kraš napolitanke.

Ono što Suprug još obavezno napravi , jest da evakuira sebe i Čovječuljka na nekoliko sati.
Što zbog njihovog vlastitog zdravlja, što zbog moje potrebe da budem sama.


I tako sjedim ja u urednoj kući i listam časopis.
I čitam one kolumne i čitam i mislim si ok; nisu duhovite, nisu pametne, ma nemaju čak ni neki stil pisanja.

Zašto, pitam ja Vas, meni netko ne ponudi kolumnu?

Kladim se da bih ju pisala bar jednako dobro, ako ne i bolje.

Te misli su me opet navele na to da je vrijeme da se počnem baviti nečim za ozbiljno.
Brzo sam pogurala misli u kutak mozga.
Onda sam naletjela na članak o Hvaru.

Pa me ulovila golema nostalgija.

Pa sam malo plakala.

Pa sam brzo otišla na Internet, ne bih li se riješila te nesretne nostalgije za koju danas nemam emocionalnog prostora u tijelu.

Pa sam pušila.
Pa sam jela.
Pa sam shvatila da mi ništa od toga ne pomaže danas.

Pa sam opet osjetila potrebu za bijegom.
Ti moji bjegovi će me jednom koštati glave.

Vratila sam se čitanju časopisa i naletjela na članak o vječnim ženama.

Na svoj veliki užas prepoznala sam se ni više ni manje, nego u Emmi Bovary.

Opis je išao ovako: „ Najrazmaženija od cijelog društva. Emmin su život obilježili stalna potreba za promjenom, bolesna ljubav prema luksuzu, kronično cviljenje i ovisnost o strasti. Emma je nevjerna žena, jedna od onih cura koje mješaju ljubav sa seksom.“ itd……

Možda se ne bih složila baš sa svakom riječi u ovom opisu, ali enivej bio je to ipak opis u kojemu sam se pronašla.

Bacila sam se na gore opisano cviljenje i pitala se zašto ja ne bih mogla biti na primjer netko više kao Marie Curie, nego Emma fucking Bovary?

Onda sam na kraju zaključila da takve članke nije pametno čitati prvi dan menstruacije.

Sutra neće biti prvi dan menstruacije.

Sutra ću se možda ipak osjećati kao neka potpuno druga žena.

Neka čvrsta, samosvjesna žena, koja ne uzgaja bolesnu potrebu da stalno bude na vrtuljku strasti.

Neka sasvim odmjerena žena koja ima neku sasvim čvrstu novu viziju i misiju.

Uostalom u nečemu sam ipak slična jednoj isto tako vječnoj, ali i jakoj ženi.


„Sutra je novi dan“ je definitivno prva na popisu mojih omiljenih rečenica.