Običan je ovo dan za čovječanstvo, ali neobičan za moj brak.
Jutro je počelo vrlo uobičajeno.
Ja sam se ustala, probudila dijete, spremila ga i odvela u vrtić.
Suprug je spavao.
Kada se ustao, pronašao me u mojoj omiljenoj pozi, sklupčanu na kauču sa laptopom u krilu i prvom kavom u ruci.
Ne sjećam se više oko čega, ali uspjeli smo se posvađati nakon nepunih deset minuta, koliko je njemu trebalo da si skuha i popije kavu.
Otišao je u studio, a ja sam se prisilila uloviti kućanskih poslova, koji mi iskreno govoreći, već izlaze na nos i zbog kojih mi svaki dan izgleda isto.
Ipak nekako kroz jutro, vraćao se svako malo k meni, i u jednoj od tih usputnih posjeta počeli smo zezanciju oko toga da bih ja sada rado malo nešto drugo.
Nekog novog muža koji je potpuno različit od njega.
A da ni djetetu ne bi škodilo da dobije neke drugačije muške utjecaje, manje svemirske, a više ovozemaljske.
"Možeš se razvesti od mene. Možeš otići s drugim, ja ću te čekati jer znam da nećeš moći bez mene i vratit ćeš se kad tad. Ja te volim toliko da sam spreman pustiti te." - reče on na to sasvim opušteno i ode dalje.
"Naravno, to je zato jer si samouvjereno đubre i misliš da me nitko drugi nikada ne bi ni pogledao!!" - tulim ja u suzama svoju dnevnu dozu samosažaljenja.
Dva sata kanije, kada sam uzela pauzu, skuhala si kavu i sjela pred laptop na terasi, evo ti njega ponovo.
Odmah me oprala nervoza zbog njegove sposobnosti da se pojavi i puni mi glavu nekim svojim pričama, onda kada ja želim biti sama.
Sjedne čovjek pored mene i pogleda me.
I nekako, gleda me i za promjenu, osjećam da me vidi.
"Dosta mi je svega. Imam potrebu danas ja odvesti dijete u muzičku školu." - izjavi čovjek ničim izazvan i opušetno se nasloni, izvaljen na suncu.
Ja malo zazujim od iznenađenja i odmah oprana osjećajem grižnje savjesti što preuzima moju obavezu, krenem kuhati pravo i potpuno Jelo.
On dođe zamnom, legne se na kauč i nekako mic po mic počnemo razgovarati o nama.
The Razgovor koji muškarci mrze valjda više od ičega na svijetu.
Sve možeš, ali za Boga miloga ne započinji The Razgovor.
I tako nakon jako dugo vremena u našem braku, doznam ja svašta.
Komplicirana sam (jesam), lako popizdim (istina je), samnom je teško razgovarati jer sve okrećem naopako (mogu prihvatiti kao točno), njemu je potrebno puno više nježnosti (to prihvaćam malo teže, jer on pri tom zapravo misli na ljubiĆastost, ali ok, mogu se potruditi), želi da provodimo više vremena kao obitelj KOD KUĆE (mrzim biti kod kuće) i želi da sam manje na internetu (OMG, kill me now!).
Ja njemu kažem sve što ja želim; seks na dnevnoj bazi (OMG, kill him now!), vikende u prirodi (može prihvatiti), da ponekad smisli neku zajedničku aktivnost koja bi usrećila MENE.....ok, moj popis je stao tu negdje otprilike.
Zapravo sam totalno nezahtjevna osoba, ma koliko mi šutjeli o tome :P
Objasnio mi je da smo mi svemirski povezani. Da između nas postoji razumijevanje i ljubav koje svakodnevne pizdarije ne mogu izbrisati ni za sto godina.
Ok, misli on, ljudi se udalje, ali ovo naše...nema šanse. On ZNA da je to TO.
"Povezani smo do kraja života." - svečano izjavljuje.
"Naravno da smo povezani do kraja života, glupane, imamo dijete." - odgovorim mu ja cinično.
"Nema to nikakve veze sa djetetom. Da Čovječuljak nikada nije ni postojao, ja bih mislio isto to." - uvjeren je on.
I onda mi je priznao da je poduzeo korake da pronađe ženu koja će nam pospremati i povremeno kuhati.
Želi stvoriti uvjete u kojima ću ja imati više vremena baviti se kreativnim radom i pokušati pronaći nešto što će me ispuniti.
On zna da mi je dosta toga da mi svaki dan izgleda isto i on razmišlja o tome.
A zna i to da je potrebno obaviti tisuću glupih dnevnih stvari koje izgledaju kao da ne postoje, a itekako ti odnesu vrijeme i energiju.
Ne, on nikada nije želio da ja budem njegov servis i tehnička podrška.
On me podržava u svemu što ja odlučim. On me voli jer sam ja ja.
I želi mi pomoći da se pronađem.
Svejedno mu je hoću li servirati ručak iz Mercatora, sendvič ili neću servirati ništa.
Naravno on voli kada mu serviram Jelo, ali njemu to nije toliko jako važno.
Važno mu je samo da mu ne skuham grah na dan koncerta. Sve drugo mu je u redu.
On zaista želi da ja budem sretna.
Zaljubio se u moj smijeh prije nego me vidio.
On želi da se ja uvijek smijem.
I spreman je napraviti što god je potrebno.
Uvjerio me da je ova godina samo jedan težak period u našim životima.
I zamolio me da još malo budem strpljiva.
Neće ovako biti zauvijek.
On je svjestan dijela tereta koji ja nosim, da bi on bio tamo gdje želi biti.
A ja sam čitavo vrijeme vjerovala da mu je važno samo da ima obitelj kao svojevrsnu bazu.
Da mu je važno samo ono što se događa u njegovoj glavi.
Da sam za njega neka sjenka u pozadini, koja je tu kako bi njegov život učinila jednostavnijim.
Da više uopće ne doživljava moje postojanje.
Mislila sam da je zaboravio zbog čega smo se nekoć zaljubili jedno u drugo.
Priznajem da sam se zamislila.
Ja sam sklona vjerovati da rad na odnosu ne postoji.
Mislim, ako moraš RADITI na odnosu, onda odnos nije svemirski.
Ako nije svemirski, baci ga u smeće, ne treba ti.
Lako je prepustiti se svojim brijama. Lako je misliti da si napravio dovoljno kompromisa i da je tebi teže. Ponekad treba razmisliti jesu li oni kompromisi koje si napravio, baš oni koje druga strana želi ili su ti kompromisi ipak oni koji su ti bili lakši za odabrati.
Istina je da razgovorom ljubav raste.
Istina je da možeš ponovo upoznati osobu s kojom živiš već dugo vremena i za koju misliš da o njoj znaš sve, samo zato jer joj pereš gaće i svakodnevno stavljaš Jelo na stol.
Ako se pomakneš i pogledaš iz novog kuta, vidjet ćeš nove stvari.
Ili ćeš barem ugledati stare stvari skrivene iza nečega što ti je do tada ometalo pogled.
Mjesec mi je u raku - rečenica je koja mog muža opisuje savršeno dobro za one koji se imalo bave horoskopom.
Treba puno nježnosti. To osobi moga temperamenta može ponekad biti jako naporno.
Osjetljiv je i lako se povuče. Ne svađa se.
Ja kad popizdim, to zna cijeli svijet.
Ali on je zaista senzibilan. Poznaje me jako dobro i prihvaća me.
Dobro hendla moje promjene raspoloženja i moju potrebu da nestajem s vremena na vrijeme.
I čitavo vrijeme me voli sa uvjerenjem da je to jedino pravo za njega.
Za nas.
Nedavno mi je jedan pametan čovjek rekao: "Možda se trebaš potruditi oko ovoga što imaš. Sigurno je to ono pravo. Čokolada je lijepa knjiga i lijepi film, ali i njoj će jednom prestati puhati u glavi."
Hoće li meni prestati puhati u glavi jedan dan?
Odgovor ne znam.
Ali znam da ću uživati dok traje zatišje.
Nema komentara:
Objavi komentar