Dugo već želim pisati.
A nekako ne mogu.
Onda sam jučer zgotovila čitanje te knjige u kojoj ženskica ulovi zaručnika spuštenih gaća na nekoj curi (tu sam htjela napisati fufi, ali prečesto mi je život pokazao kako se lako naći u ulozi fufe, a sve iz nekih plemenitih osjećaja, pa sam se suzdržala), u vlastitom autu na vjenčanju najbolje frendice. Koja je znala za sve to. I nije joj rekla.
Pa je ona spakovala čiste gaće i otišla u New York, dobila posao da piše blog za internet izdanje nekog poznatog časopisa, postala mršava i lijepa, zaljubila se u rokera i živjela sretno do prvog ugla iza kojeg ju čitatelji više nisu mogli vidjeti.
Chick lit, ali to je potpuno nebitno.
Bitno je to što se ona u svemu tome ševila sa dva frajera paralelno i pisala o tome.
A to su naravno svi čitali. Uključujući njih dvojicu.
Pa sam skužila da zapravo imam paniku od pisanja jer se bojim tko će to sve čitati.
Ne zato jer se ševim sa dvojicom paralelno.
Zapravo jedva da se ikad ševim i s onim jednim s kojim me vezuje ugovor.
Ali ja na žalost nisam politički ni ekološki aktivist. Nisam posebno učena da bih pisala znanstveni ili prehrambeni blog (doduše mogla bih pisati o kuhanju ako već ne o nutricionizmu).
Prekomotna sam za modu, pa ne mogu pisati ni modni blog.
Meni preostaje da pretačem iz šupljega u prazno o onome što vidim oko sebe.
O onome što se na unutarnjoj razini događa meni.
Prosipati svoju utrobu, nije uvijek lagano, ali je relativno bezazleno.
Ali prosipati tuđu nekako mi se ne čini ok.
A opet, upravo gledajući i proživljavajući kroz razgovor sudbine drugih, otvaraju mi se mnoga unutarnja vrata iza kojih čuče spoznaje.
Mislim si tako već neko dulje vrijeme kako su brakovi nevjerovatno otporne zvijeri.
Možeš ih gaziti, uskratiti im hranu i vodu, tući ih i gušiti, a nemani uvijek nekako podignu glavu.
Prežive zanemarivanje, svađe, mržnju, razlike u poimanju odgoja djeteta i poimanju svijeta uopće, prežive nevjere i zaljubljivanja.
Što je to što jedan brak ne može preživjeti?
Ostajemo li vezani zato jer smo prelijeni napraviti nešto po tom pitanju?
Ili zato jer se bojimo da će nešto drugo biti lošije? Ili još gore, da će biti isto?
Radile smo nedavno, mi frendice, popis osobina koje treba imati muškarac da bi s njim bile sretne.
Vjerujte mi, našlo se tu svega.
Jedna od meni osobno najduhovitijih napisanih je "da je neoženjen" i "da poštuje moj čizma fetiš (i podupire nadasve, novim parom, tu i tamo)".
Bilo ih je koji su na otprilike svakoj trećoj točci pisale "da voli seks".
Nisam ja, kunem se.
Ideja je pokupljena sa neke radionice. Fora je da mora biti dvadeset osobina jer se u prvih deset najčešće nabrajaju opće osobine kao što su "zgodan i bogat". Tek u drugih deset na vidjelo izlazi ono što nam je zaista dubinski bitno.
Bila sam apsolutno sigurna u to da ne postoji toliko puno osobina koje bi netko mogao imati, a kamoli da bi meni bile bitne.
Jednom kad sam počela pisati, nisam se mogla zaustaviti.
Svoj popis prenosim u cijelosti..
1. duhovit
2. inteligentan
3. društven
4. umjetnički tip
4. sa dovoljno velikim primanjima
5. ima cijenjenu karijeru koja ga zaokuplja, ali mu ostavlja dovoljno vremena za mene
6. voli djecu i želi ih imati troje
7. ima ukusa za odijevanje
8. galantan je
9. nije pretjerano rastrošan
10. dobar vozač
11. smiren
12. samouvjeren
13. strastven
14. čvrst mentalno i psihološki
15. voli prirodu
16. voli životinje
17. zna i voli kuhati
18. voli eksperimentirati (jelo, seks, adrenalinski sportovi, vožnja aviona, bilo šta ili sve) ili da se barem eksperimentiranja ne boji
19. voli gledati serije i jesti pizzu na kauču - istovremeno
20. načitan ili ne mora biti baš načitan, ali da se vidi da je ponešto pročitao u životu
21. uredan, čist i mirišljav
22. životno iskusan, ali ne traumatiziran
23. mrvicu emocionalno sjeban i težak (ali ne toliko da mi zakomplicira život, već tek toliko da bude dovoljno zanimljiv)
25. nije militantan ni po jednom pitanju
26. otvoren je i spreman prihvatiti svaku vrstu različitostičiti
Realno, imaju li naši životni partneri te osobine?
Imaju li uopće i dio tih osobina?
Da li je ijedan naš seksualni ili ljubavni partner u životu imao i pola tih osobina?
I najvažnije od svih pitanja; postoji li muškarac koji posjeduje te osobine, a ako i postoji posjedujemo li mi osobine sa njegovog popisa?
Da li je moguće pronaći frajera koji zadovoljava deset od zadanih dvadeset točaka?
I koje bismo točke u tom slučaju odabrali?
Jel bitnije da voli seks ili da ima dovoljno novaca?
U šta smo gledali kad smo potpisivali "dok nas smrt ne rastavi" ugovor. U pimpek ili u novčanik?
U budućnost u kojoj smo se bojali ostati sami jer su se svi ostali već sparilli? U trudnički trbuh i viziju samohranog roditeljstva?
Ili smo gledali u oči onoga koji je stajao pred nama i vjerovali da je to u tom trenutku savršena osoba za nas?
Iskreno, dugo, dugo sam vjerovala da postoji savršena osoba za svakoga od nas. I da kad ju sretnemo da ćemo naprosto znati.
A nakon toga sve će biti savršeno lako samo po sebi. Jer tako bude sa osobom koja je savršena za nas.
I kad sam upoznala Supruga, znala sam da je on savršen za mene.
Opčinila me spoznaja da me on voli zbog onoga što ja jesam, a ne unatoč tome.
Iako on nije zadovoljavao puno toga sa mog popisa. Nije bio čak ni neoženjen.
Nitko nije spominjao ni djecu. Ponajmanje ja.
Djeca su za mene bila nešto što se događa drugima jer ne znaju čemu služi kontracepcija.
Tada naravno nisam ni imala popis.
Danas, osim što imam popis, imam i spoznaju da je savršena osoba za nas uvijek netko drugi ovisno o tome tko smo u tom zadanom trenutku mi.
Jer mijenjamo se. A mijenja se i onaj s kim dijelimo stol, krevet i ogovornosti.
Nekoć bih otišla na kraj svijeta zbog ljubavi, sa 20 kuna u džepu.
Danas?
Danas itekako mislim o novcu jer sam probala hipoteku i račune, plaćanje vrtića i školskih potrepština, jer sam više puta doživjela da mi isključe struju i grijanje, da ostanem bez interneta i telefona i da kuham ručkove koji ne smiju koštati više od 30 kuna, a moraju zadovoljiti sve potrebe jedne obitelji.
I može se. Nije da se ne može.
Ja to mogu.
Ali ako slažem popis stvari koje su mi potrebne da bih baš bila sretna, da; novac je definitivno pri vrhu popisa.
Jer puno se lakše posvađati kad ti je isključena struja, nego kad sjediš u fensi restoranu i cuclaš kamenice.
To nas dovodi do još jedne točke.
Hrana.
Ja obožavam kuhati i volim muškarce koji jedu.
Uvijek mi je bilo milo eksperimentirati sa hranom.
Volim skuhati nešto novo i fino postaviti stol. Ali potpuno jednako volim ispeči pizzu i klopati ju na kauču gledajući film ili seriju.
Po mom iskustvu, ono što stvara bliskost su zajednički doživljaji i rituali.
Sjećam se na primjer, kada sam prekinula sa bivšim, najviše od svega mi je nedostajalo to što smo voljeli provoditi večeri gledajući serije i klopajući pizzu, a nakon nje sladoled. Imali smo dva kauča. Ja kraći jer sam voljela ležati na leđima sa podignutim nogama, a on dulji jer je visok i volio je ležati na boku sa glavom oslonjenom na ruku.
Gluposti, ali ja ih jako dobro pamtim i dan danas kad je to prošlost daleka ko paleozoik, a moji osjećaji prema njemu bratski, da bratskiji ne mogu biti.
Sjećam se još i da smo se za vrijeme trajanja reklama natjecali tko će prije do wc-a na pišanje. Bili su to tek začeci komercijalnih televizija i reklame nisu trajale ni blizu ovoliko dugo kao što traju danas.
Prije sam mislila da je jedinstvo duše i intelekta jedino što je bitno da veza bude uspješna.
Svemir.
Danas više ne mislim tako.
Naprosto, u raznim životnim fazama, različite smo osobe. I različite nam osobe trebaju da bi bili sretni.
Zaljubiš se, živiš zajedno, dođeš do točke kad shvatiš da ste se razvili u totalno različitim smjerovima. Ne bi nam trebalo biti žao otići dalje.
A ipak, loši brakovi opstaju.
Brakovi koji su preživjeli mržnju, svađanje, nevjere, zaljubljivanja.
Brakovi koji su toliko puta već bili na izdisaju, a evo, još uvijek su tu.
Sa istim problemima skrivenim ispod površine.
Zašto i dalje ostajemo?
Jer se bojimo?
Jer ne znamo za bolje?
Jer i dalje volimo? Volimo li?
Zašto ne bi mogli probati ponovo izgraditi nešto sasvim novo?
Stvoriti nove rituale sa novim osobama?
Može li još jedna prilika spasiti ono što je mrtvo? Može li još jedno dijete ponovo spojiti dvoje ljudi ili će samo još jače ukazati na sve ono što ne valja?
Ako živimo kao cimeri, a čeznemo za nečim drugim, zašto naprosto ne odemo?
Možda nas tamo negdje ne čeka osoba koja zadovoljava svih dvadeset stvari sa popisa.
Možda ih ne zadovoljava ni nekoliko.
Na kraju dana mislim da se sve svede na onaj kauč i na zagrljaj.
Ako bih morala izdvojiti neku osobinu sa svog popisa, odabrala bih samo jednu koju nisam ni napisala; mogla bih biti sretna samo s muškarcem koji će me željeti primiti za ruku i prste ispreplesti sa mojima.
Dobro, i zaista mora biti inteligentan i duhovit.
I imati dobru plaću :)
Nema komentara:
Objavi komentar