HAPPILY NEVER AFTER

Suprug daje sve od sebe da se nešto s ovim mojim blogom dogodi. Da postane knjiga, kolumna ili što god.
Meni je to naravno drago. Jer ja sama nikad neću nekoga nazvati ili nekome pisati i reklamirati sebe i tako dalje.
Pokušala sam.
Ali ne mogu.


I tako zezam ja njega: jasno ti je, ako se s ovim nešto dogodi, ako npr jednoga dana napišem knjigu, ja ću se morati razvesti od tebe i udat ću se za Zlatka. Ljudi će očekivati da se krug zatvori. Da se dogodi neki happy end.

Tu je Suprug napokon pokazao da je i on krvav ispod kože, pa ga je ulovio lagani popizditis.
Rekao je jasno i glasno: ako ti ja na neki način pomognem da od ovoga bloga nešto bude, ne želim više nikada čuti da ćeš se razvesti od mene.

Od onda se više ni ne šalim na tu temu.
Ne zbog ljubavi.
Nego zbog knjige :D

Uostalom tko bi se išao udavati još jednom.
„Vjenčanja su iscrpljujuća. I tuđa i vlastita.“ – rekla mi je mama prije dva dana, kada smo krenuli na vjenčanje Suprugovoj seki.

Vjenčanje je bilo u mjestašcu blizu Dubrovnika.
Veselila sam se, jer ja se veselim bilo kakvoj prilici da mi dupe vidi puta. A veselila sam se posebno jer sam htjela opet vidjeti Dubrovnik.
Prošle su godine od kada smo zadnji put bili, i iz tog vremena nosim lijepe uspomene.
Plan je bio da čovječuljka ostavimo kod moje mame i idemo sami.
Naravno da sam imala viziju kako sa Suprugom romantično pijem kavu i šetam po Stradunu i sve ostalo što spada u tu sliku.

Put do tamo bio je paklen. Prvo smo dva puta za dlaku izbjegli sudar, onda smo dobar dio puta imali pravu safari vožnju a pri tom je bilo toliko vruće da je meni curila krv iz nosa i glava mi je bila pred eksplozijom.
Noć prije spavali smo kod moje mame, a moje dupe naviknuto na seosku tišinu, nije ni oka sklopilo u gradu. Ta činjenica mi uopće nije pomogla.

Napokon smo stigli, upoznali obitelj, pojeli pašticadu toliko finu da se ne sjećam kad sam tako finu jela, i otišli se prijaviti u hotel.
Imali smo jedva vremena da se istuširamo i malo odmorimo.

Bila bih zaista, zaista razmažena da kažem da je hotel bio pomalo kafkijanski.
Jer nije.
Sobe imaju dva metra dugačke krevete, namještaj je od punog drveta, i imaju klima uređaje u svim sobama.

Ipak, takva kakva već jesam, to je bio prvi izraz koji mi se nametnuo kada sam ušla.
Kupatilo je mizerno malo, možda zato.
I nema velikih pahuljastih ručnika.
Ni šampončića.
Samo sapuni Saponija Osijek.
Iskreno, mislila sam da to više ni ne postoji.
Uglavnom, hotelčić je na samoj rivi i zapravo ima onu draž nekih prošlih vremena socijalizma.
Moram priznati da sam spavala savršeno. Ko u škatulici, što bi se reklo.

U pet popodne bili smo u crkvi.
Mlada je bila prekrasna u jednostavnoj haljini, a mladoženja strašno zgodan u lanenom odijelu.
Glazba u crkvi, vrh.
Svirali su njihovi frendovi, sve akademski glazbenici koji su se nasvirali po cestama europskih gradova.
Vrh.
Svećenik je bio, po mom skromnom mišljenju, nešto malo manje vrh.
Prvo je čitao poslanicu koja me lagano dovela do ruba živaca.
Ali ajde, to je poslanica, nije ju on napisao, pravdala sam ga. Sigurno će propovijed biti odlična.

Ako me poslanica dovela na rub živaca, propovijed me bacila sa litice.
Prvo je rečeno, da eto, žena mora biti pokorna mužu. Sluga ponizni i tako dalje. A muž ju, eto, zbog svega toga mora voljeti.
Biser propovijedi je bio, citiram: „djeca rastavljenih roditelja imaju vrlo ozbiljnih psihičkih problema.“
Mislim da sam u tom trenutku tiho uzviknula od šoka.

Suprug je čitavo vrijeme sa odobravanjem klimao glavom i cerekajući se, pogledavao me ispod oka, a ja sam tiho nabacivala ironične komentare.
Starija Suprugova sestra me, iza leđa, tiho podržavala.

Unatoč svom svojem nezadovoljstvu riječima koje su dopirale sa oltara, priznajem, ipak sam zaplakala na vjenčanju.
Iako volim preispitivati sve što se preispitati može, i ne volim rigidne i isključive stavove, i apsolutno ne mislim da žena treba biti pokorna mužu i mislim da djeca rastavljenih roditelja imaju barem jednake ako ne i puno bolje predispozicije da odrastu u savršeno sretne ljude, ipak za mene vjenčanje u crkvi ima određeno značenje i neku težinu.

I ja sam se udala u crkvi.
I iako mi je mučno od onoga što vidim kada sagledam simboliku čina da jedan muškarac iz obitelji vodi mladu do oltara i predaje ju drugom muškarcu, istovremeno sam presretna što je moj otac bio živ kada sam se udavala i što me doveo do oltara.

Iako sam i bjesnila i cerekala se, ipak sam na tom vjenčanju korak po korak ponovo proživjela svoje vlastito vjenčanje.


Kao djevojčica često sam maštala o tome da ću se udati u predivnoj vjenčanici. Dugački veo bio je, naravno, dio maštarije. Željela sam se udati u jednoj određenoj crkvici na samom moru, na mom otoku.
Zamišljala sam drvene barke okićene bijelim cvijećem koje nas dovode do crkvice. Zamišljala sam sve svoje prijatelje iz djetinjstva. Veliku svadbu.
Prosidba je trebala sadržavati klečanje, romantičnu glazbu, vatromet i blistavi briljant.
Ili barem rečenicu „marry me“ na displayu na stadionu.
Ok, i avion koji vuče transparent sa istim pitanjem bio bi u redu.
Muškarac koji kleči i drži kutijicu sa blistavim kamenčićem bio je neizostavan dio priče.

Kad se zaljubiš i srce ti šapne da je to osoba s kojom ćeš proći sve te procedure vjenčanja, maštarije postanu nevažne.
Na mojoj prosidbi nije bilo vatrometa, nije bilo tranparenata i natpisa. Nije bilo ni prstena.
Bar ne onog iz zlatarne.
Suprug me prvi put zaprosio dok je još bio u braku.
Nije to bila prosidba.
Jednoga dana stao je pred mene i rekao „ja sam odlučio da ću te oženiti“.
Drugi put me zaprosio u pizzeriji u Skalinskoj kada je na automatu sa dječjim igračkama ubacio novčić da me razveseli nekom igračkicom i ispao mu je plastični prsten u plastičnom jajetu.
Treći put, kada sam napokon rekla da hoću, zaprosio me kada nam je ginekolog potvrdio da sam trudna.
Bili smo na kauču, on me zarobio tako što je legao na mene i držao mi ruke podignute iznad glave. Bili smo izvan sebe od sreće i straha zbog spoznaje da ćemo dobiti dijete.
Poljubio me i rekao „udaj se za mene“.

Bio je četvrti dan prvog mjeseca.
Tu istu večer krenuli smo u organizaciju vjenčanja. Sve one maštarije iz djetinjstva nisu više bile važne. Uz sebe sam imala muškarca kojega sam voljela i nije mi bilo važno kakva će biti haljina. Znala sam dvije stvari; da se želim udati u crkvi i da želim da uz mene budu oni koji najviše volim. Tata, mama, sestra i brat.
Najteže je bilo dobiti termin za pohađanje predbračnog tečaja koji je bio uvjet za udaju u crkvi.
Ipak uspjeli smo i vjenčanje je bilo zakazano za 31.01.
Haljinu sam odabrala od prve.
Nisam željela nikakve komplikacije.
Povorke automobila.
Bendove koji sviraju na vjenčanjima.
Zastave koje se vijore.
Ni ljude koji me ne poznaju dovoljno dobro da osjećaju svaki moj udah.

Naše je vjenčanje bilo vrlo intimno i ja sam duboko proživjela svaki trenutak dok sam stajala pred onim oltarom.
Nisam bila ironična, nisam preispitivala ni crkvenu nauku ni svoje osjećaje.
Ništa mi nije bilo važno osim onoga muškarca koji je stajao ispred mene i gledao me sa toliko puno ljubavi.

Sve mi se to vrtilo po glavi dok sam gledala njih dvoje, onako užasno mlade i užasno lijepe, kako se gledaju sa toliko puno ljubavi, i kako se lagano dodiruju rukama dok svećenik priča o braku.

Nakon mise , večera je bila u restoranu na samoj plaži.
Fensi do ibera.
Kamenice sa vodom pune latica cvijeća i plutajućih svijeća.
Baklje koje se pale kada padne noć. Aperitiv uz more. Kvalitetne cuge kolko voliš. Muzika genijalna.
Njihov mix.
Nikakva živa glazba.
Sve moderno, onako u mjestašcu na moru ali totalno urbano, s mjerom i ukusom.
Totalno my kind of party.
Hrana vrhunska. Klasika, ali spremljeno izvrsno. Najukusniji sir iz ulja koji sam u životu probala.
I optimalno rashlađeno bijelo vino.
Iako prije nisam poznavala nikoga od mlađe ekipe, svi su mi se jako dopali i u neko doba smo završili pjevajući uz more sa gitarom.
Onako, kao da sam se vratila u ranu mladost.
Blistavi trenutak večeri bio je kada sam se osamila da bih uz šum mora slušala omiljenu mi pjesmu „dance me to the end of love“ a uvalio mi se užasno dosadan tip od svojih 60 godina, koji mi je pričao o mjesečini i jedrenjacima a onda je prešao na automobilske nesreće.
Da, takve sam ja sreće; od svih onih zgodnih frajera na svadbi, mene upeca jedini dosadni starac.

Frajer o kojemu su sve žene pričale, bio je mladoženjin bratić. Zgodan,tamnoput, kosa ošišana na milimetar i crna relativno duga brada. Tip od kojih 27 – 30 godina.
Fratar.
Dečki su nas uvjeravali da je privlačan samo zbog svećeničkog odijela.
Rekla sam im da sam apsolutno sigurna da i bez odijela izgleda jednako očaravajuće.
Sa svim dužnim poštovanjem i bez prljavih misli o božjim ljudima.



Sve u svemu svadba je bila prekrasna i mala Suprugova seka sada je udata gospođa.



Život donese svašta.
Ljudi se vole, pa se više ne vole.
U jednom trenutku zakunu se na zajedništvo do groba, pa se na kraju ipak rastanu.
Život zaista jest more.
Nekome je lakše na brodiću zajedništva.
Netko više voli plivati sam.

Ne volim priznavati da sam romantična i cmoljava u duši.
Ironija je moja furka.
Ne mislim da je vjenčanje happy end.

Mislim da je vjenčanje tek početak nečeg povremeno divnog i laganog, povremeno potpuno nepodnošljivog, u svakom slučaju vrlo napornog, nečega što se zove brak.

Dok stojiš na oltaru blaženo sretan u bijeloj haljini ili finom odijelu, nisi svjestan svega što te čeka i spremno potpisuješ, javno dajući privolu da je to ono na čemu ćeš raditi happily ever after.
Ugovor, umjesto pljuvanja u ruku i rukovanja, potvrdiš pljuvanjem u usta, odnosno francuskim poljupcem i to je to.
Rad u rudniku može započeti.



Ipak, moja cmoljava i prezira vrijedna, romantična duša zaista vjeruje u ljubav.
Vjeruje da se iz ljubavi stvaraju dobre stvari koje ostaju.
Vjeruje da je ljubav zaista jedini pravi i kvalitetan temelj za brak, ma koliko mi šutjeli o tome.
Jer ako je iz ljubavi, mora biti dobro.

Bez obzira koliko će potrajati.