KAKO SAM SE ZALJUBILA ILI LJETO NA ASFALTU

Danas mi se otvorio svemir.
Dogodila mi se ljubav na prvi pogled.
Po prvi put u svom životu okupala sam se u rijeci.
I totalno, duboko se zaljubila.


Prošle godine u ovo vrijeme spremali smo se na put u Amsterdam.
Suprug i ja sami.
Prvi put odvojeni od djeteta na pet dana.
Odmah nakon puta u Amsterdam čekala nas je unajmljena kuća na Silbi.
Na čitavih dvadeset dana. Nakon toga produžetak na Šoltu. Kuća na još petnaest dana.


Rodila sam se i odrasla sam na moru.
Živjela sam tu i tamo, ali sam obavezno ljeti bila bar dva mjeseca na moru. Kad sam rodila Čovječuljka otišli smo godinu dana živjeti na more.
Život bez mora za mene je oduvijek bio nezamisliv.
Mogla bih slobodno reći da u mojim žilama teče pola krv, a pola more.
Za mene jedino uopće vrijedno kupanja bilo je jedino i isključivo more.


Ove godine financijska situacija je objavila rat i zlobno nam se nacerila u lice sa objavom da ovo ljeto nema ljetovanja. Osobito ne dugačkog ljetovanja.
Našu kuću smo prodali i od prošle godine, ljetovanje je nešto što treba platiti. Dobro, ima čovjek dosta velike troškove i kada ima svoju kuću na moru, ali ovako osim svega treba platiti još i spavanje. Što uopće nije jeftino.

Ok, imam mamu koja živi u Splitu.
Ali za mene, Split nije baš kao da ideš na more.
To je grad.
Ako se mene pita, ljetovanje je ljetovanje samo ako je na otoku.


I tako sam ja shvatila sva skršena i depresivna da ovo ljeta nema ljetovanja. Uzalud je Suprug govorio da je to normalno, da je situacija teška, da mi nismo jedini kojima su se zvijezde tako poklopile ove godine.
Mene to ne zanima, cendrala sam ja.
Ja hoću na more.
Šta da radim tu po ovim vrućinama.
Djetetu će biti dosadno.

Onda sam počela zamišljati razne scenarije.
Npr, od kada je jedna moja prijateljica ljetovala u Julijskim alpama i od kada sam vidjela te slike, ne mogu izbaciti iz glave zamisao da odemo i mi.
Ta priroda, to je nešto najsavršenije što su moje oči vidjele. Ta kristalna voda, te zelene šume…savršeno nešto.
Predložila sam Suprugu da nabavimo šatore i svu pripadajuću opremu i otputimo se u takvu avanturu.
Naposlijetku Čovječuljak je već dovoljno velik za tako nešto.
Suprug me pogledao ispod oka, onako sa strane i rekao mi: „Nema problema, posudit ćemo šator i jednu noć kampirati u voćnjaku. To ti je isto. Osim što nema vukova i medvjeda. Svega ostaloga ima. Probudit će te ptice u 4 ujutro, bube će gmizati po tebi, nečeš imati wc. Isprobat ćeš sve, a pri tom nećemo potrošiti 5000 eura za put i opremu.“

Stvar je u tome da moj muž misli da sam ja više žena za hotel sa pet zvijezdica. Da mi trebaju deset centimetara debeli sagovi i kupatilo sa dizajnerskim sanitarijama u kojem se dijele loccitane kupke i šampončići.
Ne zato jer misli da ima otmjenu ženu.
On naprosto misli da sam lijena i razmažena.

Ok, nije to netočno.
Ali kao i u nekim drugim stvarima, ja sam tu naprosto podvojena ličnost.
Istina je da volim fine i skupe stvari, hotele u kojima je sve novo i posh, u kojima su tuševi hans grohe, zidovi od debelog crnog stakla, sobarice drage i nasmiješene i nije im bed svaki dan pokupiti kofer legića rasut po cijeloj sobi.

Volim kad se doručak poslužuje do kasno i ima izbor za vegetarijance i mesojede, tek ispečeni kruh i prhke kroasane, kad je minibar pun fine cuge i dobrih grickalica.
Volim hotele koji imaju spa centar u kojem postoje svakakve zamislive vrste masaža i ostalih opuštajućih tretmana i bar tri vrste bazena.
I volim kad imam para da si takve stvari priuštim.

Ali istovremeno ja jako volim biti u direktnom dodiru sa prirodom.
Volim ležati na travi.
Proklinjem ideju penjanja na i najmanje brdašce, ali kad se jednom popnem sretnija sam nego da sam odsjela u Four Seasons hotelu.

Dobro, to nije baš u potpunosti točno, ali you know what I mean.

Neke od najboljih trenutaka u životu provela sam spavajući na podu na gotovo napuštenom otoku, sa hrpom ljudi s kojima sam dijelila poljski wc i prala kosu sa lončićem vode iz bunara.

Nije mi dovoljno otići planinariti po trgu i piti kavu u pletenoj fotelji.
Ponekad se zaista zaželim pomučiti i u teškom znoju lica svoga doći do točke savršene nedirnute prirode s kojom ću se potpuno stopiti u jedno postojanje.

To što ću putem psovati i proklinjati, pa…..to je mala cijena za takav osjećaj u konačnici.

Problem je u tome što mi Suprug ne vjeruje. A i zaista nije ljubitelj planinarenja. Ni hodanja.
Zapravo bilo kakve iole ozbiljnije fizičke aktivnosti.
On voli kafić na plaži.
More temperature 26 stupnjeva.
Ležaljku.
Suncobran.
I ledenu pivu u neko doba dana.

A ja imam crva u dupetu koji mi govori da bismo trebali biti aktivniji.

Ovog ljeta prilike su nas natjerale da napokon probamo nešto novo.
Vikend je moje naomraženije doba tjedna.
A stigle su i nepodnošljive vrućine.
Zato sam od ranog jutra počela sa pritiscima da bismo danas napokon trebali pronaći neku vodu u kojoj se možemo okupati.

Uvjet je bio da nije daleko, da se ne potroši previše benzina. Da je prirodno i čisto.
I da se ne plaća upad.

Dobili smo savjet da odemo na Mrežnicu.

Suprug je prvo jako dugo proučavao Internet.
Onda je krenuo malo napuniti bateriju u svom Garminu.
U jednom autu, jer je u onom kojim smo trebali ići nekako razbio upaljač pa se u njemu ne može uključiti navigacija.
Dok se sprava punila energijom, otišao je na kompjuter u svoj studio za svaki slučaj isprintati kartu da je imamo i u papirnatom obliku.
Čovječuljak je bio ekstremno uzbuđen jer su mu te pripreme stvarale dojam kao da ćemo evo, za sat vremena poletjeti na Mjesec.

To mi je sve bilo smiješno, osobito zato jer moj muž ima kompas u glavi i vozili smo se posvuda po svijetu i uvijek je pronašao put i nikada se u ovih osam godina nismo nigdje izgubili.

Ali on voli imati situaciju pod kontrolom.

Ja pak volim sjesti u auto i otići.
Pa šta bude.
Možda ne dođem uvijek na cilj.
Ali to znači da sam putem pronašla nešto još bolje.

Sjećam se tako kada sam upoznala sog muža, sjedili smo na kavi i razgovarali i ja sam mu pričala kako frendice i ja na jesen selimo u Zagreb. On je pitao gdje ćemo živjeti.
Ja sam mu rekla da nemam pojma, pronači ću već nešto kad dođem tamo.
Rekao je da onda sigurno imamo posao koji nas čeka.
Pogledala sam ga začuđeno i rekla, naravno da nemamo, odakle nam posao.
Pa od čega mislite živjeti, pitao me on.
Nemam pojma, o tome ću razmišljati kad bude, rekla sam mu ja.


Uglavnom, mi smo se tako u neko doba dana, već je bilo blizu dvanaest, otputili na Mrežnicu.
Put je prošao bez problema, vidjeli smo nekoliko divnih gnijezda u kojima su bile velike rode i bebe rode.
Čovječuljak je bio jako sretan.

Uz nešto proklinjanja i nervoze, Suprug je parkirao auto i pokrio ga veeeelikom plahtom koju je uzeo od doma. Nije želio da auto bude vruć kad se budemo vraćali.
On uvijek misli na takve stvari.
Mene to nervira, jer mi se ne da gubiti vrijeme na neke tamo procedure zbog nečega što će biti tko zna kad.
Ali uvijek budem zahvalna što je takav, jer trenutak povratka svakako dođe i lijepo je sjesti u auto ugodne temperature.

Čim smo se spustili na rijeku, ja sam se oduševila.
Kao prvo ogromna stabla stvaraju onaj savršeni hlad u kojem ti ne trebaju čak ni naočale za sunce.
Travica je svježa i savršena da na nju staviš dekicu.

Dođi sa dekicom na plažu na moru pa da vidiš kako će te ljudi gledati!

Ok, sama voda nije izgledala baš privlačno.
Dovraga, smeđe je boje!!
Ipak, nešto dalje, veselo su hučali slapići.

Prvi dodir vode, smrznuo mi je krv u žilama.
Voda je toliko ledena da doslovno treba čekati da ti organizam prijeđe u stanje hibernacije.
Kad to jednom postigneš, možeš se kupati satima.

Inače, temperatura vode je idealna za ohladiti paketić pive, što su neki pametno i iskoristili.

Čovječuljak je htio na Hlapiće, kako ih je on nazvao, pa smo probali i to.

Voda je tamo upravo savršena, ledena i prozirna.
Sjediš pod onim slapom, voda te masira bolje od i jednog jacuzzija i iako je oko tebe puno ljudi, čini ti se da si sam jer hučanje vode potpuno isključuje sve ostale zvukove.

Nirvana.

Od hladnoće, koža ti je crvena i sve te bocka.
Nije to samo osvježavajuće.
Osječaš se potpuno preporođeno.
Novo.
Čisto.


Vrtim u glavi film o ljetovnaju.
Sjetm se pakiranja. Tovarenja u auto svih onih stvari bez kojih kao ne možeš. Odjeće. Deset pari samo svojih cipela bez kojih ne možeš. Tri tone igračaka. Slikovnica. Hrane koje na moru nema za kupiti. Rajngli bez kojih kao ne možeš skuhati obrok.

Putovanja koje nerijetko traje i dvanaest sati kad uračunaš čekanje u redu za trajekt.
Psa koji toliko dahće čitavim putem da se bojiš da će izdahnuti tamo iza. Dijete koje se rastapa od vrućine a na malo jaču klimu kašlje kao astmatičar.
Gužve po autocesti.
Čekanje na naplatnih kućicama.
I onda dođeš napokon na cilj i spavaš u nekom apartmanu koji ima loše krevete, udubljene madrace, štednjak kojemu rade samo ploče na struju, frižider u koji jedva stanu četiri boce vode.
Iznad tebe su drugi gosti koji večeri provode jedući, pijući i razgovarajući na terasi pa ti ne možeš spavati do tri ujutro, a tvoje dijete njih budi u sedam ujutro pa se međusobno mrzite.

Na plaži, ležaljaka na ležaljci i nemaš gdje odložiti ručnik, a kamoli sve one igračke, kantice, suhu odjeću i kreme sa visokim faktorom.

Kava na plaži košta dvadeset kuna.
Najmanji sladoled petnaest.

More smrdi na kreme, a južina je lagano dovaljala nakupine perja, grančica, plastičnih boca i još nekih neidentificiranih predmeta.

Restorani su preskupi i prepuni. Pa kuhaš u apartmanu na onim strujnim kolutima.
I to prvu turu nakon jutarnje plaže, jer sunce je već prejako, odbljesak od mora i bijelog kamena prejak pa se s djetetom treba povući u hladovinu apartmana.

Natovariš sve one stvarčice i kreneš skloniti obitelj sa sunca i prirediti im objed.
Popodne je procedura ista.
Oko pet odeš na plažu na kojoj je gužva još veća nego jutros.
Opet se izboriš za svoj komadić preplaćenog raja i složiš svoje stvarčice.
Grčevito se trudiš maksimalno iskoristiti te trenutke i oko osam natovaren stvarima klipsaš natrag u apartman skuhati večeru.

Navečer odeš prošetati u grad.
Birtije su daleko preskupe da bi svaku večer popio dvije pive i sok. I naravno osim soka, dijete očekuje još jedan sladoled u večernjoj šetnji.

A sve to ako uopće uspiješ uloviti stol.

I onda prođe tjedan, dva ili za najsretnije tri tjedna i opet prolaziš onu mukotrpnu proceduru pakiranja i putovanja.

Sretan si i govoriš da si bio na odmoru.

A zapravo si iscrpljen fizički, psihički i novčano.



Pogledam onu duboku zelenu hladovinu u kojoj možeš provesti čitav dan, dekicu na kojoj možeš odspavati kao moj muž danas, na kojoj možeš servirati od kuće doneseni ručak, travu po kojoj se djeca mogu igrati loptom i trčati, rijeku koja je toliko ledena da ti smrzne krv u žilama.
Sjetim se da nakon cjelodnevnog kupanja idem u svoju kadu, u svoj krevet, na svoj anatomski jastuk. Da u svojoj kuhinji večeru skuham lijevom nogom, umjesto rukama, nogama, glavom i uz Suprugovu pomoć.
Da se za to vrijeme dijete igra u svom kutku sa igračkama koje nisam trebala seliti 450 km južnije.
Da su slikovnice za čitanje prije spavanja na polici gdje i uvijek.
Da su sobe prije spavanja rashlađene klimom koja ima opciju odvlaživanja i ionizator.
I da se nakon kupanja u čistoj kadi mogu njegovati svim svojim uljima i prirodnim kremicama, koje ne bi preživjele 12 sati vrućine u autu.

Sjetim se da mi je na raspolaganju poluprazan grad sa svim svojim divotnim sadržajima.
Sa kinima, kazalištem, dućanima koji nude neviđene popuste.
Sjetim se da ne moram odustati od svoje rutine vježbanja i ispijanja pive nakon treninga, jer se na neko vrijeme selim na more.
Sjetim se da je Zagreb pun zgodnih koncerata na otvorenom, od kojih su neki čak i Suprugovi koncerti.
Sjetim se da mi po noći nitko neće razgovarati i hodati iznad glave.

I da ako mi se ništa od toga ne da, uvijek mogu sjesti na svoj ugodni balkon u seoskoj tišini sa mrzlom pivom i laptopom sa brzom bežičnom vezom, umjesto skupog mobilnog interneta u mjestu na moru koje zapravo ni nema signala.


Prevrtim sve to u glavi i pomislim: ovo bi moglo biti najbolje ljetovanje u mom životu :))
Napokon sam pronašla savršenu kombinaciju najkomfornijeg smještaja i najdivnije dostupne mi plaže.



Provesti ću, doduše, bar desetak dana sa Najboljom Frendicom u njenoj kući na moru.
Nekoliko dana provesti ću i kod mame i podružiti se sa svojim splitskim frendicama i njihovom djecom.
Suprug ima koncert u Hvaru.
Suprugova seka udaje se u Dubrovniku.


Zaljubila sam se u rijeku.
U vrbe koje me čuvaju od sunca.
U vodu koja me čini novom.
Obožavam komfor svoga doma.

Ali ne zanosimo se; u mojim žilama još uvijek teče pola krv, a pola more ;)