I tako ja jučer odem u kino.
Lijepi film.
Romantičan.
Nadala sam se kvalitetnoj emocionalnoj higijeni, čitaj dvosatnom plakanju, ali ništa.
Nula bodova.
Film ide ovako; Ona je mlada, lijepa,ima dugu plavu kosu, velike oči, prekrasne noge, zaručena je i živi u Americi.
On je mlad, zgodan, pametan i vrlo uspješan odvjetnik iz Londona.
Zaručnik je iznimno zgodan i jako dobar, onako baš sjajan tip koji vam na prvu bude simpatičan i nekako od početka navijate za njega.
I voli ju.
Ali očito, svoj posao voli više.
Za njega, nije to samo posao, to je strast, zadovoljstvo, reklo bi se smisao života.
Oni odu na romantično putovanje u Italiju, na kojem on samo misli, priča i bavi se onim što radi.
Ona je i dalje lijepa, mlada, zgodna i vrlo, vrlo usamljena.
Kao i svaka usamljena žena, ona u tom romantičnom okruženju naleti na ljubavni zaplet.
Pronađe pismo puno ljubavnih dilema koje je prije 50 godina jedna ista takva lijepa i mlada djevojka pisala Juliji.
Bila je zaljubljena i trebala je odlučiti hoće li pokupiti stvarčice, ostaviti obitelj i prijatelje i otići sa ljubavi svog života.
Nije otišla.
Vratila se doma, udala, imala dijete, imala unuka (onog zgodnog odvetnika) i proživjela jedan reklo bi se kvalitetan i ljubavlju ispunjen život.
Naša junakinja joj odgovori na pismo i gospođa uzme unuka pod ruku, doputuje u Italiju i spremna je krenuti u potragu za ljubavlju svog života. Onom ljubavlju od prije 50 godina.
Muž je naravno, prikladno, umro u međuvremenu.
I tako se njih troje nađu u najromantičnijoj zemlji na kugli zemaljskoj i po svim onim divnim krajolicima traže dotičnog gospodina.
Tu se, očekivano, razvije i neka ljubav između unuka odvjetnika i naše mlade ljepotice.
Pardon, ne neka ljubav.
Prava ljubav.
Starija dama i njena ljubav od prije 50 godina se nakon duge i mučne potrage nađu i vjenčaju.
Mladi par se jedne noći poljubi pod zvijezdama.
On ju voli.
Gleda ju kao najveće blago na svijetu.
Ona ode.
On tuguje.
Dolazi k njoj.
Vidi je kako ljubi svog zaručnika.
Odlazi.
Ona tužno gleda u daljinu.
Ostavlja zaručnika.
Odlazi k odvjetniku.
I svi sretno žive do kraja života, svatko sa svojom pravom ljubavi.
Ono što mene zanima je slijedeće; Kada je u pitanju starija gospođa i njena prava ljubav, što je sa životom kojega je proživjela bez njega?
Mora da je ipak voljela svog muža. Stvorila je život s njim.
Imala dijete.
Kako kaže, bio je to lijepi život.
ALi ipak je cijelo vrijeme mislila na svoju ljubav iz mladosti?
I čim je mogla otišla ga je potražiti.
Udala se za njega idući dan, čim ga je pronašla.
Ali tko je on?
I kakav je čovjek postao u tih 50 godina koje su prošle?
Ali ono što me još više muči je pitanje mladog para.
Ona je usamljena i pronašla je muškarca koji ju gleda sa zvijezdama u očima.
Njen zaručnik živi za ono što radi. Samo o tome misli, priča, i razgovara.
Nju ne doživljava.
Voli ju, ali ju ne doživljava.
A ona želi ruke koje ju grle.
Želi oči koje joj vide do dna duše.
I želi usne koje ju žele.
Ne želi biti usputna prikaza u životu svog budućeg muža.
Netko tko je tu, ali ga se ne vidi baš sasvim jasno.
Želi muškarca kojemu će biti važna.
I sve je to pronašla u zgodnom odvjetniku.
On ju voli, on ju želi, on ju gleda sa čežnjom i napravio bi sve da bude s njom.
On ju ljubi pod vedrim nebom i putuje na drugi kraj svijeta samo da ju vidi i kaže joj da ju voli.
Ma on je spreman ostaviti život kakav poznaje i voli i otići živjeti s njom na isti taj drugi kraj svijeta, samo da budu zajedno i da ona bude sretna u gradu u kojem je odrasla.
I oni zagrrljeni odšetaju u zalazak sunca.
The end.
A što dalje?
Hoće li ju on i dalje gledati sa zvijezdama u očima i kada bude morao graditi karijeru u novom gradu.
Hoće li ju ljubiti pod vedrim nebom sa jednakom čežnjom kao i prvi put.
Vjerovatno neće, jer ne možeš čeznuti za onim što već imaš.
Jednoga dana ona će i njemu postati usputna prikaza u životu, a strast će usmjeravati na neka druga područja života.
Hoće li ona onda ponovo skupiti stvarčice u torbu i otići u potragu za novom pravom ljubavi?
Koliko pravih ljubavi postoji?
I što je to točno prava ljubav?
Jel to onaj život koji je starija gospođa izgradila sa svojim pokojnim suprugom. Život u kojemu su zajedno izgradili egzistenciju, rodili dijete, odgojili unuka.
Da li je prava ljubav kada se u poznim godinama okreneš iza sebe, držeći se za ruke sa čovjekom s kojim si prošla i glad i bogatsvo i zdravlje i bolest, i selidbe i sreću i tugu i razočarenja.
Ili je prava ljubav silueta muškarca koji te čeznutljivo ljubi pod zvjezdanim nebom Italije.
I koliko pravih ljubavi možemo imati u životu?
Možemo li, kada jedna prava ljubav završi, podvući crtu i odabrati novu pravu ljubav?
I koliko puta možemo to napraviti?
I kada možemo reći da je jedna prava ljubav završila i da je vrijeme da odaberemo novu pravu ljubav?
I najbitnije od svega, hoće li se svaka prava ljubav na kraju pretvoriti u nepravu ljubav?
Nema komentara:
Objavi komentar