"KAD OSJETIŠ U SEBI ISKRU, PUSTI JE DA TE ZAPALI"

Osjećam obavezu, ali i potrebu da nešto napišem već.
Dugo vremena nije bilo ni glasa od mene.

Najvažnije što mi se u posljednje vrijeme dogodilo je da sam posjetila svoj Home Town.
Moj Home Town i ja imamo vrlo čudan odnos.
Ja za njim patim, on mi nedostaje i sve najljepše uspomene vezane su mi za njega.
Tamo sam odrastala, tamo sam imala sretnu obitelj, tamo sam se prvi put poljubila, tamo sam prvi put voljela, tamo sam upoznala i Supruga, tamo sam provela prvu godinu sa Čovječuljkom.
Tamo sam bila sretna.

A onda sam u nekom trenutku života, ne znam ni sama točno kada, prestala sam voljeti svoj Home Town.
Postao je prebremenit uspomenama na neke trenutke koji su definitivno iza mene i nema šanse da ih ikada više oživim.
Svaki dolazak za mene je značio svrdlanje po ranama koje su ionako teško zarastale.
Sve lijepo što je bilo, više se ne može vratiti.

Ja sam nepopravljivi nostalgičar.
Meni bliski ljudi jako se ljute zbog toga.
Govore mi da to nije u redu, da je gledanje u prošlost loša stvar, da treba uživati u trenutku i gledati u budućnost.
Ja se slažem s njima.
I trudim se živjeti na taj način.
Često i uspijevam.
Zapravo najčešče uspijevam.


Ipak u meni postoji jedno mjesto.
To neko mjesto koje ni sama ne mogu definirati.
Mjesto u kojem živim jedna ja.
Ja koja nisam tu.
Ja koja nisam prisutna u svom lijepom i ugodnom životu.
Jedna ja koja pati za onom koja sam bila nekada.
Ja koja je stalno u potrazi za nečim.
Jedna ja koja je često usamljena i tužna.
Moj dragi Home Town, u meni aktivira tu mene.

Kada sam tu, muči me nostalgija i želja da odem dolje.
Onda dođem, sjednem na kavu, gledam oko sebe i vidim da je sve bolno isto kao i uvijek.
A opet toliko nepopravljivo različito.
I da ono što tražim neću pronaći tu.

Onda me uhvati osjećaj gušenja i potreba da što prije odem odatle.

Moji me prijatelji zezaju, a znam da mi i zamjeraju, što sam posljednjih godina znala doći i otići doslovno za tri - četiri sata.
Nije to zato što ja ne volim naš grad ili što ne volim njih.
Volim.
Ali ne mogu.

Ovaj put mi je, moram priznati, bilo sjajno.
Nakon što sam prevladala prvu krizu.
Malo mi je falilo da ne odem točno dva sata nakon što sam stigla.

Pomoglo je to što je Suprug imao koncert.
Nisam mogla otići.
I tješilo me što će oni doći.
Ljudi iz ovog života, transportirani prijevoznim sredstvima u onaj moj stari život, djelovali su nekako uravnotežujuće na mene.

Vidjela sam sve svoje stare frendove i sa svima mi je bilo jako lijepo.
Ovaj put osjećala sam se nekako snažnija da se otvorim svemu tome.

Pustila sam da me preplavi gotovo zaboravljena ljubav prema tim ljudima.
Pustila sam da me preuzmu uspomene iz djetinjstva i mladosti.
I uživala sam.

Moj dom je sada tu.
Ispočetka bilo je to zbog Supruga i Čovječuljka.
Dugo vremena živjela sam na pola. Ni potpuno otišla od tamo, ni do kraja se nastanila tu.
Onda sam pronašla ljude koje sam zavoljela.
I moje srce se smirilo na kontinentu.


Ipak napravila sam dvije ključne greške dok sam bila tamo.
Prvo gledala sam svoje stare fotografije.
I na njima sam ugledala onu sebe. Onu koja ima nevine oči i beskrajnu vjeru u to da nosi budućnost na dlanu.
Svaki susret sa tom djevojčicom sruši me do dna.

Druga greška koju sam si dozvolila, jest da sam pustila nekoga da mi se useli u misli.
Nekoga tko se već odavno uselio u moje srce, ali na jedan puno neviniji način.
Ulovio me u trenutku kada sam bila ranjiva i u glavu mi usadio potpuno nedozvoljenu misao.
Kada bi me pitao o čemu sam razmišljala ovih dana, morala bih mu reći da sam razmišljala o njemu.
A to ne smijem.


I tako sam se vratila doma.
Puna nekog glupog nemira.
Puna potrebe da nešto promijenim.
Da vratim onu sebe koja je imala nevine oči i koja je vjerovala da nosi budućnost na dlanu.
Želim imati glavu praznu, kako bih ju mogla puniti lijepim slikama.
Želim imati oči nevine, kako bih mogla vidjeti sve ljepote koje me okružuju.
I želim imati ruke čiste, kako bih mogla stvarati.


Ali ne znam koji je put koji vodi do toga.