I tako ljeto je, nije prevruće, grad je prazan i odlučimo mi provesti jednu sasvim ugodnu obiteljsku večet u šetnji Gornjim gradom.
Operem ja Čovječuljka, natjeram ga da obuče neku oku ugodnu odjeću koja si paše bojama, operem sebe i obučem čistu haljinu.
Čak se malo i našminkam.
Imam viziju obitelji iz televizijske reklame.
Lijepi smo, mladi smo, čisti smo, modno smo usklađeni i uživamo jedni u drugima u ljetnom predvečerju.
Druga, ne manje važna vizija, su prženi krumpirići sa umakom od chillija.
I krenemo mi tako...
Prvi dio bio je gotovo idiličan.
Hodamo, držimo Čovječuljka za ruke, svaki sa svoje strane i smijemo se.
Ključna je stvar da je Suprug dobre volje i odmoran.
Odemo prvo na krumpiriće.
Pa sjednemo na pivo. Ja naručim Becks i Suprug smjerno slijedi moj primjer.
Onda on poželi još krumpirića i ja ga nagovaram da ode po još.
Pravim se da je to zato jer želim da mu bude ugodno sa punim trbuhom i da bude zadovoljan.
ALi zapravo želim da mi užica još jedan umak od chillija.
Jer pojela sam sav umak, a još imam krumpira.
Hebeš krumpire bez umaka.
Njemu to naravno uspjeva, jer on zna biti umiljat i šarmantan kada je to potrebno.
I tako dobiva tri umaka.
Dva za sebe i jedan ekstra za mene.
U toj fazi Čovječuljku je već dosta. Popeo se na stolicu, na susjedni stol, na suncobran, bubnja po limu i postavlja 100 pitanja u minuti.
Želi u šetnju.
Suprug uzima račun i vidim kako mu oči ispadaju.
Dvije pive i sok, 60 kuna.
"No, pa došli smo u grad" - velim mu ja.
"Vidim" - ispljune on sarkastično.
Odlučimo krenuti na Gornji grad.
Uspinjačom naravno.
Hodamo Ilicom i negdje na pola puta od prženih krumpirića do uspinjače Suprug me obavještava da ga boli slezena.
Od hodanja.
I tiho mi govori da bismo možda ipak mogli otići doma.
Ja znam da je to nešto što neće proći kod Čovječuljka, pa ipak nastavljamo dalje.
Vožnja uspinjačom je fora i priznajem da sam čak malo i uživala gledajući Zagreb odozgo.
To mi je drugi put u životu da sam se vozila uspinjačom. Prvi put je bilo prije sigurno 7-8 godina.
E kad smo se iskrcali, ugledamo teleskop. Naravno da čovječić želi gledati i ubacujemo 5 kuna.
Prenizak je i vidi samo crno nebo.
Suprug namješta teleskop i podiže dijete da bi dijete vidjelo svjetla grada.
NAkon minute govori mu da je vrijeme isteklo i da nema više kuna.
Ja naivno velim da nije i da može još gledati.
A onda shvatim da je to Suprug namjerno rekao da ne mora više držati dijete na rukama.
On ga uz bolan uzdah ponovo podiže.
Ja mu ga uzimam iz ruke, ali mali vrišti da ga ja ne mogu podići dovoljno visoko i da svejedno ništa ne vidi.
Uskoro teleskop klikne i hvala bogu gotovo je.
Idemo dalje po Štrosu i malo posluhnemo koncertić. Čovječuljak histerično cendra da mu se muzika ne sviđa, a Suprug se nervozno trza od zvukova jazza.
Idemo dalje i ja ugledam jedan jedini štand. Shopingholičarka u meni podiže glavu i ja kao magnetom privučena krećem u tom smjeru.
Suprug koji me već predobro poznaje predosjeća moje namjere i brzo mi kroz zube govori "Ne tamo, samo nemoj tamo". Ugledao je nekoga koga mu se ne pozdravlja.
Već je umoran od hodanja, dosta mu je grada i ljudi i on jedva čeka da krenemo doma.
Ipak hodamo i on pokazuje plinske svjetiljke, objašnjava svom sinu kako one rade, kako tu svaku večer dolazi čovjek koji ih pali, pokazuje nam mjesto na kojem je nekoć bio veliki akvarij i gledamo sve te, tako predivne stare kuće.
Gornji grad je zaista savršen i ja uvijek uživam šetati i gledajući prozore i balkone zamišljati svakakve romantične priče.
No ako se nevini promatrač odmakne od romantičnih priča i spusti pogled sa prozora na cestu, tom istom nevinom promatraču, naša opuštena šetnja kroz prazan ljetni grad, može ponekad izgledati kao mukotrpno probijanje kroz opasnu đunglu.
Suprug naime rado izvikuje kratka i jasna upozorenja, kako bi svoju obitelj zaštitio od zamki koje vrebaju na svakom koraku.
Tako ljudi koji hodaju iza nas mogu čuti: "Pazi staklo na podu!", ili "Oprezno, stepenice su puknute!" ili čak "Oprezno, suncobran!"
U jednome trenutku dok se spuštamo stepenicama, on me tjera napetim glasom da hodam čitavih nekoliko metara ispred njega i Čovječuljka.
Pojavila se naime opasnost da Čovječuljak nagazi na haljinu koja se vijori za mnom.
A sve zato što smo se prema autu odlučili spustiti duljim putem.
Naime, što?
Ja sam ugledala da Daily fresh ima sladolede.
Jako sam se fiksirala na to da prije odlaska kući želim sladoled.
Supruga to ne bi oduševilo.
Pa sam tobože nevino upitala Čovječuljka da li možda želi sladoled.
Znajući da će reći da želi.
A zna se, kad Čovječuljak nešto želi, nema rasprave.
I tako sam ja dobila svoj sladoled.
I idemo mi, a dijete sve nagađa kakvih okusa ima i što će si on uzeti.
Suprug je iscrpljen, bole ga noge, bole ga leđa, i već pomalo nervozno govori navijenom djetetu da bi ipak bilo najbolje da o okusima sladoleda razgovaramo kad vidimo čega uopće ima.
Istovremeno ga tegli jer mali je preumoran za hodanje, a i stalno tvrdi da ga noga vrlo jako boli jer ga je vrećica udarila kad je bacao smeće. Optimistično i sa nadom mu potiho sugerira: "Jel da bi sad malo ipak hodao?"
U trenutku kada dolazimo ispred frižidera shvaćamo da nema ni jednog okusa koji on želi.
Nagovaram ga uzme stracciatelu jer to je vanilija sa komadićima čokolade.
Ideja mu se dopada.
Ja uzimam mozart i lješnjak.
Nakon tri zalogaja, Čovječuljak nezadovoljno objavljuje da on to ne voli.
Ali moj lješnjak mu se sviđa.
Dajem mu svoj sladoled, velim mu da pojede do mozarta pa da mi vrati.
On ne shvaća baš točno što mu ja to govorim i kreće cijela rasprava o tome što točno treba napraviti, kako i koju kuglu sladoleda pojesti i kada točno da mi vrati moj sladoled i što će se točno u međuvremenu desiti sa njegovim sladoledom.
Suprugu je dosta svega, želi se samo dokopati auta i sjesti.
Odjednom ga čujem kako umorno i živčano protiskuje kroz zube "Dušo, liži i uživaj!!"
Ja se pitam zašto, za boga miloga, nisam jednostavno zvala nekoga od frendova i otišla na pivu solo, umjesto što sam odabrala obiteljsku idilu.
Doteperamo se jedva do auta, dijete smjestimo u sjedalicu i Suprug napokon spusti dupe na sjedalo.
Ali uzalud. Kičma ga toliko boli da ne uspjeva podignuti noge unutra.
Leži mi glavom u krilu i cerekamo se histerično.
Dijete već spava iscrpljeno.
Nekako se dovezemo do doma.
Sparkiramo u dvorištu, on posljednjim atomom snage prenese dijete u krevet. Ja sjednem za laptop, on ode u wc...... kad odjednom užasnuti krik dopre iz Čovječuljkove sobice.
Odjurim gore spremna na neki grozan scenarij.
On u krevetu plače i sav se trese.
Jedna od naših mačaka se uvukla gore i bila ispod njegovog kreveta.
Onako uspavanog i umornog ga je doslovno prestravila kad je zamijaukala ravno ispod njegove glave.
Zajedničkim snagama ga utješimo i potpuno prazni i iscrpljeni svalimo se u krevet.
Hvala bogu i to je gotovo.
Za ovu godinu smo odradili zajednički odlazak u grad.
Podsjetite me, zašto ono radije idemo van sa drugim ljudima, kad tako divno provodimo vrijeme zajedno?
:)))))))))))) Odličan!
OdgovoriIzbriši