I tako, u nedostatku fejsbučenja, vlastiti blog mi je pao pod klik neku večer.
Navikne se čovjek određeni dio vremena gljivariti pred ekranom, pa kad nema time linea da ti zuji pred očima posegneš i za zaboravljenim stvarima.
Čitajući blog unatrag, prošla sam slično iskustvo kao sa brisanjem facebook profila.
Naime, kada sam čula za novi poredak na facebooku, odmah sam naravno upala u paniku i odlučila obrisati gotovo sve sadržaje sa svog zida.
Kako sam krenula brisati, tako sam shvatila da sam prejebeno puno vremena provodila tamo.
Nije da to nisam znala i prije, ali kada shvatiš da ti treba nekoliko sati neprekidnog brisanja da bi obrisao samo mjesec dana, skužiš da si u debeloj banani.
Onda sam shvatila da nije greda ako mi sadržaji i ostanu.
Jer nije da nisam izložila jetru, bubrege i ostatak unutarnjih organa već prije, i tu na blogu.
Nemam što skrivati.
Nije me strah da će moji Patka Statusi isplivati na Googleu.
Google je ionako moj najbolji prijatelj. Što bih mu zamjerila ako me razotkrije u svom mom jadu?
Ali sam osjećala svejedno da mi nije po volji da mali Cukenbergovi čipovi i jednađbe sami, po nekom samo njima poznatom ključu biraju najbitnije trenutke mog života i slažu ih u timeline.
Jer odakle on zna što je meni bitno?
Kako on može od one sile slova, ponekog broja i nešto više linkova, raspoznati što mi se događalo i kako je moje srce reagiralo na to?
Kako može znati kojih sam noći tipkala sa suzama u očima i grčem u želucu?
Kako može znati kojih sam noći gledala u ekran nadajući se da je tamo negdje sa druge strane još neka budna duša s kojom ću podijeliti osjećaj samoće u kasni sat?
I kako može znati u kojim je rečenicama skriveno značenje putovalo do onih kojima su bile namijenjene?
Realno, ne može.
Ali....
Svi znamo da fejs zna sve.
Zato ga toliko i volimo.
Zato smo toliko navučeni.
On funkcionira po principu „pamti pa vrati“.
Misliš da je nešto iza tebe. Da si zaboravila.
I onda ti iskoči sa strane u obliku starog statusa.
Ili ti, dok nevino čitaš poruke, izbaci lice onoga kojeg ne želiš gledati.
Brišući jedan po jedan sve svoje sadržaje sa profila, prolazila sam polako fazu po fazu, ili krug po krug svog malog osobnog pakla.
Dobro, pretjerujem samo zato jer dobro zvuči.
Nije to bio nikakav pakao.
Fora je kad možeš vidjeti sva svoja raspoloženja, prisjetiti se odakle je potekla neka zajebancija koja je sad toliko uvriježena i korijena joj se nitko ne sjeća, prisjetiti se svih sitnica koje su te veselile i rastuživale i ljudi koji su u nekoj fazi bili uz tebe intenzivno pa onda otplahutali u nekom svom smjeru.
I sve to vidiš lajnu po lajnu ispisano na ekranu crno na bijelo.
Ima raznih vrsta fejsbukera.
Ja sam od onih koji dijele svaku misao.
Čije pjesme imaju neko značenje.
Koji svaki trenutak moraju obilježiti fotkom uploadanom sa mobitela.
Ja sam od onih koji ne pišu šifre.
Koji iskreno poseru sve što im padne na pamet.
Koji zbog toga ponekad djeluju patetično i jadno.
Jer ako si puno na fejsu – nemaš život.
Jer ako dijeliš svaku svoju misao – dosadan si i da...nemaš život.
Jebiga ja onda zaista nemam život.
Jer ja dijelim svaku svoju misao.
Otvoreno i slobodno.
Obožavam taj osjećaj da mogu neprekindo komunicirati sa cijelim svijetom.
Ok, mojim svijetom.
Nemam potrebu ostavljati statuse u obliku nekih cool šifri da bi raja mislila da se događa nešto toliko nenadjebivo da nije pojmljivo umu običnog smtrnika koji živi obični život.
Moj profil nije dizajniran.
On je skup misli i raspoloženja, nekad sivih, češće šarenih.
Zbrčkan je i pretrpan mislima baš onako kakva sam i ja.
Iskren je, baš onako kakva sam i ja.
Progovara i onda kad bi trebao biti tiho – baš onako kao i ja.
Moj je profil na fejsu bio prava pravcata preslika mene.
I brisati ga, nije bilo lako.
Raditi inventuru života idući redak po redak može biti bolno.
I može ti vratiti stvari za koje si mislila da su iza tebe.
Ali u životu samo mijena stalna jest.
Nema više tuluma na fejsu do tri ujutro.
Zafrkancije su poprimile preteško značenje i nisu više lepršava razbibriga.
Neki od nas su odrasli i uozbiljili se.
Neki su trudni i spavaju 18 sati dnevno.
Neki su prezaposleni i ne da im se.
A neki su i dalje u šumi.
Bez semafora.
Samo mijena stalna jest.
Mi smo drugi od onih koji smo bili.
I drugi su drugi od onih koji su bili.
Zato sam ipak bez žaljenja ubila svoj facebook profil.
Vrijeme je za nešto novo.
Imam potrebu za praznim listom papira na kojemu ću od početka ispisivati neke nove linije i oblike.
Istina je da prošlost ne možeš izbrisati.
Prošla iskustva su ono što nas čini ljudima koji smo danas.
Ne sramim se svojih riječi, napisanih ni izgovorenih.
Sve su bile iskrene i iz srca.
Ne žalim ni zbog čega što je bilo.
Da idem sve ispočetka, vjerovatno bih željela neke stvari napraviti drugačije.
Volim misliti da bih bila opreznija, suzdržanija i odmjerenija.
Pametnija.
Sa više ukusa i stila.
Ali prava je istina da bi sve bilo isto.
U svakom trenutku postojanja, ja sam ja na najjače.
Zbrčkana i pretpana mislima.
Glasna i kad bih trebala biti tiho.
Iskrena.
Dobro je što prošlost ne možeš izbrisati.
Ali je još bolje što je možeš ostaviti tamo gdje joj je i mjesto.
U prošlosti.
I na čistom bijelom papiru početi crtati još življim i šarenijim bojama.
Nema komentara:
Objavi komentar