AUDACES FORTUNA IUVAT

Zanimljivi su dani kad mene ulove moje šize.
Probudim se i iz čistoga mira poželim neku veliku promjenu.
Jako veliku promjenu. Kao npr. da se odselim u neki potpuno novi grad. Da otvorim kartu, zatvorim oči i preselim se u grad koji mi prvi dođe pod prst.
Ili da barem kupim novu kuću.
Da nađem ljubavnika i ponovo osjetim kako je to kad imaš leptiriće u trbuhu. Ali na onaj dobar način. Bez ljubavne patnje.
Ili da rodim još jedno dijete.

Od svega nabrojanoga najneizvedivije je ovo posljednje. Suprug naprosto ne želi čuti za tako nešto. Što se njega tiče, mi djece više nećemo imati. Njemu je jedno dovoljno. I više nego dovoljno.
Nije da je mene itko išta pitao o tome. Mislim, brak je ugovor između dvoje ljudi, o nekim stvarima bi se trebalo odlučivati ravnopravno.
Ali kad je u pitanju imanje djeteta, nema sporazuma. Ili ti zadireš u njegovu slobodu ili on zadire u tvoju. Netko mora pristati na kompromis.
A imati dijete na silu i nije baš neka fora. Kao da nema dovoljno stvari oko kojih se svađamo.
Pa računam, bolje da ja napravim kompromis.
Doduše, može se imati dijete i s nekim drugim.
Problem je u tome što ja dijete želim samo s njim. A ne s nekim drugim.

I tako preostaje selidba, nova kuća, ili ljubavnik.
Seliti se i nema baš nekog smisla. Selila sam dovoljno puta da shvatim da nema nade. Pobjeći od sebe ne možeš, ma koliko puta se preselio. Uvijek nekako dostigneš sam sebe, i proces počinje ponovo.
A u ova teška vremena i nije baš da ljudi kupuju kuće kao žvake.


Ljubavnik? Ali koji?
Neki slučajni prolaznik? Zgodan tip s kojim se pogledavam u teretani? Konobar u omiljenom kafiću?
Jedini kojeg uopće i želim je, naravno, Zlatko.
Moje bijedno srce mora osjetiti bar tračak zaljubljenosti. Inače ništa od mene.
Ja jednostavno nisam sposobna za taj, tako oslobađajući čin usputnog seksa sa nekim kome sutra neću znati ni ime.
Ljubavni romani i američki filmovi su me upropastili jednom zauvijek.

I tako, nije baš da mi je preostalo puno opcija.
Na kraju priče mogu se jedino okrenuti sebi.
Toga se bojim najviše.
Pa pobogu ako se jednom zagledam unutra, tko zna što ću tamo pronaći.

Ali shvatila sam da je vrijeme da počnem raščišćavati svoje smeće.
Ionako je proljeće. A svi znaju da je proljeće vrijeme za čišćenje.

Odavno sam pročitala negdje da u svoj život privlačimo ljude s kojima smo karmički povezani. Oni dolaze da bi mi odradili dug. Pitam se koja je mačka dovukla Zlatka u moj život?
I zašto?
Očito ne zato da bi se neobavezno seksali.
Pretpostavljam da je zato da se ja suočim sama sa sobom.

Izgradila sam si život kakav sam željela. Imam manje više sve što sam željela. Živim ugodno, ništa ne moram. A mogu sve što hoću.
Ako nešto poželim, svemir mi to i ispuni. Ili Suprug. Ili mama.
Imam savršene prijateljice.
Družim se sa iznimno zanimljivim ljudima.
Jedem, pijem i zabavljam se sa ljudima koje sam prije nekoliko godina gledala samo u časopisima.
K vragu, pa čitavu noć sam se opijala sa direktorom Nokie. I to ne Hrvatske. Nego Finske.
Za koji dan idem na vjenčanje tipu koji ima vlastiti dvorac.
Razgovaram na stranim jezicima o kakvim hoćeš temama.

Ali ako susretnem Zlatka, ja se pretvaram u idiota.
Iako inače hodam u štiklama visine kakve ti drago, pred njim se uspijem saplesti o vlastite noge, makar hodala u tenisicama po parketu.
Izgovaram glupe rečenice, mijenjam raspoloženja pet puta u tri minute, ne shvaćam stvari koje bi bile jasne i malom djetetu, plače mi se i smije mi se istovremeno.

Mislim, pravo je čudo da sam ja uopće upoznala Zlatka. To je takva glupa slučajnost. Nije da imamo isto društvo ili izlazimo na ista mjesta, ili da imamo iste interese. Kako je onda on ušao u moj život?

Zato mora da je tu sa razlogom. Jer upetljati se u takav kompliciran odnos, a sve iz ničega i bez ičega, to može biti samo poruka iz svemira.

Da li je Zlatko još jedan moj pokušaj bijega?

On voli da ga volim. Ali ne želi da i on voli mene.
Ja mu govorim da se nema čega bojati.
Da ga neću baciti iz aviona bez padobrana.
A ako padne, ja sam spremna uhvatiti ga i držati onoliko dugo koliko bude potrebno da sam ode.
Na neku čudnu foru, Zlatko je jači od mene.
Ali on to ne zna.
Pruži mi ruku, i odmah je povuče natrag. Zakorači jedan korak naprijed i odmah se vrati tri koraka unatrag.
A kad ja odlučim otići on me vuče natrag.
Sa svojim očima čudne boje. Nakrivljenim smiješkom. I beskrajno dugačkim, skladnim rukama.
A ja se samo želim sklupčati uz njega i pustiti ga da slobodno bude jači.


Vjerujem da mi svemir poručuje da se zapitam zašto se Zlatko pojavio u mom životu, jer kad bi Zlatko bio moj, ja se ne bih pitala. Postao bi još jedan od mojih bijegova, a kad bi sve bilo gotovo, ja bih opet bila sama sa sobom i tražila bih nešto novo i još blistavije.

Kraljica potiskivanja, to sam ja.
Ne želim zastati ni trenutak i oslušnuti što je u meni. Bojim se da bih onda morala poduzeti nešto. I ne bih više mogla odmahivati rukom, smijati se i govoriti da je život poput bombonjere. Nikad ne znaš kakvo će punjenje imati novi dan koji uzmeš. A sutra je uvijek novi dan. I novo punjenje.

Smijem se i govorim: Zar to nije divno?!
Prikladno sam se udala za muškarca čiji mi životni snovi ni ne dozvoljavaju da se osvrćem pretjerano na sebe. Neki usputni hobi, dovoljno vremena za sebe, taman da ne budem nezadovoljna ali da ni nemam preveiše praznog hoda za ramišljanje.
I prikladno, ostajem u tako ugodnom statusu Q.

Ipak, vrijeme za promjene je došlo. I ja ga moram prihvatiti raširenih ruku.

Prva stvar na popisu je skidanje kila. Četrdesetak kila u nešto više od četiri godine. Mora da se, duboko u sebi, jako ne volim kad sam TO uspjela napraviti.

Meso i salata. Dva treninga dnevno. Ili barem jedan trening od dva sata.
Dobro, to mogu. Mogu i spavati. Puno spavati. I osluškivati sebe.

Dobra stvar kod promjena da, kad jednom krenu, stvaraju domino efekt.

Ali nećemo ići velikim koracima.
Za početak, to je dovoljno.
Možda još napravim ono što svaka žena radi kad poželi nešto novo.


Ne, neću naći ljubavnika.

Promijeniti ću boju kose.