NI BRIGE NI PAMETI

Vratila sam se doma i donijela kišu.
Dočekala me uredna kuća i vaza puna suncokreta :)
Mora da Suprug zaista radi hebene tulume dok me nema, kad je kuća svaki put tako blistavo čista za moj povratak.

Ovaj put bila sam u Zadru kod moje drage prijateljice.
Ne znam kakvo bih joj ime dala pa ću je nazvati po njenom suprugu i po poslu kojim se bavi.
On je Odvjetnik, a ona je Odvjetnica.
On je zapravo moj bivši dečko.
A ona je njegova ljubav iz srednje škole.

On i ja dijelili smo, što se kaže, dobro i zlo šest godina.
Znamo se od malih nogu. Od prvog razreda osnovne škole.
Zaljubila sam se u njega negdje pri kraju srednje škole, kada je on ljubio svoju sadašnju ženu u drugom gradu.
On je bio zlatan dečko, a ja bad girl.

Oduvijek je bio najzgodniji frajer u razredu, odlikaš, sportaš, dobar, pametan i sve što ide uz to.
Da je to bio američki film, on bi bio kapetan sportske ekipe, a ja problematična darkerica iz zadnje klupe.
Ima valjda nešto u tome da se suprotnosti privlače pa smo i mi eto završili zajedno i bili zajedno od osamnaeste do dvadeset i četvrte.

On je na svaki način utjecao na moj razvoj, i sve što mogu reći je da je njegov utjecaj bio apsolutno pozitivan.
Naša se ljubav s vremenom pretvorila u ljubav nešto kao između brata i sestre, ili kao ljubav između bliskih prijatelja.
On je muškarac za kojega bih rekla da je najpametniji kojega poznajem, muškarac kojemu slijepo vjerujem, muškarac kojega držim dijelom svoje obitelji.
On je prvi kojega sam nazvala kada mi je umro tata.

Njegovu suprugu blisko sam upoznala kroz posljednjih nekoliko godina od kada smo se obje udale i rodile djecu.
Njih dvoje jedini su ljudi koje poznajem, a da za njih mogu reći da ih kroz život vodi čista dobrota i ljubav.
Ok, on ima i raketu ambicije u dupetu.
ALi njihovi postupci, postupci su čistoće, poštenja i ljubavi prema bližnjima.

Odvjetnica je žena koju cijenim i volim.

Kao prava kvalitetna nemajka, u Čovječuljkovom ranom djetinjstvu imala sam jednu epizodu padanja kolica u more usred zime.
Nas dvije šetale smo po rivi i tako u jednom trenutku moje nepažnje, kolica zajedno sa djetetom odletila su u more.
Naravno da sam se odmah bacila za njima.
To je normalno.
Kolika god nemajka bila, ipak sam majka.

Ono što je puno važnije, i ona se bacila u more.
Bez i jednog jedinog trenutka razmišljanja i oklijevanja, ostavila je svoje dijete u kolicima na rivi i skočila za mojim.
Istovremeno kad i ja.
Nije stajala i gledala kako će se razvijati situacija. Nije stajala i gledala hoću li ja skočiti. Nije stajala i gledala hoće li njeno dijete zaplakati.
Bacila se.
I spasila mi je dijete.

Jer bila je zima, ja sam imala teške cipele i puno odjeće, kolica su se natopila i tonula su i ja sam tonula zajedno sa njima.
Da nije bilo nje, ja sama ne bih uspjela.

To je nešto što se ne zaboravlja.
Takav instiktivan postupak govori sve o tome kakva je netko osoba.

Ona je lijepa. Ima dugu kovrčavu kosu, visoka je i vitka i ima jako dugačke noge koje odlično izgledaju u suknjici.
Ona i njen suprug, od siromašnih studenata kojima je luksuz pojesti pizzu u Staroj Savi, postali su odrasli ljudi čije nekretnine i pokretnine neću sada nabrajati.
Uzelo bi mjesta.
A sve to samo vlastitim poštenim i marljivim radom.
Imaju dvoje prekrasne djece, i ona je najstrpljivija majka koju poznajem.
I žena koja je zaista zaljubljena u svoga muža.

On zna koliko je sretan i zna da je ona najbolje što mu se dogodilo u životu.

On zna da je prošao bolje od mene kada je u pitanju izbor bračnog druga, pa je uzeo sebi u zadatak da posvoji moju obitelj.
Onako realan i stabilan, djevica po horoskopu i djevica u duši, on zazire od umjetničkog života kakav vodimo Suprug i ja.
On mi svako toliko kad se sretnemo, u novčanik gurne po 100 - 200 kuna.
On me pita jesam li djetetu platila vrtić i ako nisam prebaci mi novac na račun da to napravim.
Ako mi isključuju struju, on je prvi kojega zovem.
Suprug ga u šali zove Otac Naše Obitelji.

Tako je bilo i prije nekoliko dana.
Ona je bila u Zadru sa klinkama, a ja doma.
Kada je shvatila da mi ove godine baš i ne možemo puno biti na moru, rekla je: " Ma daj, nemoj se mučiti po toj vručini u Zagrebu! Dođi k meni. Odvjetnik se mora vratiti raditi preko tjedna, imam slobodan kauč. Ja ću kupovati hranu, a ti ćeš kuhati."

On mi je prebacio soma kuna na račun.
Da imam za put.
Ona me dočekala i brinula se za mene čitav tjedan.
Nisam ni kuhala ni prala.
Kupala sam se i uživala.
Ne sjećam se kada sam se tako odmorila u svom odraslom životu.

Stvar je valjda u tom nekom osjećaju. S njom sam se osjećala kao da sam ponovo u srednjoj školi.
Njeni roditelji divni su ljudi. Pomalo su strogi, ne vole nepristojnost i pred njima se ne smije psovati.
Ja psujem ko kočijaš i imam pomalo iskrivljen smisao za humor.
Njena mama je kuhala, po potrebi uspavljivala najmanje dijete, prala suđe za nama i raspremala stol.
Naša je jedina obaveza bila da dva puta dnevno idemo na plažu i do ponoći uspavamo djecu.
Iako smo neprekidno bile sa troje djece, koji su stalno imali neke tantrumiće, nije mi to bilo naporno.
Nas dvije smo se gledale pogledom očajnica zarobljenih u tom cendranju, prevrtale očima i cerekale se.
Kao što su naša djeca šaputala svoje tajne, i mi smo šaputale svoje.
Navečer, kada bi djeca pozaspala, dugo smo još tiho šaputale u mraku.
Ili bi se išuljale na prstima na terasu i gledale što je novo na fejsu.
Ja sam pušila, a ona se gušila od dima i zvocala mi da što će mi cigarete.

Kada mi se srce lomilo zbog Zlatka koji neće da mi pošalje poruku, ona mi je gurnula žlicu nutele u usta, našminkala me, odvela me u shoping i kupila mi dvije haljine.
Da me oraspoloži.

Da, ona zna za Zlatka.
Misli da je jako zgodan.
Smije se i veli: "Gdje si njega našla? Tebi se obično sviđaju pomalo ofucani frajeri. On ne izgleda kao tip koji bi se tebi svidio."

I misli da se ja njemu jako sviđam.

"Ne sviđam mu se" - cvilim ja neutješno - "da mu se sviđam poslao bi mi poruku. Dao bi mi na znanje da misli na mene. Da mu nedostajem kao što nedostaje on meni."

"Jebe se tebi" - kaže ona - "u tebe ni brige ni pameti. To što ti želiš od njega, to su ozbiljne stvari. Nemate ni ti ni i on sedamnaest godina i vitar u glavi. Ljudi ste. Sa obavezama i odgovornostima."

"ALi ja ne tražim ništa posebno" - bunim se uporno - "ja želim samo poruku."

"Nije to samo poruka" - govori mi ona "Kad ti pošalje poruku, željet ćeš još jednu. I nakon nje još jednu. Neće ti biti dovoljno. Što dalje, tražit ćeš još više. I gdje je onda kraj?"

Gledam ju i shvaćam da je u pravu.

"VIdiš, djelujem ja blesavo" - smije se ona "ali kažem tu i tamo neke pametne stvari."

Cerekamo se.

Istina, ona je u pravu.
Mislila sam da mogu voljeti Zlatka ne tražeći ništa od njega.
Mislila sam da će mi biti dovoljno to što ja dajem ljubav njemu i da neću tražiti da je i on daje meni.
ALi ja nisam tako velikodušna.

U mom svijetu, željeti i trebati su sinonimi.
Želim muškarca koji neće oklijevati dati mi na znanje da me želi. Muškarca koji će trebati moj dodir. Muškarca koji će željeti dijeliti svoj svijet sa mnom.
Onoga koji će mi reći da bi volio da sam pored njega.
Potajno.
Ali hrabro.
Možda je istina da u mene ni brige ni pameti.
Možda je istina da su meni neke stvari jednostavnije nego drugima.

"Što je malo nevjere u odnosu na život" - smijem se ja.
"To je samo kap u moru"


"Ni brige ni pameti" - vrti ona glavom i smije se.


Ako mu nedostajem, želim da mi to kaže.
Ako misli na mene, želim da mi to kaže.
Ako mi to ne može ili ne želi reći, ne trebam ga.
AKo mu uopće ne nedostajem i ne misli na mene, još gore. Tada ga pogotovo ne trebam.
Ne trebam odnos koji to nije.
Ne želim dječaka koji me lijepo gleda. Ne želim dječaka, iako iz njegovog tijela zrači toplina.
Ne želim dječaka koji napravi jedan korak prema meni, pa brzo napravi dva koraka natrag.
Želim muškarca.

Tu večer, po ne znam koji put, odlučila sam odustati od njega.
Znam, tu ste rečenicu pročitali već puno puta.

Ovaj put, nadam se da će biti drugačije.

Prvo sam obrisala njegov broj mobitela.
Ne želim se dovesti u situaciju da mu u trenutku slabosti pošaljem poruku.
Da mu napišem da uživam dok su jedra puna vjetra, vjetar mi mrsi kosu i usne su mi slane od soli.
I da bih voljela da taj osjećaj smijem podijeliti s njim.
Ne želim mu napisati poruku u kojoj ću mu dati srce na dlanu, a on mi na tu poruku neće odgovoriti.


Ja mislim da ne tražim previše.
Ja ga trebam da s njim podijelim trenutke koje ne mogu dijeliti ni sa kim drugim.
Želim da s njim mogu podijeliti oduševljenje koje me zbog nečega obuzme. Želim da s njim mogu podijeliti tugu koja me obuzme zbog nečega.
Želim da mu mogu reći kada ga se zbog nečega sjetim.
Želim da mu mogu reći da sam ugledala nešto za što znam da bi se i njemu dopalo.

Vjerujem da ga poznajem.
Vjerujem da ga osjećam.


Ja ne tražim da mijenja svoj život zbog mene.
Niti bih svoj život mjenjala zbog njega.
Ono što ja želim je da podijelimo samoću.

I ja mislim da ne tražim previše.

A možda je to zaista puno i možda ja zaista nemam ni brige ni pameti.

Ali na manje od toga ja ne želim pristati.


Kada sam to raščistila sama sa sobom, svemir mi je poslao poruku. Potvrdio mi da sam u pravu.

Ja volim tražiti znakove.
Ovaj put sam bila pretužna da bih tražila znakove, ali odgovor me ipak lupio ravno u glavu.
Sapleo mi se o noge i zalijepio mi osmijeh na lice.

Ne mogu više trošiti energiju na nešto što me čini više tužnom nego sretnom.
Život je prekratak za to.
Zlatko je zlatan dečko.
Kada odraste i postane zlatan muškarac, zna gdje me može pronaći.
Ako to bude želio.
I ako ja to još uvijek budem željela.