DOK DIŠEM, NADAM SE

„Da ti se stvarno sviđam, već bi me bila zaskočila.“ – rekao mi je Zlatko.
Prije.
Odavno.
Nema šanse da mi to sad kaže. Strah ga je valjda, da bih sada to stvarno i napravila.

Što to znači zaskočiti nekoga? Kako se to radi?
Imam 32 godine, imam neko, ne bog zna kakvo iskustvo iza sebe, nekoliko seksualnih partnera, nešto više usputnih ljubakanja, nekoliko preljubničkih odnosa i nekoliko pravih ljubavi.
Ali ja nemam pojma što to znači zaskočiti nekoga.
I kako se to uopće radi.

Zapravo, tužno je to reći, ali ja se ni ne sjećam jesam li se ikad s nekim prvi put poljubila a da nisam bila bar malo pripita ili pod utjecajem nekih lakih supstanci.

Fascinira me svijet ljubavnih afera i oduvijek želim doživjeti jednu.
Onakvu pravu.
Kao u filmovima.
Ono kao kad radiš u uredu pa se poševiš sa kolegom na kopirnom aparatu. Ili u sobici sa olovkama, spajalicama i kovertama.
Ili na uredskoj zabavi.

Onako, baš kao u filmovima. Gdje sve djeluje tako jednostavno. Oni se pogledaju, osjete želju i odmah skuže da se trebaju zavući u špajzu.
Zajedno.

Nema pitanja. Nema nespretnih pokreta. Nema nesigurnosti.

Ali kako se to radi u stvarnom životu?

Obožavam pijane razgovore, s mirisom pive i cigareta, u cool prčvajzima uz cestu.
Trkeljanje o smislu životu, o muškarcima, o seksu, o onom zgodnom tipu što stoji naslonjen na vrata. Obožavam zaspati sa mirisom dima u kosi.
Ustajali kafanski vonj i razmazana šminka ispod očiju, ujutro me podsjećaju na dobar provod od sinoć.
Ne smeta mi taj smrad. Volim ga. Podsjeća me na neke davne dane kad je sve bilo puno jednostavnije, a dobra zabava prva stvar na ljestvici prioriteta.
Istuširati se čovjek uvijek može i ujutro.

Nekoć, takve su noći završavale poljupcima sa nekim poznatim ili manje poznatim frajerom. Nehajnim poljupcima sa okusom pijanstva.
Jednom sam se čitavu noć ljubila u discu sa tipom kojemu nisam znala ni ime. Nismo uopće razgovarali. Samo smo se ljubili.
Nisam imala pojma tko je on.
Skoro sam se srušila u nesvijest kada mi je nekoliko dana kasnije osvanuo na vratima.
Vozio je naime, dostavni kamion dućana namještaja.

Nekoć, takve su stvari bile jednostavne.
Danas to drugačije izgleda.

Prvo, gdje su danas prilike za seksualnu aferu?
Ako poželiš zaskočiti nekoga, gdje to napraviti?

„Mi smo se prvi put poševili na poslu, u wc-u!“ – veli mi Ona.
„Ma daaaaaaaaaaaaaaaj???!“ – fascinirana sam ja u potpunosti.

E, TO zvuči totalno filmski.

„A kako? Što si mu rekla? Kako si ga odvukla u wc?“ – pokušavam ja otkriti tajnu svetog grala.

„Ništa.“ – hladnokrvno će ona. „Riječi nisu bile potrebne.“
Ali taj frajer je fakat frajer. Ima određeni broj godina i vrlo određeno iskustvo iza sebe.

Točno to! To je To! To sam oduvijek željela!

Ali, ja nemam wc na poslu.
Nemam zapravo ni posao.
I najvažnije od svega, nemam frajera koji se pali na mene.

Što nas dovodi do drugog problema.
Kako pronaći frajera koji se pali na tebe. A da se i ti istovremeno pališ na njega?

Ona se pali na dečka koji joj donosi toner.
Svi sve printamo kod nje samo da se toner potroši što prije kako bi ona imala razloga nazvati ga da dođe.
Onda on dođe.
I promijeni toner.
I ode.


„Što bi bilo da ga pozovem u stan? Imam stan na pet minuta od posla.“ – pitala je kolegicu.

Kao odgovor, dobila je priču o golubu. Mladom golubu koji kad mu se približiš, počne histerično mahati krilima u pokušaju da odleti.
Ali on još ne zna letjeti. I tako samo nemoćno maše krilima i zasere se.

Mislim da ju je nakon te priče prošla svaka želja da ga pozove u stan.
Ne želiš da se potencijalno sjajna seksi uredska afera pretvori u zasranog goluba.


Ako itko može bez pola frke pronaći frajera, onda je to ona.
Ona je toliko magnetično lijepa.
I sinoć ju je neki mladi umjetnik/intelektualac pokušao impresionirati.
Ali ne zanima ju.
Nju zanima toner.

E, ako ona ne može privući onoga kojega želi, čemu pobogu da se JA nadam.

„A gle, uvijek možeš čekati da mu bude sila otići na wc, pa brzo utrčati za njim.“ – cerekaju se one meni.

Ja ne znam zaskočiti tipa.
Prvo ja sam daleko presramežljiva za to.
Iako na prvi pogled ne djelujem tako, jesam. Oduzmu mi se ruke i noge, izgubim dar govora, spetljam se ako mi se netko stvarno sviđa.

Druga stvar je, kako se pobogu to radi?

Da dođem do njega i pitam ga da ode sa mnom u wc?
Mislim, što bi on pomislio da to napravim!

Da mu priđem i pokušam ga poljubiti?
Pred svima?
Mislim, nije da smo djeca. Svi imamo svoje obaveze i odgovornosti u životu.
Nema šanse.

Ja sam to oduvijek zamišljala kao nešto što se dogodi samo. Baš kao što je Ona rekla. Riječi nisu potrebne. Dovoljno je da se nađete blizu jedno drugome i sve se jednostavno, pa.....dogodi.


Ali odakle uopće prilika da nekoga zaskočiš, čak ako i znaš kako se to radi?

„Gle ako između vas ima kemije, prilika se stvori sama od sebe.“ – kaže mi Ona.

Pretpostavljam da je to istina.
Što znači da između nas, valjda nema kemije.
Ili da je ona jednostrana.
Bolje rečeno, mojostrana.
Ali njegovostrana ne.


A ipak, mislim da svaka žena zaslužuje svoju odraslu aferu. Ne ono supito ljubakanje i pipkanje u mračnom kutu birtije.
Nego pravu odraslu aferu.
Onu kada si trijezan.
Onu kada se pogledate i znate da je to TO.
Onu kada vam riječi nisu potrebne.
Kada se jednim pogledom dogovorite da se nađete vani pokraj auta, u ostavi sa uredskim materijalom, ili u wc-u.
Nije to velika ljubav.
To je susret bez obećanja. I bez budućnosti.
Ali on u sebi nosi sve.
Sve tvoje želje.
Sve tvoje neispunjene potrebe.
Nosi tebe, onakvu kakva želiš biti.
Nosi njega onakvoga kakvoga ga ti želiš.
Nosi osjećaj da možeš odabrati nešto potpuno novo.
Iako to nikada nećeš napraviti.

Nemam posao, ni wc, ni sobicu sa uredskim materijalom, ni bilo kakvo mjesto na kojem bih mogla realizirati svoju odraslu seksualnu aferu.
Što je puno gore, nemam ni tipa s kojim bih mogla realizirati svoju odraslu seksualnu aferu.


Možda sam mogla zaskočiti susjeda koji mi kosi voćnjak. To zvuči prilično seksi.
Dok ne vidite mojega susjeda.
Ali Suprug je ionako kupio kosilicu.

Možda pijani poštar iz moga sela?
Eventualno u nekom drugom životu.
Čak ni tada, ako se mene pita.

Da se zaposlim i tako si stvorim priliku da upoznam nekog ultra zanimljivog tipa, koji će isto to misliti za mene?
Ne loša ideja.
Kad bi taj netko bio Zlatko.

Ali to neće biti on.
Zlatko me ne želi.
Čak i da ga probam zaskočiti, Zlatko bi me odbio.

Čini se da je ovih dana prilično teško doći do odrasle seksualne afere.

A ipak gotovo svi koje poznajem imaju po jednu.

IDE VRIJEME NOSI BREME

Danas sam naučila nekoliko stvari.
Jedna od njih je da se pečeno pile može pojesti i bez pečenih krumpira.
Nije neki doživljaj.
Ali može se.

Jutros sam odradila dobar trening u teretani. Možda nije u redu ni objektivno da se pohvalim sama, ali gađđemit ako se ne pohvalim sama, ostat ću nepohvaljena.
Uglavnom, dok sam ja odrađivala svoj trening, kiša je pljuštala kao luda. Zrak koji je u naletima dopirao iz vani bio je savršeno sladak i svjež.

Obožavam kišu. U neka davna vremena kada još nisam bila dovoljno odrasla da bih se brinula zbog prehlade, voljela sam šetati po kiši.
Za mene postoji rijetko toliko savršen osjećaj kao onaj kada potpuno bezbrižno izađeš na kišu i pustiš da te promoči do kože.
Osjećaj odjeće zalijepljene za tijelo, teške od vode.
Osjećaj da si na površini potpuno leden i smrzavaš se, dok iznutra goriš.

Onaj osjećaj potpune slobode kada podigneš lice prema nebu, kada pustiš da te oštre kapljice šibaju po koži.
Vrtiš se u krug i pjevaš i čini ti se da možeš poletjeti.


U ovo sadašnje, nazovimo ga, odraslo doba, čovjek se čuva prehlade. Paziš da su ti bubrezi pokriveni, da su ti noge suhe i da sa mokrom kosom ne izlaziš vani.
Jer ako se prehladiš, izvan stroja si. Ne možeš raditi, ne možeš uzeti bolovanje, ne možeš zarađivati, ne možeš se brinuti za dijete i raditi sve one važne stvari koje sačinjavaju život naš svagdašnji.

Nije da ja išta od toga inače radim.

Meni više smeta što ne mogu u teretanu, što ne mogu navečer na ledenu pivu, što mi cigarete smetaju umjesto da uživam u njima, i što zaista, ali zaista mrzim kašalj. Jer kad kašljem, to mi ometa san.
Ne volim kad mi nešto ometa san.

Uglavnom, razloge ima svatko svoje, ali pravilo je isto: ne smiješ se prehladiti.

I tako sam ja, poslušno slijedeći pravilo, prestala ludovati po nevremenu.

Danas dok sam vježbala, prisjećala sam se osjećaja kiše na koži.
I poželjela ga iskusiti ponovo.

Na izlasku, dočekao me savršen pljusak. Osjetila sam poriv da počnem skakati i plesati i vrištati od zadovoljstva.
Ipak dvije stvari su me spriječile; pomisao na one nedužne ljude u fitnesu i to što sam došla sa Suprugovim autom. On ne bi bio oduševljen činjenicom da sam mu namočila sjedala.

Požurila sam kući, nadajući se da ću uloviti pljusak i svoje divljanje obaviti u intimi svoga dvorišta.
Da ne govorimo o neprocjenjivoj sigurnosti osjećaja da se odmah mogu preodjenuti u suhu odjeću i osušiti kosu, pa samim time izbjeći toliko prokazivanu prehladu.

Ali avaj.
U mom me dvorištu dočekao savršeno sunčan dan.

Pomalo razočarana, nastavila sam sa svim supružničko-domaćinskim obavezama.
U nekom trenutku poslijepodneva, uljuljkavala sam se u san slušajući kišicu na prozorskim staklima.
Suprug se izvukao iz kreveta i kada sam ga sanjivim glasom upitala gdje ide, rekao je da je krenula oluja, da će led razbiti auto i da ga mora prekriti nečim.

U trenutku sam bila budna i rekla da ja idem.
Navukla sam nešto na sebe, zgrabila pokrivače iz ormara i sva sretna istrčala vani.

Onaj toliko savršeni osjećaj ponovo je bio tu.
Za manje od minute bila sam potpuno mokra. Ogromne kapi i komadići leda pekli su me po koži.
Plesala sam oko auta i smijala se na sav glas.
Tresla sam se od hladnoće i zadovoljstva.
Vrištala sam i bila sam slobodna.

A onda me Suprug natjerao da uđem u kuću.
Jer je bio uvjeren da će me pogoditi grom.
I ponavljao je: „ti si luda, ti si potpuno luda“.

Ipak, pri tom se pomalo i smješkao.

Na ulaznim vratima zgulila sam odjeću sa sebe i onako mokra, ledena i sretna zavukla se natrag u krevet.

Druga stvar koju sam danas naučila je da se ne možeš prehladiti od stvari koje te čine sretnom.

A za razliku od pileta bez krumpira, doživljaj je do jaja.

IT AIN´T OVER ´TILL IT´S OVER

Danas su mi se presložile zvijezde.
Ima takvih dana kod mene. Onih genijalnih dana kada doživim pravo prosvjetljenje, a iz nekih naoko sitnica.
Ili se jednostavno konstelacija na nebu pomakne, u polje nečega mi uđe nešto drugo, i ja odjednom svijet vidim potpuno novim očima.

Netko je jutros spomenuo Zlatka. Jer svi pričaju samo o Zlatku.
Umjesto da me to, kao inače razbjesni, mene je oraspoložilo. Bilo mi je genijalno. Pomislila sam Wow! Stvorila sam čudovište.
Iz mojih brijačina, rodilo se nešto što sada živi potpuno neovisno o meni.
Naravno da sam to odmah javila Zlatku.
Odjednom sam osjetila veliku navalu nježnosti prema njemu.

Činjenica je da sam prema njemu osjećala svašta. Ali nježnost je bio sasvim novi osjećaj za mene, kada je u pitanju Zlatko.

Krenula sam još jednom pogledati njegove fotografije. Radim to ponekad kada mi njegova prisutnost nedostaje.
Zanimljivo je da te, uvijek iste fotografije, gledam od vremena do vremena na sasvim drugačiji način. U njima uvijek nalazim potvrdu onoga što u tome trenutku mislim o njemu.

Ponekad mi izgleda kao umišljeni kreten. Ponekad si mislim da je pravi pravcati ženskar. Ponekad mislim da je jako, jako daleko od mene u svom ispunjenom životu i da ga nikada neću uspjeti dosegnuti. Ponekad ga gledam i jednostavno mislim da je bez veze.

Danas sam ga gledala. I ono što sam vidjela bio je moj Zlatko. Moj Zlatko sa svojom vedrom naravi. Moj Zlatko sa čitavom hrpom svojim zanimacija, kojima pristupa žarom djeteta.
Moj Zlatko koji je kreativan.
Zlatko sa svojim dragim, meni tako poznatim crtama lica.

Odjednom mi se otvorila spoznaja da sam od samoga početka bila užasno nepravedna prema njemu.


Moja mama nije čitala Juula. Ali ipak je instinktivno odgajala kompetentnu djecu. Samouvjerenu djecu. Djecu koja očekuju da se život posloži i prospe im latice ruže pod noge.
I djecu koja smatraju da je to prirodan poredak stvari.
Jednom riječju L`oreal djecu.

Okružena sam ljudima koji me vole. I koji mi svaki dan govore kako sam sjajna.
Meni je normalno da se ispuni sve što poželim.
Normalno mi je da Suprug radi sve kako bih ja bila zadovoljna. I da mi pri tom tepa da sam ja njegovo sunce bez kojega ne može.
Meni je normalno da me ni jedan dečko nikada nije napucao. Svi su me voljeli dulje nego ja njih.
Meni je normalno da imam genijalne frendice za koje ne znaš koja je bolje od koje.
Normalno mi je da imam kuću, da imam auto, da kupim sve što mi se dopada, normalno mi je da se zabavljam, da mi je super i da mi život izgleda baš onako kakvim ga i želim.

Nije da ja nisam svjesna da mi je super. Ili da za to nisam zahvalna.
Jesam.
Trudim se svaki dan odvojiti trenutak da si osvijestim kako sam sretna i da budem duboko zahvalna zbog toga.

Ali iskreno? Ima trenutaka kada to uzimam zdravo za gotovo. Ne razmišljam o tome da nije svima tako. Da ne bi moralo biti ni meni.

Ponekad, ja sam jednostavno razmaženo derište koje topće nogama o pod jer nije sve po njegovom u tom trenutku i na tom mjestu.

Kada je u pitanju Zlatko ja sam se prečesto ponašala kao razmaženo derište.
Nije mi se dovoljno dopadao njegov posao.
Njegov fakultet mi nije bio dovoljno posh.
Mislim meni, koja nisam ni završila fakultet. Što završila? Nisam došla dalje od drugog ispita!
Mislila sam loše o njemu zbog načina na koji je naš odnos započeo. Iako me to zabavljalo, smatrala sam da moraš biti kreten da tako uletiš nekome nepoznatome.
Tražila sam mu čitavo vrijeme greške. U govoru i u pisanju. U načinu života.

Ono što sam tražila, to sam i nalazila, kako to obično i biva. Vidimo ono što očekujemo.

Ipak, čitavo to vrijeme željela sam da on bude moja igračka. Da me zabavlja. Da dođe sa posla kući i odmah chata sa mnom. Jer meni je dosadno. I ja sam slobodna. I ja ga čekam.
Nisam razmišljala o tome da i on ima svoj život. Svoje obaveze. I svoje potrebe.

Ako se nije ponašao onako kako sam željela, ja sam bila ljuta. Durila sam se i govorila si kako je on bezveznjak.
I bila prečesto nadrkana na njega.

Koliko puta sam bila gruba prema njemu?
Koliko puta ga nisam ni pozdravila?

A koliko puta sam ga istovremeno pilila preko poruka, pokušavala ga analitički raščlaniti i mučila ga da mi da odgovore. Koliko puta sam ga pitala „Dobro jesi li ti glup i zgodan ili u tebi ima nešto više?“
Koliko puta sam mu podcjenjivački spustila. Narugala se čak.
Previše puta.


A čitavo to vrijeme sam se hvalila kako ga volim.

Ljubav nije sebičan osjećaj. A ono što sam ja oholo nazivala ljubavlju bilo je nešto sebično.

Rekao mi je jednom „ja sam to što jesam“.
Mora da mu je više nego jednom bilo preko glave i mene i mojih sranja.
Ja znam da bi meni bilo.
Da su uloge bile obrnute, odavno više ničega ne bi bilo.

Ali Zlatko?
Pa, Zlatko mi se uvijek tiho prikradao sa strane :))

Ako sam željela razgovarati normalno, on je uvijek odgovarao.
Ako sam se ja smiješila njemu, smiješio se i on meni.
Priznajem, smiješio mi se čak i onda kada se ja njemu nisam.
Podnosio je moje ponašanje hrabro. Ima li išta što frajeri mrze više od nadrkane babe?
Vjerovatno nema.
A on je to hendlao sjajno.

Zlatko je super tip. Bavi se sa puno stvari. I u svemu je uspješan. Zlatko je kreativan. Zlatko je pametan. Zlatko uzima od života sve što može dobiti.
Ne vidi probleme.
Vidi prilike.
I gleda me toplim pogledom čudne boje.

Zlatko je pokrenuo puno dobrih promjena u mom životu.
On me ponekad natjera da se zamislim nad svojim ponašanjem. Od njega na neki čudan način postajem bolja.
Shvatila sam danas koliko te ljubav lišena očekivanja može ispuniti. Koliko se odjednom osjetiš slobodan.
Zlatko nije savršen.
Ima on svojih bubica, i znao me naljutiti i s razlogom.
On se neće mijenjati.
Ali ja ni ne želim da se mijenja. Ja sam ga zavoljela baš takvog kakav on jest.

Ono što sam promijenila je moj stav prema našem odnosu.

Zvuči kao rečenica iz jeftinih knjiga psihološke samopomoći, ali istina jest da sami biramo hoćemo li biti sretni.
Ili ćemo biti naĐrkani na svijet i ljude oko sebe.
Ja sam Zlatka zavoljela.
I odlučila sam da ću u toj ljubavi uživati. Bez očekivanja, bez analiziranja.


Zlatko možda nikada neće biti moj. Možda nikada neću poljubiti njegove usne. Možda nikada neću osjetiti kako je to sklupčati se u njegovom zagrljaju.
Ipak Zlatko je sjajan tip. I jači je od mene.
Ako se snagom volje prisilim da se opustim i dozvolim mu da bude jači od mene, osjećaj je sjajan.

Nikada mu to neću priznati.
Neću mu priznati da volim kada mi govori što da radim.
Neću mu priznati da volim kada je snažan, ali kada u njegovoj snazi ima nježnosti.
Neću mu priznati da volim njegov dodir na svojim ramenima i njegov pogled na svome licu.
Neću mu priznati da je u pravu kada kaže da bih trebala više treptati.
Neću mu priznati da mislim da je sjajan.
Neću mu priznati ništa od toga.

On to ionako zna.

OVIH DANA NOSI SE ZLATKO

Ovih dana svi imaju svoga Zlatka.
Zlatko je postao The Most Wanted Thing On The Market.
Nešto kao Birkin torbica.

Počelo je tako što sam se ja zaljubila u nekoga. I da si olakšam patnju, počela sam pisati blog.
Mnoge žene našle su se u tome.
Čak i onima koje nisu, ideja o imanju Zlatka učinila se zgodna.
Zabavno je imati svoga Zlatka.
To je nešto što bi si svaka žena koja drži do sebe trebala priuštiti.

Budući da sve počinje i završava na fejsbuku, sinoć je fejsbuk bio prepun Zlatka. Svi statusi govorili su samo o tome.

Vodile su se rasprave i analize i na kraju, došlo se do zaključka: Zlatko je sve ono što te čini da se osjećaš živim.

Ili kako je to moja Šumska Vila lijepo rekla „Svatko svoga Zlatka ima. I njeguje. I čuva. Zlatko je kultni status, Zlatko je mala crna haljina, Tiffany lampa, bijeli ronhill. Zlatko je sveprisutan.“

Jedne su svog Zlatka imale i prije.
Druge su počele pažljivije promatrati dečke u uredu, na ulici, u dućanu, u susjedstvu.
Zlatko može biti zgodan trener, dobro definirani vježbač pored tebe, dečko koji ti donosi toner za printer, skladištar u Konzumu u zgradi u kojoj stanuješ, kolega tvojega muža, obiteljski prijatelj ili netko koga poznaš čitav život i odjednom ga pogledaš na novi način.

Jedini kriterij da nešto ili netko postane Zlatko jest da ti stavlja osmijeh na lice i polet u srce.
Zlatko je Zlatko ako se zbog njega osjećaš ljepša. Ako se smijuljiš u sebi bez posebnog razloga. On je kutak u koji se skrivaš ako je dan pretežak.
Zlatko je nešto lijepo. Nešto toplo. Nešto radosno.


Sve je počelo sa mojim Zlatkom. Zlatko je od običnog muškarca dragog srcu mom, postao kult. Postao je slavan. Svi znaju za Zlatka i žele imati jednoga.
Ovih dana nosi se Zlatko.
Jutros na kavi pao je dogovor da si napravimo majice „I ja imam svoga Zlatka“.


A Zlatko?
Da li je on još uvijek Zlatko?

Vjerovala sam da moj Zlatko zna koliko mi je stalo do njega. Vjerovala sam ako i ne zna, kad mu jednom objasnim da će mu to nešto značiti. Bila sam glupa jer sam vjerovala da i ja nešto značim njemu. Stvarno sam u to vjerovala. I nisam željela odustati od njega.

On me držao na kratkoj uzici. Ono što je za njega bio dobitak nije bila toplina koju sam gajila prema njemu. Za njega, dobitak je bio to što sam hranila njegov ego.
Nije on mene držao jer su mu nešto značili moji osjećaji. Držao me isključivo zato jer se od toga osjećao još veći frajer.
Ja sam bila iskrena. Ja ne mogu i ne želim glumiti. Ako volim nije me sram to reći. Ni strah.
Ljubav je dobar osjećaj. Trebalo bi ga dijeliti sa ljudima. Sa onima koji jesu Zlatko i sa onima koji to nisu. Nikoga ne bi trebalo biti strah ili sram reći da voli.

Ja se ne bojim. Zašto da se bojim nečega što je u svojoj suštini toliko dobro i pozitivno.
Ne bojim se ni odbijanja.
Ne zato što sam svetica bez ega.
Ili zato što sam se spremna poniziti do krajnjih granica.
Nego zato što mislim da ako nekome daruješ ljubav tu nema mjesta za strah. Ni za osjećaj poniženosti.
Darivanje ljubavi dar je onome koji daruje.

Sve sam to vjerovala kad sam otvorila srce svome Zlatku.
I ni u jednom trenutku nisam požalila.
Zato jer sam naivno vjerovala da on to duboko u sebi ipak cijeni.

A onda sam shvatila.
On ne prima moju ljubav. Ona ga ne oplemenjuje ni na koji način. Ne znači mu apsolutno ništa. Najveći dar koji mogu dati, za njega je samo hrana za njegov ionako dobro razvijen ego.

Da, on voli biti Zlatko. Ali ne zato jer mu ja nešto značim. Nego zato jer je Zlatko The Most Wanted Thing On The Market.
Najradije bi čitavom svijetu ispričao da je, eto, baš ON Zlatko.
Da je sve počelo baš od njega.

Jučer sam shvatila da više ne mogu. Po stoti put valjda.

Eterično ulje čempresa djeluje na srčanu čakru. Pomaže kod ljubavnih promjena. Olakšava prijelaz.
Eterično ulje paprovca te ispunja čežnjom i seksualnim uzbuđenjem.
Jučer sam koristila oba ulja.
„Ne, ne možeš to raditi. To je varanje. Lažeš sebi. Odluči se!“ – rekla mi je Dobra Vila.

Morala sam isprobati oba. Vidjeti kako će djelovati na mene.

Zlatko me pitao gdje sam. Zašto sam zamišljena.
Nisam mu mogla reći: tu sam, s tobom sam, ali ne mogu te gledati jer gledanje tebe me boli. Nisam mu mogla reći da se duboko u sebi opraštam od njega jer ne mogu više.
Nisam mu mogla reći da mi je slomio srce.
Jer to je zabranjeno.
Jer mi to ne govorimo.
Jer on to ne želi znati.
Jer njega to opterećuje.
Nisam ga gledala ali osjećala sam ga svakim atomom svoga postojanja.
I prevladao je čempres.
Imala sam dojam da svi ljudi čuju kako mi se srce lomi. Iako sam shvatila da njemu nikad nije bilo stalo, imala sam osjećaj da gubim nešto veliko. Nešto što smo mogli imati.
Ali nismo. Jer da smo mogli, imali bi.

I neobično, jučer se jedan stari osjećaj vratio u moj život. Netko mi je pokazao kako je to kad se smješkaš bez posebnog razloga.
Kako je to kad se netko inteligentno šali s tobom, kad na svaku tvoju rečenicu ima još bolju. I kada ti na poruke odgovara odmah. Jer mu je fora zezati se s tobom.

Osjećaj na koji sam uz Svoga Zlatka već bila potpuno zaboravila.
Jer sam uz njega bila glupa.
Jer je on bio faca, a ja sam bila guska. Ona koja će poslati deset poruka da bi dobila jedan odgovor. Baš kako je on to ponosno naglašavao.
„Vidiš, pošalješ mi deset poruka i onda dočekaš odgovor“ – rekao je moj Zlatko.
Njemu je to bilo smiješno.

Zlatko za kojega sam ja mislila da je pametan, dobar, drag, da ima nešto toplo i ranjivo u sebi. Zlatko za kojega sam vjerovala da negdje duboko, kuži i osjeća stvari. Zlatko koji me uvijek znao inteligentno uloviti na udicu.
Ali na žalost, samo zato da bi nahranio svoj ego.

Zapitala sam se jučer: „Zar ja ne vrijedim ipak malo više od toga?“
Zar ne vrijedim da mi odgovoriš na poruku. Da se zezaš sa mnom jer ti je to fora. Da onaj svoj topli pogled neobične boje udijeliš i onda kad je meni to potrebno, a ne samo onda kada si ti raspoložen za to. Ili kad sam ti odmakla dovoljno daleko pa me treba nekako dovući natrag.
Zar ja vrijedim samo onoliko koliko ti hranim ego?

Taj netko tko mi je vratio osjećaj, onaj već zaboravljeni osjećaj, nije moj Novi Zlatko. To je samo netko koga je svemir poslao da me podsjeti.
To je netko tko mi je pomogao da uvidim da tamo negdje vani, ili tu sasvim blizu, postoji Zlatko bolji od Zlatka.

Prošla sam svoj mali osobni pakao u 24 sata. I kada sam noćas legla, znala sam da je gotovo.

Eto moj posljednji dar za tebe Zlatko. Jedini koji tebi nešto znači. Dar koji govori tvojim jezikom.
Postao si brand. Postao si slavan. Svi žele svoga Zlatka.
Možeš ići po ulici i s pravom vikati na sav glas: FUCK ME I'M FAMOUS!

U ZDRAVOM TIJELU ISCRPLJEN DUH

Zlo mi je od teretane.
Provodim više vremena tamo nego doma.
A kad sam doma, jedem samo meso i salatu.
I spavam.

Gledala sam sinoć televiziju. I shvatila da je većina reklama za neku hranu. Slatkiše najčešće.
A najgore od svega je što su i serije i filmovi prepuni hrane.
Gledaš npr. vrlo opušteno CSI i misliš da si siguran od prizora svakovrsnih prehrambenih artikala, i onda murjaci idu i jedu tacose. Dok raspravljaju o mrtvim raspadajućim ljudima.
Ili su u zasjedi pa jedu krafne.
One fine, sa ružičastom šećernom glazurom.
Ponekad jedu i hot dog. Sa kiselim zeljem. I senfom.
Oduvijek sam to željela probati.
Imam osjećaj da je jako fino.

U serijama ima vrlo malo pucačine, ali zato ima jako puno prikrivene hrane.
Nisam to primjećivala sve dok mi ta hrana nije postala zabranjena.
Kao sada.

Odustala sam od televizije i uzela sam knjigu.
Čitavo prvo poglavlje spominje curry.
Gađđemit.

Odustala sam i od toga i zaspala.

Jutros sam otišla u teretanu. Na prvi današnji trening.
Hvala bogu tamo nije bilo hrane.
Nakon treninga, masaža.
Treba se čovjek nekako nagraditi kada se toliko muči.

Kad sam došla doma bila sam toliko umorna da mi nije bilo čak ni do jela.
Odlučila sam se počastiti spavanjem. Mišići ipak trebaju odmor. A popodne me čekao još jedan trening.
Zaspala sam slatko, snom iscrpljenog pravednika.
Ali uzalud.
Sanjala sam čokoladu. I to ne bilo kakvu čokoladu.
Sanjala sam prava umjetnička djela napravljena od čokolade. Dvorce sa visokim tornjevima. Na vrhu svakog tornja bila je ružičasta točkica sa okusom jagode.
Bilo je tu još i konja koji se propinju na zadnje noge. Sa psima ispred. Zmajeva i svakakvih božjih čudesa. A sve od čokolade.

Sanjala sam i vještičju knjigu sa receptima. Ali za taj dio su mi rekli da je lascivan pa ga neću prepričavati.

Uglavnom, još se nisam ni razbudila do kraja, a u glavi mi je odzvanjalo „nema šanse da ti ovo uspiješ!!“
I inače u životu ako zaspim po danu, prvo što poželim nakon buđenja je nešto slatko.
U ovoj sušnoj situaciji pogotovo.

Neutješna, ustala sam se i spremila piletinu i salatu. Da, opet.
Još dan ili dva i početi ću lepršati krilima.
Vrijeme je da se malo obratim internetu ili nekim knjigama i proširim si jelovnik. Mislim, sasvim sam sigurna da čovjek može umrijeti od beskonačnog jedenja mesa.
Pa makar i uz salatu.
Sigurno postoje neke zgodne sirovine koje su isto tako bjelančevinaste i hrane mišiće, a ne dupe, i mogu se relativno brzo i bezbolno preobraziti u bar donekle privlačnu jestvinu.

I otišla sam na još jedan trening.
Popodne sa utezima.

Jedino o čemu sam mogla razmišljati je kako me sve nepodnošljivo boli. Kako mi je svaki mišić u tijelu toliko umoran da bi plakao, da kojim slučajem ima oči i suzne kanale.
Pažnju mi nije mogao zaokupiti ni zgodan trener u bezobrazno uskoj crnoj majici.

Ma kakav trener!!
Da mi dođe Zlatko i predloži mi neku aktivnost, čak neku koja bi uključivala ljubljenje, rekla bih mu: „Oprosti, ne mogu sada. Moram zadnjim atomima snage otpuzati u kut sobe i umrijeti od gladi i umora.“

AUDACES FORTUNA IUVAT

Zanimljivi su dani kad mene ulove moje šize.
Probudim se i iz čistoga mira poželim neku veliku promjenu.
Jako veliku promjenu. Kao npr. da se odselim u neki potpuno novi grad. Da otvorim kartu, zatvorim oči i preselim se u grad koji mi prvi dođe pod prst.
Ili da barem kupim novu kuću.
Da nađem ljubavnika i ponovo osjetim kako je to kad imaš leptiriće u trbuhu. Ali na onaj dobar način. Bez ljubavne patnje.
Ili da rodim još jedno dijete.

Od svega nabrojanoga najneizvedivije je ovo posljednje. Suprug naprosto ne želi čuti za tako nešto. Što se njega tiče, mi djece više nećemo imati. Njemu je jedno dovoljno. I više nego dovoljno.
Nije da je mene itko išta pitao o tome. Mislim, brak je ugovor između dvoje ljudi, o nekim stvarima bi se trebalo odlučivati ravnopravno.
Ali kad je u pitanju imanje djeteta, nema sporazuma. Ili ti zadireš u njegovu slobodu ili on zadire u tvoju. Netko mora pristati na kompromis.
A imati dijete na silu i nije baš neka fora. Kao da nema dovoljno stvari oko kojih se svađamo.
Pa računam, bolje da ja napravim kompromis.
Doduše, može se imati dijete i s nekim drugim.
Problem je u tome što ja dijete želim samo s njim. A ne s nekim drugim.

I tako preostaje selidba, nova kuća, ili ljubavnik.
Seliti se i nema baš nekog smisla. Selila sam dovoljno puta da shvatim da nema nade. Pobjeći od sebe ne možeš, ma koliko puta se preselio. Uvijek nekako dostigneš sam sebe, i proces počinje ponovo.
A u ova teška vremena i nije baš da ljudi kupuju kuće kao žvake.


Ljubavnik? Ali koji?
Neki slučajni prolaznik? Zgodan tip s kojim se pogledavam u teretani? Konobar u omiljenom kafiću?
Jedini kojeg uopće i želim je, naravno, Zlatko.
Moje bijedno srce mora osjetiti bar tračak zaljubljenosti. Inače ništa od mene.
Ja jednostavno nisam sposobna za taj, tako oslobađajući čin usputnog seksa sa nekim kome sutra neću znati ni ime.
Ljubavni romani i američki filmovi su me upropastili jednom zauvijek.

I tako, nije baš da mi je preostalo puno opcija.
Na kraju priče mogu se jedino okrenuti sebi.
Toga se bojim najviše.
Pa pobogu ako se jednom zagledam unutra, tko zna što ću tamo pronaći.

Ali shvatila sam da je vrijeme da počnem raščišćavati svoje smeće.
Ionako je proljeće. A svi znaju da je proljeće vrijeme za čišćenje.

Odavno sam pročitala negdje da u svoj život privlačimo ljude s kojima smo karmički povezani. Oni dolaze da bi mi odradili dug. Pitam se koja je mačka dovukla Zlatka u moj život?
I zašto?
Očito ne zato da bi se neobavezno seksali.
Pretpostavljam da je zato da se ja suočim sama sa sobom.

Izgradila sam si život kakav sam željela. Imam manje više sve što sam željela. Živim ugodno, ništa ne moram. A mogu sve što hoću.
Ako nešto poželim, svemir mi to i ispuni. Ili Suprug. Ili mama.
Imam savršene prijateljice.
Družim se sa iznimno zanimljivim ljudima.
Jedem, pijem i zabavljam se sa ljudima koje sam prije nekoliko godina gledala samo u časopisima.
K vragu, pa čitavu noć sam se opijala sa direktorom Nokie. I to ne Hrvatske. Nego Finske.
Za koji dan idem na vjenčanje tipu koji ima vlastiti dvorac.
Razgovaram na stranim jezicima o kakvim hoćeš temama.

Ali ako susretnem Zlatka, ja se pretvaram u idiota.
Iako inače hodam u štiklama visine kakve ti drago, pred njim se uspijem saplesti o vlastite noge, makar hodala u tenisicama po parketu.
Izgovaram glupe rečenice, mijenjam raspoloženja pet puta u tri minute, ne shvaćam stvari koje bi bile jasne i malom djetetu, plače mi se i smije mi se istovremeno.

Mislim, pravo je čudo da sam ja uopće upoznala Zlatka. To je takva glupa slučajnost. Nije da imamo isto društvo ili izlazimo na ista mjesta, ili da imamo iste interese. Kako je onda on ušao u moj život?

Zato mora da je tu sa razlogom. Jer upetljati se u takav kompliciran odnos, a sve iz ničega i bez ičega, to može biti samo poruka iz svemira.

Da li je Zlatko još jedan moj pokušaj bijega?

On voli da ga volim. Ali ne želi da i on voli mene.
Ja mu govorim da se nema čega bojati.
Da ga neću baciti iz aviona bez padobrana.
A ako padne, ja sam spremna uhvatiti ga i držati onoliko dugo koliko bude potrebno da sam ode.
Na neku čudnu foru, Zlatko je jači od mene.
Ali on to ne zna.
Pruži mi ruku, i odmah je povuče natrag. Zakorači jedan korak naprijed i odmah se vrati tri koraka unatrag.
A kad ja odlučim otići on me vuče natrag.
Sa svojim očima čudne boje. Nakrivljenim smiješkom. I beskrajno dugačkim, skladnim rukama.
A ja se samo želim sklupčati uz njega i pustiti ga da slobodno bude jači.


Vjerujem da mi svemir poručuje da se zapitam zašto se Zlatko pojavio u mom životu, jer kad bi Zlatko bio moj, ja se ne bih pitala. Postao bi još jedan od mojih bijegova, a kad bi sve bilo gotovo, ja bih opet bila sama sa sobom i tražila bih nešto novo i još blistavije.

Kraljica potiskivanja, to sam ja.
Ne želim zastati ni trenutak i oslušnuti što je u meni. Bojim se da bih onda morala poduzeti nešto. I ne bih više mogla odmahivati rukom, smijati se i govoriti da je život poput bombonjere. Nikad ne znaš kakvo će punjenje imati novi dan koji uzmeš. A sutra je uvijek novi dan. I novo punjenje.

Smijem se i govorim: Zar to nije divno?!
Prikladno sam se udala za muškarca čiji mi životni snovi ni ne dozvoljavaju da se osvrćem pretjerano na sebe. Neki usputni hobi, dovoljno vremena za sebe, taman da ne budem nezadovoljna ali da ni nemam preveiše praznog hoda za ramišljanje.
I prikladno, ostajem u tako ugodnom statusu Q.

Ipak, vrijeme za promjene je došlo. I ja ga moram prihvatiti raširenih ruku.

Prva stvar na popisu je skidanje kila. Četrdesetak kila u nešto više od četiri godine. Mora da se, duboko u sebi, jako ne volim kad sam TO uspjela napraviti.

Meso i salata. Dva treninga dnevno. Ili barem jedan trening od dva sata.
Dobro, to mogu. Mogu i spavati. Puno spavati. I osluškivati sebe.

Dobra stvar kod promjena da, kad jednom krenu, stvaraju domino efekt.

Ali nećemo ići velikim koracima.
Za početak, to je dovoljno.
Možda još napravim ono što svaka žena radi kad poželi nešto novo.


Ne, neću naći ljubavnika.

Promijeniti ću boju kose.

GDJE IMA SMIJEHA, BUDE I PLAČA

Moj tata je umro.
Mislim, umro je prije četiri i pol godine, ali nije mi zbog toga nimalo lakše.
Dobro, ne mogu reći nimalo. Vrijeme ipak liječi rane.
Neke, i donekle.
Ipak mislim da ni jedno vrijeme ne može izliječiti gubitak roditelja.
Možeš samo naučiti živjeti s tim.

Ja sam obožavala naš život. I našu kuću.
Iako sam od osamnaeste godine života živjela sa dečkom, uvijek sam se vraćala doma. Bilo je nezamislivo provesti Božić bilo gdje osim doma. I Uskrs. I rođendane. I ljeto.

Kada sam rodila Čovječuljka, prvo što sam napravila bio je odlazak doma.
Sa svim knjigama, polovicom namještaja i Suprugovim klavirom.
Na godinu dana.

To je bilo jedino mjesto na kojem sam se osjećala dovoljno sigurno da bih se privikla na tu, toliko novu situaciju u životu.

Osjećaj za opušten život donosim iz roditeljske kuće.
Kod nas se uglavnom radilo samo ljeti, a zimi se gljivarilo i čekalo sezonu. Više manje.

Jutra su započinjala obaveznim obiteljskim doručkom. Od devet do jedanaest.
Tata se ustajao uvijek jako rano. Radio je u kafiću najraniju jutarnju smjenu. Za ribare koji u šest ujutro piju kavu.
Preko nekoliko puta vrativši se nakon noćnog izlaska, čučala sam skrivena iza zida u pet ujutro i čekala da ode u uvjerenju da ja odavno spavam u krevetu.
Nakon toga odlazio je na tržnicu gdje je poznavao sve prodavače. Povremeno bih otišla s njim.
Za mene je to bio pravi literarni doživljaj.
Oko devet dolazio je doma sa svježim kruhom i kuhao kavu. Ja bih se budila kada bi on otvorio ulazna vrata. Bez obzira jesam li legla u deset ili u pet. Onda se ustajala mama.
Doručkovali smo i on bi pričao novosti iz grada. Znao je pričati upravo fantastično. Prenijeti atmosferu tako da je čovjek imao dojam da je sam bio tamo i sudjelovao u prizoru.

Obavezna tema za doručkom bila je i ta što će se taj dan kuhati za ručak.
Ja sam po tom pitanju definitivno dobila tatine gene.
Meni je hrana važan dio života. Volim jesti i volim kuhati. Ali volim hranu na način da mi je važno kuhati za ljude koje volim. Ako sam sama nikada ne kuham. Jedem abc sir.
Ali ako kuham za ljude koje volim, kuham s ljubavlju. I razmišljam o tome što ću kuhati.
Ima ljudi koji me posebno inspiriraju za kuhanje.
Spremanje hrane za ljude koje volim, meni je način pokazivanja ljubavi. Kad kuham, kuham sa ljubavlju i inspiracijom i svi moji osjećaji uvijek su utkani u spremljeno jelo.
Važno mi je da su namirnice, svježe, zelene i mirišljave. Obožavam odlazak na tržnicu i biranje plodova i listova.
Moja mama, ona ako je trenutno sita, ne može razmišljati ni o kakvoj hrani.
Svako jutro, dio rituala bila je i prepirka oko toga da nije potrebno razmišljati o hrani koja će se jesti za ručak, ako smo upravo pojeli doručak.
I oko toga da je tata opet donio previše toga sa tržnice.
Da, i tome sam potpuno na njega. Nisam sposobna odoljeti svim onim divotama. I skrušeno priznajem, često mi se dogodi da mi povrće istrune u frižideru jer ga ne stignem potrošiti.

Oko jedanaest ujutro, mi bi se razbježali po kavama, svatko sa svojom ekipom. Kada bi došli doma oko jedan popodne, uvijek je čekao skuhan ručak i uz njega pismo. Znao je tko što voli i uvijek je kuhao na način da svi budu zadovoljni. U pismima je ostavljao upute što je za koga.
Nisu to bila obična pisma.
To su bile crtice ljubavi i duhovitosti.
On je u to doba uvijek odlazio na spavanje.

Blagdanski ručkovi bili su posebna priča. Božić je oduvijek bio moj omiljeni blagdan. Danima prije razmišljala sam o kićenju bora i o darovima. Ja sam spremala darove za svih i mama je spremala darove za svih. Nas dvije uvijek smo bile jedine koje bi dobile po jedan dar, a svi ostali po dva :)
Hrana se spremala po čitav dan. Uvijek bi je bilo previše. Druženje nakon ručka oteglo bi se i do pet poslijepodne.
Nije to uvijek bilo idilično. Bilo je tu i svađa i obiteljskih razmirica koje su tiho ključale ispod površine. Ali meni je bilo lijepo.

Uvijek sam mislila da tata nikada neće umrijeti.
Mislim, vjerovatno to sva djeca misle za svoje roditelje.
Ali stvarno nije bilo nikakvog razloga da ON umre. Nikada ga ništa boljelo i uvijek se hvalio svojim zdravljem.
Spoznaja da ima karcinom bila je, blago rečeno, šok.
Kada je umro pet mjeseci nakon dijagnoze, bio je to još veći šok.
A kada smo godinu dana nakon što je umro prodali kuću, za mene je to bilo kao da je umro još jednom.

Tri godine nisam spavala.
Sada spavam. Ali ga sanjam jako često.
Sanjala sam ga i sinoć.
I plačem samo u snu. Ponekad se probudim lica oblivenom suzama, panično loveći zrak.
Kao i noćas.

Čitavo djetinjstvo vjerovala sam da je mama ta koja drži obitelj na okupu. I tada, to je bila istina.
Danas, sve izgleda drugačije. Svatko od nas živi u drugom gradu. I viđamo se relativno često.
Ali to više nije to.

Možda zato i mrzim sliku obiteljske idile. Podsjeća me ono što sam imala i što više nemam.
To nije bila idila. Daleko od toga.
Ali bila je potpuno moja.