E kad te neće, neće te.
Već danima mislim kako bih napisala nešto.
Kako sam imala sudarčić na semaforu, kako sam učila rolati, kako mi na čelu piše "talk to me" i to privlači svakakve pacijente, kako sam pokušala dati krv i nisu mi je htjeli uzeti, kako sam shvatila da se svega bojim i stvaram drame čim stvari krenu dobro, kako sam shvatila značenje rečenice "da bi bili sretni moramo se odreći dosade, a to nije uvijek laka žrtva"....
Svašta želim napisati i ne ide mi.
Sjednem u deset i pišem dva i pol sata, stisnem "objavi", veza pukne i sve se obriše.
Prokleti wlan, nikad ne znaš kada će prestati raditi i sve što si napravio ode kvragu.
Zapravo, nedavno sam u šali rekla da sam ja baš kao i wlan. Nikad ne znaš u kojem trenutku ću promijeniti mišljenje i prebaciti se na no connection mode.
Neki dan sam sa frendicom išla na rolanje.
Zapravo, već me neko vrijeme muče pitanja kao što su;
Tko sam ja?
Što želim od života?
Kako je nastao svemir i ima li on odgovore?
Ima li života nakon ljubavi :cher_na_zagrebacki:?
I kako da doniram dozu krvi, a da se pritom ne osramotim?
Shvatila sam u nekom trenutku da je došlo vrijeme da malo budem sama. Od svoje šesnaeste godine postojim u paru, ili u nekoliko parova istovremeno.
Naviknuta sam na to da nečije snove posvojim i furam ih neko vrijeme, a kada nastupi trenutak zasićenja skupim stvarčice i odem dalje.
Kako sam se pred Bogom i ljudima zavjetovala da ću ovaj film furati dok nas smrt ne rastavi, a u međuvremenu sam rodila i dijete, prihvatila sam činjenicu da teatralno pakiranje kofera i odlazak u Indiju po smisao života i nije baš prihvatljiva opcija.
Zato sam odlučila taking a baby steps i iz dana u dan osluškivati prilike da naučim što je to što bih JA napravila u datoj situaciji.
Kada sam se na semaforu popela frajeru na gepek sa Suprugovim već dugo vremena neregistriranim autom, zaboravila sam narav luzerice koja uvijek staje na kraj u redu za peciva. Sa strepnjom sam čekala kakav će lik izaći iz auta ispred mene i kad je izašao dečko sa najzelenijim očima koje sam ikada vidjela, izvukla sam svoj najbolji glas princeze u nevolji (onaj koji nisam koristila bar deset godina) i nemoćno zatreptala "Auto mi nije registirian. UBIT će me muž!"
Tip je nekoliko puta pogledao mene, pa rupu na gepeku, pa opet mene i uz uzdah rekao "Ok, izaći ću vam u susret, ali dajte mi bar nešto novaca za popravak".
Dogovorili smo se naći na susjednom bankomatu i priznajem u jednom trenutku sam pomislila da bih mu mogla zgiljati, ali bio je tako drag i pokupio je moju tablicu za koju ja naravno nisam ni skužila da je otpala i donio mi ju u auto uz riječi "ovo će vam još trebati".
Na parkiralištu je rekao da bi popravak mogao koštati oko devetsto kuna. Rupa na njegovom gepeku me gledala veselo, odbrojala sam u glavi dvadeset tisuća koje bih popušila da je zvao policiju i pružila sam mu tisuću kuna.
Pomalo zabrinuto sam rekla da ne znam kako ću sad dalje bez tablice.
Pa ju je on ravnao. I pokušavao našarafiti na mjesto. Ali nije se dala.
Plastika je popucala, branik isto tako, a šaraf se nije dao u rupu.
Izvukao je nekoliko šarenih gumica za kosu i prikačio mi tablicu.
Održao predavanje o opasnostima vožnje sa neregistriranim autom i otišao dalje.
Suprug nije bio ljut. Kada sam u dvorištu izašla iz auta rekao je da sam danas posebno zgodna, a skrhani branik je ionako dobrim dijelom posljedica njegovog sudara sa kombijem croatia airlinesa.
Ionako je on kriv što auto još nije registriran.
Otišla sam na spavanje i spavala tri sata snom pravednika.
Shvatila sam da ću ipak ja morati odvesti auto na nešto nešto za plinsku instalaciju da bismo ga uopće mogli registrirati.
Nakon dva dana išla sam sa frendicom učiti rolati po Jarunu.
Koji sat kafenisanja kasnije i jedan zaključak da sam drama queen, a da ni ona nije ništa bolja, obule smo role.
Jednom kad sam krenula, zaustavljanje je bilo nemoguća misija.
Poskakivala sam po kockicama kojima je popločana staza, ljudi su zamnom izvikivali upute o tome koji je pravilan položaj za rolanje, a ona je iza mene padala po podu od smijeha i pokušavala me pridržavati svom svojom tri puta manjom težinom od moje.
Nakon nekoliko zaustavljanja u kanti za smeće, jednog pada na dupe, jednog zgodnog frajera i jedne tete koja prodaje sladolede, crvenog lica okupanog znojem smjestile smo se parking. Sreća pa oni auti nisu imali alarm.
Bilo je to iber zabavno jutro za mene.
Kad sam na fejsu vidjela da je u Petrovoj organizirano dobrovoljno davanje krvi, pomislila sam da je to prava stvar za moj novi state of mind.
Davanje krvi je vrsta aktivnosti koju ja jako podrzavam, a ipak eto nisam to radila godinama.
Naravno da je Suprug dao sve od sebe da me odgovori. Tvrdio je da ću pasti u nesvijest. Zapravo tvrdio je da bi ON pao u nesvijest, što je automatski značilo da će se to dogoditi i meni. Ako sam se do tada i dvoumila, ta me rečenica učvrstila u namjeri da odem.
Ok, rekao je, ali ja te vozim. Bojao se valjda da ću se srušiti za volanom i uzrokovati još neku nezgodicu na cesti.
Jest da mi je malo bilo slabo čim sam ušla unutra, a još slabije mi je bilo kada sam sjela na onu stolicu gdje su mi trebali uzeti jednu kap krvi iz prsta.
Nisam htjela gledati, pa mi je striček koji pika rekao da ako ja ne budem gledala da neće ni on. Pa su onda nekako već svi gledali u nas. Pa sam ipak pogledala.
Nije boljelo. Ali moja kap nije potonula, što je značilo da nema dovoljno željeza u krvi i da, hvala lijepa, ne žele mojih pola litre.
Suvišno je reći da mi je to slomilo srce.
Unatoč strahu od igle.
Poslali su me doma sa preporukom da se najedem crvenog mesa i crvene cikle i vratim se za petnaest dana.
Ne volim crveno meso.
Ali jesti ću ga, sve dok mi ne uzmu pola litre krvi.
Ne odustajem od namjere da ja budem ja i da radim stvari koje bih napravila da sam potpuno sama.
Naučit ću rolati pa makar mjesecima zabavljala pučanstvo po Jarunu, davati ću krv i napokon ću nabaviti donorsku karticu, savladat ću sve udarce u boksu, bar jednom u životu ću otići do Samobora biciklom, naučiti ću neki novi strani jezik i ponovo ću početi čitati knjige na engleskom.
Da, ja jesam drama queen i bojim se svega novoga. Da, ako je pet dana sve savršeno, izmislit ću razlog da stvorim oluju. Ne znam da li je to zbog toga što se bojim ili zbog toga što ne volim da bude jednostavno.
Još ne prihvaćam značenje rečenice "Da bi bili sretni moramo žrtvovati dosadu. To nije uvijek laka žrtva."
Ja previše pričam i preglasno se smijem, i iako mrzim privlačiti pozornost uvijek mi nekako uspije nastupiti u velikom stilu.
Ponekad pijem i smotam si joint za bolji san. Ovisna sam o čokoladi, iako mi se njen miris gadi.
Rado upadam u patološke odnose.
Sudaram se sa stvarima i malom djecom.
I plačem ako se samnom našališ malo grublje.
Ako pričamo o letenju, ja ću uvijek željeti biti gore pa ma koliko opasno bilo.
U totalnom sam neskladu sama sa sobom.
Ja sam vremenska nepogoda na kotačima.
I nemam pojma o tome što želim.
Ali u meni je more ljubavi i velika želja za učenjem. S vremenom, naučiti ću što je to što bih JA željela.
I neću po to morati otići u Indiju.
One step at the time.
Uostalom kako je to nekoć rekla Marilyn Monroe: "I'm selfish, impatient and a little insecure. I make mistakes, I am out of control and at times hard to handle. But if you can't handle me at my worst, then you sure as hell don't deserve me at my best."
Oprostit ćete mi ako sam ju možda već prije citirala :))
Nema komentara:
Objavi komentar