Dugo već želim pisati.
A nekako ne mogu.
Onda sam jučer zgotovila čitanje te knjige u kojoj ženskica ulovi zaručnika spuštenih gaća na nekoj curi (tu sam htjela napisati fufi, ali prečesto mi je život pokazao kako se lako naći u ulozi fufe, a sve iz nekih plemenitih osjećaja, pa sam se suzdržala), u vlastitom autu na vjenčanju najbolje frendice. Koja je znala za sve to. I nije joj rekla.
Pa je ona spakovala čiste gaće i otišla u New York, dobila posao da piše blog za internet izdanje nekog poznatog časopisa, postala mršava i lijepa, zaljubila se u rokera i živjela sretno do prvog ugla iza kojeg ju čitatelji više nisu mogli vidjeti.
Chick lit, ali to je potpuno nebitno.
Bitno je to što se ona u svemu tome ševila sa dva frajera paralelno i pisala o tome.
A to su naravno svi čitali. Uključujući njih dvojicu.
Pa sam skužila da zapravo imam paniku od pisanja jer se bojim tko će to sve čitati.
Ne zato jer se ševim sa dvojicom paralelno.
Zapravo jedva da se ikad ševim i s onim jednim s kojim me vezuje ugovor.
Ali ja na žalost nisam politički ni ekološki aktivist. Nisam posebno učena da bih pisala znanstveni ili prehrambeni blog (doduše mogla bih pisati o kuhanju ako već ne o nutricionizmu).
Prekomotna sam za modu, pa ne mogu pisati ni modni blog.
Meni preostaje da pretačem iz šupljega u prazno o onome što vidim oko sebe.
O onome što se na unutarnjoj razini događa meni.
Prosipati svoju utrobu, nije uvijek lagano, ali je relativno bezazleno.
Ali prosipati tuđu nekako mi se ne čini ok.
A opet, upravo gledajući i proživljavajući kroz razgovor sudbine drugih, otvaraju mi se mnoga unutarnja vrata iza kojih čuče spoznaje.
Mislim si tako već neko dulje vrijeme kako su brakovi nevjerovatno otporne zvijeri.
Možeš ih gaziti, uskratiti im hranu i vodu, tući ih i gušiti, a nemani uvijek nekako podignu glavu.
Prežive zanemarivanje, svađe, mržnju, razlike u poimanju odgoja djeteta i poimanju svijeta uopće, prežive nevjere i zaljubljivanja.
Što je to što jedan brak ne može preživjeti?
Ostajemo li vezani zato jer smo prelijeni napraviti nešto po tom pitanju?
Ili zato jer se bojimo da će nešto drugo biti lošije? Ili još gore, da će biti isto?
Radile smo nedavno, mi frendice, popis osobina koje treba imati muškarac da bi s njim bile sretne.
Vjerujte mi, našlo se tu svega.
Jedna od meni osobno najduhovitijih napisanih je "da je neoženjen" i "da poštuje moj čizma fetiš (i podupire nadasve, novim parom, tu i tamo)".
Bilo ih je koji su na otprilike svakoj trećoj točci pisale "da voli seks".
Nisam ja, kunem se.
Ideja je pokupljena sa neke radionice. Fora je da mora biti dvadeset osobina jer se u prvih deset najčešće nabrajaju opće osobine kao što su "zgodan i bogat". Tek u drugih deset na vidjelo izlazi ono što nam je zaista dubinski bitno.
Bila sam apsolutno sigurna u to da ne postoji toliko puno osobina koje bi netko mogao imati, a kamoli da bi meni bile bitne.
Jednom kad sam počela pisati, nisam se mogla zaustaviti.
Svoj popis prenosim u cijelosti..
1. duhovit
2. inteligentan
3. društven
4. umjetnički tip
4. sa dovoljno velikim primanjima
5. ima cijenjenu karijeru koja ga zaokuplja, ali mu ostavlja dovoljno vremena za mene
6. voli djecu i želi ih imati troje
7. ima ukusa za odijevanje
8. galantan je
9. nije pretjerano rastrošan
10. dobar vozač
11. smiren
12. samouvjeren
13. strastven
14. čvrst mentalno i psihološki
15. voli prirodu
16. voli životinje
17. zna i voli kuhati
18. voli eksperimentirati (jelo, seks, adrenalinski sportovi, vožnja aviona, bilo šta ili sve) ili da se barem eksperimentiranja ne boji
19. voli gledati serije i jesti pizzu na kauču - istovremeno
20. načitan ili ne mora biti baš načitan, ali da se vidi da je ponešto pročitao u životu
21. uredan, čist i mirišljav
22. životno iskusan, ali ne traumatiziran
23. mrvicu emocionalno sjeban i težak (ali ne toliko da mi zakomplicira život, već tek toliko da bude dovoljno zanimljiv)
25. nije militantan ni po jednom pitanju
26. otvoren je i spreman prihvatiti svaku vrstu različitostičiti
Realno, imaju li naši životni partneri te osobine?
Imaju li uopće i dio tih osobina?
Da li je ijedan naš seksualni ili ljubavni partner u životu imao i pola tih osobina?
I najvažnije od svih pitanja; postoji li muškarac koji posjeduje te osobine, a ako i postoji posjedujemo li mi osobine sa njegovog popisa?
Da li je moguće pronaći frajera koji zadovoljava deset od zadanih dvadeset točaka?
I koje bismo točke u tom slučaju odabrali?
Jel bitnije da voli seks ili da ima dovoljno novaca?
U šta smo gledali kad smo potpisivali "dok nas smrt ne rastavi" ugovor. U pimpek ili u novčanik?
U budućnost u kojoj smo se bojali ostati sami jer su se svi ostali već sparilli? U trudnički trbuh i viziju samohranog roditeljstva?
Ili smo gledali u oči onoga koji je stajao pred nama i vjerovali da je to u tom trenutku savršena osoba za nas?
Iskreno, dugo, dugo sam vjerovala da postoji savršena osoba za svakoga od nas. I da kad ju sretnemo da ćemo naprosto znati.
A nakon toga sve će biti savršeno lako samo po sebi. Jer tako bude sa osobom koja je savršena za nas.
I kad sam upoznala Supruga, znala sam da je on savršen za mene.
Opčinila me spoznaja da me on voli zbog onoga što ja jesam, a ne unatoč tome.
Iako on nije zadovoljavao puno toga sa mog popisa. Nije bio čak ni neoženjen.
Nitko nije spominjao ni djecu. Ponajmanje ja.
Djeca su za mene bila nešto što se događa drugima jer ne znaju čemu služi kontracepcija.
Tada naravno nisam ni imala popis.
Danas, osim što imam popis, imam i spoznaju da je savršena osoba za nas uvijek netko drugi ovisno o tome tko smo u tom zadanom trenutku mi.
Jer mijenjamo se. A mijenja se i onaj s kim dijelimo stol, krevet i ogovornosti.
Nekoć bih otišla na kraj svijeta zbog ljubavi, sa 20 kuna u džepu.
Danas?
Danas itekako mislim o novcu jer sam probala hipoteku i račune, plaćanje vrtića i školskih potrepština, jer sam više puta doživjela da mi isključe struju i grijanje, da ostanem bez interneta i telefona i da kuham ručkove koji ne smiju koštati više od 30 kuna, a moraju zadovoljiti sve potrebe jedne obitelji.
I može se. Nije da se ne može.
Ja to mogu.
Ali ako slažem popis stvari koje su mi potrebne da bih baš bila sretna, da; novac je definitivno pri vrhu popisa.
Jer puno se lakše posvađati kad ti je isključena struja, nego kad sjediš u fensi restoranu i cuclaš kamenice.
To nas dovodi do još jedne točke.
Hrana.
Ja obožavam kuhati i volim muškarce koji jedu.
Uvijek mi je bilo milo eksperimentirati sa hranom.
Volim skuhati nešto novo i fino postaviti stol. Ali potpuno jednako volim ispeči pizzu i klopati ju na kauču gledajući film ili seriju.
Po mom iskustvu, ono što stvara bliskost su zajednički doživljaji i rituali.
Sjećam se na primjer, kada sam prekinula sa bivšim, najviše od svega mi je nedostajalo to što smo voljeli provoditi večeri gledajući serije i klopajući pizzu, a nakon nje sladoled. Imali smo dva kauča. Ja kraći jer sam voljela ležati na leđima sa podignutim nogama, a on dulji jer je visok i volio je ležati na boku sa glavom oslonjenom na ruku.
Gluposti, ali ja ih jako dobro pamtim i dan danas kad je to prošlost daleka ko paleozoik, a moji osjećaji prema njemu bratski, da bratskiji ne mogu biti.
Sjećam se još i da smo se za vrijeme trajanja reklama natjecali tko će prije do wc-a na pišanje. Bili su to tek začeci komercijalnih televizija i reklame nisu trajale ni blizu ovoliko dugo kao što traju danas.
Prije sam mislila da je jedinstvo duše i intelekta jedino što je bitno da veza bude uspješna.
Svemir.
Danas više ne mislim tako.
Naprosto, u raznim životnim fazama, različite smo osobe. I različite nam osobe trebaju da bi bili sretni.
Zaljubiš se, živiš zajedno, dođeš do točke kad shvatiš da ste se razvili u totalno različitim smjerovima. Ne bi nam trebalo biti žao otići dalje.
A ipak, loši brakovi opstaju.
Brakovi koji su preživjeli mržnju, svađanje, nevjere, zaljubljivanja.
Brakovi koji su toliko puta već bili na izdisaju, a evo, još uvijek su tu.
Sa istim problemima skrivenim ispod površine.
Zašto i dalje ostajemo?
Jer se bojimo?
Jer ne znamo za bolje?
Jer i dalje volimo? Volimo li?
Zašto ne bi mogli probati ponovo izgraditi nešto sasvim novo?
Stvoriti nove rituale sa novim osobama?
Može li još jedna prilika spasiti ono što je mrtvo? Može li još jedno dijete ponovo spojiti dvoje ljudi ili će samo još jače ukazati na sve ono što ne valja?
Ako živimo kao cimeri, a čeznemo za nečim drugim, zašto naprosto ne odemo?
Možda nas tamo negdje ne čeka osoba koja zadovoljava svih dvadeset stvari sa popisa.
Možda ih ne zadovoljava ni nekoliko.
Na kraju dana mislim da se sve svede na onaj kauč i na zagrljaj.
Ako bih morala izdvojiti neku osobinu sa svog popisa, odabrala bih samo jednu koju nisam ni napisala; mogla bih biti sretna samo s muškarcem koji će me željeti primiti za ruku i prste ispreplesti sa mojima.
Dobro, i zaista mora biti inteligentan i duhovit.
I imati dobru plaću :)
utorak, 15. studenoga 2011.
četvrtak, 13. listopada 2011.
SVE IMA SVOJ KRAJ, SAMO KOBASICA IMA DVA
I tako, u nedostatku fejsbučenja, vlastiti blog mi je pao pod klik neku večer.
Navikne se čovjek određeni dio vremena gljivariti pred ekranom, pa kad nema time linea da ti zuji pred očima posegneš i za zaboravljenim stvarima.
Čitajući blog unatrag, prošla sam slično iskustvo kao sa brisanjem facebook profila.
Naime, kada sam čula za novi poredak na facebooku, odmah sam naravno upala u paniku i odlučila obrisati gotovo sve sadržaje sa svog zida.
Kako sam krenula brisati, tako sam shvatila da sam prejebeno puno vremena provodila tamo.
Nije da to nisam znala i prije, ali kada shvatiš da ti treba nekoliko sati neprekidnog brisanja da bi obrisao samo mjesec dana, skužiš da si u debeloj banani.
Onda sam shvatila da nije greda ako mi sadržaji i ostanu.
Jer nije da nisam izložila jetru, bubrege i ostatak unutarnjih organa već prije, i tu na blogu.
Nemam što skrivati.
Nije me strah da će moji Patka Statusi isplivati na Googleu.
Google je ionako moj najbolji prijatelj. Što bih mu zamjerila ako me razotkrije u svom mom jadu?
Ali sam osjećala svejedno da mi nije po volji da mali Cukenbergovi čipovi i jednađbe sami, po nekom samo njima poznatom ključu biraju najbitnije trenutke mog života i slažu ih u timeline.
Jer odakle on zna što je meni bitno?
Kako on može od one sile slova, ponekog broja i nešto više linkova, raspoznati što mi se događalo i kako je moje srce reagiralo na to?
Kako može znati kojih sam noći tipkala sa suzama u očima i grčem u želucu?
Kako može znati kojih sam noći gledala u ekran nadajući se da je tamo negdje sa druge strane još neka budna duša s kojom ću podijeliti osjećaj samoće u kasni sat?
I kako može znati u kojim je rečenicama skriveno značenje putovalo do onih kojima su bile namijenjene?
Realno, ne može.
Ali....
Svi znamo da fejs zna sve.
Zato ga toliko i volimo.
Zato smo toliko navučeni.
On funkcionira po principu „pamti pa vrati“.
Misliš da je nešto iza tebe. Da si zaboravila.
I onda ti iskoči sa strane u obliku starog statusa.
Ili ti, dok nevino čitaš poruke, izbaci lice onoga kojeg ne želiš gledati.
Brišući jedan po jedan sve svoje sadržaje sa profila, prolazila sam polako fazu po fazu, ili krug po krug svog malog osobnog pakla.
Dobro, pretjerujem samo zato jer dobro zvuči.
Nije to bio nikakav pakao.
Fora je kad možeš vidjeti sva svoja raspoloženja, prisjetiti se odakle je potekla neka zajebancija koja je sad toliko uvriježena i korijena joj se nitko ne sjeća, prisjetiti se svih sitnica koje su te veselile i rastuživale i ljudi koji su u nekoj fazi bili uz tebe intenzivno pa onda otplahutali u nekom svom smjeru.
I sve to vidiš lajnu po lajnu ispisano na ekranu crno na bijelo.
Ima raznih vrsta fejsbukera.
Ja sam od onih koji dijele svaku misao.
Čije pjesme imaju neko značenje.
Koji svaki trenutak moraju obilježiti fotkom uploadanom sa mobitela.
Ja sam od onih koji ne pišu šifre.
Koji iskreno poseru sve što im padne na pamet.
Koji zbog toga ponekad djeluju patetično i jadno.
Jer ako si puno na fejsu – nemaš život.
Jer ako dijeliš svaku svoju misao – dosadan si i da...nemaš život.
Jebiga ja onda zaista nemam život.
Jer ja dijelim svaku svoju misao.
Otvoreno i slobodno.
Obožavam taj osjećaj da mogu neprekindo komunicirati sa cijelim svijetom.
Ok, mojim svijetom.
Nemam potrebu ostavljati statuse u obliku nekih cool šifri da bi raja mislila da se događa nešto toliko nenadjebivo da nije pojmljivo umu običnog smtrnika koji živi obični život.
Moj profil nije dizajniran.
On je skup misli i raspoloženja, nekad sivih, češće šarenih.
Zbrčkan je i pretrpan mislima baš onako kakva sam i ja.
Iskren je, baš onako kakva sam i ja.
Progovara i onda kad bi trebao biti tiho – baš onako kao i ja.
Moj je profil na fejsu bio prava pravcata preslika mene.
I brisati ga, nije bilo lako.
Raditi inventuru života idući redak po redak može biti bolno.
I može ti vratiti stvari za koje si mislila da su iza tebe.
Ali u životu samo mijena stalna jest.
Nema više tuluma na fejsu do tri ujutro.
Zafrkancije su poprimile preteško značenje i nisu više lepršava razbibriga.
Neki od nas su odrasli i uozbiljili se.
Neki su trudni i spavaju 18 sati dnevno.
Neki su prezaposleni i ne da im se.
A neki su i dalje u šumi.
Bez semafora.
Samo mijena stalna jest.
Mi smo drugi od onih koji smo bili.
I drugi su drugi od onih koji su bili.
Zato sam ipak bez žaljenja ubila svoj facebook profil.
Vrijeme je za nešto novo.
Imam potrebu za praznim listom papira na kojemu ću od početka ispisivati neke nove linije i oblike.
Istina je da prošlost ne možeš izbrisati.
Prošla iskustva su ono što nas čini ljudima koji smo danas.
Ne sramim se svojih riječi, napisanih ni izgovorenih.
Sve su bile iskrene i iz srca.
Ne žalim ni zbog čega što je bilo.
Da idem sve ispočetka, vjerovatno bih željela neke stvari napraviti drugačije.
Volim misliti da bih bila opreznija, suzdržanija i odmjerenija.
Pametnija.
Sa više ukusa i stila.
Ali prava je istina da bi sve bilo isto.
U svakom trenutku postojanja, ja sam ja na najjače.
Zbrčkana i pretpana mislima.
Glasna i kad bih trebala biti tiho.
Iskrena.
Dobro je što prošlost ne možeš izbrisati.
Ali je još bolje što je možeš ostaviti tamo gdje joj je i mjesto.
U prošlosti.
I na čistom bijelom papiru početi crtati još življim i šarenijim bojama.
Navikne se čovjek određeni dio vremena gljivariti pred ekranom, pa kad nema time linea da ti zuji pred očima posegneš i za zaboravljenim stvarima.
Čitajući blog unatrag, prošla sam slično iskustvo kao sa brisanjem facebook profila.
Naime, kada sam čula za novi poredak na facebooku, odmah sam naravno upala u paniku i odlučila obrisati gotovo sve sadržaje sa svog zida.
Kako sam krenula brisati, tako sam shvatila da sam prejebeno puno vremena provodila tamo.
Nije da to nisam znala i prije, ali kada shvatiš da ti treba nekoliko sati neprekidnog brisanja da bi obrisao samo mjesec dana, skužiš da si u debeloj banani.
Onda sam shvatila da nije greda ako mi sadržaji i ostanu.
Jer nije da nisam izložila jetru, bubrege i ostatak unutarnjih organa već prije, i tu na blogu.
Nemam što skrivati.
Nije me strah da će moji Patka Statusi isplivati na Googleu.
Google je ionako moj najbolji prijatelj. Što bih mu zamjerila ako me razotkrije u svom mom jadu?
Ali sam osjećala svejedno da mi nije po volji da mali Cukenbergovi čipovi i jednađbe sami, po nekom samo njima poznatom ključu biraju najbitnije trenutke mog života i slažu ih u timeline.
Jer odakle on zna što je meni bitno?
Kako on može od one sile slova, ponekog broja i nešto više linkova, raspoznati što mi se događalo i kako je moje srce reagiralo na to?
Kako može znati kojih sam noći tipkala sa suzama u očima i grčem u želucu?
Kako može znati kojih sam noći gledala u ekran nadajući se da je tamo negdje sa druge strane još neka budna duša s kojom ću podijeliti osjećaj samoće u kasni sat?
I kako može znati u kojim je rečenicama skriveno značenje putovalo do onih kojima su bile namijenjene?
Realno, ne može.
Ali....
Svi znamo da fejs zna sve.
Zato ga toliko i volimo.
Zato smo toliko navučeni.
On funkcionira po principu „pamti pa vrati“.
Misliš da je nešto iza tebe. Da si zaboravila.
I onda ti iskoči sa strane u obliku starog statusa.
Ili ti, dok nevino čitaš poruke, izbaci lice onoga kojeg ne želiš gledati.
Brišući jedan po jedan sve svoje sadržaje sa profila, prolazila sam polako fazu po fazu, ili krug po krug svog malog osobnog pakla.
Dobro, pretjerujem samo zato jer dobro zvuči.
Nije to bio nikakav pakao.
Fora je kad možeš vidjeti sva svoja raspoloženja, prisjetiti se odakle je potekla neka zajebancija koja je sad toliko uvriježena i korijena joj se nitko ne sjeća, prisjetiti se svih sitnica koje su te veselile i rastuživale i ljudi koji su u nekoj fazi bili uz tebe intenzivno pa onda otplahutali u nekom svom smjeru.
I sve to vidiš lajnu po lajnu ispisano na ekranu crno na bijelo.
Ima raznih vrsta fejsbukera.
Ja sam od onih koji dijele svaku misao.
Čije pjesme imaju neko značenje.
Koji svaki trenutak moraju obilježiti fotkom uploadanom sa mobitela.
Ja sam od onih koji ne pišu šifre.
Koji iskreno poseru sve što im padne na pamet.
Koji zbog toga ponekad djeluju patetično i jadno.
Jer ako si puno na fejsu – nemaš život.
Jer ako dijeliš svaku svoju misao – dosadan si i da...nemaš život.
Jebiga ja onda zaista nemam život.
Jer ja dijelim svaku svoju misao.
Otvoreno i slobodno.
Obožavam taj osjećaj da mogu neprekindo komunicirati sa cijelim svijetom.
Ok, mojim svijetom.
Nemam potrebu ostavljati statuse u obliku nekih cool šifri da bi raja mislila da se događa nešto toliko nenadjebivo da nije pojmljivo umu običnog smtrnika koji živi obični život.
Moj profil nije dizajniran.
On je skup misli i raspoloženja, nekad sivih, češće šarenih.
Zbrčkan je i pretrpan mislima baš onako kakva sam i ja.
Iskren je, baš onako kakva sam i ja.
Progovara i onda kad bi trebao biti tiho – baš onako kao i ja.
Moj je profil na fejsu bio prava pravcata preslika mene.
I brisati ga, nije bilo lako.
Raditi inventuru života idući redak po redak može biti bolno.
I može ti vratiti stvari za koje si mislila da su iza tebe.
Ali u životu samo mijena stalna jest.
Nema više tuluma na fejsu do tri ujutro.
Zafrkancije su poprimile preteško značenje i nisu više lepršava razbibriga.
Neki od nas su odrasli i uozbiljili se.
Neki su trudni i spavaju 18 sati dnevno.
Neki su prezaposleni i ne da im se.
A neki su i dalje u šumi.
Bez semafora.
Samo mijena stalna jest.
Mi smo drugi od onih koji smo bili.
I drugi su drugi od onih koji su bili.
Zato sam ipak bez žaljenja ubila svoj facebook profil.
Vrijeme je za nešto novo.
Imam potrebu za praznim listom papira na kojemu ću od početka ispisivati neke nove linije i oblike.
Istina je da prošlost ne možeš izbrisati.
Prošla iskustva su ono što nas čini ljudima koji smo danas.
Ne sramim se svojih riječi, napisanih ni izgovorenih.
Sve su bile iskrene i iz srca.
Ne žalim ni zbog čega što je bilo.
Da idem sve ispočetka, vjerovatno bih željela neke stvari napraviti drugačije.
Volim misliti da bih bila opreznija, suzdržanija i odmjerenija.
Pametnija.
Sa više ukusa i stila.
Ali prava je istina da bi sve bilo isto.
U svakom trenutku postojanja, ja sam ja na najjače.
Zbrčkana i pretpana mislima.
Glasna i kad bih trebala biti tiho.
Iskrena.
Dobro je što prošlost ne možeš izbrisati.
Ali je još bolje što je možeš ostaviti tamo gdje joj je i mjesto.
U prošlosti.
I na čistom bijelom papiru početi crtati još življim i šarenijim bojama.
četvrtak, 2. lipnja 2011.
ŠTO MENI ZNAČI UDRUGA RODA?
Dugo me već, predugo, ništa nije potaklo da napišem neki redak.
Što se promijenilo?
Danas sam na fejsu dobila pozivnicu za event „ 10. Svečana Skupština udruge RODA“.
Bez razmišljanja sam stisla attending, iako Suprug taj dan vjerovatno ima nastup, pa ću u tom slučaju morati ustati za moje pojmove ekstremno rano da bih stigla na autobus.
Potajno, unatoč potrebi za svakom dustupnom kunom, nadam se da svirke ipak neće biti i da ćemo nas troje zajedno autom u selo roda, Čigoč.
Kada sam se zaljubila u Supruga i došla živjeti s njim u Zagreb, nisam tu poznavala gotovo nikoga.
Nije da nisam živjela tu, u to doba već nekoliko godina. Ali prvi put sam izašla iz jedne vrlo homogene zajednice koja bi se mogla zvati „ekipa iz srednje škole“. Svi smo iz malog mjesta došli u Zagreb i svih se godina držali uglavnom zatvoreno zajedno.
Udaja i rođenje djeteta otvorili su posve novo poglavlje mog života.
U to doba poprilično usamljeno razdoblje.
I ptičice na grani znaju valjda da su meni ljudi najvažniji.
Karijeru nemam, niti ju priželjkujem. Kreativno črčkanje me zadovoljava do određene mjere.
Ali prava strast za mene su ljudi.
Volim se družiti s njima, volim razmišljati o njima.
U biti većinu mog budnog razmišljanja zauzimaju ljudi i moji odnosi s njima.
Ja sam serijski frend.
I skrušeno priznajem...na određeni način kave ipak jesu smisao mog života.
U ono doba, dok je Krist još hodao po zemlji, a ja hodala sa malom bebom na rukama, pedijatar mi je dao letak sa uputama za uspješno dojenje i web adresom stranica udruge RODA.
Hvala Vam doktore Zima.
To je bio sami početak moje dugogodišnje i vrlo uspješne karijere (ha, ipak imam neku karijeru :Đ) „Žene Koja Visi na Internetu“.
Isprva vrlo bojažljivo, a onda sve smjelije, navukla sam se na rodin forum.
U onim tako osjetljivim prvim danima majčinstva, tamo sam pronašla odgovore na mnogobrojna moja pitanja. I mnoge druge roditelje koji kao i ja, nisu metode svojih roditelja pronalazili potpuno zadovoljavajućima, a svoj vlastiti put još nisu definirali u potpunosti.
Bilo je divno otkriti cijeli jedan svijet u kojem ne samo da sam nalazila praktičnu podršku u smislu savjeta, već i emocionalno utočište i razumijevanje za moje vlastite nesigurnosti.
Uvijek se posvuda nađu nadobudne osobe zbog kojih osjećaš pritisak da nisi dovoljno savršen, pa je tako bilo i na forumu. Ima ih vjerovatno i sada takvih, što ne bih znala jer odavno već ne iščitavam te stranice koje su mi svojedobno bile sveto pismo.
Onako neiskusna u forumiranju, znala sam Suprugu mozak na slamku popiti pravilima kojih smo se neizostavno morali pridržavati.
Ipak, moram reći da i danas, kada se smatram poprilično iskusnom po pitanju majčinstva (bar do sedme djetetove godine :D) i imam veliki krug žena s kojima mogu razgovarati o svojim dilemama (da, istina je, ne pričamo isključivo o seksu. Ponekad pričamo i o odgoju djece), nerijetko povirim na rodin forum u potrazi za iskustvima žena čija mišljenja cijenim.
Korak dalje za mene je bilo članstvo u udruzi.
Ispočetka, i tu sam bila poprilično izgubljena. Činjenica da ljudi ima malo, a posla puno, u startu me obeshrabrila. Sve sam čekala da me netko uputi u problematiku i stavi neki zadatak pred mene. Ljutilo me što šačica ljudi radi sve poslove, a istovremeno se žale da nema dovoljno radne snage koja bi potegla veći dio posla.
Onda sam shvatila da, da su svi čekali da im netko gurne zadatak pod nos, ništa od onoga što je napravljeno, napravljeno ne bi bilo.
Ako želiš raditi i sudjelovati, odaberi što te zanima i prioni na posao. Nitko ti neće reći da ne radiš dobro i da nemaš pojma. A svatko će ti rado pomoći ako se u nečemu ne osjećaš sto posto sigurno.
Ja sam se ulovila štandiranja.
Štandovi su bili načelno rezervirani za nove nadobudne članove, jer malo tko ima vremena za višesatno sjedenje i dijeljenje letaka, a dobar su način da se uputiš u rad udruge i upoznaš one s kojima dijeliš entuzijazam da šačica ljudi zaista može promijeniti svijet.
Odgovorno tvrdim da je štandiranje jedan od najboljih zadataka u udruzi.
Sjećanja na dane i poneku noć, uvijek mi usne iskrive u osmijeh. Red druženja, osam redova smijeha, pa red neke fine klope koje nikad nije nedostajalo.
Sjećam se noćnog štandiranja na nasipu. Jedini put u mom odraslom životu da sam se od smijeha skoro upišala u gaće. Doslovno.
Zahvaljujući udruzi RODA, i žarkoj želji da sudjelujem, ostvarila sam i neke svoje intimne pobjede. Prevladala sam strah od toga da govorim pred skupinom ljudi.
Držala sam radionice, i iako sam o onome o čemu sam pričala znala sve, ponekad od treme nisam mogla istisnuti ni riječ iz grla.
Ali govorila sam. Prevladala sam taj strah i na kraju svakog predavanja koje sam održala bila sam strahovito ponosna.
Ponosna na sebe i ponosna na činjenicu što sam dio stroja koji ne samo da se bori za prava djece i roditelja, već mijenja ukupnu svijest o pojmu roditeljstva u miloj nam zemljici.
I postiže iznimne rezultate u tome.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj pripadanja.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj da radim nešto zaista korisno.
Članstvo u udruzi dalo mi je vjeru u to da entuzijastični ljudi zaista pokreću i mijenjaju svijet.
Članstvo u udruzi i druženje sa članicama osvijestilo mi je činjenicu da je predivno i moćno biti žena (majka i kraljica jelte :Đ)
Ipak, ono najvrijednije što sam ja osobno dobila od Rode su prijatelji.
Svoje najbliskije prijatejice, one koje znaju kako dišem i tko sam, upoznala sam zahvaljujući koliko udruzi toliko i forumu udruge.
One koje sa mnom plaču i koje se sa mnom smiju.
One s kojima dijelim svakodnevicu.
One s kojima noćima bančim po birtijama, ispijam sramotne količine medice, one koje me voze doma onih noći kad to nisam sama u stanju, one s kojima dižem ruke i do promuklosti pjevam treš hitove iz neke prošle dekade, one s kojima sjedim i upijam sunce dok se djeca igraju oko nas, s kojima kuham i jedem.
One koje zovem u podne i u ponoć.
One kojima mogu reći „odjebite, ne želim nikoga vidjeti ni čuti neko vrijeme“, a nakon toga će svejedno i dalje sve biti isto.
Tako sam pronašla i one druge.
One s kojima nisam svakodnevno, ali s kojima dijelim uspomene na neke predivne trenutke.
Koje su ostavile dubok trag, ne samo u mom srcu, nego i u formiranju mojih stavova.
Sve te žene nastanjuju moje misli i moje osjećaje u manjoj ili većoj mjeri.
Iako ta prijateljstva nemaju više apsolultno nikakve veze sa udrugom, upravo je to mjesto koje je izrodilo moj djelić svemira.
I zato, za mene osobno, udruga RODA uvijek će imati lik tih dragih žena i pulsirajućeg srca punog entuzijazma.
Što se promijenilo?
Danas sam na fejsu dobila pozivnicu za event „ 10. Svečana Skupština udruge RODA“.
Bez razmišljanja sam stisla attending, iako Suprug taj dan vjerovatno ima nastup, pa ću u tom slučaju morati ustati za moje pojmove ekstremno rano da bih stigla na autobus.
Potajno, unatoč potrebi za svakom dustupnom kunom, nadam se da svirke ipak neće biti i da ćemo nas troje zajedno autom u selo roda, Čigoč.
Kada sam se zaljubila u Supruga i došla živjeti s njim u Zagreb, nisam tu poznavala gotovo nikoga.
Nije da nisam živjela tu, u to doba već nekoliko godina. Ali prvi put sam izašla iz jedne vrlo homogene zajednice koja bi se mogla zvati „ekipa iz srednje škole“. Svi smo iz malog mjesta došli u Zagreb i svih se godina držali uglavnom zatvoreno zajedno.
Udaja i rođenje djeteta otvorili su posve novo poglavlje mog života.
U to doba poprilično usamljeno razdoblje.
I ptičice na grani znaju valjda da su meni ljudi najvažniji.
Karijeru nemam, niti ju priželjkujem. Kreativno črčkanje me zadovoljava do određene mjere.
Ali prava strast za mene su ljudi.
Volim se družiti s njima, volim razmišljati o njima.
U biti većinu mog budnog razmišljanja zauzimaju ljudi i moji odnosi s njima.
Ja sam serijski frend.
I skrušeno priznajem...na određeni način kave ipak jesu smisao mog života.
U ono doba, dok je Krist još hodao po zemlji, a ja hodala sa malom bebom na rukama, pedijatar mi je dao letak sa uputama za uspješno dojenje i web adresom stranica udruge RODA.
Hvala Vam doktore Zima.
To je bio sami početak moje dugogodišnje i vrlo uspješne karijere (ha, ipak imam neku karijeru :Đ) „Žene Koja Visi na Internetu“.
Isprva vrlo bojažljivo, a onda sve smjelije, navukla sam se na rodin forum.
U onim tako osjetljivim prvim danima majčinstva, tamo sam pronašla odgovore na mnogobrojna moja pitanja. I mnoge druge roditelje koji kao i ja, nisu metode svojih roditelja pronalazili potpuno zadovoljavajućima, a svoj vlastiti put još nisu definirali u potpunosti.
Bilo je divno otkriti cijeli jedan svijet u kojem ne samo da sam nalazila praktičnu podršku u smislu savjeta, već i emocionalno utočište i razumijevanje za moje vlastite nesigurnosti.
Uvijek se posvuda nađu nadobudne osobe zbog kojih osjećaš pritisak da nisi dovoljno savršen, pa je tako bilo i na forumu. Ima ih vjerovatno i sada takvih, što ne bih znala jer odavno već ne iščitavam te stranice koje su mi svojedobno bile sveto pismo.
Onako neiskusna u forumiranju, znala sam Suprugu mozak na slamku popiti pravilima kojih smo se neizostavno morali pridržavati.
Ipak, moram reći da i danas, kada se smatram poprilično iskusnom po pitanju majčinstva (bar do sedme djetetove godine :D) i imam veliki krug žena s kojima mogu razgovarati o svojim dilemama (da, istina je, ne pričamo isključivo o seksu. Ponekad pričamo i o odgoju djece), nerijetko povirim na rodin forum u potrazi za iskustvima žena čija mišljenja cijenim.
Korak dalje za mene je bilo članstvo u udruzi.
Ispočetka, i tu sam bila poprilično izgubljena. Činjenica da ljudi ima malo, a posla puno, u startu me obeshrabrila. Sve sam čekala da me netko uputi u problematiku i stavi neki zadatak pred mene. Ljutilo me što šačica ljudi radi sve poslove, a istovremeno se žale da nema dovoljno radne snage koja bi potegla veći dio posla.
Onda sam shvatila da, da su svi čekali da im netko gurne zadatak pod nos, ništa od onoga što je napravljeno, napravljeno ne bi bilo.
Ako želiš raditi i sudjelovati, odaberi što te zanima i prioni na posao. Nitko ti neće reći da ne radiš dobro i da nemaš pojma. A svatko će ti rado pomoći ako se u nečemu ne osjećaš sto posto sigurno.
Ja sam se ulovila štandiranja.
Štandovi su bili načelno rezervirani za nove nadobudne članove, jer malo tko ima vremena za višesatno sjedenje i dijeljenje letaka, a dobar su način da se uputiš u rad udruge i upoznaš one s kojima dijeliš entuzijazam da šačica ljudi zaista može promijeniti svijet.
Odgovorno tvrdim da je štandiranje jedan od najboljih zadataka u udruzi.
Sjećanja na dane i poneku noć, uvijek mi usne iskrive u osmijeh. Red druženja, osam redova smijeha, pa red neke fine klope koje nikad nije nedostajalo.
Sjećam se noćnog štandiranja na nasipu. Jedini put u mom odraslom životu da sam se od smijeha skoro upišala u gaće. Doslovno.
Zahvaljujući udruzi RODA, i žarkoj želji da sudjelujem, ostvarila sam i neke svoje intimne pobjede. Prevladala sam strah od toga da govorim pred skupinom ljudi.
Držala sam radionice, i iako sam o onome o čemu sam pričala znala sve, ponekad od treme nisam mogla istisnuti ni riječ iz grla.
Ali govorila sam. Prevladala sam taj strah i na kraju svakog predavanja koje sam održala bila sam strahovito ponosna.
Ponosna na sebe i ponosna na činjenicu što sam dio stroja koji ne samo da se bori za prava djece i roditelja, već mijenja ukupnu svijest o pojmu roditeljstva u miloj nam zemljici.
I postiže iznimne rezultate u tome.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj pripadanja.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj da radim nešto zaista korisno.
Članstvo u udruzi dalo mi je vjeru u to da entuzijastični ljudi zaista pokreću i mijenjaju svijet.
Članstvo u udruzi i druženje sa članicama osvijestilo mi je činjenicu da je predivno i moćno biti žena (majka i kraljica jelte :Đ)
Ipak, ono najvrijednije što sam ja osobno dobila od Rode su prijatelji.
Svoje najbliskije prijatejice, one koje znaju kako dišem i tko sam, upoznala sam zahvaljujući koliko udruzi toliko i forumu udruge.
One koje sa mnom plaču i koje se sa mnom smiju.
One s kojima dijelim svakodnevicu.
One s kojima noćima bančim po birtijama, ispijam sramotne količine medice, one koje me voze doma onih noći kad to nisam sama u stanju, one s kojima dižem ruke i do promuklosti pjevam treš hitove iz neke prošle dekade, one s kojima sjedim i upijam sunce dok se djeca igraju oko nas, s kojima kuham i jedem.
One koje zovem u podne i u ponoć.
One kojima mogu reći „odjebite, ne želim nikoga vidjeti ni čuti neko vrijeme“, a nakon toga će svejedno i dalje sve biti isto.
Tako sam pronašla i one druge.
One s kojima nisam svakodnevno, ali s kojima dijelim uspomene na neke predivne trenutke.
Koje su ostavile dubok trag, ne samo u mom srcu, nego i u formiranju mojih stavova.
Sve te žene nastanjuju moje misli i moje osjećaje u manjoj ili većoj mjeri.
Iako ta prijateljstva nemaju više apsolultno nikakve veze sa udrugom, upravo je to mjesto koje je izrodilo moj djelić svemira.
I zato, za mene osobno, udruga RODA uvijek će imati lik tih dragih žena i pulsirajućeg srca punog entuzijazma.
subota, 15. siječnja 2011.
SAMO MIJENA STALNA JEST
Dogodilo mi se ponovo.
Zaljubila sam se luđački, strastveno i neopozivo.
Na prvi pogled.
Nije mi prvi put.
Desilo mi se četiri puta do sada.
I ni jednom nisam požalila. Kad se za nešto zapizdiš tako strastveno, ne može ispasti loše. Ok, možda neće trajati vječno. Ali ionako ništa nije vječno.
Ako se mene pita, nek traje i jedan dan, al nek bude do jaja.
U bespućima interneta tražili smo agenciju za procjenu i prodaju kuće.
I sasvim slučajno naletjeli na njega.
Apsolutno najsavršeniji penthouse, sa ogromnom teraseštinom. Istog trena sam znala da je to TO.
Da, velik je.
Da, skup je.
I ne, ne možemo si ga priuštiti.
Ali on je jedini pravi za mene.
Prije nekih četiri – pet godina na isti način sam se zaljubila u našu kuću. I ljubav je trajala. I završila.
Mislim da sam izašla iz faze ekološki osviještene kućanice.
Ok, skuhala sam pekmeze, mousse od jabuke, uzgojila grašak, mrkvu, rajčice, paprike, tikvice i nekoliko vrsta salate.
Probala sam, vidjela da mogu i ja sam s tim gotova.
Ne želim da me korov gleda prijekorno, jer radije idem na tržnicu nego da sama sadim.
Živjeti u idili bilo je zabavno neko vrijeme. Dosadilo mi je.
Moje dijete više nije malo. Ne kotrlja se od vrha do dna voćnjaka. Ove zime sanjkao se ravno dva puta.
Sjećam se nekoć dok smo živjeli u stanu, jeli smo najčešće špagete sa rajčicom i maslinama. Iz barilline teglice uglavnom :D
Sada kuham sabrana jela. Puna svježeg povrća i mesa. Nekako, čovjek se ne osjeća ok ako servira gotovo jelo, a gleda svo to zelenilo i mir oko sebe.
Ako živiš u idili imaš potrebu biti u ravnoteži.
Ja nisam u ravnoteži.
Moja je ravnoteža biti izvan ravnoteže.
Sjećam se dana kada bi Suprug i ja preko piđama navukli jakne, uzeli pseto i odbauljali u kvartovsku birtiju na kavu.
Kad bi napušeni u tri ujutro išli na susjednu pumpu po čokoladice i montana sendviče.
Živjeli smo u limenci, sanjali velike snove i umirali od smijeha.
A onda smo odrasli, dobili dijete, kupili kuću i počeli kuhati zimnicu.
I ja sam strastveno željela biti u ravnoteži. A kad mi je to dosadilo, počela sam se osjećati krivom. Krivom jer mi nije sve u savršenom redu, krivom jer kupujem a ne uzgajam, krivom jer nisam sretna sa svim tim što imam.
U jednom trenutku vrlo sam ozbiljno razmatrala mogućnost da u vrtu uzgajam koke. Koke kao domaće životinje.
U stalnoj potrazi, promjenu sam tražila na mjestima na kojima za mene promjene nije bilo.
Ne znam hoće li, i kako biti moj.
Ali ja vjerujem da kada znaš da je nešto pravo za tebe, cijeli Svemir se uroti da to i dobiješ.
Vidim terasu i grijanje dupeta u hot buble tubu dok je sve u snijegu.
Vidim ljetne tulume pod zvijezdama i gajbe ledene pive. Može i šarenih koktela.
Vidim ogroman prostor u kojem mogu zapaliti pljugu bez osjećaja krivnje što trujem zrak nikotinom.
Minimalističku kuhinju koja je pogodna za rolanje sushija, ali ne i za kuhanje zimnice.
Stan koji sa sobom nosi lakoću. Koji te ne obvezuje.
Stan koji ima predznak „zabavno“.
Od same pomisli na to, letim.
Ono što je u jednom trenutku života toliko ispravno i pravo, u slijedećem može biti opterečavajuće.
Lov na sreću vodi zavojitim putevima.
Odustati od nečega ponekad može biti teže nego što se čini na prvi pogled.
Biti sabrana i ekološka bila je moja misija. Nisam baš uspjela onako kako sam to željela.
Ipak vjerujem da na to treba gleda kao na priliku za napredak, a ne kao na neuspjeh.
Jer na kraju svega, ipak, samo mijena stalna jest.
A poznavati i prihvatiti sebe, najviši je stupanj mudrosti koji je moguće dosegnuti u ovom životu.
Zaljubila sam se luđački, strastveno i neopozivo.
Na prvi pogled.
Nije mi prvi put.
Desilo mi se četiri puta do sada.
I ni jednom nisam požalila. Kad se za nešto zapizdiš tako strastveno, ne može ispasti loše. Ok, možda neće trajati vječno. Ali ionako ništa nije vječno.
Ako se mene pita, nek traje i jedan dan, al nek bude do jaja.
U bespućima interneta tražili smo agenciju za procjenu i prodaju kuće.
I sasvim slučajno naletjeli na njega.
Apsolutno najsavršeniji penthouse, sa ogromnom teraseštinom. Istog trena sam znala da je to TO.
Da, velik je.
Da, skup je.
I ne, ne možemo si ga priuštiti.
Ali on je jedini pravi za mene.
Prije nekih četiri – pet godina na isti način sam se zaljubila u našu kuću. I ljubav je trajala. I završila.
Mislim da sam izašla iz faze ekološki osviještene kućanice.
Ok, skuhala sam pekmeze, mousse od jabuke, uzgojila grašak, mrkvu, rajčice, paprike, tikvice i nekoliko vrsta salate.
Probala sam, vidjela da mogu i ja sam s tim gotova.
Ne želim da me korov gleda prijekorno, jer radije idem na tržnicu nego da sama sadim.
Živjeti u idili bilo je zabavno neko vrijeme. Dosadilo mi je.
Moje dijete više nije malo. Ne kotrlja se od vrha do dna voćnjaka. Ove zime sanjkao se ravno dva puta.
Sjećam se nekoć dok smo živjeli u stanu, jeli smo najčešće špagete sa rajčicom i maslinama. Iz barilline teglice uglavnom :D
Sada kuham sabrana jela. Puna svježeg povrća i mesa. Nekako, čovjek se ne osjeća ok ako servira gotovo jelo, a gleda svo to zelenilo i mir oko sebe.
Ako živiš u idili imaš potrebu biti u ravnoteži.
Ja nisam u ravnoteži.
Moja je ravnoteža biti izvan ravnoteže.
Sjećam se dana kada bi Suprug i ja preko piđama navukli jakne, uzeli pseto i odbauljali u kvartovsku birtiju na kavu.
Kad bi napušeni u tri ujutro išli na susjednu pumpu po čokoladice i montana sendviče.
Živjeli smo u limenci, sanjali velike snove i umirali od smijeha.
A onda smo odrasli, dobili dijete, kupili kuću i počeli kuhati zimnicu.
I ja sam strastveno željela biti u ravnoteži. A kad mi je to dosadilo, počela sam se osjećati krivom. Krivom jer mi nije sve u savršenom redu, krivom jer kupujem a ne uzgajam, krivom jer nisam sretna sa svim tim što imam.
U jednom trenutku vrlo sam ozbiljno razmatrala mogućnost da u vrtu uzgajam koke. Koke kao domaće životinje.
U stalnoj potrazi, promjenu sam tražila na mjestima na kojima za mene promjene nije bilo.
Ne znam hoće li, i kako biti moj.
Ali ja vjerujem da kada znaš da je nešto pravo za tebe, cijeli Svemir se uroti da to i dobiješ.
Vidim terasu i grijanje dupeta u hot buble tubu dok je sve u snijegu.
Vidim ljetne tulume pod zvijezdama i gajbe ledene pive. Može i šarenih koktela.
Vidim ogroman prostor u kojem mogu zapaliti pljugu bez osjećaja krivnje što trujem zrak nikotinom.
Minimalističku kuhinju koja je pogodna za rolanje sushija, ali ne i za kuhanje zimnice.
Stan koji sa sobom nosi lakoću. Koji te ne obvezuje.
Stan koji ima predznak „zabavno“.
Od same pomisli na to, letim.
Ono što je u jednom trenutku života toliko ispravno i pravo, u slijedećem može biti opterečavajuće.
Lov na sreću vodi zavojitim putevima.
Odustati od nečega ponekad može biti teže nego što se čini na prvi pogled.
Biti sabrana i ekološka bila je moja misija. Nisam baš uspjela onako kako sam to željela.
Ipak vjerujem da na to treba gleda kao na priliku za napredak, a ne kao na neuspjeh.
Jer na kraju svega, ipak, samo mijena stalna jest.
A poznavati i prihvatiti sebe, najviši je stupanj mudrosti koji je moguće dosegnuti u ovom životu.
petak, 31. prosinca 2010.
SVI MOJI PUNTI KAD SE ZBROJE
Ima li išta prigodnije nego 31.12. zbrojiti račune i napisati jedan blog?
Željela bih napisati svašta.
Željela bih objasniti mnoge stvari.
Sebi i drugima.
Ali neću.
Kad ja krenem u objašnjavanje, stvari najčešće ostaju neobjašnjene.
Ova je godina za mene bila godina prijatelja i godina ljubavi.
Ova je godina za mene bila godina učenja.
O sebi.
O drugima.
Dogodile su se mnoge stvari. Oku vidljive i oku nevidljive.
U svojim intimnim lutanjima prošla sam kroz mnoge uspone i mnoge padove.
Tražila odgovore i ne nalazila ih.
Ovih sam dana u glavi prolazila sve događaje koji su obilježili proteklu godinu. Proživljavala ih ponovo i željela pisati o njima.
U ovom trenutku gotovo da se ni jednog ne mogu sjetiti.
Ali nije mi žao zbog toga, jer sjećanje na događaje nije nestalo.
Samo je ustupilo mjesto nekoj čistoj radosti.
U ovome trenutku užasno sam sretna.
Kada osluhnem srce znam da je godina iza mene bila dobra.
Naučila sam da kada imaš prijatelje, imaš sve.
I možeš sve.
Ove godine sam naučila da što se manje opterećujem, stvari ispadaju bolje.
Badnjak može biti savršen i uz pohane riblje štapiće. Bakalar na nekoliko načina svakako je zamamna pomisao, ali nije nužan da bi blagovanje bilo svečano.
Bogatstvo i svečanost nisu u imanju, nego u doživljaju.
Ove godine još sam naučila da su djeca ptice koje trebaju slobodan let i puno prostora.
Previše brižna ljubav može ti slomiti krila.
A onima koje voliš, želiš da lete visoko i jako.
Naučila sam da vrijedi proživljavati sadašnji trenutak.
Bez sjene onoga što je bilo, i bez kalkuliranja što je slijedeće što će doći.
Samo tako možemo jasnije vidjeti stvari.
Očima ili srcem.
Biti prisutan u sadašnjem trenutku, najbolje je što možeš učiniti za sebe.
Naučila sam da je ponekad prelako reći da voliš.
A preteško dati povjerenje.
Ljubav bez povjerenja nije ljubav.
Ne možeš tražiti od drugih ono što ni sam nisi spreman dati.
Kada sam napokon zaista poklonila povjerenje, naučila sam da ljubav dolazi u svakakvim oblicima.
Zarobljen u očekivanjima, čovjek ju lako ne prepozna.
Odgovor nam ne dolazi uvijek u riječima.
Većinu svog odraslog života donosila sam velike odluke na današnji dan.
Odlučivala sam da ću biti bolja, ljepša, mršavija i pametnija.
Sve sam svoje odluke prekršila.
Ove godine nemam niti jednu odluku.
Samo žarku želju da ne zaboravim sve ono što sam naučila.
Željela bih napisati svašta.
Željela bih objasniti mnoge stvari.
Sebi i drugima.
Ali neću.
Kad ja krenem u objašnjavanje, stvari najčešće ostaju neobjašnjene.
Ova je godina za mene bila godina prijatelja i godina ljubavi.
Ova je godina za mene bila godina učenja.
O sebi.
O drugima.
Dogodile su se mnoge stvari. Oku vidljive i oku nevidljive.
U svojim intimnim lutanjima prošla sam kroz mnoge uspone i mnoge padove.
Tražila odgovore i ne nalazila ih.
Ovih sam dana u glavi prolazila sve događaje koji su obilježili proteklu godinu. Proživljavala ih ponovo i željela pisati o njima.
U ovom trenutku gotovo da se ni jednog ne mogu sjetiti.
Ali nije mi žao zbog toga, jer sjećanje na događaje nije nestalo.
Samo je ustupilo mjesto nekoj čistoj radosti.
U ovome trenutku užasno sam sretna.
Kada osluhnem srce znam da je godina iza mene bila dobra.
Naučila sam da kada imaš prijatelje, imaš sve.
I možeš sve.
Ove godine sam naučila da što se manje opterećujem, stvari ispadaju bolje.
Badnjak može biti savršen i uz pohane riblje štapiće. Bakalar na nekoliko načina svakako je zamamna pomisao, ali nije nužan da bi blagovanje bilo svečano.
Bogatstvo i svečanost nisu u imanju, nego u doživljaju.
Ove godine još sam naučila da su djeca ptice koje trebaju slobodan let i puno prostora.
Previše brižna ljubav može ti slomiti krila.
A onima koje voliš, želiš da lete visoko i jako.
Naučila sam da vrijedi proživljavati sadašnji trenutak.
Bez sjene onoga što je bilo, i bez kalkuliranja što je slijedeće što će doći.
Samo tako možemo jasnije vidjeti stvari.
Očima ili srcem.
Biti prisutan u sadašnjem trenutku, najbolje je što možeš učiniti za sebe.
Naučila sam da je ponekad prelako reći da voliš.
A preteško dati povjerenje.
Ljubav bez povjerenja nije ljubav.
Ne možeš tražiti od drugih ono što ni sam nisi spreman dati.
Kada sam napokon zaista poklonila povjerenje, naučila sam da ljubav dolazi u svakakvim oblicima.
Zarobljen u očekivanjima, čovjek ju lako ne prepozna.
Odgovor nam ne dolazi uvijek u riječima.
Većinu svog odraslog života donosila sam velike odluke na današnji dan.
Odlučivala sam da ću biti bolja, ljepša, mršavija i pametnija.
Sve sam svoje odluke prekršila.
Ove godine nemam niti jednu odluku.
Samo žarku želju da ne zaboravim sve ono što sam naučila.
ponedjeljak, 13. prosinca 2010.
RIJEČ, DVIJE U PROLAZU
Pišem ja, pišem.
Ali eto, ne objavim sve.
Neke je stvari bolje ostaviti nevidljivima.
Kako mi idu dani?
Pa kao prvo, jako puno radim.
I iznenađena sam kako mi dobro ide. Zapravo ne toliko kako mi dobro ide, nego koliko me ispunjava.
Skoro, ali samo skoro da mogu shvatiti Supruga koji svaki svoj slobodan trenutak trči u onu svoju zapušenu rupčagu koju zovemo Studio.
Užasno je dobar osjećaj kad negdje oko tri popodne digneš dupe od posla i jedva izravnaš kičmu, ali na stolu ispred sebe vidiš neki konkretan rezultat.
Znam, teško vam je povjerovati slovima koje čitate, ali eto...neki od nas toplu vodu otkriju u tek u nekim poznijim godinama.
Ovih dana se općenito osjećam nekako sjajno.
Nije da su okolnosti realno sjajne.
Tri dana sam već na antibioticima. Natečenog zuba.
Ne zato što ne idem redovno zubaru.
Naprotiv.
Ja sam opsjednuta zubima.
Obožavam ići zubaru.
I najsretnija sam kad mi buše zube bez anestezije.
Za mene je to tako pročišćujuće. Taj osjećaj da radim nešto zaista dobro za sebe i svoje zdravlje.
Dakle desilo se naravno, da sam preosjetljiva na neki sastojak lijeka. Pa sam sva natekla. I sve me boli. Još uvijek.
Onda osim toga, i dalje kašljem i slinim i sve što ide uz to.
Jednom kada se prehladim, kod mene to traje do proljeća.
Gotovo bez prestanka.
Onda još, ne usuđujem se javljati na telefone.
Jer me stalno zovu iz agencija za naplatu potraživanja.
Da, to me oduvijek nerviralo kod Supruga.
Govorila sam mu da se jednostavno MORA javiti i suočiti sa problemom. Da problem neće nestati. Samo će rasti. I da se odrasle osobe javljaju na telefon. I blablablablabla.....
Na kraju sam usvojila njegov obrazac ponašanja.
Bar dok ne sjedne neki honorar.
Doživim manji histerični napad kad mi zazvoni mobitel. Automatska mi je radnja stiskanje gumba silent. I hitno pretraživanje broja na imenik.hr.
Tako me frendica već danima pokušava pozvati na djetetov rođendan.
Ali ja se ne javljam. A njen broj nije zaveden u imeniku.
Jebiga, svi se od nekoga skrivamo.
Sreća pa postoji internet i postoje forumi.
Nađu se ljudi na kraju.
Najčešće.
Dakle sjedimo mi maloprije na kauču i Suprug mi sav zabrinut veli da ne zna kako će u Petak na Pantovčak.
Ima naime primanje kod predsjednika. I neregistran auto. Da, još uvijek.
A kad ideš kod predsjednika, traže te dokumente. Policajci. I onda vide da ti auto nije registriran već....pa možda bolje da ni ne izgovaram koliko dugo.
Pa ti idi predsjedniku.
Što se fejsa tiče, moram priznati da tu imam pomalo podijeljenje osjećaje.
Istovremeno se osjećam i nevjerovatno slobodno i užasno mi fali.
U biti, nedostaju mi neki ljudi za koje se nisam nadala da će mi nedostajati.
Eto, što bi se reklo, fejsbučiš s nekim s kim se možda nikada nisi baš nešto posebno družio inače, i da i ne znaš ljudi ti se uvuku pod kožu :)))
Tako da se ipak veselim svom povratku do kojega brojim još petnaestak dana.
Veselim se i nekim tulumima i druženjima koja se uvijek dogode u ovo blagdansko vrijeme.
I tako...reklo bi se zaista ništa posebno.
Nešto malo dobrih stvari.
Nešto malo više problema.
Ali osjećam se sjajno.
Nešto se od tog zadovoljstva krije u radu.
A nešto se možda krije u onome što napišem a ne objavim ;)
Ali eto, ne objavim sve.
Neke je stvari bolje ostaviti nevidljivima.
Kako mi idu dani?
Pa kao prvo, jako puno radim.
I iznenađena sam kako mi dobro ide. Zapravo ne toliko kako mi dobro ide, nego koliko me ispunjava.
Skoro, ali samo skoro da mogu shvatiti Supruga koji svaki svoj slobodan trenutak trči u onu svoju zapušenu rupčagu koju zovemo Studio.
Užasno je dobar osjećaj kad negdje oko tri popodne digneš dupe od posla i jedva izravnaš kičmu, ali na stolu ispred sebe vidiš neki konkretan rezultat.
Znam, teško vam je povjerovati slovima koje čitate, ali eto...neki od nas toplu vodu otkriju u tek u nekim poznijim godinama.
Ovih dana se općenito osjećam nekako sjajno.
Nije da su okolnosti realno sjajne.
Tri dana sam već na antibioticima. Natečenog zuba.
Ne zato što ne idem redovno zubaru.
Naprotiv.
Ja sam opsjednuta zubima.
Obožavam ići zubaru.
I najsretnija sam kad mi buše zube bez anestezije.
Za mene je to tako pročišćujuće. Taj osjećaj da radim nešto zaista dobro za sebe i svoje zdravlje.
Dakle desilo se naravno, da sam preosjetljiva na neki sastojak lijeka. Pa sam sva natekla. I sve me boli. Još uvijek.
Onda osim toga, i dalje kašljem i slinim i sve što ide uz to.
Jednom kada se prehladim, kod mene to traje do proljeća.
Gotovo bez prestanka.
Onda još, ne usuđujem se javljati na telefone.
Jer me stalno zovu iz agencija za naplatu potraživanja.
Da, to me oduvijek nerviralo kod Supruga.
Govorila sam mu da se jednostavno MORA javiti i suočiti sa problemom. Da problem neće nestati. Samo će rasti. I da se odrasle osobe javljaju na telefon. I blablablablabla.....
Na kraju sam usvojila njegov obrazac ponašanja.
Bar dok ne sjedne neki honorar.
Doživim manji histerični napad kad mi zazvoni mobitel. Automatska mi je radnja stiskanje gumba silent. I hitno pretraživanje broja na imenik.hr.
Tako me frendica već danima pokušava pozvati na djetetov rođendan.
Ali ja se ne javljam. A njen broj nije zaveden u imeniku.
Jebiga, svi se od nekoga skrivamo.
Sreća pa postoji internet i postoje forumi.
Nađu se ljudi na kraju.
Najčešće.
Dakle sjedimo mi maloprije na kauču i Suprug mi sav zabrinut veli da ne zna kako će u Petak na Pantovčak.
Ima naime primanje kod predsjednika. I neregistran auto. Da, još uvijek.
A kad ideš kod predsjednika, traže te dokumente. Policajci. I onda vide da ti auto nije registriran već....pa možda bolje da ni ne izgovaram koliko dugo.
Pa ti idi predsjedniku.
Što se fejsa tiče, moram priznati da tu imam pomalo podijeljenje osjećaje.
Istovremeno se osjećam i nevjerovatno slobodno i užasno mi fali.
U biti, nedostaju mi neki ljudi za koje se nisam nadala da će mi nedostajati.
Eto, što bi se reklo, fejsbučiš s nekim s kim se možda nikada nisi baš nešto posebno družio inače, i da i ne znaš ljudi ti se uvuku pod kožu :)))
Tako da se ipak veselim svom povratku do kojega brojim još petnaestak dana.
Veselim se i nekim tulumima i druženjima koja se uvijek dogode u ovo blagdansko vrijeme.
I tako...reklo bi se zaista ništa posebno.
Nešto malo dobrih stvari.
Nešto malo više problema.
Ali osjećam se sjajno.
Nešto se od tog zadovoljstva krije u radu.
A nešto se možda krije u onome što napišem a ne objavim ;)
subota, 4. prosinca 2010.
IMA LI ŽIVOTA BEZ FEJSBUKA?
Vježbam nogu u lavoru posoljene vode i tipkam.
Na žalost more mi nije pri ruci, a nisam ni u mogućnosti za svakodnevne odlaske na bazen, iako ne bih imala ništa protiv.
Preostaje mi tako narančasti, jajasti lavor sa vodom vulgaris, obilno začinjenom sitnom morskom jodiranom soli.
Paškom naravno.
Ima tri dana da sam skinula longetu i dobila genijalnu čizmu.
Koju sam morala sama kupiti.
Hzzo naime ima neki čudan pravilnik po kojem, ako si operiran ne možeš dobiti čizmu, ali ako nisi operiran onda možeš.
Čude se tome svi, pa i oni u bolnici.
Jer oporavak bez čizme znači još puno mjeseci longeta pod raznim stupnjevima.
Što znači puno dulje, puno teže i neusporedivo manje učinkovito.
Pa su se u bolnici dosjetili jadu i sada ne pišu na papirima za hzzo da je čovjek operiran.
E, al nisu ni ovi iz hzzo-a veslo sisali, pa su se i oni dosjetili da za svakog pojedinog pacijenta, under cover nazovu bolnicu, pa se raspitaju za zdravlje.
Ovi u bolnici, ne sluteći ništa, misle zove valjda zabrinuti rođak, pa radosno iskoriste priliku da se malo pohvale, računajući valjda da je dobra svaka prilika da poprave imidž hrvatskog zdravstva u javnosti: "Da, da pacijent je operiran! I to našom najnovijom metodom. Znate jedina smo bolnica koja radi takav zahvat!"
E nećeš majci!!! - usklikne u mislima agent hzzo-a s druge strane telefona i na glas pristojno zahvali i pozdravi, lupajući istovremeno samozadovoljno pečat "ODBIJENO" na spis.
I tako nam je rečeno "da, možete se žaliti, ali prva se žalba automatski odbija pa se možete žaliti drugi put i onda se možda možete nadati eventualnom pozitivnom ishodu blablabla..."
A meni čizma treba idući tjedan.
I tako ode Suprug u jedan dućan, u drugi dućan i u treći dućan. U svima mu vele: "Znate politika je da svi imamo iste cijene. A cijena je 1500 kuna, hvala lijepa."
Zove me na mobitel, ja sva očajna, glumim požrtvovnost i znajući da on to ni u jednom trenutku ne bi dozvolio, makar morao prositi na ulici, kažem: "A gle pa nije to tako strašno, nosit ću longete još šest mjeseci."
"Ma kakvi" - kaže on - "U Ponedjeljak mogu dići još 1000 kn sa kartice, a za 500 ćemo do tada još nešto smisliti."
U tom trenu, potpuno nesvojstveno meni, (jer ja sam ipak dijete svoje majke, a ona je jednom, JEDNOM u životu morala nešto faksirati i nije joj se dalo s oproštenjem zajebavati po pošti, pa me poslala u dućan da kupim faks) probudio neki nepoznati, duboko zakopani, racionalni dio mene i ja sam se sjetila da sigurno postoji bar jedna čizma u plavom oglasniku.
I postojala je.
Jedna jedina.
Za 900 kuna.
I tako sam ja dobila svoju čizmu.
I sada hodam.
A prvi izlazak je bio u CC1.
Trebalo je kao kupiti djetetu poklon za Sv. Nikolu.
Kako je bilo dobro nakon mjesec i pol dana udahnuti ustajali vrući zrak shoping centra i preroštati sve police u Mulleru.
Jest da sam ostatak dana plakala od bolova, ali ne žalim ni minutu.
Samo postavljanje čizme prošlo je relativno glatko.
Naime, liječnik koji me operirao doživio je kao upravo neshvatljivo veliku uvredu moj odlazak iz bolnice dan prije nego što me on htio pustiti.
Ok, možda sam mogla to i pretpostaviti obzirom da je urlao iz ordinacije da ako odem da se više nikad ne vratim, ali mislila sam da će ga proći kroz mjesec dana.
Bila sam preoptimistična.
Onaj dan kada sam došla po novu longetu, doslovno se zaključao u drugu prostoriju vrišteći kao histerična žena: "Ja sam vama rekao, ako odete da vas više ne želim vidjeti tu!! Ja vas neću pregledati, NEĆU! Odite gdje god znate!"
Sestre su ostale potpuno zbunjene, pogledavale su prvo u mene, pa u zaključana vrata.
Ja sam doslovno umirala od smijeha.
Mislim, ok je to što me nije htio pregledati.
Zapravo, nije uopće ok.
Ali ajde, mogu shvatiti da mu njegov profesionalni ponos ne dozvoljava da me pusti da radim što me volja, prelazeći hladnokrvno preko njegovih liječničkih preporuka.
Ali da se zaključa u drugu prostoriju?
Mislio je valjda da ću sa štakama, u gipsu trčati za njim gurajući mu pod nos svoju nogu kako bih ga prisila da je pogleda?!
Uglavnom, za treći posjet bolnici i postavljanje famozne čizme sam očekivala svašta.
Od toga da će zabraniti cjelokupnom osoblju, uključujući sestre i fizioterapeuticu, da me pregledaju, do toga da zaključa vrata čitavog odjela kako bi me fizički spriječio da prodrem u njegov svijet.
Bila sam spremna na to da ću se morati svađati s njim, reći mu da ionako ne trebam njega nego samo fizioterapeuticu.
Bila sam spremna čak i na to da ću ga na kraju ipak morati prijaviti upravi bolnice i liječničkom povjerenstvu, ako zabrani da me netko drugi primi.
Ali sam se ipak najviše od svega nadala da neće biti na odjelu, da će mi fizioterapeutica namjestiti čizmu i poslati me uzv, pa da odem doma.
Naravno da se pojavio čim sam sjela u čekaonicu.
Ošinuo me pogledom i nestao u ordinaciji.
Glavna sestra se ulovila za glavu kad me vidjela.
Iako su prošla puna dva tjedna, svi su se jako dobro sjećali scene.
"Doktor se zatvorio u kancelariju da vas ne gleda, sada možete ući." - svečano mi je objavila sestra nakon petnaestak minuta.
Pregledao me njegov kolega, fizioterapeutica mi je stavila čizmu, objasnila što da radim i poslala me na uzv.
Sve je prošlo glatko.
Moram samo jako, jako paziti da mi nikada više u životu ne pukne tetiva jer doktor me očigledno mrzi iz dna duše.
Toliko da ne može podnijeti da me pogleda.
Nego se mora zaključati u drugu prostoriju.
Ako me slučajno sretne na cesti, postoji opasnost da padne pod tramvaj u pokušaju da što brže pretrči na suprotnu stranu ulice.
Sreća da ja tako rijetko dolazim u grad.
Ponovo početi hodati bilo je, blago rečeno, grozno.
Dok sam pokušavala stati na nogu, prvi put u životu mi je pozlilo od boli.
Na hodniku je bio nekakv frajer koji se hvalio da je on uspio za deset minuta.
Nekima je trebalo i par sati.
Rekao je da je cijelo vrijeme vježbao u teretani.
"Dobro, ne možeš donji dio, ali torzo možeš" - hvalio se.
Bio je to izazov i stala sam na nogu jednako brzo kao i on.
Pričekala sam sa onesviješčivanjem dok nisam izašla vani.
Doma sam si priuštila spa pedikuru i depilaciju za tu jednu jadnu nogu.
Druga još dan danas nije došla na red.
Boli me, natiče, moram ju vježbati blablablablabla, ali sutra idem u kino.
Život je totalno lijep.
Kako loše vijesti nikada ne dolaze same, tako je i sa dobrima.
Druga je novost u mom životu da sam izvršila malo virtualno samoubojstvo.
Ubila sam svoj profil na fejsu.
Možda je previše reći "ubila".
Ne dozvoljava ti fejs tek tako da odeš.
Dovoljno je samo se ponovo ulogirati na stari pass i sve je opet tu.
Kao da nikada nisi ni otišao.
Tvoje fotke, stari statusi, frend lista...sve.
Tako da eto, izmaknuo mi je taj božanstveni osjećaj katarze.
Cijela situacija kad bolje razmisliš i nije loša, jer poznavajući količinu moje ovisnosti, brzo ću dopuzati natrag.
Dala sam si za početak fore mjesec dana.
Zanima me, ima li života nakon fejsbuka?
Može li čovjek postojati, družiti se, viđati prijatelje i znati što se s njima događa, čak i ako nije na fejsu.
Moja je omiljena rečenica "Ako nije na fejsu, nije se dogodilo".
Zanima me, hoću li i dalje postojati iako me nema na mreži svih mreža.
I zanima me tko ću biti sada kad me nema na mreži svih mreža.
Za početak mogu reći jednu stvar; radila sam više u posljednja dva dana, nego u posljednjih....ne sjećam se od kad.
Nekako odjednom imam jako puno vremena.
I jako puno kreativnih ideja.
Što je dobro.
Jer dobre stvari zapravo dolaze po tri u kompletu.
Suprug i ja dogovorili smo se da ćemo se razvesti.
Čim riješimo financijsku situaciju.
Što i nije moguće u neko baš dogledno vrijeme, ali koga briga za detalje.
Rekao mi je: "Gle, ako se želiš razvesti, nema problema. Ali izvoli početi zarađivati. Ja ne zarađujem dovoljno da uzdržavam dva domaćinstva!"
Što totalno nije istina.
On bi sa svojom zaradom komotno mogao uzdržavati dva domaćinstva.
Potrebna mu je samo minimalna racionalizacija troškova.
A to u ovom slučaju ne bi trebao biti problem, jer ne imati mene za ženu je racionalizacija samo po sebi.
No dobro, važno da smo se mi dogovorili.
I da ja radim.
Jednom ću nešto i zaraditi.
Valjda.
Neobično je to što se nakon dogovora o razvodu slažemo bolje nego...pa, ne sjećam se od kad.
Tako smo danas razgovarali.
Ja čim počnem raditi, pročitam nešto, ili vidim nešto i odmah počnem sumnjati u ono što radim.
Da nije dovoljno dobro.
Da nemam pojma.
Da je svaka moja ideja već lanjski snijeg.
Da ovo što radim zapravo uopće nije ono što bih trebala raditi.
Da je možda moje Svemirsko poslanje nešto potpuno drugo.
"A ništa, ti onda naruči McChicken umjesto Big Maca" - veli mi on.
Gledam ga zbunjeno.
I shvaćam.
Istina je...ja uvijek moram probati nešto novo. Ne mogu se odlučiti za najdražu klopu i naručiti dva puta isto.
Ne mogu se odlučiti da je nešto moj posao i posvetiti se tome bez pitanja čeka li nešto novo iza ugla.
Nešto bolje, nešto više moje.
Gađđemit već sam osam godina u braku i još uvijek se nisam odlučila da je to TO.
Stalno se pitam, što ako je tamo negdje u Svemiru nešto što je zapravo moja sudbina koja čeka da dođem po nju?
I takva sam oduvijek.
Po svim pitanjima.
Nešto se desi i ja se oduševim.
I trenutak kasnije počinju pitanja...što ako, možda ipak, zašto ne bih...i tako u nedogled.
Možda biti odrastao znači preuzeti odgovornost.
Odabrati prugu i onda voziti po njoj.
A ne stalno plesati po tankoj žici čekajući neki znak koji će nas osloboditi.
Da li je pošteno ići od muškarca do muškarca, probati i reći "mah nije to to".
Ići od posla do posla i pri najmanjem nagovještaju krize reći "mah nije to to".
Mijenjati život po život odbacujući ih uz put kada nam dosade i jednostavno potom odabrati neki novi.
Biti odrastao znači preuzeti odgovornost.
Voziti po onoj pruzi koju si odabrao.
I pronaći zadovoljstvo u tome.
To ne znači samo biti odrastao.
To znači i biti sretan.
"Možeš li obećati da ćeš dvije godine raditi svaki dan. Svaki dan bar sat vremena bez iznimke?" - pita me on.
"Mogu" - svečano obećavam.
"Možeš li obećati da ćeš dvije godine pisati svaki dan. Svaki dan bez iznimke. Ne moraš objaviti ono što napišeš, ali moraš pisati svaki dan." - nastavlja dalje.
"Mogu" - svečano obećavam.
"Kada ti prođu te dvije godine bez fejsa.." - objavljuje on zaključak..
Hey wait a minute!!
WHO SAID ANYTHING ABOUT FACEBOOK!!!
Obećala sam samo mjesec dana :)))
Na žalost more mi nije pri ruci, a nisam ni u mogućnosti za svakodnevne odlaske na bazen, iako ne bih imala ništa protiv.
Preostaje mi tako narančasti, jajasti lavor sa vodom vulgaris, obilno začinjenom sitnom morskom jodiranom soli.
Paškom naravno.
Ima tri dana da sam skinula longetu i dobila genijalnu čizmu.
Koju sam morala sama kupiti.
Hzzo naime ima neki čudan pravilnik po kojem, ako si operiran ne možeš dobiti čizmu, ali ako nisi operiran onda možeš.
Čude se tome svi, pa i oni u bolnici.
Jer oporavak bez čizme znači još puno mjeseci longeta pod raznim stupnjevima.
Što znači puno dulje, puno teže i neusporedivo manje učinkovito.
Pa su se u bolnici dosjetili jadu i sada ne pišu na papirima za hzzo da je čovjek operiran.
E, al nisu ni ovi iz hzzo-a veslo sisali, pa su se i oni dosjetili da za svakog pojedinog pacijenta, under cover nazovu bolnicu, pa se raspitaju za zdravlje.
Ovi u bolnici, ne sluteći ništa, misle zove valjda zabrinuti rođak, pa radosno iskoriste priliku da se malo pohvale, računajući valjda da je dobra svaka prilika da poprave imidž hrvatskog zdravstva u javnosti: "Da, da pacijent je operiran! I to našom najnovijom metodom. Znate jedina smo bolnica koja radi takav zahvat!"
E nećeš majci!!! - usklikne u mislima agent hzzo-a s druge strane telefona i na glas pristojno zahvali i pozdravi, lupajući istovremeno samozadovoljno pečat "ODBIJENO" na spis.
I tako nam je rečeno "da, možete se žaliti, ali prva se žalba automatski odbija pa se možete žaliti drugi put i onda se možda možete nadati eventualnom pozitivnom ishodu blablabla..."
A meni čizma treba idući tjedan.
I tako ode Suprug u jedan dućan, u drugi dućan i u treći dućan. U svima mu vele: "Znate politika je da svi imamo iste cijene. A cijena je 1500 kuna, hvala lijepa."
Zove me na mobitel, ja sva očajna, glumim požrtvovnost i znajući da on to ni u jednom trenutku ne bi dozvolio, makar morao prositi na ulici, kažem: "A gle pa nije to tako strašno, nosit ću longete još šest mjeseci."
"Ma kakvi" - kaže on - "U Ponedjeljak mogu dići još 1000 kn sa kartice, a za 500 ćemo do tada još nešto smisliti."
U tom trenu, potpuno nesvojstveno meni, (jer ja sam ipak dijete svoje majke, a ona je jednom, JEDNOM u životu morala nešto faksirati i nije joj se dalo s oproštenjem zajebavati po pošti, pa me poslala u dućan da kupim faks) probudio neki nepoznati, duboko zakopani, racionalni dio mene i ja sam se sjetila da sigurno postoji bar jedna čizma u plavom oglasniku.
I postojala je.
Jedna jedina.
Za 900 kuna.
I tako sam ja dobila svoju čizmu.
I sada hodam.
A prvi izlazak je bio u CC1.
Trebalo je kao kupiti djetetu poklon za Sv. Nikolu.
Kako je bilo dobro nakon mjesec i pol dana udahnuti ustajali vrući zrak shoping centra i preroštati sve police u Mulleru.
Jest da sam ostatak dana plakala od bolova, ali ne žalim ni minutu.
Samo postavljanje čizme prošlo je relativno glatko.
Naime, liječnik koji me operirao doživio je kao upravo neshvatljivo veliku uvredu moj odlazak iz bolnice dan prije nego što me on htio pustiti.
Ok, možda sam mogla to i pretpostaviti obzirom da je urlao iz ordinacije da ako odem da se više nikad ne vratim, ali mislila sam da će ga proći kroz mjesec dana.
Bila sam preoptimistična.
Onaj dan kada sam došla po novu longetu, doslovno se zaključao u drugu prostoriju vrišteći kao histerična žena: "Ja sam vama rekao, ako odete da vas više ne želim vidjeti tu!! Ja vas neću pregledati, NEĆU! Odite gdje god znate!"
Sestre su ostale potpuno zbunjene, pogledavale su prvo u mene, pa u zaključana vrata.
Ja sam doslovno umirala od smijeha.
Mislim, ok je to što me nije htio pregledati.
Zapravo, nije uopće ok.
Ali ajde, mogu shvatiti da mu njegov profesionalni ponos ne dozvoljava da me pusti da radim što me volja, prelazeći hladnokrvno preko njegovih liječničkih preporuka.
Ali da se zaključa u drugu prostoriju?
Mislio je valjda da ću sa štakama, u gipsu trčati za njim gurajući mu pod nos svoju nogu kako bih ga prisila da je pogleda?!
Uglavnom, za treći posjet bolnici i postavljanje famozne čizme sam očekivala svašta.
Od toga da će zabraniti cjelokupnom osoblju, uključujući sestre i fizioterapeuticu, da me pregledaju, do toga da zaključa vrata čitavog odjela kako bi me fizički spriječio da prodrem u njegov svijet.
Bila sam spremna na to da ću se morati svađati s njim, reći mu da ionako ne trebam njega nego samo fizioterapeuticu.
Bila sam spremna čak i na to da ću ga na kraju ipak morati prijaviti upravi bolnice i liječničkom povjerenstvu, ako zabrani da me netko drugi primi.
Ali sam se ipak najviše od svega nadala da neće biti na odjelu, da će mi fizioterapeutica namjestiti čizmu i poslati me uzv, pa da odem doma.
Naravno da se pojavio čim sam sjela u čekaonicu.
Ošinuo me pogledom i nestao u ordinaciji.
Glavna sestra se ulovila za glavu kad me vidjela.
Iako su prošla puna dva tjedna, svi su se jako dobro sjećali scene.
"Doktor se zatvorio u kancelariju da vas ne gleda, sada možete ući." - svečano mi je objavila sestra nakon petnaestak minuta.
Pregledao me njegov kolega, fizioterapeutica mi je stavila čizmu, objasnila što da radim i poslala me na uzv.
Sve je prošlo glatko.
Moram samo jako, jako paziti da mi nikada više u životu ne pukne tetiva jer doktor me očigledno mrzi iz dna duše.
Toliko da ne može podnijeti da me pogleda.
Nego se mora zaključati u drugu prostoriju.
Ako me slučajno sretne na cesti, postoji opasnost da padne pod tramvaj u pokušaju da što brže pretrči na suprotnu stranu ulice.
Sreća da ja tako rijetko dolazim u grad.
Ponovo početi hodati bilo je, blago rečeno, grozno.
Dok sam pokušavala stati na nogu, prvi put u životu mi je pozlilo od boli.
Na hodniku je bio nekakv frajer koji se hvalio da je on uspio za deset minuta.
Nekima je trebalo i par sati.
Rekao je da je cijelo vrijeme vježbao u teretani.
"Dobro, ne možeš donji dio, ali torzo možeš" - hvalio se.
Bio je to izazov i stala sam na nogu jednako brzo kao i on.
Pričekala sam sa onesviješčivanjem dok nisam izašla vani.
Doma sam si priuštila spa pedikuru i depilaciju za tu jednu jadnu nogu.
Druga još dan danas nije došla na red.
Boli me, natiče, moram ju vježbati blablablablabla, ali sutra idem u kino.
Život je totalno lijep.
Kako loše vijesti nikada ne dolaze same, tako je i sa dobrima.
Druga je novost u mom životu da sam izvršila malo virtualno samoubojstvo.
Ubila sam svoj profil na fejsu.
Možda je previše reći "ubila".
Ne dozvoljava ti fejs tek tako da odeš.
Dovoljno je samo se ponovo ulogirati na stari pass i sve je opet tu.
Kao da nikada nisi ni otišao.
Tvoje fotke, stari statusi, frend lista...sve.
Tako da eto, izmaknuo mi je taj božanstveni osjećaj katarze.
Cijela situacija kad bolje razmisliš i nije loša, jer poznavajući količinu moje ovisnosti, brzo ću dopuzati natrag.
Dala sam si za početak fore mjesec dana.
Zanima me, ima li života nakon fejsbuka?
Može li čovjek postojati, družiti se, viđati prijatelje i znati što se s njima događa, čak i ako nije na fejsu.
Moja je omiljena rečenica "Ako nije na fejsu, nije se dogodilo".
Zanima me, hoću li i dalje postojati iako me nema na mreži svih mreža.
I zanima me tko ću biti sada kad me nema na mreži svih mreža.
Za početak mogu reći jednu stvar; radila sam više u posljednja dva dana, nego u posljednjih....ne sjećam se od kad.
Nekako odjednom imam jako puno vremena.
I jako puno kreativnih ideja.
Što je dobro.
Jer dobre stvari zapravo dolaze po tri u kompletu.
Suprug i ja dogovorili smo se da ćemo se razvesti.
Čim riješimo financijsku situaciju.
Što i nije moguće u neko baš dogledno vrijeme, ali koga briga za detalje.
Rekao mi je: "Gle, ako se želiš razvesti, nema problema. Ali izvoli početi zarađivati. Ja ne zarađujem dovoljno da uzdržavam dva domaćinstva!"
Što totalno nije istina.
On bi sa svojom zaradom komotno mogao uzdržavati dva domaćinstva.
Potrebna mu je samo minimalna racionalizacija troškova.
A to u ovom slučaju ne bi trebao biti problem, jer ne imati mene za ženu je racionalizacija samo po sebi.
No dobro, važno da smo se mi dogovorili.
I da ja radim.
Jednom ću nešto i zaraditi.
Valjda.
Neobično je to što se nakon dogovora o razvodu slažemo bolje nego...pa, ne sjećam se od kad.
Tako smo danas razgovarali.
Ja čim počnem raditi, pročitam nešto, ili vidim nešto i odmah počnem sumnjati u ono što radim.
Da nije dovoljno dobro.
Da nemam pojma.
Da je svaka moja ideja već lanjski snijeg.
Da ovo što radim zapravo uopće nije ono što bih trebala raditi.
Da je možda moje Svemirsko poslanje nešto potpuno drugo.
"A ništa, ti onda naruči McChicken umjesto Big Maca" - veli mi on.
Gledam ga zbunjeno.
I shvaćam.
Istina je...ja uvijek moram probati nešto novo. Ne mogu se odlučiti za najdražu klopu i naručiti dva puta isto.
Ne mogu se odlučiti da je nešto moj posao i posvetiti se tome bez pitanja čeka li nešto novo iza ugla.
Nešto bolje, nešto više moje.
Gađđemit već sam osam godina u braku i još uvijek se nisam odlučila da je to TO.
Stalno se pitam, što ako je tamo negdje u Svemiru nešto što je zapravo moja sudbina koja čeka da dođem po nju?
I takva sam oduvijek.
Po svim pitanjima.
Nešto se desi i ja se oduševim.
I trenutak kasnije počinju pitanja...što ako, možda ipak, zašto ne bih...i tako u nedogled.
Možda biti odrastao znači preuzeti odgovornost.
Odabrati prugu i onda voziti po njoj.
A ne stalno plesati po tankoj žici čekajući neki znak koji će nas osloboditi.
Da li je pošteno ići od muškarca do muškarca, probati i reći "mah nije to to".
Ići od posla do posla i pri najmanjem nagovještaju krize reći "mah nije to to".
Mijenjati život po život odbacujući ih uz put kada nam dosade i jednostavno potom odabrati neki novi.
Biti odrastao znači preuzeti odgovornost.
Voziti po onoj pruzi koju si odabrao.
I pronaći zadovoljstvo u tome.
To ne znači samo biti odrastao.
To znači i biti sretan.
"Možeš li obećati da ćeš dvije godine raditi svaki dan. Svaki dan bar sat vremena bez iznimke?" - pita me on.
"Mogu" - svečano obećavam.
"Možeš li obećati da ćeš dvije godine pisati svaki dan. Svaki dan bez iznimke. Ne moraš objaviti ono što napišeš, ali moraš pisati svaki dan." - nastavlja dalje.
"Mogu" - svečano obećavam.
"Kada ti prođu te dvije godine bez fejsa.." - objavljuje on zaključak..
Hey wait a minute!!
WHO SAID ANYTHING ABOUT FACEBOOK!!!
Obećala sam samo mjesec dana :)))
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
