KAD JESEN POKUCA NA VRATA

Baš si mislim, ima već tako jako dugo da nisam napisala ništa novo.


Inače obožavam jesen. Onako kad zamiriši prva hladnoća, kad ti treba neka tuhica da popušiš cigaretu na terasi, kad se magle petljaju brežuljcima pod nogama i kad se mace stišču jedna uz drugu da bi se zagrijale.
Obožavam vrijeme za nove početke.
Ako se mene pita, jesen je vrijeme za nove početke.

Obično Nova Godina označava neko vrijeme za velike odluke.
Ono što je po tom pitanju nekome Nova Godina, meni je jesen.
Nove ideje, nalet svježe energije, nove jesenske cipele, šareni kaput i to je to.
Spremna za novo :)

U jesen, svaki sunčani dan je poklon.
Izađeš i uživaš polako. Upijaš svaku zraku i spremaš ju za tmurnu zimu. Zatvoriš oči, digneš glavu i gledaš sunce iza kapaka.
Uz sebe želiš nekoga koga voliš i tko voli tebe. Jesensko sunce je ono koje se dijeli sa voljenim.
Proljetno sunce te tjera da iskoristiš dan i ostavlja ti osjećaj krivnje ako to ne napraviš. Ljetno sunce je prenaporno, pretoplo i od njega se imaš potrebu skriti.
Ali jesensko sunce je baš ono pravo.

Ovo je prva jesen da ne osjećam zanos novog početka.
Realno gledajući, moj život je lijep.
Imam savršeno dijete koje obožavam. Noću odlazim u njegovu sobu samo kako bih mogla zavući nos točno u onaj pregib između vrata i ramena i upiti djelić njegovog mirisa.
Imam muža koji me jako voli i spreman je potruditi se oko svega što je meni bitno.
Imam hrpu predivnih prijatelja koji su uvijek tu za mene. Na svaki način.
Imam kuću. Imam vrt. Kuham zimnicu. I imam prepun ormar cipela svih boja i oblika.

Da je ovo uobičajena jesen, ja bih sva sretna vadila topliju odjeću, prala ju i veselila joj se. Možda bih kupila nešto novo. Upisala neki kreativni tečaj ili možda školu talijanskog jezika.
Sašila si suknju, napravila nekoliko šarenih ogrlica.
Šetala po rosi i udisala život punim plućima. Smješkala se.
I veselila se svakom novom danu.

Ove jeseni, nije takva jesen.

Oduvijek nosim u sebi neki nemir.
Neki osjećaj da nisam baš na onom mjestu na kojem bih trebala biti. Neki osjećaj da moj pravi život čeka da se napokon u njemu pojavim.
Naravno postoje trenutci kada mi se čini da je sve upravo sve onako kako bi trebalo biti i kada me, kako bi rekla moja draga prijateljica "oblije sreća i prođu me trnci od tog osjećaja".
Ti su trenutci kod mene vezani samo za situacije kada je u pitanju naše dijete.

Iako najveći dio svake majke, dijete ipak nije sve.
U meni još uvijek postojim ja. Sa svojim potrebama i željama, sa svojim snovima i nadanjima.
Što kada imaš prekrasan život a ne nalaziš se u njemu?
I to te koči na svim poljima?
Dogodi ti se nekakva emocionalna blokada koja ti ne dozvoljava da se otvoriš mogućnostima koje ti se nude?

Ova jesen za mene ima miris kraja.
Jutra mi više nisu zamamna i puna obećanja, nego teška i tmurna.
U meni se ne javlja radost očekivanja, nego težina moranja.
Jesensko sunce više nije nešto što dijelim s voljenim, nego nešto što me podsjeća da voljenog nemam.
U glavi mi se nižu slike djece koja se igraju po Pjaci, staraca koji griju kosti na zelenoj klupici punoj sunca, more koje se blistavo ljeska, jugo koje mi mrsi kosu i ostavlja slane tragove po koži.
Čujem zvonki smijeh i veseli žamor.
Miriši more, sunce me miluje i zakapam prste u vlažni pijesak.
Osjećam čvrstu ruku koja me pridržava dovoljno čvrsto da se osjetim sigurna, a opet dovoljno lagano da se ne osjetim zarobljena.

Baš kao u knjizi "Čokolada" vjetar je donio nemir i tjera me dalje.

Nezahvalna?
Možda.

Razmažena?
Možda.

Kada možemo reći da je pošteno da ostavimo sve dobro što imamo i skupimo hrabrost da odemo tražiti nešto još bolje?
Ne nužno objetkivno bolje, ali bolje za nas same.
I kada je dozvoljeno da uzmemo trenutak da razmislimo o sebi, ako smo to propustili napraviti u onom trenutku kada je uobičajeno vrijeme za to?
Kada je trenutak da se emocionalno izoliramo od svega i kažemo "ok, tko sam to JA, što je to što JA želim i što je to što bih sada napravila da sam sada apsolutno sama na svijetu"?
Bez samozavaravanja i bez osjećaja da to radim samo zato jer bih trebala.
I postoji li opravdanje da krenemo za svojim snovima, ako se više ne radi samo o nama?
Što napraviti sa lijepim životom koji nas guši?

I znači li svaki kraj početak nečeg novog ili je kraj ipak samo kraj?