Eto i mene nakon dugo vremena :)
Jutros sam se probudila u nekom, baš onako nostalgičnom raspoloženju.
Mix raznih događaja ovih dana u kombinaciji sa pms-om učinio je svoje.
Varšavska je pala.
Nije da sam dežurala tamo dan i noć, kao neke moje drage prijateljice, ali pogodilo me.
Svijet kakav sam poznavala nestaje.
Ili je nestao već odavno, a ovo je samo hladan tuš za buđenje i prihvaćanje realnosti.
Prihvaćanje realnosti mi nikad nije išlo od ruke.
Svoje ružičaste naočale lijepim i popravljam već godinama.
I iako su pukle puno puta, popravljam ih neumorno i ne odustajem od njih.
Pala je i moja obrana od onoga što osjećam prema Zlatku.
Pomirila sam se sa činjenicom da mi nema pomoći.
Ne znam što se treba dogoditi da odustanem od njega.
Ali onako dubinski.
Da ga mogu pogledati bez da mi srce zatitra od čežnje.
Ma nemam ja problema s tim.
Načelno.
Moj je problem što sam tako nesigurna u sebe kada je on u pitanju.
Gledamo se i čitav svijet je moj.
Čitavo tijelo mi je u grču i dlanovi me doslovno peku od potrebe da ga dodirnem.
Onda on pogleda neku drugu i u meni se otvori more ljubomore.
I tako se u meni izmjenjuju najplemenitiji sa najnižim osjećajima.
Ne volim se kada sam takva.
Volim kada sam radosna i kada se smijem i kada sam u harmoniji sa svemirom.
Zapravo, kada je on u pitanju, u svojoj koži se osjećam najugodnije kada sam daleko od njega.
Bar 400 km po mogućnosti.
Volim ga na daljinu, šaljem mu svu svoju ljubav telepatski i harmonija vlada u svemiru.
Idila.
Enivej, danas je u našoj obitelji važan dan.
Suprug večeras ima koncert.
Kada Suprug ima koncert, tu vlada opsadno stanje.
Prvo i najvažnije je da se on dobro naspava.
To uključuje uklanjanje djeteta i osiguravanje optimalnog mira u kući.
I u obične dane Suprug treba deset sati sna da bi se osjećao funkcionalno. Kada ima nastup pritisak oko spavanja penje se na 12 sati.
Onda je tu još pitanje Čovječuljkovog sna, jer da bi izdržao večer on mora odspavati popodne. Što znači da ga treba uzeti iz vrtića ranije i nekako natjerati da odspava. Ukomponirati Čovječuljka koji ne želi spavati i Supruga koji želi spavati u istom popodnevu i istom prostoru...to je gotovo nemoguća misija.
I rezultira time da ja stalno imam grč u trbuhu.
Onda je tu pitanje, naravno, Jela.
Suprug je i inače kompliciran kada je u pitanju hrana.
Na dan koncerta on mora jesti nešto energetski jako, ali opet dovoljno lagano. Nikako nešto previše tekuće, dinstano ili ne daj bože nekakve mahunarke.
Izbor pada na meso i krumpir. To mu savršeno odgovara.
Prekjučer smo dobili nekoliko krasnih domaćih krumpira iz Molvičkih polja.
Napravit ću mu pržene krumpiriće i meso.
Problem kod toga je što se treba napraviti neposredno prije nego se konzumira.
Što znači da ja sat vremena prije kretanja smrdim na prženo i kuhano.
Onda treba ispeglati svu odjeću, kome je što potrebno.
I obući svih.
Naravno da se dogodi da u zadnji čas treba ošišati Čovječuljka i odrezati mu nokte. Suprug dođe na ideju da mu skratim kosu. I pere se pola sata prije polaska.
Što meni ostavlja deset minuta da operem sebe i Čovječuljka.
A svi znaju da su ženski rituali uljepšavanja iznimno komplicirani i dugotrajni.
Koža ti mora biti glatka i bez vidljivih pora, ten ujednačen, blago osunčan ali ne pretjerano taman, šminka lagana ljetna, onako kao da ju ni nemaš na licu.
Kosa čista i lepršava, ali ne neukroćena.
Sve odgovarajuće zone kvalitetno depilirane. I one vidljive i one nevidljive.
Koža meka, nahranjena i podatna. Također lagano osunčana.
Sjedimo tako prije par dana, moja obožavana aromaterapeutkinja, moja druga obožavana aromaterapeutkinja francuzica i ja na kavi.
I ja njima velim kako mi treba nešto. Nešto od čega ću imati kožu kao princeza.
I veli meni Steph da je u tu svrhu, za ovako suhu kožu kakvu ja imama, jedino učinkovit shea maslac.
Ali! Shea maslac treba utrljavati, umasiravati. Od toga se umorim i budem sva crvena i iscrpljena.
Ma kakvi - veli ona - to onako usputno utrljaš.
Ne postoji usputno utrljavanje - pobunim se ja.
Kako ne! - veli ona i usputno utrlja shea maslac po rukama dok elegantno pijucka kavu.
Lako tebi - mislim si ja. Ti si iz Francuske.
Easy chic.
Nema toga kod mene.
Koliko god željela biti lepršava princeza, ja sam ono pravo seljačko dijete.
I koliko god željela usputno utrljavati fine ekološke, organski uzgojene i u kontroliranim uvjetima pakirane zdrave preparate za njegu, ne uspijevam.
Mene to iscrpljuje do kosti.
Evo primjerice danas; prvo trebam na svoju od mora i sunca isušenu kosu nanijeti pakung od kokosa. Namažem to na glavu, sva zadovoljna i čekam. Treba jelte, neko vrijeme da to na glavi odstoji.
Nakon ravno minutu i pol mene ulovi nervoza.
Glavu držim neprirodno ukočenu, jer meni to nije usputno, i zaboli me vrat.
Shvatim da bih mogla za to vrijeme ubiti jednim udarcem dvije muhe, i obaviti depilaciju.
Tako krenem od nogu i obilno nanesem mirišljavu pjenu za brijanje.
U novčano naklonjenim vremenima, depilaciju obavim zajedno sa masažom kod kozmetičarke.
Ovo nisu financijski naklonjena vremena, pa uzmem lijepu ružičastu britvicu u ruke i krenem.
Naravno, avantura završi sa bar jednom porezotinom. Živčano lijepim wc papiriće po nogama da zaustavim krv i zahvaljujem bogu što je dovoljno rano i osušit će se prije nego obučem novu haljinu.
Već sam umorna i odlučujem da je pravo vrijeme da si napunim kadu.
Ubacujem sve svoje divne preparate za kupanje.
Obožavam puniti kadu i nema mi ništa ljepše nego kada zimi pada kiša po mojim krovnim prozorima smještenima ravno iznad kade. Uživam u vrućoj vodi, gledam nebo i sanjarim poluzatvorenih očiju.
Ipak, sada je ljeto. Pogoditi ugodnu temperaturu vode je nemoguća misija.
Kupatilo je maleno, a krovni prozori koji su tako fora po zimi, stvaraju efekt staklenika po ljeti.
U toj fazi više nisam umorna. Pomalo sam već iscrpljena.
A tek je počelo.
Nakon kupanja slijedi već opisano utrljavanje shea maslaca.
Kod mene to ne izgleda elegantno. Nisam francuzica, a i budimo realni, površina tijela koju ja moram premazati, neusporedivo je veća od njene.
Shea maslac ne miriši lijepo, ali je jako jako dobar za kožu.
Zato sam ga ja namirisala eteričnim uljem.
Svojim omiljenim.
Paprovcem.
Nema mi pomoći, vrag spava duboko u meni.
I tako mažem se ja, mažem, utrljavam, umorna sam, vruće mi je, jedva dišem u kupatilu.
To traje i traje.
Na noge onda još nanosim kremu sa čempresom (koju sam sama skuhala molim lijepo). Čempres je dobar za protok limfe, sprječava zadržavanje tekućine i oticanje nogu i svašta nešto.
Eto na što sve jedna uboga žena mora misliti.
Ali treba imati lagane i odmorne noge da se na njima leprša kroz život.
Onda treba još i na, jelte područje dekoltea, nanijeti dodatnu vlagu i neki fini miris.
Opet paprovac, a kaj sad.
I tako kada je mazanje jednom gotovo, a ja bih trebala biti oličenje princeze iz snova, koja leprša sva mekana i mirisna, podignem glavu, pogled mi pada na ogledalo i što vidim?!
Preznojenu, crvenu i raščupanu ženu koja izgleda kao da je pobjegla iz neke ustanove i trčala deset kilometara na + 40 stupnjeva.
Ni P od princeze.
To je trenutak u kojem palim laptop, palim cigaretu i uzimam time out.
Kada se dobro ohladim i lice mi ponovo poprimi djelomično normalnu boju, gasim tada već desetu pljugu, popijem zadnji gutljaj kave i obučem haljinu.
Naravno da mi ne stoji onako kako sam zamislila. Ma ne stoji mi ni onako dobro kako mi je stajala dok sam ju probavala i prije nego sam ju donijela doma.
Ok, slijedi potraga za nevidljivim gaćama i grudnjakom koji će sve zadržati na mjestu.
Šminka.
Obožavam šminkanje i uvijek imam viziju kako ću se našminkati lijepo, onako školski. Od korektora, preko tekućeg pudera, pa pudera u prahu, pa shimmera, pa tri različite nijanse sjenila, olovka za oči, mascara, pa dodatno pudranje usnica, pa olovka, pa ruž pa sjajilo i voila!
Ljepotica je tu!
Takve moje vizije su me jednom koštale, više manje, nekih pet tisuća kuna, kada sam odlučila poharati parfumerije, postati žena koja se lijepo šminka i u dućan ne ide bez barem mascare na trepavicama. Šarenile su se torbice chanela, guerlainea, diora i još svakih nekih šminkica koje sam dovukla doma.
I od tada se našminkala, brat bratu šest do sedam puta.
Ako i toliko.
Volim šminke i sviđaju mi se našminkane žene.
Uza sav svoj trud da to promijenim, kod mene se šminkanje svodi na malo tekućeg pudera i to samo po obrazima, nikako po cijelom licu. Mrvica olovke i mascara. I labello.
U svečanim prilikama neko tamno sjenilo na očima. Ponekad crveni ruž.
Sma sam sebi čudna kada se potpuno našminkam. Izgledam si ozbiljno. I starije. I nekako nisam to ja.
I tako se ja našminkam školski, pogledam u zrcalo i skinem svu šminku.
I nanesem svoje uobičajeno.
Minimalno.
Preostaje još pitanje frizure i spremna sam za polazak.
Ako kosu sušim fenom, naravno preznojim se i budem crvena.
Ako ju pustim da se osuši na zraku bude sva raščupana i lepršava.
U onim prije spomenutim danima, odem kod frizera na pranje i frizuru i to je riješeno.
U ovim drugim danima to radim sama.
More i sunce je učinilo svoje, pa mi je kosa više plava nego smeđa (jel mi to svemir nešto govori?) pa sam si sva čudna.
Pa ju natrackam uljem da bude tamnija.
Organskim ofkors.
Pa se počešljam, pa namjestim kosu voskom, pa ju zaližem, pa ju skupim ukosnicama.
Na kraju ju jednostavno raščupam i stavim cvijet sa strane.
Jer sve ostalo nisam ja.
I spremna sam.
Gledam se.
Shvatim da sam zaboravila lak za nokte.
Histerično se mažem dok Čovječuljak svojom djevičanskom naravi opterećen, vrišti iz prizemlja Zakaaaaaasnit ćemo!!!!!
Suprug je naravno otišao već ranije jer ima generalnu probu.
Zanemarim lak koji je pobjegao preko nokta, kažem si da ću ga izgrebati dok bude trajao koncert i mašući rukama kao kokoš krilima, ne bi li se lak osušio što prije žurim vezati Čovječuljka u auto.
Probajte vezati dijete u autosjedalicu sa svježim lakom na noktima.
Dok se saginjem, haljina se zalijepi za svježi lak na nogama.
Na rubu sam suza.
Udahnem duboko, sjednem u auto, zalijepim osmijeh na lice i krenem.
Užasno je naporno biti princeza.
petak, 16. srpnja 2010.
petak, 2. srpnja 2010.
KRUGOVI
Danas je za mene jedan od onih sretnih dana kada sve sjedne na svoje mjesto.
Kada se krug zatvori.
Sjećate se priče o teretani i bjelančevinama i ugljikohidratima?
E pa shvatila sam da ja ne mogu bez ugljikohidrata.
Ali ne, nisam odustala od teretane.
Kako bi se reklo, volim sve što vole mladi i nisam sklona mučiti se odricanjem od bilo čega što me veseli.
Volim okuse, mirise, teksture i ne, nikada neću prestati piti pivu ili votku. Pušim relativno umjereno pa teško da ću prestati i pušiti.
Nisam baš neki materijal za zdravi život.
Ovisna sam o slatkišima i obožavam ljuti kebab.
Ipak eto, kada sam u nekom trenutku shvatila da je vrijeme da se pokrenem, počela sam sa vježbanjem.
U početku mi je bilo jako teško, nije mi se dalo, pitala sam se čemu sva ta muka iz dana u dan.
I još umjesto da se čovjek nakon treninga nagradi, dozvoljeno mu je pojesti komad suhog pilećeg mesa.
I nekoliko listova salate.
S vremenom to vježbanje, koliko god čudno zvučalo, uvuklo mi se pod kožu.
Postoje stvari koje sam oduvijek željela, a nikad ih nisam probala.
Skakanje padobranom ubraja se u njih.
Mislim na pravo skakanje, ne ono emocionalno kojem sam toliko sklona.
U te stvari ubraja se i rolanje, snowboardanje, trčanje ranim jutrom i odlazak biciklom u grad.
Stvari koje traže nekakv fizički angažman i koliku toliku razinu fizičke spremnosti.
U svojim mlađim danima, zaokupljena nekim drugim stvarima uvijek sam vjerovala kako su te neke stvari tek ispred mene i kako ću itekako imati vremena isprobati sve što želim i nekim čudom se transformirati u ženu iz svojih vizija.
Onako, u srcu, ja sam bila ta.
Trčala sam ujutro, hranila sam se zdravo, izazivala sam navale adrenalina na svaki mogući način.
Izvana, ja sam bila nešto potpuno drugo.
Jela sam previše i većina toga je bila nezdrava. Kretala sam se premalo iako sam si svaki dan obećavala da budem sutra počela vježbati.
I bivala sam sve nesretnija.
Čuda postoje, ali samo ako vjerujemo u njih.
Ja sam u nekom trenutku svog života prestala vjerovati u sebe i iz lijepe perspektivne djevojke sam se pretvorila u dokonu ženu sa popriličnim viškom kilograma i sa popriličnim manjkom vjere u to da je život igra u kojoj treba uživati.
Olako sam prihvatila takvo stanje uma da mi se život sastoji od dnevnih dosadnih obaveza i umjesto da je to postalo nešto što se odrađuje putem, za mene je to postalo centar svega.
Stalno sam mislila da nemam vremena za rad koji me veseli, da nemam vremena za aktivnosti koje me vesele i prestala sam se radovati onome što je ispred mene.
Jer mi se činilo da tamo naprijed nema ničega vrijednog veselja.
Onda se dogodilo nešto.
Dogodio se netko.
Začuđeno i sa strahom počela sam osjećati da se u meni nešto budi.
Tamo naprijed gledala me, ona stara ja. Ona koja je trčala i smijala se.
Naravno da sam se prestravila.
Ta neka ja, imala je očekivanja.
Ja se užasavam očekivanja.
Uvijek se bojim da ih neću uspjeti ispuniti.
Ali ako imam nekoga tko će vjerovati u mene, sposobna sam pregaziti mora i pustinje.
Nemam samodisciplinu i ustrajnost, svega se zasitim brzo, i iskreno puno toga mi se baš i ne da.
Trebam nekoga da pucketa bičem.
Ali ne samo da pucketa bičem.
Taj netko mora me i voljeti.
U svakom slučaju, u meni se pokrenulo to nešto.
Opet sam počela vjerovati u čuda.
Prvo sam se navikavala na pomisao da zaista mogu sve što hoću. Da to ovisi samo o meni.
Morala sam se svakoga dana podsjećati na to.
Ponavljati uporno umu, ono što je srce znalo odavno.
Shvatila sam da život ide, a da ga ja iz nekog sasvim nepoznatog razloga, samo gledam kako prolazi i čekam.
Malim koracima krenula sam u svijet.
Lažem.
Bacila sam se naglavačke kako ja to i uvijek radim.
Ponovo sam se počela smijati.
Počela sam i plakati.
Ali to nije bio onaj prigušeni jecaj.
Kada sam plakala, ridala sam na sav glas.
Kada sam se smijala, od smijeha su pucali prozori.
Bila sam gladna postojanja.
Osim što sam počela vježbati, počela sam i pisati.
I shvatila da nikada ništa tako lagano nije izlazilo iz mene.
Istina, oduvijek sam obožavala pisanu riječ, progutala pravo more knjiga, usnivala i budila se sa pisanom riječi, bilo u prozi, bilo u stihu.
Suprug mi je, ne jednom, rekao da se u mene zaljubio preko mojih pisama koje smo izmjenjivali u prvim mjesecima kada smo bili razdvojeni.
Ali to je bilo nešto drugo. Nešto intimno i samo naše.
U tom razdoblju napisala sam svoju prvu i posljednju pjesmu.
Dobro, bila je to više haiku crtica, ali who cares.
Iako nikada nisam napisala ništa što bi pročitali i neki drugi ljudi, oduvijek sam u sebi vodila monologe.
Sve svoje misli uobličavala sam u tekstove.
Ali samo u svojoj glavi.
U tom jednom trenutku, gonjena količinom emocija koje su se nakupile u meni, shvatila sam da mogu početi pisati blog.
Da mogu pustiti sve svoje misli da žive svoj samostalni život.
Ali nisam znala da će mi to donijeti takvo ispunjenje.
Dogodilo se jako puno toga, a nije se dogodilo ništa posebno.
Ako bih željela prepričati priču, u njoj ne bi bilo radnje.
Ipak, bila sam pozvana na unutarnje putovanje i odazvala sam se.
Bilo je trenutaka kada sam se opirala.
Odustajala.
Inatila.
Željela više.
Pokušavala ubrzati proces kako bih dokazala da sam u pravu.
Ipak bilo je jače od mene.
I promijenilo me.
Vratilo me sebi.
Shvatila sam da je u redu raditi ono što te ispunja, jer ako radiš ono što te ispunja, svemir će pronaći načina da te nekako nagradi.
Život je opet postao igra u kojoj se uživa svaki dan.
I shvatila sam da mi je za igru potrebno tijelo koje to može pratiti.
Pročitala sam sinoć rečenicu da je naša obaveza da budemo sretni, jer ako smo sretni sreću donosimo i drugima.
Oni drugi sretni, sreću donose trećima, i tako zatvaramo ljude u krug sreće.
Moje tijelo više nije tijelo dvadesetogodišnjakinje.
I ja nikada neću biti žena sa naslovnice šarenog časopisa.
Nikada neću stati u konfekcijski broj 38.
Ali danas opet volim svoje tijelo.
Za mene, moje tijelo više nije mrska ljuska koje sputava moj duh.
Vježbajući, shvatila sam koliko je malo potrebno da imam više energije.
Da se odvažim na stvari o kojima bih prije samo nekoliko mjeseci jedva i sanjarila.
Da je tijelo kućica za dušu koja želi biti sretna, i da ono zaslužuje da se brinem o njemu.
I da će mi tijelo to i vratiti.
Već neko vrijeme znam da su najbolje stvari tek ispred mene.
I da ih ovoga puta neću gledati kako prolaze, udobno uvaljena u kauč.
Naučila sam da mogu živjeti bez čokolade.
Dobro, naučila sam da mogu živjeti bez čokolade nekoliko dana u tjednu.
Ali naučila sam i da ako si uporan, od vježbe sa drvenim štapom možeš doći do vježbe sa utezima.
Da čovjek, gle čuda, može potrčati uz stepenice.
I da u nekom trenutku može obući hlače za broj manje.
Naučila sam da je istina da dobre stvari dozivaju još bolje stvari.
I naučila sam da je najljepše kada imaš ljude koji te vole i koji to dijele s tobom.
Možda nikada neću biti žena sa karijerom.
I nikada se neću odreći pive i kebaba. Ni cigareta.
A sasvim sigurno se nikada neću odreći čokolade.
I ne, nikada neću izgledati kao žene sa naslovnice šarenog časopisa.
Ali zauvijek ću se truditi da više nikada ne prestanem biti JA.
Kada se krug zatvori.
Sjećate se priče o teretani i bjelančevinama i ugljikohidratima?
E pa shvatila sam da ja ne mogu bez ugljikohidrata.
Ali ne, nisam odustala od teretane.
Kako bi se reklo, volim sve što vole mladi i nisam sklona mučiti se odricanjem od bilo čega što me veseli.
Volim okuse, mirise, teksture i ne, nikada neću prestati piti pivu ili votku. Pušim relativno umjereno pa teško da ću prestati i pušiti.
Nisam baš neki materijal za zdravi život.
Ovisna sam o slatkišima i obožavam ljuti kebab.
Ipak eto, kada sam u nekom trenutku shvatila da je vrijeme da se pokrenem, počela sam sa vježbanjem.
U početku mi je bilo jako teško, nije mi se dalo, pitala sam se čemu sva ta muka iz dana u dan.
I još umjesto da se čovjek nakon treninga nagradi, dozvoljeno mu je pojesti komad suhog pilećeg mesa.
I nekoliko listova salate.
S vremenom to vježbanje, koliko god čudno zvučalo, uvuklo mi se pod kožu.
Postoje stvari koje sam oduvijek željela, a nikad ih nisam probala.
Skakanje padobranom ubraja se u njih.
Mislim na pravo skakanje, ne ono emocionalno kojem sam toliko sklona.
U te stvari ubraja se i rolanje, snowboardanje, trčanje ranim jutrom i odlazak biciklom u grad.
Stvari koje traže nekakv fizički angažman i koliku toliku razinu fizičke spremnosti.
U svojim mlađim danima, zaokupljena nekim drugim stvarima uvijek sam vjerovala kako su te neke stvari tek ispred mene i kako ću itekako imati vremena isprobati sve što želim i nekim čudom se transformirati u ženu iz svojih vizija.
Onako, u srcu, ja sam bila ta.
Trčala sam ujutro, hranila sam se zdravo, izazivala sam navale adrenalina na svaki mogući način.
Izvana, ja sam bila nešto potpuno drugo.
Jela sam previše i većina toga je bila nezdrava. Kretala sam se premalo iako sam si svaki dan obećavala da budem sutra počela vježbati.
I bivala sam sve nesretnija.
Čuda postoje, ali samo ako vjerujemo u njih.
Ja sam u nekom trenutku svog života prestala vjerovati u sebe i iz lijepe perspektivne djevojke sam se pretvorila u dokonu ženu sa popriličnim viškom kilograma i sa popriličnim manjkom vjere u to da je život igra u kojoj treba uživati.
Olako sam prihvatila takvo stanje uma da mi se život sastoji od dnevnih dosadnih obaveza i umjesto da je to postalo nešto što se odrađuje putem, za mene je to postalo centar svega.
Stalno sam mislila da nemam vremena za rad koji me veseli, da nemam vremena za aktivnosti koje me vesele i prestala sam se radovati onome što je ispred mene.
Jer mi se činilo da tamo naprijed nema ničega vrijednog veselja.
Onda se dogodilo nešto.
Dogodio se netko.
Začuđeno i sa strahom počela sam osjećati da se u meni nešto budi.
Tamo naprijed gledala me, ona stara ja. Ona koja je trčala i smijala se.
Naravno da sam se prestravila.
Ta neka ja, imala je očekivanja.
Ja se užasavam očekivanja.
Uvijek se bojim da ih neću uspjeti ispuniti.
Ali ako imam nekoga tko će vjerovati u mene, sposobna sam pregaziti mora i pustinje.
Nemam samodisciplinu i ustrajnost, svega se zasitim brzo, i iskreno puno toga mi se baš i ne da.
Trebam nekoga da pucketa bičem.
Ali ne samo da pucketa bičem.
Taj netko mora me i voljeti.
U svakom slučaju, u meni se pokrenulo to nešto.
Opet sam počela vjerovati u čuda.
Prvo sam se navikavala na pomisao da zaista mogu sve što hoću. Da to ovisi samo o meni.
Morala sam se svakoga dana podsjećati na to.
Ponavljati uporno umu, ono što je srce znalo odavno.
Shvatila sam da život ide, a da ga ja iz nekog sasvim nepoznatog razloga, samo gledam kako prolazi i čekam.
Malim koracima krenula sam u svijet.
Lažem.
Bacila sam se naglavačke kako ja to i uvijek radim.
Ponovo sam se počela smijati.
Počela sam i plakati.
Ali to nije bio onaj prigušeni jecaj.
Kada sam plakala, ridala sam na sav glas.
Kada sam se smijala, od smijeha su pucali prozori.
Bila sam gladna postojanja.
Osim što sam počela vježbati, počela sam i pisati.
I shvatila da nikada ništa tako lagano nije izlazilo iz mene.
Istina, oduvijek sam obožavala pisanu riječ, progutala pravo more knjiga, usnivala i budila se sa pisanom riječi, bilo u prozi, bilo u stihu.
Suprug mi je, ne jednom, rekao da se u mene zaljubio preko mojih pisama koje smo izmjenjivali u prvim mjesecima kada smo bili razdvojeni.
Ali to je bilo nešto drugo. Nešto intimno i samo naše.
U tom razdoblju napisala sam svoju prvu i posljednju pjesmu.
Dobro, bila je to više haiku crtica, ali who cares.
Iako nikada nisam napisala ništa što bi pročitali i neki drugi ljudi, oduvijek sam u sebi vodila monologe.
Sve svoje misli uobličavala sam u tekstove.
Ali samo u svojoj glavi.
U tom jednom trenutku, gonjena količinom emocija koje su se nakupile u meni, shvatila sam da mogu početi pisati blog.
Da mogu pustiti sve svoje misli da žive svoj samostalni život.
Ali nisam znala da će mi to donijeti takvo ispunjenje.
Dogodilo se jako puno toga, a nije se dogodilo ništa posebno.
Ako bih željela prepričati priču, u njoj ne bi bilo radnje.
Ipak, bila sam pozvana na unutarnje putovanje i odazvala sam se.
Bilo je trenutaka kada sam se opirala.
Odustajala.
Inatila.
Željela više.
Pokušavala ubrzati proces kako bih dokazala da sam u pravu.
Ipak bilo je jače od mene.
I promijenilo me.
Vratilo me sebi.
Shvatila sam da je u redu raditi ono što te ispunja, jer ako radiš ono što te ispunja, svemir će pronaći načina da te nekako nagradi.
Život je opet postao igra u kojoj se uživa svaki dan.
I shvatila sam da mi je za igru potrebno tijelo koje to može pratiti.
Pročitala sam sinoć rečenicu da je naša obaveza da budemo sretni, jer ako smo sretni sreću donosimo i drugima.
Oni drugi sretni, sreću donose trećima, i tako zatvaramo ljude u krug sreće.
Moje tijelo više nije tijelo dvadesetogodišnjakinje.
I ja nikada neću biti žena sa naslovnice šarenog časopisa.
Nikada neću stati u konfekcijski broj 38.
Ali danas opet volim svoje tijelo.
Za mene, moje tijelo više nije mrska ljuska koje sputava moj duh.
Vježbajući, shvatila sam koliko je malo potrebno da imam više energije.
Da se odvažim na stvari o kojima bih prije samo nekoliko mjeseci jedva i sanjarila.
Da je tijelo kućica za dušu koja želi biti sretna, i da ono zaslužuje da se brinem o njemu.
I da će mi tijelo to i vratiti.
Već neko vrijeme znam da su najbolje stvari tek ispred mene.
I da ih ovoga puta neću gledati kako prolaze, udobno uvaljena u kauč.
Naučila sam da mogu živjeti bez čokolade.
Dobro, naučila sam da mogu živjeti bez čokolade nekoliko dana u tjednu.
Ali naučila sam i da ako si uporan, od vježbe sa drvenim štapom možeš doći do vježbe sa utezima.
Da čovjek, gle čuda, može potrčati uz stepenice.
I da u nekom trenutku može obući hlače za broj manje.
Naučila sam da je istina da dobre stvari dozivaju još bolje stvari.
I naučila sam da je najljepše kada imaš ljude koji te vole i koji to dijele s tobom.
Možda nikada neću biti žena sa karijerom.
I nikada se neću odreći pive i kebaba. Ni cigareta.
A sasvim sigurno se nikada neću odreći čokolade.
I ne, nikada neću izgledati kao žene sa naslovnice šarenog časopisa.
Ali zauvijek ću se truditi da više nikada ne prestanem biti JA.
ponedjeljak, 28. lipnja 2010.
HAPPILY NEVER AFTER
Suprug daje sve od sebe da se nešto s ovim mojim blogom dogodi. Da postane knjiga, kolumna ili što god.
Meni je to naravno drago. Jer ja sama nikad neću nekoga nazvati ili nekome pisati i reklamirati sebe i tako dalje.
Pokušala sam.
Ali ne mogu.
I tako zezam ja njega: jasno ti je, ako se s ovim nešto dogodi, ako npr jednoga dana napišem knjigu, ja ću se morati razvesti od tebe i udat ću se za Zlatka. Ljudi će očekivati da se krug zatvori. Da se dogodi neki happy end.
Tu je Suprug napokon pokazao da je i on krvav ispod kože, pa ga je ulovio lagani popizditis.
Rekao je jasno i glasno: ako ti ja na neki način pomognem da od ovoga bloga nešto bude, ne želim više nikada čuti da ćeš se razvesti od mene.
Od onda se više ni ne šalim na tu temu.
Ne zbog ljubavi.
Nego zbog knjige :D
Uostalom tko bi se išao udavati još jednom.
„Vjenčanja su iscrpljujuća. I tuđa i vlastita.“ – rekla mi je mama prije dva dana, kada smo krenuli na vjenčanje Suprugovoj seki.
Vjenčanje je bilo u mjestašcu blizu Dubrovnika.
Veselila sam se, jer ja se veselim bilo kakvoj prilici da mi dupe vidi puta. A veselila sam se posebno jer sam htjela opet vidjeti Dubrovnik.
Prošle su godine od kada smo zadnji put bili, i iz tog vremena nosim lijepe uspomene.
Plan je bio da čovječuljka ostavimo kod moje mame i idemo sami.
Naravno da sam imala viziju kako sa Suprugom romantično pijem kavu i šetam po Stradunu i sve ostalo što spada u tu sliku.
Put do tamo bio je paklen. Prvo smo dva puta za dlaku izbjegli sudar, onda smo dobar dio puta imali pravu safari vožnju a pri tom je bilo toliko vruće da je meni curila krv iz nosa i glava mi je bila pred eksplozijom.
Noć prije spavali smo kod moje mame, a moje dupe naviknuto na seosku tišinu, nije ni oka sklopilo u gradu. Ta činjenica mi uopće nije pomogla.
Napokon smo stigli, upoznali obitelj, pojeli pašticadu toliko finu da se ne sjećam kad sam tako finu jela, i otišli se prijaviti u hotel.
Imali smo jedva vremena da se istuširamo i malo odmorimo.
Bila bih zaista, zaista razmažena da kažem da je hotel bio pomalo kafkijanski.
Jer nije.
Sobe imaju dva metra dugačke krevete, namještaj je od punog drveta, i imaju klima uređaje u svim sobama.
Ipak, takva kakva već jesam, to je bio prvi izraz koji mi se nametnuo kada sam ušla.
Kupatilo je mizerno malo, možda zato.
I nema velikih pahuljastih ručnika.
Ni šampončića.
Samo sapuni Saponija Osijek.
Iskreno, mislila sam da to više ni ne postoji.
Uglavnom, hotelčić je na samoj rivi i zapravo ima onu draž nekih prošlih vremena socijalizma.
Moram priznati da sam spavala savršeno. Ko u škatulici, što bi se reklo.
U pet popodne bili smo u crkvi.
Mlada je bila prekrasna u jednostavnoj haljini, a mladoženja strašno zgodan u lanenom odijelu.
Glazba u crkvi, vrh.
Svirali su njihovi frendovi, sve akademski glazbenici koji su se nasvirali po cestama europskih gradova.
Vrh.
Svećenik je bio, po mom skromnom mišljenju, nešto malo manje vrh.
Prvo je čitao poslanicu koja me lagano dovela do ruba živaca.
Ali ajde, to je poslanica, nije ju on napisao, pravdala sam ga. Sigurno će propovijed biti odlična.
Ako me poslanica dovela na rub živaca, propovijed me bacila sa litice.
Prvo je rečeno, da eto, žena mora biti pokorna mužu. Sluga ponizni i tako dalje. A muž ju, eto, zbog svega toga mora voljeti.
Biser propovijedi je bio, citiram: „djeca rastavljenih roditelja imaju vrlo ozbiljnih psihičkih problema.“
Mislim da sam u tom trenutku tiho uzviknula od šoka.
Suprug je čitavo vrijeme sa odobravanjem klimao glavom i cerekajući se, pogledavao me ispod oka, a ja sam tiho nabacivala ironične komentare.
Starija Suprugova sestra me, iza leđa, tiho podržavala.
Unatoč svom svojem nezadovoljstvu riječima koje su dopirale sa oltara, priznajem, ipak sam zaplakala na vjenčanju.
Iako volim preispitivati sve što se preispitati može, i ne volim rigidne i isključive stavove, i apsolutno ne mislim da žena treba biti pokorna mužu i mislim da djeca rastavljenih roditelja imaju barem jednake ako ne i puno bolje predispozicije da odrastu u savršeno sretne ljude, ipak za mene vjenčanje u crkvi ima određeno značenje i neku težinu.
I ja sam se udala u crkvi.
I iako mi je mučno od onoga što vidim kada sagledam simboliku čina da jedan muškarac iz obitelji vodi mladu do oltara i predaje ju drugom muškarcu, istovremeno sam presretna što je moj otac bio živ kada sam se udavala i što me doveo do oltara.
Iako sam i bjesnila i cerekala se, ipak sam na tom vjenčanju korak po korak ponovo proživjela svoje vlastito vjenčanje.
Kao djevojčica često sam maštala o tome da ću se udati u predivnoj vjenčanici. Dugački veo bio je, naravno, dio maštarije. Željela sam se udati u jednoj određenoj crkvici na samom moru, na mom otoku.
Zamišljala sam drvene barke okićene bijelim cvijećem koje nas dovode do crkvice. Zamišljala sam sve svoje prijatelje iz djetinjstva. Veliku svadbu.
Prosidba je trebala sadržavati klečanje, romantičnu glazbu, vatromet i blistavi briljant.
Ili barem rečenicu „marry me“ na displayu na stadionu.
Ok, i avion koji vuče transparent sa istim pitanjem bio bi u redu.
Muškarac koji kleči i drži kutijicu sa blistavim kamenčićem bio je neizostavan dio priče.
Kad se zaljubiš i srce ti šapne da je to osoba s kojom ćeš proći sve te procedure vjenčanja, maštarije postanu nevažne.
Na mojoj prosidbi nije bilo vatrometa, nije bilo tranparenata i natpisa. Nije bilo ni prstena.
Bar ne onog iz zlatarne.
Suprug me prvi put zaprosio dok je još bio u braku.
Nije to bila prosidba.
Jednoga dana stao je pred mene i rekao „ja sam odlučio da ću te oženiti“.
Drugi put me zaprosio u pizzeriji u Skalinskoj kada je na automatu sa dječjim igračkama ubacio novčić da me razveseli nekom igračkicom i ispao mu je plastični prsten u plastičnom jajetu.
Treći put, kada sam napokon rekla da hoću, zaprosio me kada nam je ginekolog potvrdio da sam trudna.
Bili smo na kauču, on me zarobio tako što je legao na mene i držao mi ruke podignute iznad glave. Bili smo izvan sebe od sreće i straha zbog spoznaje da ćemo dobiti dijete.
Poljubio me i rekao „udaj se za mene“.
Bio je četvrti dan prvog mjeseca.
Tu istu večer krenuli smo u organizaciju vjenčanja. Sve one maštarije iz djetinjstva nisu više bile važne. Uz sebe sam imala muškarca kojega sam voljela i nije mi bilo važno kakva će biti haljina. Znala sam dvije stvari; da se želim udati u crkvi i da želim da uz mene budu oni koji najviše volim. Tata, mama, sestra i brat.
Najteže je bilo dobiti termin za pohađanje predbračnog tečaja koji je bio uvjet za udaju u crkvi.
Ipak uspjeli smo i vjenčanje je bilo zakazano za 31.01.
Haljinu sam odabrala od prve.
Nisam željela nikakve komplikacije.
Povorke automobila.
Bendove koji sviraju na vjenčanjima.
Zastave koje se vijore.
Ni ljude koji me ne poznaju dovoljno dobro da osjećaju svaki moj udah.
Naše je vjenčanje bilo vrlo intimno i ja sam duboko proživjela svaki trenutak dok sam stajala pred onim oltarom.
Nisam bila ironična, nisam preispitivala ni crkvenu nauku ni svoje osjećaje.
Ništa mi nije bilo važno osim onoga muškarca koji je stajao ispred mene i gledao me sa toliko puno ljubavi.
Sve mi se to vrtilo po glavi dok sam gledala njih dvoje, onako užasno mlade i užasno lijepe, kako se gledaju sa toliko puno ljubavi, i kako se lagano dodiruju rukama dok svećenik priča o braku.
Nakon mise , večera je bila u restoranu na samoj plaži.
Fensi do ibera.
Kamenice sa vodom pune latica cvijeća i plutajućih svijeća.
Baklje koje se pale kada padne noć. Aperitiv uz more. Kvalitetne cuge kolko voliš. Muzika genijalna.
Njihov mix.
Nikakva živa glazba.
Sve moderno, onako u mjestašcu na moru ali totalno urbano, s mjerom i ukusom.
Totalno my kind of party.
Hrana vrhunska. Klasika, ali spremljeno izvrsno. Najukusniji sir iz ulja koji sam u životu probala.
I optimalno rashlađeno bijelo vino.
Iako prije nisam poznavala nikoga od mlađe ekipe, svi su mi se jako dopali i u neko doba smo završili pjevajući uz more sa gitarom.
Onako, kao da sam se vratila u ranu mladost.
Blistavi trenutak večeri bio je kada sam se osamila da bih uz šum mora slušala omiljenu mi pjesmu „dance me to the end of love“ a uvalio mi se užasno dosadan tip od svojih 60 godina, koji mi je pričao o mjesečini i jedrenjacima a onda je prešao na automobilske nesreće.
Da, takve sam ja sreće; od svih onih zgodnih frajera na svadbi, mene upeca jedini dosadni starac.
Frajer o kojemu su sve žene pričale, bio je mladoženjin bratić. Zgodan,tamnoput, kosa ošišana na milimetar i crna relativno duga brada. Tip od kojih 27 – 30 godina.
Fratar.
Dečki su nas uvjeravali da je privlačan samo zbog svećeničkog odijela.
Rekla sam im da sam apsolutno sigurna da i bez odijela izgleda jednako očaravajuće.
Sa svim dužnim poštovanjem i bez prljavih misli o božjim ljudima.
Sve u svemu svadba je bila prekrasna i mala Suprugova seka sada je udata gospođa.
Život donese svašta.
Ljudi se vole, pa se više ne vole.
U jednom trenutku zakunu se na zajedništvo do groba, pa se na kraju ipak rastanu.
Život zaista jest more.
Nekome je lakše na brodiću zajedništva.
Netko više voli plivati sam.
Ne volim priznavati da sam romantična i cmoljava u duši.
Ironija je moja furka.
Ne mislim da je vjenčanje happy end.
Mislim da je vjenčanje tek početak nečeg povremeno divnog i laganog, povremeno potpuno nepodnošljivog, u svakom slučaju vrlo napornog, nečega što se zove brak.
Dok stojiš na oltaru blaženo sretan u bijeloj haljini ili finom odijelu, nisi svjestan svega što te čeka i spremno potpisuješ, javno dajući privolu da je to ono na čemu ćeš raditi happily ever after.
Ugovor, umjesto pljuvanja u ruku i rukovanja, potvrdiš pljuvanjem u usta, odnosno francuskim poljupcem i to je to.
Rad u rudniku može započeti.
Ipak, moja cmoljava i prezira vrijedna, romantična duša zaista vjeruje u ljubav.
Vjeruje da se iz ljubavi stvaraju dobre stvari koje ostaju.
Vjeruje da je ljubav zaista jedini pravi i kvalitetan temelj za brak, ma koliko mi šutjeli o tome.
Jer ako je iz ljubavi, mora biti dobro.
Bez obzira koliko će potrajati.
Meni je to naravno drago. Jer ja sama nikad neću nekoga nazvati ili nekome pisati i reklamirati sebe i tako dalje.
Pokušala sam.
Ali ne mogu.
I tako zezam ja njega: jasno ti je, ako se s ovim nešto dogodi, ako npr jednoga dana napišem knjigu, ja ću se morati razvesti od tebe i udat ću se za Zlatka. Ljudi će očekivati da se krug zatvori. Da se dogodi neki happy end.
Tu je Suprug napokon pokazao da je i on krvav ispod kože, pa ga je ulovio lagani popizditis.
Rekao je jasno i glasno: ako ti ja na neki način pomognem da od ovoga bloga nešto bude, ne želim više nikada čuti da ćeš se razvesti od mene.
Od onda se više ni ne šalim na tu temu.
Ne zbog ljubavi.
Nego zbog knjige :D
Uostalom tko bi se išao udavati još jednom.
„Vjenčanja su iscrpljujuća. I tuđa i vlastita.“ – rekla mi je mama prije dva dana, kada smo krenuli na vjenčanje Suprugovoj seki.
Vjenčanje je bilo u mjestašcu blizu Dubrovnika.
Veselila sam se, jer ja se veselim bilo kakvoj prilici da mi dupe vidi puta. A veselila sam se posebno jer sam htjela opet vidjeti Dubrovnik.
Prošle su godine od kada smo zadnji put bili, i iz tog vremena nosim lijepe uspomene.
Plan je bio da čovječuljka ostavimo kod moje mame i idemo sami.
Naravno da sam imala viziju kako sa Suprugom romantično pijem kavu i šetam po Stradunu i sve ostalo što spada u tu sliku.
Put do tamo bio je paklen. Prvo smo dva puta za dlaku izbjegli sudar, onda smo dobar dio puta imali pravu safari vožnju a pri tom je bilo toliko vruće da je meni curila krv iz nosa i glava mi je bila pred eksplozijom.
Noć prije spavali smo kod moje mame, a moje dupe naviknuto na seosku tišinu, nije ni oka sklopilo u gradu. Ta činjenica mi uopće nije pomogla.
Napokon smo stigli, upoznali obitelj, pojeli pašticadu toliko finu da se ne sjećam kad sam tako finu jela, i otišli se prijaviti u hotel.
Imali smo jedva vremena da se istuširamo i malo odmorimo.
Bila bih zaista, zaista razmažena da kažem da je hotel bio pomalo kafkijanski.
Jer nije.
Sobe imaju dva metra dugačke krevete, namještaj je od punog drveta, i imaju klima uređaje u svim sobama.
Ipak, takva kakva već jesam, to je bio prvi izraz koji mi se nametnuo kada sam ušla.
Kupatilo je mizerno malo, možda zato.
I nema velikih pahuljastih ručnika.
Ni šampončića.
Samo sapuni Saponija Osijek.
Iskreno, mislila sam da to više ni ne postoji.
Uglavnom, hotelčić je na samoj rivi i zapravo ima onu draž nekih prošlih vremena socijalizma.
Moram priznati da sam spavala savršeno. Ko u škatulici, što bi se reklo.
U pet popodne bili smo u crkvi.
Mlada je bila prekrasna u jednostavnoj haljini, a mladoženja strašno zgodan u lanenom odijelu.
Glazba u crkvi, vrh.
Svirali su njihovi frendovi, sve akademski glazbenici koji su se nasvirali po cestama europskih gradova.
Vrh.
Svećenik je bio, po mom skromnom mišljenju, nešto malo manje vrh.
Prvo je čitao poslanicu koja me lagano dovela do ruba živaca.
Ali ajde, to je poslanica, nije ju on napisao, pravdala sam ga. Sigurno će propovijed biti odlična.
Ako me poslanica dovela na rub živaca, propovijed me bacila sa litice.
Prvo je rečeno, da eto, žena mora biti pokorna mužu. Sluga ponizni i tako dalje. A muž ju, eto, zbog svega toga mora voljeti.
Biser propovijedi je bio, citiram: „djeca rastavljenih roditelja imaju vrlo ozbiljnih psihičkih problema.“
Mislim da sam u tom trenutku tiho uzviknula od šoka.
Suprug je čitavo vrijeme sa odobravanjem klimao glavom i cerekajući se, pogledavao me ispod oka, a ja sam tiho nabacivala ironične komentare.
Starija Suprugova sestra me, iza leđa, tiho podržavala.
Unatoč svom svojem nezadovoljstvu riječima koje su dopirale sa oltara, priznajem, ipak sam zaplakala na vjenčanju.
Iako volim preispitivati sve što se preispitati može, i ne volim rigidne i isključive stavove, i apsolutno ne mislim da žena treba biti pokorna mužu i mislim da djeca rastavljenih roditelja imaju barem jednake ako ne i puno bolje predispozicije da odrastu u savršeno sretne ljude, ipak za mene vjenčanje u crkvi ima određeno značenje i neku težinu.
I ja sam se udala u crkvi.
I iako mi je mučno od onoga što vidim kada sagledam simboliku čina da jedan muškarac iz obitelji vodi mladu do oltara i predaje ju drugom muškarcu, istovremeno sam presretna što je moj otac bio živ kada sam se udavala i što me doveo do oltara.
Iako sam i bjesnila i cerekala se, ipak sam na tom vjenčanju korak po korak ponovo proživjela svoje vlastito vjenčanje.
Kao djevojčica često sam maštala o tome da ću se udati u predivnoj vjenčanici. Dugački veo bio je, naravno, dio maštarije. Željela sam se udati u jednoj određenoj crkvici na samom moru, na mom otoku.
Zamišljala sam drvene barke okićene bijelim cvijećem koje nas dovode do crkvice. Zamišljala sam sve svoje prijatelje iz djetinjstva. Veliku svadbu.
Prosidba je trebala sadržavati klečanje, romantičnu glazbu, vatromet i blistavi briljant.
Ili barem rečenicu „marry me“ na displayu na stadionu.
Ok, i avion koji vuče transparent sa istim pitanjem bio bi u redu.
Muškarac koji kleči i drži kutijicu sa blistavim kamenčićem bio je neizostavan dio priče.
Kad se zaljubiš i srce ti šapne da je to osoba s kojom ćeš proći sve te procedure vjenčanja, maštarije postanu nevažne.
Na mojoj prosidbi nije bilo vatrometa, nije bilo tranparenata i natpisa. Nije bilo ni prstena.
Bar ne onog iz zlatarne.
Suprug me prvi put zaprosio dok je još bio u braku.
Nije to bila prosidba.
Jednoga dana stao je pred mene i rekao „ja sam odlučio da ću te oženiti“.
Drugi put me zaprosio u pizzeriji u Skalinskoj kada je na automatu sa dječjim igračkama ubacio novčić da me razveseli nekom igračkicom i ispao mu je plastični prsten u plastičnom jajetu.
Treći put, kada sam napokon rekla da hoću, zaprosio me kada nam je ginekolog potvrdio da sam trudna.
Bili smo na kauču, on me zarobio tako što je legao na mene i držao mi ruke podignute iznad glave. Bili smo izvan sebe od sreće i straha zbog spoznaje da ćemo dobiti dijete.
Poljubio me i rekao „udaj se za mene“.
Bio je četvrti dan prvog mjeseca.
Tu istu večer krenuli smo u organizaciju vjenčanja. Sve one maštarije iz djetinjstva nisu više bile važne. Uz sebe sam imala muškarca kojega sam voljela i nije mi bilo važno kakva će biti haljina. Znala sam dvije stvari; da se želim udati u crkvi i da želim da uz mene budu oni koji najviše volim. Tata, mama, sestra i brat.
Najteže je bilo dobiti termin za pohađanje predbračnog tečaja koji je bio uvjet za udaju u crkvi.
Ipak uspjeli smo i vjenčanje je bilo zakazano za 31.01.
Haljinu sam odabrala od prve.
Nisam željela nikakve komplikacije.
Povorke automobila.
Bendove koji sviraju na vjenčanjima.
Zastave koje se vijore.
Ni ljude koji me ne poznaju dovoljno dobro da osjećaju svaki moj udah.
Naše je vjenčanje bilo vrlo intimno i ja sam duboko proživjela svaki trenutak dok sam stajala pred onim oltarom.
Nisam bila ironična, nisam preispitivala ni crkvenu nauku ni svoje osjećaje.
Ništa mi nije bilo važno osim onoga muškarca koji je stajao ispred mene i gledao me sa toliko puno ljubavi.
Sve mi se to vrtilo po glavi dok sam gledala njih dvoje, onako užasno mlade i užasno lijepe, kako se gledaju sa toliko puno ljubavi, i kako se lagano dodiruju rukama dok svećenik priča o braku.
Nakon mise , večera je bila u restoranu na samoj plaži.
Fensi do ibera.
Kamenice sa vodom pune latica cvijeća i plutajućih svijeća.
Baklje koje se pale kada padne noć. Aperitiv uz more. Kvalitetne cuge kolko voliš. Muzika genijalna.
Njihov mix.
Nikakva živa glazba.
Sve moderno, onako u mjestašcu na moru ali totalno urbano, s mjerom i ukusom.
Totalno my kind of party.
Hrana vrhunska. Klasika, ali spremljeno izvrsno. Najukusniji sir iz ulja koji sam u životu probala.
I optimalno rashlađeno bijelo vino.
Iako prije nisam poznavala nikoga od mlađe ekipe, svi su mi se jako dopali i u neko doba smo završili pjevajući uz more sa gitarom.
Onako, kao da sam se vratila u ranu mladost.
Blistavi trenutak večeri bio je kada sam se osamila da bih uz šum mora slušala omiljenu mi pjesmu „dance me to the end of love“ a uvalio mi se užasno dosadan tip od svojih 60 godina, koji mi je pričao o mjesečini i jedrenjacima a onda je prešao na automobilske nesreće.
Da, takve sam ja sreće; od svih onih zgodnih frajera na svadbi, mene upeca jedini dosadni starac.
Frajer o kojemu su sve žene pričale, bio je mladoženjin bratić. Zgodan,tamnoput, kosa ošišana na milimetar i crna relativno duga brada. Tip od kojih 27 – 30 godina.
Fratar.
Dečki su nas uvjeravali da je privlačan samo zbog svećeničkog odijela.
Rekla sam im da sam apsolutno sigurna da i bez odijela izgleda jednako očaravajuće.
Sa svim dužnim poštovanjem i bez prljavih misli o božjim ljudima.
Sve u svemu svadba je bila prekrasna i mala Suprugova seka sada je udata gospođa.
Život donese svašta.
Ljudi se vole, pa se više ne vole.
U jednom trenutku zakunu se na zajedništvo do groba, pa se na kraju ipak rastanu.
Život zaista jest more.
Nekome je lakše na brodiću zajedništva.
Netko više voli plivati sam.
Ne volim priznavati da sam romantična i cmoljava u duši.
Ironija je moja furka.
Ne mislim da je vjenčanje happy end.
Mislim da je vjenčanje tek početak nečeg povremeno divnog i laganog, povremeno potpuno nepodnošljivog, u svakom slučaju vrlo napornog, nečega što se zove brak.
Dok stojiš na oltaru blaženo sretan u bijeloj haljini ili finom odijelu, nisi svjestan svega što te čeka i spremno potpisuješ, javno dajući privolu da je to ono na čemu ćeš raditi happily ever after.
Ugovor, umjesto pljuvanja u ruku i rukovanja, potvrdiš pljuvanjem u usta, odnosno francuskim poljupcem i to je to.
Rad u rudniku može započeti.
Ipak, moja cmoljava i prezira vrijedna, romantična duša zaista vjeruje u ljubav.
Vjeruje da se iz ljubavi stvaraju dobre stvari koje ostaju.
Vjeruje da je ljubav zaista jedini pravi i kvalitetan temelj za brak, ma koliko mi šutjeli o tome.
Jer ako je iz ljubavi, mora biti dobro.
Bez obzira koliko će potrajati.
srijeda, 23. lipnja 2010.
ŠTO JE NAMA NAŠA BORBA DALA?
Ne brinite za moje zdravlje, nisam postala hiperproduktivna u ova dva dana.
Jednostavno me ulovio bijes zbog jedne sasvim usputno izrečene rečenice i dok sva ta razmišljanja koja su se u meni nataložila ne izbacim iz sebe, neću biti sposobna obaviti sve ono što moram.
Što to znači „biti nježna“?
Jutros mi jedan dragi frend veli „zašto nisi nježna“?
Ja recimo, sebe smatram nježnom. Mislim da sam vrlo nježna i ženstvena osoba.
I čudim se, za Boga miloga, ako on ne zna da sam ja nježna, onda jel nebo uopće plave boje?
Nisam se razbijesnila odmah.
Bila je to odgođena rekacija.
Ta rečenica zvonila mi je u glavi sve dok nisam shvatila da se u meni podigao pravi kovitlac misli, potpuno nevezano za onoga tko je to rekao.
I nevezano za mene i pitanje jesam li JA nježna.
Nego vezano za muško ženske odnose.
Da, to je već deplasirana tema i bljuje mi se od toga.
Ali na žalost stalno je prisutna i svakodnevni život nam uvijek iste stvari sapliće pod nogama.
Tema o odnosima muškaraca i žena i njihovoj jednakosti odnosno nejednakosti.
Što za jednog prosječnog muškarca znači nježnost?
Ja sam oduvijek mislila da je nježnost snaga.
Da je nježna ona žena koja zna osjetiti drugu osobu.
Koja zna otvoriti zagrljaj i primiti te onda kada se osjećaš slab.
Ili onda kada se osjećaš jak a imaš potrebu za blizinom i dijeljenjem svoje snage.
Da je nježna ona žena koja te tiho razumije i prepoznaje.
Ona koja ima pipke kojima lovi neverbalne znakove. I koja te podržava i nenametljivo prati u svim tvojim borbama.
Ona koja je tu za tebe čak i onda kada ju ne vidiš sasvim jasno.
Ipak, izgleda da sam bila potpuno u krivu.
Ili muškarci miješaju pojam „nježna“ sa pojmom „ljubiĆasta“.
Molim da se obožavateljice ljubičaste boje ne nađu uvrijeđene. Pojam ljubiĆasta je ipak puno više od voljenja ljubičaste boje.
To je stanje duha.
Da li je većini muškaraca san žena koja hoda na vršcima prstiju, tiho lebdi kroz mirisni proljetni zrak?
Izgleda kao playboy zečica ali ne razmeće se time. Zapravo, bilo bi poželjno da toga nije do kraja ni svjesna.
Žena koja gleda sa očima punim, ne ljubavi i dragosti za sve vrline i mane velikog Muškarca, nego očima punim pokornog divljenja?
Nemoj dušo biti prepametna. Ženama to baš i nije potrebno. Pa što će ti uostalom pamet kad imaš mene da se brinem o tebi.
Ali budi dovoljno pametna da možemo voditi inteligentne razgovore jer inače će mi biti dosadno s tobom.
Ipak pazi, ne razmeći se svojom pameću. Čuvaj pamet za po doma.
Pametnjakovićke su taaako neprivlačne.
Nije ženstveno.
Prepametne žene su nedepilirane muškarače.
Pa tko to još želi.
Nemoj imati više novaca od mene. Ili imaj, ali nema potrebe da to drugi znaju.
Nemoj mi spuštati na svaku glupost koju izgovorim.
Ne volim ako si duhovitija od mene. Od toga se osjećam loše.
Volim da si krhka.
Da ne možes sama otvoriti staklenku kukuruza.
Da ne znaš promijeniti gumu na autu.
Da trepćeš dok me gledaš.
Da si zbunjena ako ti se obratim.
Da misliš da su moje fore sjajne.
Da se zacrveniš dok te šarmiram.
Da nosiš lepršavu haljinu na cvjetiće.
Da imaš tanke ručice koje su stvorene samo za grljenje.
Nemoj biti prenapadna i preotvorena.
I za boga miloga, ne pričaj o seksu.
Dušo, ne razumiješ; ako muškarac govori o seksu, otvoreno ili u aluzijama, on je frajer. Jebač.
Ako ti imaš zdrave seksualne apetite koje ne daj bože još i zadovoljavaš; onoliko koliko trebaš i sa onoliko koliko trebaš, ti si kurva.
Žene koje pričaju otvoreno o seksu imaju problema. Nisu ženstvene. Proste su.
Ma, to su ti zapravo nedojebane babe.
Ti svakako ne želiš biti takva, zar ne dušo?
Ako se želiš svidjeti muškarcu koji se tebi sviđa moraš biti krhki cvjetić.
Ako ti je zima, moraš tiho cvilećim glasom, onako mrvicu cendravo (ali pazi ne precendravo je to bi ga moglo iznervirati) i pomalo dječje, govoriti „joj meni je taaaaako hladno“.
Onda će se on ustati i otići će ti po vestu. I spasiti te od Strašne Zime!
Nemoj za boga miloga dić dupe i otići sama po vestu. To uopće nije nježno.
Ali isto tako pazi; ako se jednom udaš za njega, nemoj napraviti grešku i cviliti da ti je zima.
U toj fazi, po vestu ideš sama.
I donosiš njemu jednu, da preventivno djeluješ na potencijalnu zimu u njegovim kostima.
Nemoj imati svoja raspoloženja. Osobito ne česte promjene raspoloženja.
To nije ženstveno. I taaaako je naporno.
Izgledaj lijepo, budi vesela i uvijek nasmijana.
Ali pazi, nemoj se smijati preglasno.
Ni to nije ženstveno.
Nemoj imati političke stavove.
Nemoj biti aktivistica.
Aktivistice su isto nedojebane babe.
Budi odmjerena. Ne budi glasna. Ne privlači pažnju.
Za šta su se borile generacije žena prije nas?
Za pravo glasa na izborima i ženska odijela sa hlačama?
Do kada će u tom plesu parenja prevladavati kodovi zapisani negdje duboko, duboko u genima, da je muškarac onaj koji ide sa toljagom po šumi i lovi?
Meso za prehraniti obitelj.
Ili nejaku ženku koju će objesiti preko ramena i odvući u blatnu kolibu?
Dogodilo mi se u nekoliko navrata od različitih osoba da dobijem suptilna ili ne baš toliko suptilna upozorenja u vezi svog ponašanja. Ili bolje rečeno pisanja.
„ne treba ti to“
„bolje se ulovi pametnog posla“
„previše pišeš o seksu“
„preotvorena si“
„ti imaš nekih dubokih problema“
„ponašaš se preizazovno“....
...samo su neke od rečenica kojima su moji prijatelji izražavali brigu za mene, moj brak, moje mentalno zdravlje i moju obitelj.
Zanimljivo je da su svi do jednog bili muškog roda.
Žene u tome nisu nalazile nikakav problem.
Moramo li biti odmjerene, tihe i lijepe, bez nekih posebnih potreba, stavova i razmišljanja ili ćemo u suprotnome biti obilježene kao društveno nepoželjne.
Moramo li se pretvarati da smo ljubiĆaste kokoške sa vakuumom u glavi da bismo se dopale muškarcu koji se dopada nama.
Ili možemo biti ono što jesmo i riskirati da spavamo same u svojim lijepo dizajniranim stanovima, koje smo uredile vlastitim novcem?
Jer nježnost je snaga.
A muškarci ne žele snagu.
Žele ljubiĆastu ženku uz koju će njihova Muška snaga blistati zvjezdanim sjajem.
Ipak postoji kvaka 22; nije Muškarac onaj muškarac koji ima veće mišiće, šira leđa, bolju sposobnost glumljenja frajerčine, više usplahirenih curica oko sebe i auto sa više konja.
Muška snaga blistavog sjaja ne nalazi se u ljubiĆastim očima.
Nalazi se u muškarcu samom.
Muškarac je onaj muškarac koji će te uloviti kad padaš.
Ili svojevoljno skačeš.
I onaj koji će znati osjetiti razliku između to dvoje.
Jednostavno me ulovio bijes zbog jedne sasvim usputno izrečene rečenice i dok sva ta razmišljanja koja su se u meni nataložila ne izbacim iz sebe, neću biti sposobna obaviti sve ono što moram.
Što to znači „biti nježna“?
Jutros mi jedan dragi frend veli „zašto nisi nježna“?
Ja recimo, sebe smatram nježnom. Mislim da sam vrlo nježna i ženstvena osoba.
I čudim se, za Boga miloga, ako on ne zna da sam ja nježna, onda jel nebo uopće plave boje?
Nisam se razbijesnila odmah.
Bila je to odgođena rekacija.
Ta rečenica zvonila mi je u glavi sve dok nisam shvatila da se u meni podigao pravi kovitlac misli, potpuno nevezano za onoga tko je to rekao.
I nevezano za mene i pitanje jesam li JA nježna.
Nego vezano za muško ženske odnose.
Da, to je već deplasirana tema i bljuje mi se od toga.
Ali na žalost stalno je prisutna i svakodnevni život nam uvijek iste stvari sapliće pod nogama.
Tema o odnosima muškaraca i žena i njihovoj jednakosti odnosno nejednakosti.
Što za jednog prosječnog muškarca znači nježnost?
Ja sam oduvijek mislila da je nježnost snaga.
Da je nježna ona žena koja zna osjetiti drugu osobu.
Koja zna otvoriti zagrljaj i primiti te onda kada se osjećaš slab.
Ili onda kada se osjećaš jak a imaš potrebu za blizinom i dijeljenjem svoje snage.
Da je nježna ona žena koja te tiho razumije i prepoznaje.
Ona koja ima pipke kojima lovi neverbalne znakove. I koja te podržava i nenametljivo prati u svim tvojim borbama.
Ona koja je tu za tebe čak i onda kada ju ne vidiš sasvim jasno.
Ipak, izgleda da sam bila potpuno u krivu.
Ili muškarci miješaju pojam „nježna“ sa pojmom „ljubiĆasta“.
Molim da se obožavateljice ljubičaste boje ne nađu uvrijeđene. Pojam ljubiĆasta je ipak puno više od voljenja ljubičaste boje.
To je stanje duha.
Da li je većini muškaraca san žena koja hoda na vršcima prstiju, tiho lebdi kroz mirisni proljetni zrak?
Izgleda kao playboy zečica ali ne razmeće se time. Zapravo, bilo bi poželjno da toga nije do kraja ni svjesna.
Žena koja gleda sa očima punim, ne ljubavi i dragosti za sve vrline i mane velikog Muškarca, nego očima punim pokornog divljenja?
Nemoj dušo biti prepametna. Ženama to baš i nije potrebno. Pa što će ti uostalom pamet kad imaš mene da se brinem o tebi.
Ali budi dovoljno pametna da možemo voditi inteligentne razgovore jer inače će mi biti dosadno s tobom.
Ipak pazi, ne razmeći se svojom pameću. Čuvaj pamet za po doma.
Pametnjakovićke su taaako neprivlačne.
Nije ženstveno.
Prepametne žene su nedepilirane muškarače.
Pa tko to još želi.
Nemoj imati više novaca od mene. Ili imaj, ali nema potrebe da to drugi znaju.
Nemoj mi spuštati na svaku glupost koju izgovorim.
Ne volim ako si duhovitija od mene. Od toga se osjećam loše.
Volim da si krhka.
Da ne možes sama otvoriti staklenku kukuruza.
Da ne znaš promijeniti gumu na autu.
Da trepćeš dok me gledaš.
Da si zbunjena ako ti se obratim.
Da misliš da su moje fore sjajne.
Da se zacrveniš dok te šarmiram.
Da nosiš lepršavu haljinu na cvjetiće.
Da imaš tanke ručice koje su stvorene samo za grljenje.
Nemoj biti prenapadna i preotvorena.
I za boga miloga, ne pričaj o seksu.
Dušo, ne razumiješ; ako muškarac govori o seksu, otvoreno ili u aluzijama, on je frajer. Jebač.
Ako ti imaš zdrave seksualne apetite koje ne daj bože još i zadovoljavaš; onoliko koliko trebaš i sa onoliko koliko trebaš, ti si kurva.
Žene koje pričaju otvoreno o seksu imaju problema. Nisu ženstvene. Proste su.
Ma, to su ti zapravo nedojebane babe.
Ti svakako ne želiš biti takva, zar ne dušo?
Ako se želiš svidjeti muškarcu koji se tebi sviđa moraš biti krhki cvjetić.
Ako ti je zima, moraš tiho cvilećim glasom, onako mrvicu cendravo (ali pazi ne precendravo je to bi ga moglo iznervirati) i pomalo dječje, govoriti „joj meni je taaaaako hladno“.
Onda će se on ustati i otići će ti po vestu. I spasiti te od Strašne Zime!
Nemoj za boga miloga dić dupe i otići sama po vestu. To uopće nije nježno.
Ali isto tako pazi; ako se jednom udaš za njega, nemoj napraviti grešku i cviliti da ti je zima.
U toj fazi, po vestu ideš sama.
I donosiš njemu jednu, da preventivno djeluješ na potencijalnu zimu u njegovim kostima.
Nemoj imati svoja raspoloženja. Osobito ne česte promjene raspoloženja.
To nije ženstveno. I taaaako je naporno.
Izgledaj lijepo, budi vesela i uvijek nasmijana.
Ali pazi, nemoj se smijati preglasno.
Ni to nije ženstveno.
Nemoj imati političke stavove.
Nemoj biti aktivistica.
Aktivistice su isto nedojebane babe.
Budi odmjerena. Ne budi glasna. Ne privlači pažnju.
Za šta su se borile generacije žena prije nas?
Za pravo glasa na izborima i ženska odijela sa hlačama?
Do kada će u tom plesu parenja prevladavati kodovi zapisani negdje duboko, duboko u genima, da je muškarac onaj koji ide sa toljagom po šumi i lovi?
Meso za prehraniti obitelj.
Ili nejaku ženku koju će objesiti preko ramena i odvući u blatnu kolibu?
Dogodilo mi se u nekoliko navrata od različitih osoba da dobijem suptilna ili ne baš toliko suptilna upozorenja u vezi svog ponašanja. Ili bolje rečeno pisanja.
„ne treba ti to“
„bolje se ulovi pametnog posla“
„previše pišeš o seksu“
„preotvorena si“
„ti imaš nekih dubokih problema“
„ponašaš se preizazovno“....
...samo su neke od rečenica kojima su moji prijatelji izražavali brigu za mene, moj brak, moje mentalno zdravlje i moju obitelj.
Zanimljivo je da su svi do jednog bili muškog roda.
Žene u tome nisu nalazile nikakav problem.
Moramo li biti odmjerene, tihe i lijepe, bez nekih posebnih potreba, stavova i razmišljanja ili ćemo u suprotnome biti obilježene kao društveno nepoželjne.
Moramo li se pretvarati da smo ljubiĆaste kokoške sa vakuumom u glavi da bismo se dopale muškarcu koji se dopada nama.
Ili možemo biti ono što jesmo i riskirati da spavamo same u svojim lijepo dizajniranim stanovima, koje smo uredile vlastitim novcem?
Jer nježnost je snaga.
A muškarci ne žele snagu.
Žele ljubiĆastu ženku uz koju će njihova Muška snaga blistati zvjezdanim sjajem.
Ipak postoji kvaka 22; nije Muškarac onaj muškarac koji ima veće mišiće, šira leđa, bolju sposobnost glumljenja frajerčine, više usplahirenih curica oko sebe i auto sa više konja.
Muška snaga blistavog sjaja ne nalazi se u ljubiĆastim očima.
Nalazi se u muškarcu samom.
Muškarac je onaj muškarac koji će te uloviti kad padaš.
Ili svojevoljno skačeš.
I onaj koji će znati osjetiti razliku između to dvoje.
utorak, 22. lipnja 2010.
MENSTRUACIJA
Dobila sam menstruaciju.
Ok, možda to i nije vijest za naslovnicu, ali gajila sam neku tihu, tihu nadu da sam možda trudna.
U biti, nisam ni shvaćala da gajim tu nadu dok nisam osjetila golemo razočarenje jutros kada sam na gaćicama ugledala izdajničke crvene tragove.
Da, ja sam izgleda definitivno spremna za još jedno dijete.
Suprug naravno ne dijeli moje mišljenje.
Razumijem ga.
I razumijem njegove argumente. Razgovarali smo puno o tome.
Ali to me ne spriječava da se nadam.
Uvijek si mislim; ok, možda svemir odluči umjesto nas. Ako se dogodi tako, onda je to znak i nitko nije prevagnuo na svoju stranu.
Jednostavno, desilo se.
Da, znam, trudnoća se ne događa iz vedrog neba i ne događa se samo drugima kao što sam mislila kada sam prvi put zatrudnjela.
Znam kako nastaju bebe.
Ali eto, čuda se događaju, pa se i nakon sedam godina braka dogodi tu i tamo da strast preuzme situaciju.
Znam, zvuči kao science fiction.
Ali dogodi se.
Odatle je potekla i moja tiha nada da sam možda trudna.
No kako se ispostavilo, ipak nisam.
Mora da je svemir odlučio da ipak još nije pravi trenutak za to.
Iako godine idu, moj biološki sat sve je glasniji, a moji živci sve manje prilagođeni na dječje vriskanje, pranje pelena, cijelonoćno dojenje i sve ostale radosne aktivne koje prate prve godine života malenog Centra Svijeta.
Ipak, jučer sam čuvala dvogodišnjeg sina od Najbolje Frendice i sa ponosom ustanovila da još uvijek promijenim pelenu u tri poteza i 10 sekundi.
Dobro, priznajem; Čovječuljak je zapravo odradio većinu posla.
Zabavljao, čitao slikovnice, pazio da ne padne niz stepenice i nasmijavao malenu preslatku buhtlicu.
I u tome čak poprilično uživao.
Mislim da je i on spreman na proširenje obitelji.
Suprug je spreman na mnoge stvari.
Ipak, bojim se da osjemenjivanje supruge nikako nije na listi njegovih prioriteta.
Zato je itekako spreman pomoći mi preživjeti prvi dan menstruacije.
Hormoni pletu jednu vrlo finu i savršeno ugođenu mrežu u našem organizmu. Nije neobično što je naše raspoloženje podložno mijenama hormonalne ravnoteže.
Vjerujem da je tako kod svake žene.
Ja sam pak, školski primjer hormonalne histerije.
Na stranu to u što se pretvaram par dana prije menstruacije.
Sanjam čudne snove.
Budim se sa onom neodređenom čežnjom u tijelu.
Nervozna sam.
Ljuta sam.
I definitivno me bole leđa.
Iako tu ima zgodnih popratnih pojava, kao što je npr. kompletno ribanje kuće od tavana do poda.
Ne, Suprug to ne smatra dobrom pojavom.
Njega to užasava.
Danas mi je za ručkom priznao; „ Ja se jako bojim tvoje menstruacije. „
Ali eto, bojao bi se još više izostanka spomenute, pa ga uopće ne žalim ni najmanje.
Tako je on jutros prvim vlakom krenuo u dućan po tzv . „utješne stvari“.
Prvi dan ja sam uvijek nepodnošljivo cendrava.
Prvo, jako me boli, a ja naprosto imam tu naslijeđenu averziju prema tabletama. Treba se dogoditi ne znam što da ja pristanem popiti tabletu protiv bolova.
Moja pokojna baka koja je živjela 94 godine i bila genijalna žena u potpunosti ispred svog vremena, o tabletama protiv bolova imala je ovakav stav: „neću tablete protiv bolova, jer mene će i dalje boljeti, samo što to neću znati.“
Moja mama je naslijedila taj stav.
Očigledno, i ja sam naslijedila taj stav.
Supruga to, očekivano, nervira.
Njegova mama ima prekrasnu plastičnu kutijicu sa pretincima u kojima su šarene pilule za lilule.
Suprug je nema, ali znam da bi je imao rado.
Dakle, osim što me boli, osjećam se umorno, bezvoljno, još deblje nego inače (ako ta kategorija uopće postoji), i iznad svega nekako plačljivo.
Zato trebam utješne stvari.
Utješne stvari sastoje se od šarenog časopisa sa glatkim blistavim listovima i nečeg vrlo čokoladnog.
Danas je to bio novi Story book i čokoladne Kraš napolitanke.
Ono što Suprug još obavezno napravi , jest da evakuira sebe i Čovječuljka na nekoliko sati.
Što zbog njihovog vlastitog zdravlja, što zbog moje potrebe da budem sama.
I tako sjedim ja u urednoj kući i listam časopis.
I čitam one kolumne i čitam i mislim si ok; nisu duhovite, nisu pametne, ma nemaju čak ni neki stil pisanja.
Zašto, pitam ja Vas, meni netko ne ponudi kolumnu?
Kladim se da bih ju pisala bar jednako dobro, ako ne i bolje.
Te misli su me opet navele na to da je vrijeme da se počnem baviti nečim za ozbiljno.
Brzo sam pogurala misli u kutak mozga.
Onda sam naletjela na članak o Hvaru.
Pa me ulovila golema nostalgija.
Pa sam malo plakala.
Pa sam brzo otišla na Internet, ne bih li se riješila te nesretne nostalgije za koju danas nemam emocionalnog prostora u tijelu.
Pa sam pušila.
Pa sam jela.
Pa sam shvatila da mi ništa od toga ne pomaže danas.
Pa sam opet osjetila potrebu za bijegom.
Ti moji bjegovi će me jednom koštati glave.
Vratila sam se čitanju časopisa i naletjela na članak o vječnim ženama.
Na svoj veliki užas prepoznala sam se ni više ni manje, nego u Emmi Bovary.
Opis je išao ovako: „ Najrazmaženija od cijelog društva. Emmin su život obilježili stalna potreba za promjenom, bolesna ljubav prema luksuzu, kronično cviljenje i ovisnost o strasti. Emma je nevjerna žena, jedna od onih cura koje mješaju ljubav sa seksom.“ itd……
Možda se ne bih složila baš sa svakom riječi u ovom opisu, ali enivej bio je to ipak opis u kojemu sam se pronašla.
Bacila sam se na gore opisano cviljenje i pitala se zašto ja ne bih mogla biti na primjer netko više kao Marie Curie, nego Emma fucking Bovary?
Onda sam na kraju zaključila da takve članke nije pametno čitati prvi dan menstruacije.
Sutra neće biti prvi dan menstruacije.
Sutra ću se možda ipak osjećati kao neka potpuno druga žena.
Neka čvrsta, samosvjesna žena, koja ne uzgaja bolesnu potrebu da stalno bude na vrtuljku strasti.
Neka sasvim odmjerena žena koja ima neku sasvim čvrstu novu viziju i misiju.
Uostalom u nečemu sam ipak slična jednoj isto tako vječnoj, ali i jakoj ženi.
„Sutra je novi dan“ je definitivno prva na popisu mojih omiljenih rečenica.
Ok, možda to i nije vijest za naslovnicu, ali gajila sam neku tihu, tihu nadu da sam možda trudna.
U biti, nisam ni shvaćala da gajim tu nadu dok nisam osjetila golemo razočarenje jutros kada sam na gaćicama ugledala izdajničke crvene tragove.
Da, ja sam izgleda definitivno spremna za još jedno dijete.
Suprug naravno ne dijeli moje mišljenje.
Razumijem ga.
I razumijem njegove argumente. Razgovarali smo puno o tome.
Ali to me ne spriječava da se nadam.
Uvijek si mislim; ok, možda svemir odluči umjesto nas. Ako se dogodi tako, onda je to znak i nitko nije prevagnuo na svoju stranu.
Jednostavno, desilo se.
Da, znam, trudnoća se ne događa iz vedrog neba i ne događa se samo drugima kao što sam mislila kada sam prvi put zatrudnjela.
Znam kako nastaju bebe.
Ali eto, čuda se događaju, pa se i nakon sedam godina braka dogodi tu i tamo da strast preuzme situaciju.
Znam, zvuči kao science fiction.
Ali dogodi se.
Odatle je potekla i moja tiha nada da sam možda trudna.
No kako se ispostavilo, ipak nisam.
Mora da je svemir odlučio da ipak još nije pravi trenutak za to.
Iako godine idu, moj biološki sat sve je glasniji, a moji živci sve manje prilagođeni na dječje vriskanje, pranje pelena, cijelonoćno dojenje i sve ostale radosne aktivne koje prate prve godine života malenog Centra Svijeta.
Ipak, jučer sam čuvala dvogodišnjeg sina od Najbolje Frendice i sa ponosom ustanovila da još uvijek promijenim pelenu u tri poteza i 10 sekundi.
Dobro, priznajem; Čovječuljak je zapravo odradio većinu posla.
Zabavljao, čitao slikovnice, pazio da ne padne niz stepenice i nasmijavao malenu preslatku buhtlicu.
I u tome čak poprilično uživao.
Mislim da je i on spreman na proširenje obitelji.
Suprug je spreman na mnoge stvari.
Ipak, bojim se da osjemenjivanje supruge nikako nije na listi njegovih prioriteta.
Zato je itekako spreman pomoći mi preživjeti prvi dan menstruacije.
Hormoni pletu jednu vrlo finu i savršeno ugođenu mrežu u našem organizmu. Nije neobično što je naše raspoloženje podložno mijenama hormonalne ravnoteže.
Vjerujem da je tako kod svake žene.
Ja sam pak, školski primjer hormonalne histerije.
Na stranu to u što se pretvaram par dana prije menstruacije.
Sanjam čudne snove.
Budim se sa onom neodređenom čežnjom u tijelu.
Nervozna sam.
Ljuta sam.
I definitivno me bole leđa.
Iako tu ima zgodnih popratnih pojava, kao što je npr. kompletno ribanje kuće od tavana do poda.
Ne, Suprug to ne smatra dobrom pojavom.
Njega to užasava.
Danas mi je za ručkom priznao; „ Ja se jako bojim tvoje menstruacije. „
Ali eto, bojao bi se još više izostanka spomenute, pa ga uopće ne žalim ni najmanje.
Tako je on jutros prvim vlakom krenuo u dućan po tzv . „utješne stvari“.
Prvi dan ja sam uvijek nepodnošljivo cendrava.
Prvo, jako me boli, a ja naprosto imam tu naslijeđenu averziju prema tabletama. Treba se dogoditi ne znam što da ja pristanem popiti tabletu protiv bolova.
Moja pokojna baka koja je živjela 94 godine i bila genijalna žena u potpunosti ispred svog vremena, o tabletama protiv bolova imala je ovakav stav: „neću tablete protiv bolova, jer mene će i dalje boljeti, samo što to neću znati.“
Moja mama je naslijedila taj stav.
Očigledno, i ja sam naslijedila taj stav.
Supruga to, očekivano, nervira.
Njegova mama ima prekrasnu plastičnu kutijicu sa pretincima u kojima su šarene pilule za lilule.
Suprug je nema, ali znam da bi je imao rado.
Dakle, osim što me boli, osjećam se umorno, bezvoljno, još deblje nego inače (ako ta kategorija uopće postoji), i iznad svega nekako plačljivo.
Zato trebam utješne stvari.
Utješne stvari sastoje se od šarenog časopisa sa glatkim blistavim listovima i nečeg vrlo čokoladnog.
Danas je to bio novi Story book i čokoladne Kraš napolitanke.
Ono što Suprug još obavezno napravi , jest da evakuira sebe i Čovječuljka na nekoliko sati.
Što zbog njihovog vlastitog zdravlja, što zbog moje potrebe da budem sama.
I tako sjedim ja u urednoj kući i listam časopis.
I čitam one kolumne i čitam i mislim si ok; nisu duhovite, nisu pametne, ma nemaju čak ni neki stil pisanja.
Zašto, pitam ja Vas, meni netko ne ponudi kolumnu?
Kladim se da bih ju pisala bar jednako dobro, ako ne i bolje.
Te misli su me opet navele na to da je vrijeme da se počnem baviti nečim za ozbiljno.
Brzo sam pogurala misli u kutak mozga.
Onda sam naletjela na članak o Hvaru.
Pa me ulovila golema nostalgija.
Pa sam malo plakala.
Pa sam brzo otišla na Internet, ne bih li se riješila te nesretne nostalgije za koju danas nemam emocionalnog prostora u tijelu.
Pa sam pušila.
Pa sam jela.
Pa sam shvatila da mi ništa od toga ne pomaže danas.
Pa sam opet osjetila potrebu za bijegom.
Ti moji bjegovi će me jednom koštati glave.
Vratila sam se čitanju časopisa i naletjela na članak o vječnim ženama.
Na svoj veliki užas prepoznala sam se ni više ni manje, nego u Emmi Bovary.
Opis je išao ovako: „ Najrazmaženija od cijelog društva. Emmin su život obilježili stalna potreba za promjenom, bolesna ljubav prema luksuzu, kronično cviljenje i ovisnost o strasti. Emma je nevjerna žena, jedna od onih cura koje mješaju ljubav sa seksom.“ itd……
Možda se ne bih složila baš sa svakom riječi u ovom opisu, ali enivej bio je to ipak opis u kojemu sam se pronašla.
Bacila sam se na gore opisano cviljenje i pitala se zašto ja ne bih mogla biti na primjer netko više kao Marie Curie, nego Emma fucking Bovary?
Onda sam na kraju zaključila da takve članke nije pametno čitati prvi dan menstruacije.
Sutra neće biti prvi dan menstruacije.
Sutra ću se možda ipak osjećati kao neka potpuno druga žena.
Neka čvrsta, samosvjesna žena, koja ne uzgaja bolesnu potrebu da stalno bude na vrtuljku strasti.
Neka sasvim odmjerena žena koja ima neku sasvim čvrstu novu viziju i misiju.
Uostalom u nečemu sam ipak slična jednoj isto tako vječnoj, ali i jakoj ženi.
„Sutra je novi dan“ je definitivno prva na popisu mojih omiljenih rečenica.
nedjelja, 13. lipnja 2010.
KAKO SAM SE ZALJUBILA ILI LJETO NA ASFALTU
Danas mi se otvorio svemir.
Dogodila mi se ljubav na prvi pogled.
Po prvi put u svom životu okupala sam se u rijeci.
I totalno, duboko se zaljubila.
Prošle godine u ovo vrijeme spremali smo se na put u Amsterdam.
Suprug i ja sami.
Prvi put odvojeni od djeteta na pet dana.
Odmah nakon puta u Amsterdam čekala nas je unajmljena kuća na Silbi.
Na čitavih dvadeset dana. Nakon toga produžetak na Šoltu. Kuća na još petnaest dana.
Rodila sam se i odrasla sam na moru.
Živjela sam tu i tamo, ali sam obavezno ljeti bila bar dva mjeseca na moru. Kad sam rodila Čovječuljka otišli smo godinu dana živjeti na more.
Život bez mora za mene je oduvijek bio nezamisliv.
Mogla bih slobodno reći da u mojim žilama teče pola krv, a pola more.
Za mene jedino uopće vrijedno kupanja bilo je jedino i isključivo more.
Ove godine financijska situacija je objavila rat i zlobno nam se nacerila u lice sa objavom da ovo ljeto nema ljetovanja. Osobito ne dugačkog ljetovanja.
Našu kuću smo prodali i od prošle godine, ljetovanje je nešto što treba platiti. Dobro, ima čovjek dosta velike troškove i kada ima svoju kuću na moru, ali ovako osim svega treba platiti još i spavanje. Što uopće nije jeftino.
Ok, imam mamu koja živi u Splitu.
Ali za mene, Split nije baš kao da ideš na more.
To je grad.
Ako se mene pita, ljetovanje je ljetovanje samo ako je na otoku.
I tako sam ja shvatila sva skršena i depresivna da ovo ljeta nema ljetovanja. Uzalud je Suprug govorio da je to normalno, da je situacija teška, da mi nismo jedini kojima su se zvijezde tako poklopile ove godine.
Mene to ne zanima, cendrala sam ja.
Ja hoću na more.
Šta da radim tu po ovim vrućinama.
Djetetu će biti dosadno.
Onda sam počela zamišljati razne scenarije.
Npr, od kada je jedna moja prijateljica ljetovala u Julijskim alpama i od kada sam vidjela te slike, ne mogu izbaciti iz glave zamisao da odemo i mi.
Ta priroda, to je nešto najsavršenije što su moje oči vidjele. Ta kristalna voda, te zelene šume…savršeno nešto.
Predložila sam Suprugu da nabavimo šatore i svu pripadajuću opremu i otputimo se u takvu avanturu.
Naposlijetku Čovječuljak je već dovoljno velik za tako nešto.
Suprug me pogledao ispod oka, onako sa strane i rekao mi: „Nema problema, posudit ćemo šator i jednu noć kampirati u voćnjaku. To ti je isto. Osim što nema vukova i medvjeda. Svega ostaloga ima. Probudit će te ptice u 4 ujutro, bube će gmizati po tebi, nečeš imati wc. Isprobat ćeš sve, a pri tom nećemo potrošiti 5000 eura za put i opremu.“
Stvar je u tome da moj muž misli da sam ja više žena za hotel sa pet zvijezdica. Da mi trebaju deset centimetara debeli sagovi i kupatilo sa dizajnerskim sanitarijama u kojem se dijele loccitane kupke i šampončići.
Ne zato jer misli da ima otmjenu ženu.
On naprosto misli da sam lijena i razmažena.
Ok, nije to netočno.
Ali kao i u nekim drugim stvarima, ja sam tu naprosto podvojena ličnost.
Istina je da volim fine i skupe stvari, hotele u kojima je sve novo i posh, u kojima su tuševi hans grohe, zidovi od debelog crnog stakla, sobarice drage i nasmiješene i nije im bed svaki dan pokupiti kofer legića rasut po cijeloj sobi.
Volim kad se doručak poslužuje do kasno i ima izbor za vegetarijance i mesojede, tek ispečeni kruh i prhke kroasane, kad je minibar pun fine cuge i dobrih grickalica.
Volim hotele koji imaju spa centar u kojem postoje svakakve zamislive vrste masaža i ostalih opuštajućih tretmana i bar tri vrste bazena.
I volim kad imam para da si takve stvari priuštim.
Ali istovremeno ja jako volim biti u direktnom dodiru sa prirodom.
Volim ležati na travi.
Proklinjem ideju penjanja na i najmanje brdašce, ali kad se jednom popnem sretnija sam nego da sam odsjela u Four Seasons hotelu.
Dobro, to nije baš u potpunosti točno, ali you know what I mean.
Neke od najboljih trenutaka u životu provela sam spavajući na podu na gotovo napuštenom otoku, sa hrpom ljudi s kojima sam dijelila poljski wc i prala kosu sa lončićem vode iz bunara.
Nije mi dovoljno otići planinariti po trgu i piti kavu u pletenoj fotelji.
Ponekad se zaista zaželim pomučiti i u teškom znoju lica svoga doći do točke savršene nedirnute prirode s kojom ću se potpuno stopiti u jedno postojanje.
To što ću putem psovati i proklinjati, pa…..to je mala cijena za takav osjećaj u konačnici.
Problem je u tome što mi Suprug ne vjeruje. A i zaista nije ljubitelj planinarenja. Ni hodanja.
Zapravo bilo kakve iole ozbiljnije fizičke aktivnosti.
On voli kafić na plaži.
More temperature 26 stupnjeva.
Ležaljku.
Suncobran.
I ledenu pivu u neko doba dana.
A ja imam crva u dupetu koji mi govori da bismo trebali biti aktivniji.
Ovog ljeta prilike su nas natjerale da napokon probamo nešto novo.
Vikend je moje naomraženije doba tjedna.
A stigle su i nepodnošljive vrućine.
Zato sam od ranog jutra počela sa pritiscima da bismo danas napokon trebali pronaći neku vodu u kojoj se možemo okupati.
Uvjet je bio da nije daleko, da se ne potroši previše benzina. Da je prirodno i čisto.
I da se ne plaća upad.
Dobili smo savjet da odemo na Mrežnicu.
Suprug je prvo jako dugo proučavao Internet.
Onda je krenuo malo napuniti bateriju u svom Garminu.
U jednom autu, jer je u onom kojim smo trebali ići nekako razbio upaljač pa se u njemu ne može uključiti navigacija.
Dok se sprava punila energijom, otišao je na kompjuter u svoj studio za svaki slučaj isprintati kartu da je imamo i u papirnatom obliku.
Čovječuljak je bio ekstremno uzbuđen jer su mu te pripreme stvarale dojam kao da ćemo evo, za sat vremena poletjeti na Mjesec.
To mi je sve bilo smiješno, osobito zato jer moj muž ima kompas u glavi i vozili smo se posvuda po svijetu i uvijek je pronašao put i nikada se u ovih osam godina nismo nigdje izgubili.
Ali on voli imati situaciju pod kontrolom.
Ja pak volim sjesti u auto i otići.
Pa šta bude.
Možda ne dođem uvijek na cilj.
Ali to znači da sam putem pronašla nešto još bolje.
Sjećam se tako kada sam upoznala sog muža, sjedili smo na kavi i razgovarali i ja sam mu pričala kako frendice i ja na jesen selimo u Zagreb. On je pitao gdje ćemo živjeti.
Ja sam mu rekla da nemam pojma, pronači ću već nešto kad dođem tamo.
Rekao je da onda sigurno imamo posao koji nas čeka.
Pogledala sam ga začuđeno i rekla, naravno da nemamo, odakle nam posao.
Pa od čega mislite živjeti, pitao me on.
Nemam pojma, o tome ću razmišljati kad bude, rekla sam mu ja.
Uglavnom, mi smo se tako u neko doba dana, već je bilo blizu dvanaest, otputili na Mrežnicu.
Put je prošao bez problema, vidjeli smo nekoliko divnih gnijezda u kojima su bile velike rode i bebe rode.
Čovječuljak je bio jako sretan.
Uz nešto proklinjanja i nervoze, Suprug je parkirao auto i pokrio ga veeeelikom plahtom koju je uzeo od doma. Nije želio da auto bude vruć kad se budemo vraćali.
On uvijek misli na takve stvari.
Mene to nervira, jer mi se ne da gubiti vrijeme na neke tamo procedure zbog nečega što će biti tko zna kad.
Ali uvijek budem zahvalna što je takav, jer trenutak povratka svakako dođe i lijepo je sjesti u auto ugodne temperature.
Čim smo se spustili na rijeku, ja sam se oduševila.
Kao prvo ogromna stabla stvaraju onaj savršeni hlad u kojem ti ne trebaju čak ni naočale za sunce.
Travica je svježa i savršena da na nju staviš dekicu.
Dođi sa dekicom na plažu na moru pa da vidiš kako će te ljudi gledati!
Ok, sama voda nije izgledala baš privlačno.
Dovraga, smeđe je boje!!
Ipak, nešto dalje, veselo su hučali slapići.
Prvi dodir vode, smrznuo mi je krv u žilama.
Voda je toliko ledena da doslovno treba čekati da ti organizam prijeđe u stanje hibernacije.
Kad to jednom postigneš, možeš se kupati satima.
Inače, temperatura vode je idealna za ohladiti paketić pive, što su neki pametno i iskoristili.
Čovječuljak je htio na Hlapiće, kako ih je on nazvao, pa smo probali i to.
Voda je tamo upravo savršena, ledena i prozirna.
Sjediš pod onim slapom, voda te masira bolje od i jednog jacuzzija i iako je oko tebe puno ljudi, čini ti se da si sam jer hučanje vode potpuno isključuje sve ostale zvukove.
Nirvana.
Od hladnoće, koža ti je crvena i sve te bocka.
Nije to samo osvježavajuće.
Osječaš se potpuno preporođeno.
Novo.
Čisto.
Vrtim u glavi film o ljetovnaju.
Sjetm se pakiranja. Tovarenja u auto svih onih stvari bez kojih kao ne možeš. Odjeće. Deset pari samo svojih cipela bez kojih ne možeš. Tri tone igračaka. Slikovnica. Hrane koje na moru nema za kupiti. Rajngli bez kojih kao ne možeš skuhati obrok.
Putovanja koje nerijetko traje i dvanaest sati kad uračunaš čekanje u redu za trajekt.
Psa koji toliko dahće čitavim putem da se bojiš da će izdahnuti tamo iza. Dijete koje se rastapa od vrućine a na malo jaču klimu kašlje kao astmatičar.
Gužve po autocesti.
Čekanje na naplatnih kućicama.
I onda dođeš napokon na cilj i spavaš u nekom apartmanu koji ima loše krevete, udubljene madrace, štednjak kojemu rade samo ploče na struju, frižider u koji jedva stanu četiri boce vode.
Iznad tebe su drugi gosti koji večeri provode jedući, pijući i razgovarajući na terasi pa ti ne možeš spavati do tri ujutro, a tvoje dijete njih budi u sedam ujutro pa se međusobno mrzite.
Na plaži, ležaljaka na ležaljci i nemaš gdje odložiti ručnik, a kamoli sve one igračke, kantice, suhu odjeću i kreme sa visokim faktorom.
Kava na plaži košta dvadeset kuna.
Najmanji sladoled petnaest.
More smrdi na kreme, a južina je lagano dovaljala nakupine perja, grančica, plastičnih boca i još nekih neidentificiranih predmeta.
Restorani su preskupi i prepuni. Pa kuhaš u apartmanu na onim strujnim kolutima.
I to prvu turu nakon jutarnje plaže, jer sunce je već prejako, odbljesak od mora i bijelog kamena prejak pa se s djetetom treba povući u hladovinu apartmana.
Natovariš sve one stvarčice i kreneš skloniti obitelj sa sunca i prirediti im objed.
Popodne je procedura ista.
Oko pet odeš na plažu na kojoj je gužva još veća nego jutros.
Opet se izboriš za svoj komadić preplaćenog raja i složiš svoje stvarčice.
Grčevito se trudiš maksimalno iskoristiti te trenutke i oko osam natovaren stvarima klipsaš natrag u apartman skuhati večeru.
Navečer odeš prošetati u grad.
Birtije su daleko preskupe da bi svaku večer popio dvije pive i sok. I naravno osim soka, dijete očekuje još jedan sladoled u večernjoj šetnji.
A sve to ako uopće uspiješ uloviti stol.
I onda prođe tjedan, dva ili za najsretnije tri tjedna i opet prolaziš onu mukotrpnu proceduru pakiranja i putovanja.
Sretan si i govoriš da si bio na odmoru.
A zapravo si iscrpljen fizički, psihički i novčano.
Pogledam onu duboku zelenu hladovinu u kojoj možeš provesti čitav dan, dekicu na kojoj možeš odspavati kao moj muž danas, na kojoj možeš servirati od kuće doneseni ručak, travu po kojoj se djeca mogu igrati loptom i trčati, rijeku koja je toliko ledena da ti smrzne krv u žilama.
Sjetim se da nakon cjelodnevnog kupanja idem u svoju kadu, u svoj krevet, na svoj anatomski jastuk. Da u svojoj kuhinji večeru skuham lijevom nogom, umjesto rukama, nogama, glavom i uz Suprugovu pomoć.
Da se za to vrijeme dijete igra u svom kutku sa igračkama koje nisam trebala seliti 450 km južnije.
Da su slikovnice za čitanje prije spavanja na polici gdje i uvijek.
Da su sobe prije spavanja rashlađene klimom koja ima opciju odvlaživanja i ionizator.
I da se nakon kupanja u čistoj kadi mogu njegovati svim svojim uljima i prirodnim kremicama, koje ne bi preživjele 12 sati vrućine u autu.
Sjetim se da mi je na raspolaganju poluprazan grad sa svim svojim divotnim sadržajima.
Sa kinima, kazalištem, dućanima koji nude neviđene popuste.
Sjetim se da ne moram odustati od svoje rutine vježbanja i ispijanja pive nakon treninga, jer se na neko vrijeme selim na more.
Sjetim se da je Zagreb pun zgodnih koncerata na otvorenom, od kojih su neki čak i Suprugovi koncerti.
Sjetim se da mi po noći nitko neće razgovarati i hodati iznad glave.
I da ako mi se ništa od toga ne da, uvijek mogu sjesti na svoj ugodni balkon u seoskoj tišini sa mrzlom pivom i laptopom sa brzom bežičnom vezom, umjesto skupog mobilnog interneta u mjestu na moru koje zapravo ni nema signala.
Prevrtim sve to u glavi i pomislim: ovo bi moglo biti najbolje ljetovanje u mom životu :))
Napokon sam pronašla savršenu kombinaciju najkomfornijeg smještaja i najdivnije dostupne mi plaže.
Provesti ću, doduše, bar desetak dana sa Najboljom Frendicom u njenoj kući na moru.
Nekoliko dana provesti ću i kod mame i podružiti se sa svojim splitskim frendicama i njihovom djecom.
Suprug ima koncert u Hvaru.
Suprugova seka udaje se u Dubrovniku.
Zaljubila sam se u rijeku.
U vrbe koje me čuvaju od sunca.
U vodu koja me čini novom.
Obožavam komfor svoga doma.
Ali ne zanosimo se; u mojim žilama još uvijek teče pola krv, a pola more ;)
Dogodila mi se ljubav na prvi pogled.
Po prvi put u svom životu okupala sam se u rijeci.
I totalno, duboko se zaljubila.
Prošle godine u ovo vrijeme spremali smo se na put u Amsterdam.
Suprug i ja sami.
Prvi put odvojeni od djeteta na pet dana.
Odmah nakon puta u Amsterdam čekala nas je unajmljena kuća na Silbi.
Na čitavih dvadeset dana. Nakon toga produžetak na Šoltu. Kuća na još petnaest dana.
Rodila sam se i odrasla sam na moru.
Živjela sam tu i tamo, ali sam obavezno ljeti bila bar dva mjeseca na moru. Kad sam rodila Čovječuljka otišli smo godinu dana živjeti na more.
Život bez mora za mene je oduvijek bio nezamisliv.
Mogla bih slobodno reći da u mojim žilama teče pola krv, a pola more.
Za mene jedino uopće vrijedno kupanja bilo je jedino i isključivo more.
Ove godine financijska situacija je objavila rat i zlobno nam se nacerila u lice sa objavom da ovo ljeto nema ljetovanja. Osobito ne dugačkog ljetovanja.
Našu kuću smo prodali i od prošle godine, ljetovanje je nešto što treba platiti. Dobro, ima čovjek dosta velike troškove i kada ima svoju kuću na moru, ali ovako osim svega treba platiti još i spavanje. Što uopće nije jeftino.
Ok, imam mamu koja živi u Splitu.
Ali za mene, Split nije baš kao da ideš na more.
To je grad.
Ako se mene pita, ljetovanje je ljetovanje samo ako je na otoku.
I tako sam ja shvatila sva skršena i depresivna da ovo ljeta nema ljetovanja. Uzalud je Suprug govorio da je to normalno, da je situacija teška, da mi nismo jedini kojima su se zvijezde tako poklopile ove godine.
Mene to ne zanima, cendrala sam ja.
Ja hoću na more.
Šta da radim tu po ovim vrućinama.
Djetetu će biti dosadno.
Onda sam počela zamišljati razne scenarije.
Npr, od kada je jedna moja prijateljica ljetovala u Julijskim alpama i od kada sam vidjela te slike, ne mogu izbaciti iz glave zamisao da odemo i mi.
Ta priroda, to je nešto najsavršenije što su moje oči vidjele. Ta kristalna voda, te zelene šume…savršeno nešto.
Predložila sam Suprugu da nabavimo šatore i svu pripadajuću opremu i otputimo se u takvu avanturu.
Naposlijetku Čovječuljak je već dovoljno velik za tako nešto.
Suprug me pogledao ispod oka, onako sa strane i rekao mi: „Nema problema, posudit ćemo šator i jednu noć kampirati u voćnjaku. To ti je isto. Osim što nema vukova i medvjeda. Svega ostaloga ima. Probudit će te ptice u 4 ujutro, bube će gmizati po tebi, nečeš imati wc. Isprobat ćeš sve, a pri tom nećemo potrošiti 5000 eura za put i opremu.“
Stvar je u tome da moj muž misli da sam ja više žena za hotel sa pet zvijezdica. Da mi trebaju deset centimetara debeli sagovi i kupatilo sa dizajnerskim sanitarijama u kojem se dijele loccitane kupke i šampončići.
Ne zato jer misli da ima otmjenu ženu.
On naprosto misli da sam lijena i razmažena.
Ok, nije to netočno.
Ali kao i u nekim drugim stvarima, ja sam tu naprosto podvojena ličnost.
Istina je da volim fine i skupe stvari, hotele u kojima je sve novo i posh, u kojima su tuševi hans grohe, zidovi od debelog crnog stakla, sobarice drage i nasmiješene i nije im bed svaki dan pokupiti kofer legića rasut po cijeloj sobi.
Volim kad se doručak poslužuje do kasno i ima izbor za vegetarijance i mesojede, tek ispečeni kruh i prhke kroasane, kad je minibar pun fine cuge i dobrih grickalica.
Volim hotele koji imaju spa centar u kojem postoje svakakve zamislive vrste masaža i ostalih opuštajućih tretmana i bar tri vrste bazena.
I volim kad imam para da si takve stvari priuštim.
Ali istovremeno ja jako volim biti u direktnom dodiru sa prirodom.
Volim ležati na travi.
Proklinjem ideju penjanja na i najmanje brdašce, ali kad se jednom popnem sretnija sam nego da sam odsjela u Four Seasons hotelu.
Dobro, to nije baš u potpunosti točno, ali you know what I mean.
Neke od najboljih trenutaka u životu provela sam spavajući na podu na gotovo napuštenom otoku, sa hrpom ljudi s kojima sam dijelila poljski wc i prala kosu sa lončićem vode iz bunara.
Nije mi dovoljno otići planinariti po trgu i piti kavu u pletenoj fotelji.
Ponekad se zaista zaželim pomučiti i u teškom znoju lica svoga doći do točke savršene nedirnute prirode s kojom ću se potpuno stopiti u jedno postojanje.
To što ću putem psovati i proklinjati, pa…..to je mala cijena za takav osjećaj u konačnici.
Problem je u tome što mi Suprug ne vjeruje. A i zaista nije ljubitelj planinarenja. Ni hodanja.
Zapravo bilo kakve iole ozbiljnije fizičke aktivnosti.
On voli kafić na plaži.
More temperature 26 stupnjeva.
Ležaljku.
Suncobran.
I ledenu pivu u neko doba dana.
A ja imam crva u dupetu koji mi govori da bismo trebali biti aktivniji.
Ovog ljeta prilike su nas natjerale da napokon probamo nešto novo.
Vikend je moje naomraženije doba tjedna.
A stigle su i nepodnošljive vrućine.
Zato sam od ranog jutra počela sa pritiscima da bismo danas napokon trebali pronaći neku vodu u kojoj se možemo okupati.
Uvjet je bio da nije daleko, da se ne potroši previše benzina. Da je prirodno i čisto.
I da se ne plaća upad.
Dobili smo savjet da odemo na Mrežnicu.
Suprug je prvo jako dugo proučavao Internet.
Onda je krenuo malo napuniti bateriju u svom Garminu.
U jednom autu, jer je u onom kojim smo trebali ići nekako razbio upaljač pa se u njemu ne može uključiti navigacija.
Dok se sprava punila energijom, otišao je na kompjuter u svoj studio za svaki slučaj isprintati kartu da je imamo i u papirnatom obliku.
Čovječuljak je bio ekstremno uzbuđen jer su mu te pripreme stvarale dojam kao da ćemo evo, za sat vremena poletjeti na Mjesec.
To mi je sve bilo smiješno, osobito zato jer moj muž ima kompas u glavi i vozili smo se posvuda po svijetu i uvijek je pronašao put i nikada se u ovih osam godina nismo nigdje izgubili.
Ali on voli imati situaciju pod kontrolom.
Ja pak volim sjesti u auto i otići.
Pa šta bude.
Možda ne dođem uvijek na cilj.
Ali to znači da sam putem pronašla nešto još bolje.
Sjećam se tako kada sam upoznala sog muža, sjedili smo na kavi i razgovarali i ja sam mu pričala kako frendice i ja na jesen selimo u Zagreb. On je pitao gdje ćemo živjeti.
Ja sam mu rekla da nemam pojma, pronači ću već nešto kad dođem tamo.
Rekao je da onda sigurno imamo posao koji nas čeka.
Pogledala sam ga začuđeno i rekla, naravno da nemamo, odakle nam posao.
Pa od čega mislite živjeti, pitao me on.
Nemam pojma, o tome ću razmišljati kad bude, rekla sam mu ja.
Uglavnom, mi smo se tako u neko doba dana, već je bilo blizu dvanaest, otputili na Mrežnicu.
Put je prošao bez problema, vidjeli smo nekoliko divnih gnijezda u kojima su bile velike rode i bebe rode.
Čovječuljak je bio jako sretan.
Uz nešto proklinjanja i nervoze, Suprug je parkirao auto i pokrio ga veeeelikom plahtom koju je uzeo od doma. Nije želio da auto bude vruć kad se budemo vraćali.
On uvijek misli na takve stvari.
Mene to nervira, jer mi se ne da gubiti vrijeme na neke tamo procedure zbog nečega što će biti tko zna kad.
Ali uvijek budem zahvalna što je takav, jer trenutak povratka svakako dođe i lijepo je sjesti u auto ugodne temperature.
Čim smo se spustili na rijeku, ja sam se oduševila.
Kao prvo ogromna stabla stvaraju onaj savršeni hlad u kojem ti ne trebaju čak ni naočale za sunce.
Travica je svježa i savršena da na nju staviš dekicu.
Dođi sa dekicom na plažu na moru pa da vidiš kako će te ljudi gledati!
Ok, sama voda nije izgledala baš privlačno.
Dovraga, smeđe je boje!!
Ipak, nešto dalje, veselo su hučali slapići.
Prvi dodir vode, smrznuo mi je krv u žilama.
Voda je toliko ledena da doslovno treba čekati da ti organizam prijeđe u stanje hibernacije.
Kad to jednom postigneš, možeš se kupati satima.
Inače, temperatura vode je idealna za ohladiti paketić pive, što su neki pametno i iskoristili.
Čovječuljak je htio na Hlapiće, kako ih je on nazvao, pa smo probali i to.
Voda je tamo upravo savršena, ledena i prozirna.
Sjediš pod onim slapom, voda te masira bolje od i jednog jacuzzija i iako je oko tebe puno ljudi, čini ti se da si sam jer hučanje vode potpuno isključuje sve ostale zvukove.
Nirvana.
Od hladnoće, koža ti je crvena i sve te bocka.
Nije to samo osvježavajuće.
Osječaš se potpuno preporođeno.
Novo.
Čisto.
Vrtim u glavi film o ljetovnaju.
Sjetm se pakiranja. Tovarenja u auto svih onih stvari bez kojih kao ne možeš. Odjeće. Deset pari samo svojih cipela bez kojih ne možeš. Tri tone igračaka. Slikovnica. Hrane koje na moru nema za kupiti. Rajngli bez kojih kao ne možeš skuhati obrok.
Putovanja koje nerijetko traje i dvanaest sati kad uračunaš čekanje u redu za trajekt.
Psa koji toliko dahće čitavim putem da se bojiš da će izdahnuti tamo iza. Dijete koje se rastapa od vrućine a na malo jaču klimu kašlje kao astmatičar.
Gužve po autocesti.
Čekanje na naplatnih kućicama.
I onda dođeš napokon na cilj i spavaš u nekom apartmanu koji ima loše krevete, udubljene madrace, štednjak kojemu rade samo ploče na struju, frižider u koji jedva stanu četiri boce vode.
Iznad tebe su drugi gosti koji večeri provode jedući, pijući i razgovarajući na terasi pa ti ne možeš spavati do tri ujutro, a tvoje dijete njih budi u sedam ujutro pa se međusobno mrzite.
Na plaži, ležaljaka na ležaljci i nemaš gdje odložiti ručnik, a kamoli sve one igračke, kantice, suhu odjeću i kreme sa visokim faktorom.
Kava na plaži košta dvadeset kuna.
Najmanji sladoled petnaest.
More smrdi na kreme, a južina je lagano dovaljala nakupine perja, grančica, plastičnih boca i još nekih neidentificiranih predmeta.
Restorani su preskupi i prepuni. Pa kuhaš u apartmanu na onim strujnim kolutima.
I to prvu turu nakon jutarnje plaže, jer sunce je već prejako, odbljesak od mora i bijelog kamena prejak pa se s djetetom treba povući u hladovinu apartmana.
Natovariš sve one stvarčice i kreneš skloniti obitelj sa sunca i prirediti im objed.
Popodne je procedura ista.
Oko pet odeš na plažu na kojoj je gužva još veća nego jutros.
Opet se izboriš za svoj komadić preplaćenog raja i složiš svoje stvarčice.
Grčevito se trudiš maksimalno iskoristiti te trenutke i oko osam natovaren stvarima klipsaš natrag u apartman skuhati večeru.
Navečer odeš prošetati u grad.
Birtije su daleko preskupe da bi svaku večer popio dvije pive i sok. I naravno osim soka, dijete očekuje još jedan sladoled u večernjoj šetnji.
A sve to ako uopće uspiješ uloviti stol.
I onda prođe tjedan, dva ili za najsretnije tri tjedna i opet prolaziš onu mukotrpnu proceduru pakiranja i putovanja.
Sretan si i govoriš da si bio na odmoru.
A zapravo si iscrpljen fizički, psihički i novčano.
Pogledam onu duboku zelenu hladovinu u kojoj možeš provesti čitav dan, dekicu na kojoj možeš odspavati kao moj muž danas, na kojoj možeš servirati od kuće doneseni ručak, travu po kojoj se djeca mogu igrati loptom i trčati, rijeku koja je toliko ledena da ti smrzne krv u žilama.
Sjetim se da nakon cjelodnevnog kupanja idem u svoju kadu, u svoj krevet, na svoj anatomski jastuk. Da u svojoj kuhinji večeru skuham lijevom nogom, umjesto rukama, nogama, glavom i uz Suprugovu pomoć.
Da se za to vrijeme dijete igra u svom kutku sa igračkama koje nisam trebala seliti 450 km južnije.
Da su slikovnice za čitanje prije spavanja na polici gdje i uvijek.
Da su sobe prije spavanja rashlađene klimom koja ima opciju odvlaživanja i ionizator.
I da se nakon kupanja u čistoj kadi mogu njegovati svim svojim uljima i prirodnim kremicama, koje ne bi preživjele 12 sati vrućine u autu.
Sjetim se da mi je na raspolaganju poluprazan grad sa svim svojim divotnim sadržajima.
Sa kinima, kazalištem, dućanima koji nude neviđene popuste.
Sjetim se da ne moram odustati od svoje rutine vježbanja i ispijanja pive nakon treninga, jer se na neko vrijeme selim na more.
Sjetim se da je Zagreb pun zgodnih koncerata na otvorenom, od kojih su neki čak i Suprugovi koncerti.
Sjetim se da mi po noći nitko neće razgovarati i hodati iznad glave.
I da ako mi se ništa od toga ne da, uvijek mogu sjesti na svoj ugodni balkon u seoskoj tišini sa mrzlom pivom i laptopom sa brzom bežičnom vezom, umjesto skupog mobilnog interneta u mjestu na moru koje zapravo ni nema signala.
Prevrtim sve to u glavi i pomislim: ovo bi moglo biti najbolje ljetovanje u mom životu :))
Napokon sam pronašla savršenu kombinaciju najkomfornijeg smještaja i najdivnije dostupne mi plaže.
Provesti ću, doduše, bar desetak dana sa Najboljom Frendicom u njenoj kući na moru.
Nekoliko dana provesti ću i kod mame i podružiti se sa svojim splitskim frendicama i njihovom djecom.
Suprug ima koncert u Hvaru.
Suprugova seka udaje se u Dubrovniku.
Zaljubila sam se u rijeku.
U vrbe koje me čuvaju od sunca.
U vodu koja me čini novom.
Obožavam komfor svoga doma.
Ali ne zanosimo se; u mojim žilama još uvijek teče pola krv, a pola more ;)
petak, 11. lipnja 2010.
PREHLADA, BESPARICA, ČVRSTA GUZA, LIJEPE HLAČE I NEKI SASVIM SVAKODNEVNI ŽIVOT
Puno vremena je prošlo od mog posljednjeg javljanja.
Kao prvo, bolesna sam.
Opet.
Jučer na treningu u jednome trenutku sam shvatila da me doslovno boli dok dišem. Prvo sam pomislila da je to zbog trenera koji se opet prešetavao u uskoj crnoj majici.
Ali ipak nije bilo.
Počele su vrućine, u autu se ne može bez klime, ja sam već poslovično kilava i lako se prehladim. Bili smo u Ogulinu po najvećoj vrućini, preznojiš se, ohladi te propuh, preznojiš se opet, ohladi te klima i eto. Ako si ja, malo se hoće da osvaneš bolestan.
Suprug me sinoć slao vani i kako nitko nije mogao vani na cugu, odlučila sam otići kod Najbolje Frendice na balkon na pivicu i trač partijicu.
Dok sam čekala da ona uspava djecu, osjećala sam se sve lošije i lošije. Suprug je ponudio da me tetoši i da zajedno gledamo film.
Znam, slaba sam. Volim nježnost.
I tako sam đubretarski otpisala izlazak.
Noć je bila paklena. Pokušavajući zaspati disala sam na slamku. Kako bih tonula u san disanje bi mi se produbilo i onda bi me protresao bolni napad kašlja. Imala sam dojam da mi se komadići pluća otkidaju.
Mrzim kada sam bolesna.
Čovječuljak danas ima završnu priredbu u vrtiću. To znači da sam jutro provela dijelom na tržnici i u dućanu, a dijelom za štednjakom. Trebalo je napraviti nešto za klopu. Složila sam salatu sa algama i prosom i salatu od rikole, badema i zelene soje. I jedan voćni kolač.
Uz to, još me čekalo da spremim neko Jelo jer Suprug, kao što svi znamo, ne priznaje makrobiotiku.
Ono što znam sigurno, jest da se popodne za vrtić neću našminkati.
Nisam sposobna gledati svoje dijete kako nastupa bez da lijem potoke suza.
Znam, malo kretenski, ali mislim da se svim roditeljima stisne grlo kad gledaju svoju djecu kako su ozbiljna, koncentrirana, istodobno prestravljena i ponosna u svojim ulogama.
Ja sam od onih koji suze ne mogu progutati. Meni malo fali da jecam na glas.
Zato šminka za oči ne dolazi u obzir.
Ovih dana još, Suprugov bend ima probe kod nas doma.
To uvijek volim.
Prvo zato jer obožavam kad mi se po kući motaju ljudi.
Drugo, zato jer obožavam kad krenu planovi o svirkama i putovanjima. Volim kad se nešto događa.
I posljednje, ali ne i najmanje važno, volim kad mi glazba dopire tamo iz daleka i onako usputno mi miluje uši.
Kada Suprug vježba, to je pravo mučenje.
On ponavlja sekvencu od 15 sekundi po 1000 puta u krug.
Kada su svi zajedno, onda prosviravaju kompletne kompozicije i to je uvijek fora za slušanje.
Inače, ovih dana nisam pisala, iako je bilo događaja.
Međutim to nisu oni događaji koji se prepričavaju. Više onakvi unutarnji pomaci kojima treba neko vrijeme da sjednu na mjesto.
Financijska situacija je i dalje više manje očajna.
U nekom trenutku očaja, shvatili smo da ćemo možda morati prodati kuću.
Suprugu je to jako teško palo.
Meni i ne toliko.
Čudna sam ja biljka, ali eto u tim nekim kriznim trenutcima lako se prešaltam na neki drugi film.
Već sam zamislila naš novi stan. Odabrala boje u koje ću prebojati zidove. Smislila što ću od namještaja uzeti i kako preurediti. Našla prekonekoliko razloga zašto je bolje živjeti u gradu u stanu. I počela se svemu tome veseliti.
Kada smo to prelomili u sebi, dogodilo se čudo pa su na račun sjeli neki honorari kojima smo se već prestali nadati. Najkritičnije je trenutno odgođeno. Ali opasnost nije prošla zauvijek.
Ja se ne bojim. Meni se ionako dopada pomisao da u svakom trenutku možeš odabrati neki potpuno novi život. Možda novi posao, novi stan, novi grad, pa čak i novu državu.
Volim razmišljati o životu kao o bombonjeri iz koje vadiš čokoladne bombone i provjeravaš dopada li ti se punjenje.
Ako ti se ne dopadne, uzmeš novi.
Uglavnom opasnost po kuću je prošla. Za sada.
Ono što je platilo glavom je moj crveni autek za folerice. Završio je u oglasniku. Skupa je to igračka. Ako ne nađe kupca u oglasniku, ide u tehničko remontni centar. Za koliko , za toliko.
Čudan je naš odnos bio ove dvije godine.
Prvo je taj autić za mene bio nešto bez veze. Predmet ne vrijedan pažnje. Crvena igračka za tatine curice.
Ja sam više žena za solidan monovolumen.
Ali Suprug me nagovorio.
Rekao je da je to pravi ženski auto, a ja sam pala na tu viziju.
Pala sam na to što me on doživljava kao ženu za ženski autić.
Naravno da mi je počeo ići na živce čim sam prvi put sjela u njega.
Ali bilo je too late. Već sam bila ispljunula skoro 16 000 eurića.
Išao mi je na živce.
Onda sam se pomalo navikla na njega.
U nekom trenutku počela sam otkrivati i cijeniti neke njegove osobine.
U svakom slučaju, bila sam ovisna o njemu.
I nekako tiho, sasvim usputno, dok nisam gledala, on mi se uvukao pod kožu.
Zavoljela sam ga.
Svi ti problemi koji su se nekako navukli nad nas, odveli su Suprugov i moj odnos u čudnom smjeru.
Znatno su ga poboljšali.
Valjda ima nešto u tome kad se ljudi vjenčaju iz ljubavi. To se najbolje vidi kada naiđu problemi.
Nas su naši problemi ponovo ujedinili na nekoj razini za koju sam mislila da je izgubljena.
Ponovo smo naučili da zajedno možemo sve.
Da nam ionako ništa nije važno, sve dok je naša mala obitelj na okupu.
Suprug se vratio u zajedničku spavaću sobu.
Bar na neko vrijeme odlučio je da mu je bitnije više biti s nama, pa makar spavao manje.
Ja se ponovo navikavam da netko spava pored mene. Nisam uvijek oduševljena.
Volim spavati sama.
Ali priznajem da ljepše zaspim dok njegova ruka počiva na mojim leđima.
Život je more.
Valovi te nose.
Nekad si na vrhu vala, nekad si u dnu.
Ponekad te val poklopi po glavi i ostaneš bez zraka.
Važno je pustiti se moru s povjerenjem.
Ne plivati grčevito protiv struje. Ako plivaš protiv struje veće su šanse da se utopiš.
Ako se pustiš i trudiš se držati glavu iznad vode, nikad ne znaš kuda će te odvesti.
Možda te dovede u mirnu luku.
A možda završiš na najsavršenijoj plaži koju uopće možeš zamisliti.
Ovih dana, isto tako, svi me pitaju za Zlatka.
Nemam neki pametan odgovor.
Događaji u mom životu skrenuli su mi misli na neke nove pruge.
Pomoglo je i to što njega neko vrijeme nije bilo. Ne viđam ga baš.
Daleko od očiju…….
To mi je pomoglo da stvari stavim u novu perspektivu.
Pomirila sam se s tim da njemu nikada neće biti stalo do mene, na način na koji je meni bilo stalo do njega.
Draga sam mu.
Pretpostavljam da sam ga u početku privlačila.
Na kraju krajeva ja sam potpuno različita od žena s kojima se on susreće u svom životu.
U nekom trenutku postala sam mu predostupna, prenaporna, previše sam zagrizla.
Ja sam se u to bacila. Onako kako samo ja to znam. Bez razmišljanja, bez zadrške, i svakako bez padobrana.
Imala sam povjerenja u njega.
Vjerovala sam da me neće pustiti da padnem.
On me pustio da tresnem o beton svom snagom .
Ali ne žalim ni jedne sekunde.
Bilo je to nešto što sam proživjela vrlo intenzivno.
Bila jako nesretna i jako sretna.
Jako sam plakaIa i smijala se još jače.
Osjećala sam svakim atomom postojanja. Proživjela sam to duboko.
Za mene, to je dar.
Jer mogla sam i ne proživjeti ništa.
Priča sa Zlatkom došla je svome kraju.
On će uvijek imati jedno od nekoliko posebnih mjesta u mom srcu.
Probudio me u trenutku kada sam već bila predugo spavala.
Čitava ta priča sa njim vratila me sebi samoj.
Zahvaljujući tom zvjezdanom sklopu, neki sjajni ljudi ušli su u moj život.
Zbog svega toga, Zlatko će uvijek imati to jedno posebno mjesto u mom srcu.
Uostalom, on je vrlo drag i simpatičan muškarac, druželjubiv i ponekad vrlo zabavan. Lijepo je podružiti se s njim onako usputno.
Njegov šarm svakoj ženi uljepša dan.
I on je meni stvarno, jako, jako simpatičan i drag.
I zaista je zgodan.
Gledala sam ga jutros; maslinasto zelene hlače, dužina baš po mom guštu.
Na čvrstoj guzi stoje sjajno. Ruke lijepe, narančasta boja sjajno ističe onu prvu preplanulost.
Zgodan, nema razgovora.
Ali više nije moj.
Patila sam dok sam vjerovala da mu je stalo.
Od kad znam da nije, osjećam se slobodno.
Uostalom, rekli smo; život je more.
A more se giba.
I more je puno riba.
Da ne nabrajamo sve ostale morske organizme.
Kao prvo, bolesna sam.
Opet.
Jučer na treningu u jednome trenutku sam shvatila da me doslovno boli dok dišem. Prvo sam pomislila da je to zbog trenera koji se opet prešetavao u uskoj crnoj majici.
Ali ipak nije bilo.
Počele su vrućine, u autu se ne može bez klime, ja sam već poslovično kilava i lako se prehladim. Bili smo u Ogulinu po najvećoj vrućini, preznojiš se, ohladi te propuh, preznojiš se opet, ohladi te klima i eto. Ako si ja, malo se hoće da osvaneš bolestan.
Suprug me sinoć slao vani i kako nitko nije mogao vani na cugu, odlučila sam otići kod Najbolje Frendice na balkon na pivicu i trač partijicu.
Dok sam čekala da ona uspava djecu, osjećala sam se sve lošije i lošije. Suprug je ponudio da me tetoši i da zajedno gledamo film.
Znam, slaba sam. Volim nježnost.
I tako sam đubretarski otpisala izlazak.
Noć je bila paklena. Pokušavajući zaspati disala sam na slamku. Kako bih tonula u san disanje bi mi se produbilo i onda bi me protresao bolni napad kašlja. Imala sam dojam da mi se komadići pluća otkidaju.
Mrzim kada sam bolesna.
Čovječuljak danas ima završnu priredbu u vrtiću. To znači da sam jutro provela dijelom na tržnici i u dućanu, a dijelom za štednjakom. Trebalo je napraviti nešto za klopu. Složila sam salatu sa algama i prosom i salatu od rikole, badema i zelene soje. I jedan voćni kolač.
Uz to, još me čekalo da spremim neko Jelo jer Suprug, kao što svi znamo, ne priznaje makrobiotiku.
Ono što znam sigurno, jest da se popodne za vrtić neću našminkati.
Nisam sposobna gledati svoje dijete kako nastupa bez da lijem potoke suza.
Znam, malo kretenski, ali mislim da se svim roditeljima stisne grlo kad gledaju svoju djecu kako su ozbiljna, koncentrirana, istodobno prestravljena i ponosna u svojim ulogama.
Ja sam od onih koji suze ne mogu progutati. Meni malo fali da jecam na glas.
Zato šminka za oči ne dolazi u obzir.
Ovih dana još, Suprugov bend ima probe kod nas doma.
To uvijek volim.
Prvo zato jer obožavam kad mi se po kući motaju ljudi.
Drugo, zato jer obožavam kad krenu planovi o svirkama i putovanjima. Volim kad se nešto događa.
I posljednje, ali ne i najmanje važno, volim kad mi glazba dopire tamo iz daleka i onako usputno mi miluje uši.
Kada Suprug vježba, to je pravo mučenje.
On ponavlja sekvencu od 15 sekundi po 1000 puta u krug.
Kada su svi zajedno, onda prosviravaju kompletne kompozicije i to je uvijek fora za slušanje.
Inače, ovih dana nisam pisala, iako je bilo događaja.
Međutim to nisu oni događaji koji se prepričavaju. Više onakvi unutarnji pomaci kojima treba neko vrijeme da sjednu na mjesto.
Financijska situacija je i dalje više manje očajna.
U nekom trenutku očaja, shvatili smo da ćemo možda morati prodati kuću.
Suprugu je to jako teško palo.
Meni i ne toliko.
Čudna sam ja biljka, ali eto u tim nekim kriznim trenutcima lako se prešaltam na neki drugi film.
Već sam zamislila naš novi stan. Odabrala boje u koje ću prebojati zidove. Smislila što ću od namještaja uzeti i kako preurediti. Našla prekonekoliko razloga zašto je bolje živjeti u gradu u stanu. I počela se svemu tome veseliti.
Kada smo to prelomili u sebi, dogodilo se čudo pa su na račun sjeli neki honorari kojima smo se već prestali nadati. Najkritičnije je trenutno odgođeno. Ali opasnost nije prošla zauvijek.
Ja se ne bojim. Meni se ionako dopada pomisao da u svakom trenutku možeš odabrati neki potpuno novi život. Možda novi posao, novi stan, novi grad, pa čak i novu državu.
Volim razmišljati o životu kao o bombonjeri iz koje vadiš čokoladne bombone i provjeravaš dopada li ti se punjenje.
Ako ti se ne dopadne, uzmeš novi.
Uglavnom opasnost po kuću je prošla. Za sada.
Ono što je platilo glavom je moj crveni autek za folerice. Završio je u oglasniku. Skupa je to igračka. Ako ne nađe kupca u oglasniku, ide u tehničko remontni centar. Za koliko , za toliko.
Čudan je naš odnos bio ove dvije godine.
Prvo je taj autić za mene bio nešto bez veze. Predmet ne vrijedan pažnje. Crvena igračka za tatine curice.
Ja sam više žena za solidan monovolumen.
Ali Suprug me nagovorio.
Rekao je da je to pravi ženski auto, a ja sam pala na tu viziju.
Pala sam na to što me on doživljava kao ženu za ženski autić.
Naravno da mi je počeo ići na živce čim sam prvi put sjela u njega.
Ali bilo je too late. Već sam bila ispljunula skoro 16 000 eurića.
Išao mi je na živce.
Onda sam se pomalo navikla na njega.
U nekom trenutku počela sam otkrivati i cijeniti neke njegove osobine.
U svakom slučaju, bila sam ovisna o njemu.
I nekako tiho, sasvim usputno, dok nisam gledala, on mi se uvukao pod kožu.
Zavoljela sam ga.
Svi ti problemi koji su se nekako navukli nad nas, odveli su Suprugov i moj odnos u čudnom smjeru.
Znatno su ga poboljšali.
Valjda ima nešto u tome kad se ljudi vjenčaju iz ljubavi. To se najbolje vidi kada naiđu problemi.
Nas su naši problemi ponovo ujedinili na nekoj razini za koju sam mislila da je izgubljena.
Ponovo smo naučili da zajedno možemo sve.
Da nam ionako ništa nije važno, sve dok je naša mala obitelj na okupu.
Suprug se vratio u zajedničku spavaću sobu.
Bar na neko vrijeme odlučio je da mu je bitnije više biti s nama, pa makar spavao manje.
Ja se ponovo navikavam da netko spava pored mene. Nisam uvijek oduševljena.
Volim spavati sama.
Ali priznajem da ljepše zaspim dok njegova ruka počiva na mojim leđima.
Život je more.
Valovi te nose.
Nekad si na vrhu vala, nekad si u dnu.
Ponekad te val poklopi po glavi i ostaneš bez zraka.
Važno je pustiti se moru s povjerenjem.
Ne plivati grčevito protiv struje. Ako plivaš protiv struje veće su šanse da se utopiš.
Ako se pustiš i trudiš se držati glavu iznad vode, nikad ne znaš kuda će te odvesti.
Možda te dovede u mirnu luku.
A možda završiš na najsavršenijoj plaži koju uopće možeš zamisliti.
Ovih dana, isto tako, svi me pitaju za Zlatka.
Nemam neki pametan odgovor.
Događaji u mom životu skrenuli su mi misli na neke nove pruge.
Pomoglo je i to što njega neko vrijeme nije bilo. Ne viđam ga baš.
Daleko od očiju…….
To mi je pomoglo da stvari stavim u novu perspektivu.
Pomirila sam se s tim da njemu nikada neće biti stalo do mene, na način na koji je meni bilo stalo do njega.
Draga sam mu.
Pretpostavljam da sam ga u početku privlačila.
Na kraju krajeva ja sam potpuno različita od žena s kojima se on susreće u svom životu.
U nekom trenutku postala sam mu predostupna, prenaporna, previše sam zagrizla.
Ja sam se u to bacila. Onako kako samo ja to znam. Bez razmišljanja, bez zadrške, i svakako bez padobrana.
Imala sam povjerenja u njega.
Vjerovala sam da me neće pustiti da padnem.
On me pustio da tresnem o beton svom snagom .
Ali ne žalim ni jedne sekunde.
Bilo je to nešto što sam proživjela vrlo intenzivno.
Bila jako nesretna i jako sretna.
Jako sam plakaIa i smijala se još jače.
Osjećala sam svakim atomom postojanja. Proživjela sam to duboko.
Za mene, to je dar.
Jer mogla sam i ne proživjeti ništa.
Priča sa Zlatkom došla je svome kraju.
On će uvijek imati jedno od nekoliko posebnih mjesta u mom srcu.
Probudio me u trenutku kada sam već bila predugo spavala.
Čitava ta priča sa njim vratila me sebi samoj.
Zahvaljujući tom zvjezdanom sklopu, neki sjajni ljudi ušli su u moj život.
Zbog svega toga, Zlatko će uvijek imati to jedno posebno mjesto u mom srcu.
Uostalom, on je vrlo drag i simpatičan muškarac, druželjubiv i ponekad vrlo zabavan. Lijepo je podružiti se s njim onako usputno.
Njegov šarm svakoj ženi uljepša dan.
I on je meni stvarno, jako, jako simpatičan i drag.
I zaista je zgodan.
Gledala sam ga jutros; maslinasto zelene hlače, dužina baš po mom guštu.
Na čvrstoj guzi stoje sjajno. Ruke lijepe, narančasta boja sjajno ističe onu prvu preplanulost.
Zgodan, nema razgovora.
Ali više nije moj.
Patila sam dok sam vjerovala da mu je stalo.
Od kad znam da nije, osjećam se slobodno.
Uostalom, rekli smo; život je more.
A more se giba.
I more je puno riba.
Da ne nabrajamo sve ostale morske organizme.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
