KRUGOVI

Danas je za mene jedan od onih sretnih dana kada sve sjedne na svoje mjesto.
Kada se krug zatvori.


Sjećate se priče o teretani i bjelančevinama i ugljikohidratima?
E pa shvatila sam da ja ne mogu bez ugljikohidrata.
Ali ne, nisam odustala od teretane.


Kako bi se reklo, volim sve što vole mladi i nisam sklona mučiti se odricanjem od bilo čega što me veseli.
Volim okuse, mirise, teksture i ne, nikada neću prestati piti pivu ili votku. Pušim relativno umjereno pa teško da ću prestati i pušiti.
Nisam baš neki materijal za zdravi život.
Ovisna sam o slatkišima i obožavam ljuti kebab.

Ipak eto, kada sam u nekom trenutku shvatila da je vrijeme da se pokrenem, počela sam sa vježbanjem.
U početku mi je bilo jako teško, nije mi se dalo, pitala sam se čemu sva ta muka iz dana u dan.
I još umjesto da se čovjek nakon treninga nagradi, dozvoljeno mu je pojesti komad suhog pilećeg mesa.
I nekoliko listova salate.

S vremenom to vježbanje, koliko god čudno zvučalo, uvuklo mi se pod kožu.

Postoje stvari koje sam oduvijek željela, a nikad ih nisam probala.
Skakanje padobranom ubraja se u njih.
Mislim na pravo skakanje, ne ono emocionalno kojem sam toliko sklona.

U te stvari ubraja se i rolanje, snowboardanje, trčanje ranim jutrom i odlazak biciklom u grad.
Stvari koje traže nekakv fizički angažman i koliku toliku razinu fizičke spremnosti.


U svojim mlađim danima, zaokupljena nekim drugim stvarima uvijek sam vjerovala kako su te neke stvari tek ispred mene i kako ću itekako imati vremena isprobati sve što želim i nekim čudom se transformirati u ženu iz svojih vizija.
Onako, u srcu, ja sam bila ta.
Trčala sam ujutro, hranila sam se zdravo, izazivala sam navale adrenalina na svaki mogući način.

Izvana, ja sam bila nešto potpuno drugo.
Jela sam previše i većina toga je bila nezdrava. Kretala sam se premalo iako sam si svaki dan obećavala da budem sutra počela vježbati.
I bivala sam sve nesretnija.

Čuda postoje, ali samo ako vjerujemo u njih.
Ja sam u nekom trenutku svog života prestala vjerovati u sebe i iz lijepe perspektivne djevojke sam se pretvorila u dokonu ženu sa popriličnim viškom kilograma i sa popriličnim manjkom vjere u to da je život igra u kojoj treba uživati.

Olako sam prihvatila takvo stanje uma da mi se život sastoji od dnevnih dosadnih obaveza i umjesto da je to postalo nešto što se odrađuje putem, za mene je to postalo centar svega.
Stalno sam mislila da nemam vremena za rad koji me veseli, da nemam vremena za aktivnosti koje me vesele i prestala sam se radovati onome što je ispred mene.
Jer mi se činilo da tamo naprijed nema ničega vrijednog veselja.

Onda se dogodilo nešto.
Dogodio se netko.

Začuđeno i sa strahom počela sam osjećati da se u meni nešto budi.
Tamo naprijed gledala me, ona stara ja. Ona koja je trčala i smijala se.
Naravno da sam se prestravila.
Ta neka ja, imala je očekivanja.
Ja se užasavam očekivanja.
Uvijek se bojim da ih neću uspjeti ispuniti.


Ali ako imam nekoga tko će vjerovati u mene, sposobna sam pregaziti mora i pustinje.
Nemam samodisciplinu i ustrajnost, svega se zasitim brzo, i iskreno puno toga mi se baš i ne da.
Trebam nekoga da pucketa bičem.
Ali ne samo da pucketa bičem.
Taj netko mora me i voljeti.


U svakom slučaju, u meni se pokrenulo to nešto.
Opet sam počela vjerovati u čuda.
Prvo sam se navikavala na pomisao da zaista mogu sve što hoću. Da to ovisi samo o meni.
Morala sam se svakoga dana podsjećati na to.
Ponavljati uporno umu, ono što je srce znalo odavno.

Shvatila sam da život ide, a da ga ja iz nekog sasvim nepoznatog razloga, samo gledam kako prolazi i čekam.

Malim koracima krenula sam u svijet.

Lažem.

Bacila sam se naglavačke kako ja to i uvijek radim.

Ponovo sam se počela smijati.
Počela sam i plakati.
Ali to nije bio onaj prigušeni jecaj.
Kada sam plakala, ridala sam na sav glas.
Kada sam se smijala, od smijeha su pucali prozori.
Bila sam gladna postojanja.

Osim što sam počela vježbati, počela sam i pisati.
I shvatila da nikada ništa tako lagano nije izlazilo iz mene.

Istina, oduvijek sam obožavala pisanu riječ, progutala pravo more knjiga, usnivala i budila se sa pisanom riječi, bilo u prozi, bilo u stihu.

Suprug mi je, ne jednom, rekao da se u mene zaljubio preko mojih pisama koje smo izmjenjivali u prvim mjesecima kada smo bili razdvojeni.

Ali to je bilo nešto drugo. Nešto intimno i samo naše.
U tom razdoblju napisala sam svoju prvu i posljednju pjesmu.
Dobro, bila je to više haiku crtica, ali who cares.

Iako nikada nisam napisala ništa što bi pročitali i neki drugi ljudi, oduvijek sam u sebi vodila monologe.
Sve svoje misli uobličavala sam u tekstove.
Ali samo u svojoj glavi.

U tom jednom trenutku, gonjena količinom emocija koje su se nakupile u meni, shvatila sam da mogu početi pisati blog.
Da mogu pustiti sve svoje misli da žive svoj samostalni život.
Ali nisam znala da će mi to donijeti takvo ispunjenje.

Dogodilo se jako puno toga, a nije se dogodilo ništa posebno.
Ako bih željela prepričati priču, u njoj ne bi bilo radnje.

Ipak, bila sam pozvana na unutarnje putovanje i odazvala sam se.
Bilo je trenutaka kada sam se opirala.
Odustajala.
Inatila.
Željela više.
Pokušavala ubrzati proces kako bih dokazala da sam u pravu.

Ipak bilo je jače od mene.

I promijenilo me.
Vratilo me sebi.


Shvatila sam da je u redu raditi ono što te ispunja, jer ako radiš ono što te ispunja, svemir će pronaći načina da te nekako nagradi.
Život je opet postao igra u kojoj se uživa svaki dan.
I shvatila sam da mi je za igru potrebno tijelo koje to može pratiti.

Pročitala sam sinoć rečenicu da je naša obaveza da budemo sretni, jer ako smo sretni sreću donosimo i drugima.
Oni drugi sretni, sreću donose trećima, i tako zatvaramo ljude u krug sreće.


Moje tijelo više nije tijelo dvadesetogodišnjakinje.
I ja nikada neću biti žena sa naslovnice šarenog časopisa.
Nikada neću stati u konfekcijski broj 38.
Ali danas opet volim svoje tijelo.

Za mene, moje tijelo više nije mrska ljuska koje sputava moj duh.
Vježbajući, shvatila sam koliko je malo potrebno da imam više energije.
Da se odvažim na stvari o kojima bih prije samo nekoliko mjeseci jedva i sanjarila.
Da je tijelo kućica za dušu koja želi biti sretna, i da ono zaslužuje da se brinem o njemu.
I da će mi tijelo to i vratiti.

Već neko vrijeme znam da su najbolje stvari tek ispred mene.
I da ih ovoga puta neću gledati kako prolaze, udobno uvaljena u kauč.

Naučila sam da mogu živjeti bez čokolade.
Dobro, naučila sam da mogu živjeti bez čokolade nekoliko dana u tjednu.
Ali naučila sam i da ako si uporan, od vježbe sa drvenim štapom možeš doći do vježbe sa utezima.
Da čovjek, gle čuda, može potrčati uz stepenice.
I da u nekom trenutku može obući hlače za broj manje.

Naučila sam da je istina da dobre stvari dozivaju još bolje stvari.
I naučila sam da je najljepše kada imaš ljude koji te vole i koji to dijele s tobom.

Možda nikada neću biti žena sa karijerom.
I nikada se neću odreći pive i kebaba. Ni cigareta.
A sasvim sigurno se nikada neću odreći čokolade.
I ne, nikada neću izgledati kao žene sa naslovnice šarenog časopisa.


Ali zauvijek ću se truditi da više nikada ne prestanem biti JA.