KAKO SE POSTAJE ŠUPENDARA ILI NAJBOLJE JE TEK ISPRED NAS

Ne, ovo nije još jedna priča o Zlatku.
Iako u ovoj priči ima puno Zlatka, ovo je priča za sve moje prijateljice i o svim mojim prijateljicama koje prolaze krizu u osobnom životu.
A ako netko ipak misli da je ovo priča baš o Zlatku, neka uživa, jer ako je to priča o njemu, svakako je posljednja.

Prvo sam imala namjeru pisati o tome kako izgledaju ljeta u zreloj reproduktivnoj dobi.
A onda sam dobila zamolbu da pišem o šupendarstvu.
No, da.
Šupendara je moje drugo ime.

U nekom trenutku, netko od ekipe našao je u bespućima interneta, negdje na forumu.hr čini mi se, čitav jedan topic sa apsolutno genijalnim pričama o ženama i muškarcima koji su u naletu velike zaljubljenosti dozvolili da ih okolnosti pretvore u hrpu jada.
Hrpu jada koja podnosi da ih bolja jelte, polovica tretira kao govno, laže im u oči, vara ih čak to ni ne pokušavajući sakriti, a oni sve nešto znaju kako je on dobar u duši, kako ih zapravo jako voli i treba i podnos sva ta sranja i sve nešto bla bla bla.

Jednom rječju, šupendarstvo je kad se zaljubiš u đubre koje te s oproštenjem jebe u zdrav mozak samo zato što to može, a ti se smješkaš i uporno tražiš još.

Sjećam se kada sam to čitala, umirala sam od smijeha.
Priče su naprosto genijalne i napisane su sa toliko autoironije da čovjek naprosto mora uživati u tome.
Uostalom, svi smo mi bar jednom u životu bili šupendare, zar ne?

Šupendara možeš biti u svim vrstama odnosa, ali najčešće šupendare su u ljubavnim, preljubničkim i bračnim odnosima.


Teško mi je pisati o drugima, iako neke situacije znam dosta blisko.
Ipak mogu pisati o sebi.
Da, da.
I ja sam bila šupendara.

Ima već neko vrijeme da mi Zlatko ne znači apsolutno ništa kad su u pitanju neke ljubavne spike.
Kako sam se od njega udaljila prvo fizički, slijedilo je emocionalno udaljavanje.
Sa te distance sagledala sam naš odnos u novom svjetlu.
I zgrozila se.


On je tip muškarca kakvoga ja u normalnim okolnostima nikada ne bih pogledala dva puta.
Ne u smislu da ne bih primjetila da je zgodan.
On je zgodan.
I zgodan je.
I zgodan je.
I to je otprilike sve.

Onda je on krenuo iz nekih meni potpuno nepoznatih razloga u neku spiku sa mnom, i obirom na to da sam bila u jednoj baš teškoj fazi u životu i osjećala se vrlo usamljeno i napušteno, njegova je pažnja došla ko kec na desetku.
I ja sam se zaljubila.

U početku je sve bilo vrlo zabavno, lepršavo i idilično.
Onda je on počeo usred chata odlaziti bez riječi pozdrava. Prestao je odgovarati na poruke. Bilo mu je jako fora da ja njemu trebam poslati deset poruka da bi mi on onda napokon odgovorio.
Kad sam ga pozvala na tulum za rođendan, nije rekao "ne mogu doći, hvala na pozivu".
Nije odgovorio ništa.
Onako kao da ga nisam ni pozvala.
Naravno da mi nije ni čestitao rođendan.

Onda sam mu jednoga dana napisala pismo u kojem sam ga molila da me pusti da odem.
U kojem sam mu rekla da mi je do njega stalo i da ne mogu više ovako.
Molila ga da me oslobodi.
Da kaže da ne želi više ni jednu moju poruku.
Da me prestane gledati na način na koji me gleda.
Ili da se odluči da imamo nekakav odnos. Ne nužno ljubavnički.
Ali da znam da će mi odgovoriti kad mu nešto napišem.
Da će sjesti sa mnom na pivu.
Da možemo biti prijatelji.
Da će mi se javiti onda kada me se sjeti.
A ne da smo stalno u nekoj igri moći.
Kome je stalo više, tko će napisati više i tko će se javiti češće.
A tko će se češće praviti da nema pojma o čemu se tu radi.


Bilo je to pismo u kojem sam mu otvorila svoje srce i dok sam mu pisala plakala sam.
Mislila sam, on će to osjetiti.
Razumjeti će da ja patim.
I postupiti će kako treba.

I brat bratu, bilo je to jedno jako, jako lijepo pismo.

Nije mi odgovorio.
Ni jedno jedino slovo.

I kada smo se ponovo sreli pravio se kao da se ništa nije dogodilo. I dalje je kako je on to tako zgodno zvao "bacao udice" na koje sam se ja tako spremno lovila.
Fiksirao bi me onim svojim šarenim pogledom, sa smješkom u očima, svjestan da sam preslaba i da ću se uvijek vratiti.

Ali pitam te ja, kakva to osoba moraš biti da se hraniš nečijom patnjom?

A ja sam uporno čitavo vrijeme govorila sebi da je on zapravo duboko osjećajan tip. Samo to skriva.
Da ne bi bio povrijeđen.
A moje srce je dovoljno veliko i ja ću ga staviti pod njegove noge, tako da hoda po mekanom.
Ako padne da ga ne zaboli.
Nema veze što me tretira kao smeće.
Ja to mogu podnijeti u ime viših ciljeva.
U ime ljubavi.
Nalazila sam tisuću opravdanja i tobože logičnih ili totalno nelogičnih razloga za njegovo ponašanje.
To što ni jedan od njih nije držao vodu, meni nije bilo važno.
Ja sam sebe stalno uvjeravala kako je on zapravo dubok, osjećajan i inteligentan.
i da mu je stalo do mene.
Jer kako sam i sama jednom pisala u priči o Dobroj Vili, "kada se žena zaljubi, u njoj se otvori nepregledno more razumijevanja".

Kako je došlo do otriježnjenja ni sama ne znam.
Ali došlo je.

Iako me danas te zaljubljenosti pomalo sram pred vlastitom inteligencijom, ne mogu reći da se puno toga dobroga nije pokrenulo u meni zahvaljujući tome što sam se bila zaljubila u njega.
Jest.
Lagala bih kada bih tvrdila suprotno.


Ipak, iako najbolnija, šupendarstvo je možda najbolja stvar koja mi se u svemu tome dogodila.

Naučila sam da te može zadesiti šupendarstvo.
Da se možeš otrijezniti.
I preživjeti.


Naučila sam i neke druge važne stvari.

Usamljenost te čini lakom metom.
Treba biti oprezan.

Kada se osjećaš usamljeno i jadno i misliš da si zeznula sve što si mogla, ne boj se.
Svaka se stvar događa s nekim razlogom, čak i ako ti razlog nije odmah sasvim vidljiv.
Svako nas iskustvo gradi i oplemenjuje ako ga znamo gledati bez gorčine.

Ne postoji druga osoba koja će ispuniti prazninu koju osjećamo.
Oslonac za teške dane ne živi izvan nas.
Ako si složimo dobre temelje, prijatelji, muževi i ljubavnici mogu sačinjavati lijepu nadogradnju.
Ali ako se sve sruši, dobri temelji ostaju i možemo graditi ispočetka ako to želimo.

Usamljenost se ne dijeli nego umnožava.

Posjedujemo svu snagu koja nam treba.

Ipak, ne treba zatvarati srce.
Kao što se usamljenost umnožava, umnožava se i ljubav.

Ne treba se bojati i treba uvijek na umu imati jedno: najbolje stvari su tek ispred nas.