Šućmurasti neki dan.
Onakav kakve mrzim najviše.
Prvo se pola dana nisam uspjevala razbuditi. Jedva sam se prisilila da odem na vježbanje. Prvi trening nakon deset dana. Teretana gotovo potpuno prazna. Sve nešto bez veze.
Odradila sam neki minimum, tek toliko da mi u Ponedjeljak bude lakše početi iznova pravim tempom.
Obavila sam i kupovinu. Sutra je dan kojemu se jako veselim. Cijela ekipa će se okupiti na viksi kod frendice koja je na par dana dosla iz Švicarske. Dolaze sve moje voljene babe, čak i one iz Splita i Rijeke. Bit će nas prava gomilica.
Čitav dan sam se vucarala po kući potpuno nesposobna započeti nešto konstruktivno.
Popušila sam tonu cigareta, prokleta terasa.
Dok nisam imala gdje sjediti i dok nisam imala stol na kojem bih držala laptop, izlazila sam jedva tu i tamo zapaliti koju. Ovako mi je preudobno pa stalno visim na internetu i pušim.
I ne radim ništa.
Čim nešto započnem kažem si "evo, samo da zapalim još jednu pa ću onda..." i ne napravim ništa.
I tako sam se seljakala sa kauča na terasu i sa terase na kauč.
Suprug je proveo dan spavajući na kauču. Oko 16h popio je pola bočice C vitamina, spremio se i išao vani.
Čovječuljak se motao po kući i on sav bezvoljan. Ovo proljeće, iako djeluje suprotno, i nije baš neko poticajno godišnje doba. Samo ti se spava od njega.
U svemu tome ipak sam uspjela napraviti tri kolača. U stvari dvije su pite pa to računam pod jedno jer je tijesto isto. Složila sam salatu od algi i ubacila meso u senf, ulje i začinsko bilje.
Jesam, skuhala sam i ručak. I to pravi, po Suprugovim kriterijima.
Na kraju sam ipak i sve pospremila.
Imam tu bolest da se ne mogu opustiti u neurednom prostoru. Mogu, ako taj prostor nije moj. Ali kod sebe doma, ja legnem na kauč i umjesto da se uputim u svijet mašte ja samo mislim što sve moram napraviti.
A dnevne obaveze su dosadne stjenice.
Taman kad je sve na svom mjestu, moram skuhati ručak i opet sve izgleda kao da danima nisam uzela spužvu u ruke.
Nije da perem spužvom. Peru mašine. Podove pere Suprug. Zapečatio si je sudbinu kad je odabrao bijele pločice.
Kad je sve napokon bilo gotovo, Čovječuljak u krevetu, mom naravno, sjela sam zapaliti 98765 cigaretu danas i otvorila laptop da napišem post, pojavio se Suprug.
Čudim se zašto je tako rano došao doma.
"Umirem od gladi pa sam došao doma" - objavljuje mi svečano.
"Jesus, pa kupi si sendvič u Pingvinu" - mislim si ja, ali kao svaka dobro odgojena poslušna Žena i Domaćica gasim pljugu i opet ulazim kuhinju. Zadovoljio se salatom od rukole, rajčica i feta sira.
I otišao u studio.
Truli neki dan. Ako Zlatko uskoro ne poduzme nešto, jedino što će se na ovim stranicama moći pročitati je što sam taj dan skuhala za ručak.
petak, 30. travnja 2010.
četvrtak, 29. travnja 2010.
DON'T PUT ALL EGGS IN ONE BASKET ILI NE STAVLJAJ NJEGOVA JAJA U KOŠARU AKO NISI SIGURNA DA ŽELIŠ DA TAMO I OSTANU
Dugo sam vjerovala da su muškarci nezreli. Ili barem većina njih. Oni koji nisu.....pa za njih smo ionako udane pa se to ne računa.
Jesu li oni nezreli ili oni samo odgovaraju na naše potrebe?
Jer mi žene ne možemo živjeti bez drame. Ili barem većina nas, jer one koje mogu....pa one ionako ne nalijeću na nezrele muškarce.
Moja prijateljica, Ona koje je upoznala Njega, potaknuta mojom zrelom odlukom da izbacim Zlatka iz sistema, odlučila je razriješiti i svoju, nimalo jednostavnu situaciju.
Nazvala Ga je i zamolila da se nađu. Kratko, svega desetak minuta. Željela je napokon izvesti stvari na čistac i vidjeti na čemu je. Hoće li tu biti ičega ili neće ničega.
Umorilo ju je to natezanje, javim se, ne javim se, vidimo se i odemo na kavu, pa se ne vidimo i ne poznamo danima.
I tako nazove ona njega, on veli da je sad preveć zauzet pa se možda čuju neki drugi dan.
Zove ona njega drugi dan, i treći dan i tako dalje. Mobitel mu je isključen. Mislim tko još danas isključuje mobitel kad postoji opcija silent.
Jedino ako ideš na snimanje mozga. Što za dotičnog u ovom slučaju možda i nije loša ideja.
U međuvremenu, podružili su se lijepo i on nakon toga opet uključi mobitel u nadi da je opasnost prošla.
Ali ne, ona želi u svakom slučaju da joj on u lice reče ili jesmo ili nismo.
Mi žene, u većini slučajeva smo takve. Volimo otvorenu igru. Razmišljamo „Ok, reci mi da odjebem i nema problema. Samo mi reci.“
Muškarci, u većini slučajeva to ne vole. Oni su najsretniji kad se situacija glatko riješi sama od sebe. Nitko ništa ne spominje i sve je lijepo, počešljano i sa mašnicom u kosi, bez musavih obraza i prljavih ruku.
A na taj način i sve opcije ostaju otvorene.
„Ja neću odustati“ – veli mi Ona. Međutim u jednom trenutku i njoj je bilo dosta.
On se javio, počeo sa nekim pričama kako jednostavno nema vremena, kako je prezaposlen, kako bi to mogli riješiti i preko telefona, kako kometi padaju i bliži se smak svijeta, kako je u prošlom životu bio spajdermen i kako je zapravo stvarno nevidljiv i zato ne može doći na sastanak.
Ok, ona je odustala, rekla je nema veze, zaboravi sve i tako dalje.
Sretnu se nešto kasnije, upravo tog istog dana. On ju gleda, smješka se, klima glavom, pita što ima i tako.....
Sve je divno, počešljano, sa mašnicom u kosi i umivenim obraščićima.
Ona prolazi apstinencijsku krizu, zabranjuje mi da ga spominjem, ne razgovaramo više o X temi.
Pričamo o Normalnim i Odraslim stvarima, djeci, kuhanju, vremenu i poslu.
Ja, nakon što sam prizdravila, ulovila sam se posla. Ne mislim na Zlatka. On je miljama daleko od mene.
Zato mi odgovara novi režim našeg druženja.
Uvijek nakon bolesti ja sam spremna za novi početak. Imam dojam kao da sve ono prije nije ni postojalo. Obavezno kad ozdravim radim veliko čišćenje, donosim krupne odluke i slično.
Jednom sam čak ostavila dečka nakon što sam bila bolesna tjedan dana. I našla novog. Osim što sam ovom prvo to zaboravila reći. Pa je bilo ponekih problema.
Enivej, ju get d point.
Ja sam zdrava i sva sam svježa.
Prozori su oprani, cvijeće je posađeno, terasa je spremna za ugodno ispijanje kave. Veš je opran i presložen, ormari pročišćeni.
Totalno sam Odrasla i Normalna. Riješila sam stvari koje su čekale jako dugo da ih riješim. Podigla račune iz kaslića, nasaftala životinje sa frontlineom, odnijela boce i novine u reciklažu. Oribala fuge u kupatilu i kuhinji.
Danima kuhala zdrava i nutricionistički kvalitetna jela. Natjerala muža na seks u ovih nekoliko dana puno više puta nego u čitavoj protekloj godini.
Skuhala sam domaći sok od limuna. Ma milimetar mi je falilo da krenem sa kuhanjen zimnice u proljeće.
Čak sam se i naspavala.
Ustajem se jutros i shvaćam da posla više nema. Napravila sam faking sve što sam morala. Nazovem Nju i pozovem ju na kavu. Ona ne može. Ima posla. Radi.
"Dobro, budi Odrasla i Normalna Osoba i radi i umri od dosade!" - kažem joj ja.
Svaka nezrela krvna žilica u mom mozgu vrišti „Beep, beep! Boring! Boring!“
Ostajemo samo ja i moj laptop.
„Nije taj Zlatko tako loš“ – mislim si ja.
Ok, nije baš cvijeće od muškarca, ali k vragu, zabavan mi je. Zar nije bolje navečer ne spavati jer mi nije odgovorio na poruku, nego zato jer nisam platila struju.
Ionako ne spavam ni u kom slučaju.
Ribam sudoper po peti put i kažem si: „Pa mene on i privlači iz tog razloga. Budimo realni, zar bi mi se sviđalo da me drži za ruku i šapće mi nježne riječi na uho? Zar bi mi bio privlačan da na svaku moju poruku odgovori sa dvije?“
Odgovor je: ne.
Umrla bih od dosade. I u glavi bih stisla delete, a na fejsbuku off line.
Zabavan mi je jer je nepredvidiv. Jer me jedan dan voli, a drugi i ne primjećuje. Jer me zabavljaju njegove rečenice koje samo ja razumijem. Zabavan mi je čak i zato jer mislim da to radi i sa drugim ženama. Mislim to čak i kad mi kaže da to nije istina.
To našem odnosu daje dinamiku.
Da nema toga, pili bismo kavu i razgovarali. I možda shvatili da nemamo zajedničkih tema.
I naš tako zabavan odnos bi umro prirodnom smrću.
Zar nije bolje ovako?
Ja se zabavljam, on se zabavlja. I ljudi koji čitaju blog se zabavljaju.
Priznajem, ja sam drama queen.
Ali ruku na srce, tko još danas želi čitati o idili?
I gdje je tu rečenica: U idućem nastavku pročitajte.......?
Jesu li oni nezreli ili oni samo odgovaraju na naše potrebe?
Jer mi žene ne možemo živjeti bez drame. Ili barem većina nas, jer one koje mogu....pa one ionako ne nalijeću na nezrele muškarce.
Moja prijateljica, Ona koje je upoznala Njega, potaknuta mojom zrelom odlukom da izbacim Zlatka iz sistema, odlučila je razriješiti i svoju, nimalo jednostavnu situaciju.
Nazvala Ga je i zamolila da se nađu. Kratko, svega desetak minuta. Željela je napokon izvesti stvari na čistac i vidjeti na čemu je. Hoće li tu biti ičega ili neće ničega.
Umorilo ju je to natezanje, javim se, ne javim se, vidimo se i odemo na kavu, pa se ne vidimo i ne poznamo danima.
I tako nazove ona njega, on veli da je sad preveć zauzet pa se možda čuju neki drugi dan.
Zove ona njega drugi dan, i treći dan i tako dalje. Mobitel mu je isključen. Mislim tko još danas isključuje mobitel kad postoji opcija silent.
Jedino ako ideš na snimanje mozga. Što za dotičnog u ovom slučaju možda i nije loša ideja.
U međuvremenu, podružili su se lijepo i on nakon toga opet uključi mobitel u nadi da je opasnost prošla.
Ali ne, ona želi u svakom slučaju da joj on u lice reče ili jesmo ili nismo.
Mi žene, u većini slučajeva smo takve. Volimo otvorenu igru. Razmišljamo „Ok, reci mi da odjebem i nema problema. Samo mi reci.“
Muškarci, u većini slučajeva to ne vole. Oni su najsretniji kad se situacija glatko riješi sama od sebe. Nitko ništa ne spominje i sve je lijepo, počešljano i sa mašnicom u kosi, bez musavih obraza i prljavih ruku.
A na taj način i sve opcije ostaju otvorene.
„Ja neću odustati“ – veli mi Ona. Međutim u jednom trenutku i njoj je bilo dosta.
On se javio, počeo sa nekim pričama kako jednostavno nema vremena, kako je prezaposlen, kako bi to mogli riješiti i preko telefona, kako kometi padaju i bliži se smak svijeta, kako je u prošlom životu bio spajdermen i kako je zapravo stvarno nevidljiv i zato ne može doći na sastanak.
Ok, ona je odustala, rekla je nema veze, zaboravi sve i tako dalje.
Sretnu se nešto kasnije, upravo tog istog dana. On ju gleda, smješka se, klima glavom, pita što ima i tako.....
Sve je divno, počešljano, sa mašnicom u kosi i umivenim obraščićima.
Ona prolazi apstinencijsku krizu, zabranjuje mi da ga spominjem, ne razgovaramo više o X temi.
Pričamo o Normalnim i Odraslim stvarima, djeci, kuhanju, vremenu i poslu.
Ja, nakon što sam prizdravila, ulovila sam se posla. Ne mislim na Zlatka. On je miljama daleko od mene.
Zato mi odgovara novi režim našeg druženja.
Uvijek nakon bolesti ja sam spremna za novi početak. Imam dojam kao da sve ono prije nije ni postojalo. Obavezno kad ozdravim radim veliko čišćenje, donosim krupne odluke i slično.
Jednom sam čak ostavila dečka nakon što sam bila bolesna tjedan dana. I našla novog. Osim što sam ovom prvo to zaboravila reći. Pa je bilo ponekih problema.
Enivej, ju get d point.
Ja sam zdrava i sva sam svježa.
Prozori su oprani, cvijeće je posađeno, terasa je spremna za ugodno ispijanje kave. Veš je opran i presložen, ormari pročišćeni.
Totalno sam Odrasla i Normalna. Riješila sam stvari koje su čekale jako dugo da ih riješim. Podigla račune iz kaslića, nasaftala životinje sa frontlineom, odnijela boce i novine u reciklažu. Oribala fuge u kupatilu i kuhinji.
Danima kuhala zdrava i nutricionistički kvalitetna jela. Natjerala muža na seks u ovih nekoliko dana puno više puta nego u čitavoj protekloj godini.
Skuhala sam domaći sok od limuna. Ma milimetar mi je falilo da krenem sa kuhanjen zimnice u proljeće.
Čak sam se i naspavala.
Ustajem se jutros i shvaćam da posla više nema. Napravila sam faking sve što sam morala. Nazovem Nju i pozovem ju na kavu. Ona ne može. Ima posla. Radi.
"Dobro, budi Odrasla i Normalna Osoba i radi i umri od dosade!" - kažem joj ja.
Svaka nezrela krvna žilica u mom mozgu vrišti „Beep, beep! Boring! Boring!“
Ostajemo samo ja i moj laptop.
„Nije taj Zlatko tako loš“ – mislim si ja.
Ok, nije baš cvijeće od muškarca, ali k vragu, zabavan mi je. Zar nije bolje navečer ne spavati jer mi nije odgovorio na poruku, nego zato jer nisam platila struju.
Ionako ne spavam ni u kom slučaju.
Ribam sudoper po peti put i kažem si: „Pa mene on i privlači iz tog razloga. Budimo realni, zar bi mi se sviđalo da me drži za ruku i šapće mi nježne riječi na uho? Zar bi mi bio privlačan da na svaku moju poruku odgovori sa dvije?“
Odgovor je: ne.
Umrla bih od dosade. I u glavi bih stisla delete, a na fejsbuku off line.
Zabavan mi je jer je nepredvidiv. Jer me jedan dan voli, a drugi i ne primjećuje. Jer me zabavljaju njegove rečenice koje samo ja razumijem. Zabavan mi je čak i zato jer mislim da to radi i sa drugim ženama. Mislim to čak i kad mi kaže da to nije istina.
To našem odnosu daje dinamiku.
Da nema toga, pili bismo kavu i razgovarali. I možda shvatili da nemamo zajedničkih tema.
I naš tako zabavan odnos bi umro prirodnom smrću.
Zar nije bolje ovako?
Ja se zabavljam, on se zabavlja. I ljudi koji čitaju blog se zabavljaju.
Priznajem, ja sam drama queen.
Ali ruku na srce, tko još danas želi čitati o idili?
I gdje je tu rečenica: U idućem nastavku pročitajte.......?
srijeda, 28. travnja 2010.
BACK TO BLACK
Danas sam stara i umorna.
Ustala sam se i sva nikakva otišla pod topli tuš. U nadi da će me to razabrati. Čovječuljak se oblačio i iz hodnika su dopirali zvukovi nezadovoljstva.
Napravila sam neoprostivu pogrešku zaboravivši ubaciti veš u sušilicu. I nije bilo čistih trenirki. On naime nosi isključivo trenirke.
Obući će traperice ili neke druge ravne hlače ako ide na koncert. I to je to. Za sve ostale zgode i prigode isključivo trenirke.
Dok sam ja puštala da mi voda ispere negativne emocije iz tijela, on je složio kombinaciju od svjetloplave majice i crvenih traperica.
Traperica za koje me nedavno carinio u benettonu uvjeravajući me da će ih nositi. Jako često. Jako veselo. Jer želi imati traperice kao tata.
Obukao ih je jednom. Na tatin koncert.
On otvori vrata od kupatila da ga vidim.
„Jako si zgodan!“ – oduševim se ja.
„Izgledam kao da idem na vjenčanje, a ne u vrtić!!“ – uzvrati mi on nervoznim krikom.
Ja ponovo zaronim glavu pod vodu. Bez odgovora.
Petnaest minuta kasnije, on sjedi na krevetu u bež trapericama i istoj svjetloplavoj majici, pomiren sa sudbinom.
Ja ispred ormara psujem jer su sve moje crne stvari u istoj onoj neosušenoj mašini veša.
Uzimam rozu tuniku, oblačim ju i odmah potom živčano svlačim.
Bljuje mi se na rozu boju. Gledam ljubičastu. Ista reakcija.
Uz umorni uzdah jedva pronalazim nešto crno i oblačim se dok mi Čovječuljak zabavljeno govori: „Prvo ja nisam bio zadovoljan sa robom, a sad ti nisi zadovoljna sa robom.“
Suprug nailazi baš u pravi, ili baš u nezgodan čas. Ovisi sa čije strane časa se gleda.
Mora da je sa njegove strane izgledalo prilično gadno, jer je još prije prvog gutljaja kave ispalio ponudu da odemo u Maribor u shopping.
Raspoloženje mi se trenutno popravlja.
Put je ugodan, brzo smo tamo. Stignemo i piti kave, pronalazimo neke baš jako fine sendviče i ja sam zadovoljna ulovom.
Današnji score: nekoliko tunika.
Crnih ofkors.
Na povratku sve je divno. Ja odspavam, na carini nas ni ne pogledaju, i još imamo puna dva sata dok treba otići po dijete u vrtić.
U jednome trenutku iz idile nastaje svađa.
Ja smatram da me Suprug ne razumije, a on tvrdi da on čini sve da ja budem sretna, a ja se derem na njega.
Ne derem se na njega, nego na situaciju, velim mu ja.
On ne razumije.
Ja ga mrzim i plačem. Pitam se zašto sam se pobogu uopće udala za njega. I skoro izađem iz auta nasred autoputa.
Nije da bi mi bilo prvi put. Ne doduše na autoputu i ne sa Suprugom.
Reći ću samo; ne pokušavajte to kod kuće.
Ostatak dana ne razgovaramo. Ja ga samo hladno izvijestim da on mora na roditeljski sastanak u vrtić, jer mene previše boli glava. A i natečena sam od plakanja.. I ne ide mi se među ljude.
Kako to obično biva u takvim trenutcima, ubacim se u kuhinju.
Odlučujem kuhati mesni umak sa crnim vinom i puno raznovrsnog začinskog bilja.
Otvaram paket neke fancy ručno rađene tjestenine.
Perem matovilac, rukolu i crveni radič.
Gulim, sjeckam, miješam...ali i dalje se ne osjećam se puno bolje.
Činjenica je da kad sam sa Suprugom u svađi, ja ne funkcioniram najbolje. Ne podnosim to što ima utjecaj na moje raspoloženje. I ne podnosim to što vjerujem da je sebični gad, i to što mislim da mu nije ni bitno hoće li me razumjeti.
Prizivam u sjećanje sve ono što mu inače zamjeram.
I u mislima mu nadodajem grijehe, samo da bih nahranila svoju ljutnju.
U neko doba, evo njega doma. Sav zadovoljan jer kuća miriši na Jelo. Dok jede već drugi tanjur, zadovoljno mi prepričava sastanak. I istovremeno odgovara na 1002 pitanja koja Čovječuljak ima za njega.
Volim tu njegovu osobinu da se unosi potpuno u ono što radi. Osobito u sve ono Što se tiče našeg djeteta.
Uživam gledati tu radost dok se njih dvojica valjaju po krevetu i razgovaraju, i dok ih gledam, glavom mi putuju misli o tome kako je on zaista sjajan otac našem djetetu.
Kako sam bila pošteđena toga da odluke donosim sama, i pošteđena toga da odgovornost nosim sama.
Mislim kako on zaista sa ljubavlju i radošću sudjeluje duboko i potpuno u odgajanju i uzgajanju našega sina.
I kako mi je iznimno važno imati Muškarca Koji Je Savršen Partner Za Uzgoj Djeteta.
Čak ako to i nije Muškarac Koji Me Bez Iznimke Savršeno I Požrtvovno Razumije U Svakom Trenutku.
Odjednom mi naša svađa izgleda glupa i beznačajna. Prihvaćam svoj dio krivice. Ali ga ne izgovaram na glas.
I promptno si opraštam, jer....pa u pms-u sam gađđemit. Stara sam i umorna od samoga jutra.
Imam i ja pravo na loš dan.
Ili nekoliko njih ako mi tako bude po volji :)))
Ustala sam se i sva nikakva otišla pod topli tuš. U nadi da će me to razabrati. Čovječuljak se oblačio i iz hodnika su dopirali zvukovi nezadovoljstva.
Napravila sam neoprostivu pogrešku zaboravivši ubaciti veš u sušilicu. I nije bilo čistih trenirki. On naime nosi isključivo trenirke.
Obući će traperice ili neke druge ravne hlače ako ide na koncert. I to je to. Za sve ostale zgode i prigode isključivo trenirke.
Dok sam ja puštala da mi voda ispere negativne emocije iz tijela, on je složio kombinaciju od svjetloplave majice i crvenih traperica.
Traperica za koje me nedavno carinio u benettonu uvjeravajući me da će ih nositi. Jako često. Jako veselo. Jer želi imati traperice kao tata.
Obukao ih je jednom. Na tatin koncert.
On otvori vrata od kupatila da ga vidim.
„Jako si zgodan!“ – oduševim se ja.
„Izgledam kao da idem na vjenčanje, a ne u vrtić!!“ – uzvrati mi on nervoznim krikom.
Ja ponovo zaronim glavu pod vodu. Bez odgovora.
Petnaest minuta kasnije, on sjedi na krevetu u bež trapericama i istoj svjetloplavoj majici, pomiren sa sudbinom.
Ja ispred ormara psujem jer su sve moje crne stvari u istoj onoj neosušenoj mašini veša.
Uzimam rozu tuniku, oblačim ju i odmah potom živčano svlačim.
Bljuje mi se na rozu boju. Gledam ljubičastu. Ista reakcija.
Uz umorni uzdah jedva pronalazim nešto crno i oblačim se dok mi Čovječuljak zabavljeno govori: „Prvo ja nisam bio zadovoljan sa robom, a sad ti nisi zadovoljna sa robom.“
Suprug nailazi baš u pravi, ili baš u nezgodan čas. Ovisi sa čije strane časa se gleda.
Mora da je sa njegove strane izgledalo prilično gadno, jer je još prije prvog gutljaja kave ispalio ponudu da odemo u Maribor u shopping.
Raspoloženje mi se trenutno popravlja.
Put je ugodan, brzo smo tamo. Stignemo i piti kave, pronalazimo neke baš jako fine sendviče i ja sam zadovoljna ulovom.
Današnji score: nekoliko tunika.
Crnih ofkors.
Na povratku sve je divno. Ja odspavam, na carini nas ni ne pogledaju, i još imamo puna dva sata dok treba otići po dijete u vrtić.
U jednome trenutku iz idile nastaje svađa.
Ja smatram da me Suprug ne razumije, a on tvrdi da on čini sve da ja budem sretna, a ja se derem na njega.
Ne derem se na njega, nego na situaciju, velim mu ja.
On ne razumije.
Ja ga mrzim i plačem. Pitam se zašto sam se pobogu uopće udala za njega. I skoro izađem iz auta nasred autoputa.
Nije da bi mi bilo prvi put. Ne doduše na autoputu i ne sa Suprugom.
Reći ću samo; ne pokušavajte to kod kuće.
Ostatak dana ne razgovaramo. Ja ga samo hladno izvijestim da on mora na roditeljski sastanak u vrtić, jer mene previše boli glava. A i natečena sam od plakanja.. I ne ide mi se među ljude.
Kako to obično biva u takvim trenutcima, ubacim se u kuhinju.
Odlučujem kuhati mesni umak sa crnim vinom i puno raznovrsnog začinskog bilja.
Otvaram paket neke fancy ručno rađene tjestenine.
Perem matovilac, rukolu i crveni radič.
Gulim, sjeckam, miješam...ali i dalje se ne osjećam se puno bolje.
Činjenica je da kad sam sa Suprugom u svađi, ja ne funkcioniram najbolje. Ne podnosim to što ima utjecaj na moje raspoloženje. I ne podnosim to što vjerujem da je sebični gad, i to što mislim da mu nije ni bitno hoće li me razumjeti.
Prizivam u sjećanje sve ono što mu inače zamjeram.
I u mislima mu nadodajem grijehe, samo da bih nahranila svoju ljutnju.
U neko doba, evo njega doma. Sav zadovoljan jer kuća miriši na Jelo. Dok jede već drugi tanjur, zadovoljno mi prepričava sastanak. I istovremeno odgovara na 1002 pitanja koja Čovječuljak ima za njega.
Volim tu njegovu osobinu da se unosi potpuno u ono što radi. Osobito u sve ono Što se tiče našeg djeteta.
Uživam gledati tu radost dok se njih dvojica valjaju po krevetu i razgovaraju, i dok ih gledam, glavom mi putuju misli o tome kako je on zaista sjajan otac našem djetetu.
Kako sam bila pošteđena toga da odluke donosim sama, i pošteđena toga da odgovornost nosim sama.
Mislim kako on zaista sa ljubavlju i radošću sudjeluje duboko i potpuno u odgajanju i uzgajanju našega sina.
I kako mi je iznimno važno imati Muškarca Koji Je Savršen Partner Za Uzgoj Djeteta.
Čak ako to i nije Muškarac Koji Me Bez Iznimke Savršeno I Požrtvovno Razumije U Svakom Trenutku.
Odjednom mi naša svađa izgleda glupa i beznačajna. Prihvaćam svoj dio krivice. Ali ga ne izgovaram na glas.
I promptno si opraštam, jer....pa u pms-u sam gađđemit. Stara sam i umorna od samoga jutra.
Imam i ja pravo na loš dan.
Ili nekoliko njih ako mi tako bude po volji :)))
utorak, 27. travnja 2010.
BEAT THE MEAT
U Ponedjeljak ujutro probudila sam se sva očajna od stresa. Žurila sam Čovječuljka ostaviti u vrtiću i stići na kavu sa Dobrom Vilom u 8:30.
Za mene, to je nemoguća misija.
Već sama pomisao da negdje moram biti u određeno vrijeme, na mene djeluje tako da mi se ruke i noge oduzmu od panike.
Spustim se u kuhinju pripremiti doručak i ogledam se oko sebe. Kuća je u rasulu.
Za vikend su mi bile prijateljice, koje su mogle ostati maksimalno pet sati i to su vrijeme maksimalno i iskoristile. Pojele smo sve što je bilo jestivo. Svi tanjuri, sve čaše, usahli listovi salate, kutije od sira, kore od naranče, osušene korice kruha i pokoja alfa alfa klica tužno vise po kuhinji i prekrivaju sve raspoložive plohe.
Shvatim da nemam niti kapi mlijeka. Uvalim Čovječuljku nekoliko suhih keksa tješeći se mišlju da će nešto kvalitetno pojesti u vrtiću.
Po putu proživljavam manje napadaje histerije, jer naravno da se ispred mene uvijek nađu neke Osobe koje nisu sposobne voziti brže od 30km/h i to uvijek onda kada se meni jako, jako žuri.
Predam dijete u sigurne ruke i jurim dalje. Stižem na kavu sa ravno 40 minuta zakašnjenja. I odmah pogledavam na sat jer u 12:30 moram biti na aerodromu.
Prije toga želim pospremiti kuću i skuhati Jelo. Jer Suprug je očajan od kineske hrane. U svim mailovima spominje kako nema što jesti jer sve smrdi na neki crveni začin.
U kući stojim nasred kuhinje i ogledavam se oko sebe. Već je skoro 11 sati i ja moram krenuti za najkasnije 45 minuta.
Panično pospremam i razmišljam o tome da zajebem pospremanje i Jelo i umjesto toga dočekam Supruga u halterima i štiklama.
To mi daje novi polet, jer budimo realni, slika mene u halterima prizor je koji bi čovjeka natjerao u smijeh. One manje duhovite, možda i u bijeg.
Dok se tako cerekam sama sa sobom, pomislim da to definitivno nije idealan doček za Supruga, ali bio bi dobar terapijski štos ako mi ikada neka od prijateljica bude u ozbiljnijoj depresiji.
Jednom rukom pospremam dok drugom kuham Jelo. Odlučim se za njegovu omiljenu varijantu: meso i The Prilog. Svinjski lungić narežem na deblje odreske i dok usisavam ostavim ga u maslinovom ulju, svježoj kadulji i svježem bosiljku.
Stavi veš u mašinu, nasjeckaj krumpiriće, prebriši prašinu, baci meso na užarenu željeznu tavu, stavi veš u sušilicu, pripremi ulje za pomfrit. Uz sve to uspjevam pomalo i fejsbučiti.
Kad je sve gotovo istuširam se i krećem. Točno na vrijeme.
Po putu se denfam i svjesno skidam nogu s papučice gasa, jer Suprug mi nikada ne bi oprostio 20500 kn kazne da me ulovi policija. Ne zato što bih platila 500 kn za prebrzu vožnju, nego zato jer sam bila dovoljno idiot da vozim preko ograničenja u neregistriranom autu.
Moj „autek za folerice“ još je na servisu.
Na aerodrom stižem točno pet minuta prije slijetanja aviona sva zadovoljna jer sam sve stigla. I onda ustanovim da je Suprug krivo izračunao vrijeme leta i da avion neće sletjeti još punih sat vremena. Mrzim čekanje po aerodromu pa snagom misli pokušavam uvjeriti gospođu na šalteru informacija da mi kaže da sam zapravo gledala krivi let i da je avion evo upravo sletio.
Ništa od toga, pa popijem jednu skupocjenu tangerinu, koju mi konobar kvalitetno iznjuška dok mi ju nosi i uz uzdah zadovoljstva spušta je na stol govoreći: „Mmmmmmmmmm kako tangerina dobro miriši“.
Još dva sata agonije po aerodromu i napokon smo doma. Suprug presretan hrska svoj ručak a ja brišem znoj sa čela zbog olakšanja što sam se ipak odlučila za sigurnu varijantu dočeka. Jebeš haltere dok je na stolu mesa i pomfrita.
Za mene, to je nemoguća misija.
Već sama pomisao da negdje moram biti u određeno vrijeme, na mene djeluje tako da mi se ruke i noge oduzmu od panike.
Spustim se u kuhinju pripremiti doručak i ogledam se oko sebe. Kuća je u rasulu.
Za vikend su mi bile prijateljice, koje su mogle ostati maksimalno pet sati i to su vrijeme maksimalno i iskoristile. Pojele smo sve što je bilo jestivo. Svi tanjuri, sve čaše, usahli listovi salate, kutije od sira, kore od naranče, osušene korice kruha i pokoja alfa alfa klica tužno vise po kuhinji i prekrivaju sve raspoložive plohe.
Shvatim da nemam niti kapi mlijeka. Uvalim Čovječuljku nekoliko suhih keksa tješeći se mišlju da će nešto kvalitetno pojesti u vrtiću.
Po putu proživljavam manje napadaje histerije, jer naravno da se ispred mene uvijek nađu neke Osobe koje nisu sposobne voziti brže od 30km/h i to uvijek onda kada se meni jako, jako žuri.
Predam dijete u sigurne ruke i jurim dalje. Stižem na kavu sa ravno 40 minuta zakašnjenja. I odmah pogledavam na sat jer u 12:30 moram biti na aerodromu.
Prije toga želim pospremiti kuću i skuhati Jelo. Jer Suprug je očajan od kineske hrane. U svim mailovima spominje kako nema što jesti jer sve smrdi na neki crveni začin.
U kući stojim nasred kuhinje i ogledavam se oko sebe. Već je skoro 11 sati i ja moram krenuti za najkasnije 45 minuta.
Panično pospremam i razmišljam o tome da zajebem pospremanje i Jelo i umjesto toga dočekam Supruga u halterima i štiklama.
To mi daje novi polet, jer budimo realni, slika mene u halterima prizor je koji bi čovjeka natjerao u smijeh. One manje duhovite, možda i u bijeg.
Dok se tako cerekam sama sa sobom, pomislim da to definitivno nije idealan doček za Supruga, ali bio bi dobar terapijski štos ako mi ikada neka od prijateljica bude u ozbiljnijoj depresiji.
Jednom rukom pospremam dok drugom kuham Jelo. Odlučim se za njegovu omiljenu varijantu: meso i The Prilog. Svinjski lungić narežem na deblje odreske i dok usisavam ostavim ga u maslinovom ulju, svježoj kadulji i svježem bosiljku.
Stavi veš u mašinu, nasjeckaj krumpiriće, prebriši prašinu, baci meso na užarenu željeznu tavu, stavi veš u sušilicu, pripremi ulje za pomfrit. Uz sve to uspjevam pomalo i fejsbučiti.
Kad je sve gotovo istuširam se i krećem. Točno na vrijeme.
Po putu se denfam i svjesno skidam nogu s papučice gasa, jer Suprug mi nikada ne bi oprostio 20500 kn kazne da me ulovi policija. Ne zato što bih platila 500 kn za prebrzu vožnju, nego zato jer sam bila dovoljno idiot da vozim preko ograničenja u neregistriranom autu.
Moj „autek za folerice“ još je na servisu.
Na aerodrom stižem točno pet minuta prije slijetanja aviona sva zadovoljna jer sam sve stigla. I onda ustanovim da je Suprug krivo izračunao vrijeme leta i da avion neće sletjeti još punih sat vremena. Mrzim čekanje po aerodromu pa snagom misli pokušavam uvjeriti gospođu na šalteru informacija da mi kaže da sam zapravo gledala krivi let i da je avion evo upravo sletio.
Ništa od toga, pa popijem jednu skupocjenu tangerinu, koju mi konobar kvalitetno iznjuška dok mi ju nosi i uz uzdah zadovoljstva spušta je na stol govoreći: „Mmmmmmmmmm kako tangerina dobro miriši“.
Još dva sata agonije po aerodromu i napokon smo doma. Suprug presretan hrska svoj ručak a ja brišem znoj sa čela zbog olakšanja što sam se ipak odlučila za sigurnu varijantu dočeka. Jebeš haltere dok je na stolu mesa i pomfrita.
petak, 23. travnja 2010.
LOVESICK ILI NEMA NADE U KIWIJU
Moram vam ispričati jednu od meni omiljenih anegdota.
Najbolja Frendica i ja sjedimo kod nje, nešto smo ljubiĆaste i pušimo i trkeljamo.
Njen savršeni sinčić u jednome trenutku dolazi do nas, pokazuje kiwije na stolu i pita „Mama, ja bi kiwinadu.“
Ona ga gleda, povlači duboki dim cigarete i rezigniranim glasom veli :“Nema nade u kiwiju, dušo.“
To je trebao biti moj savršeni tjedan.
Svi već znaju da sam čim je Suprugov let potvrđen, brzinom munje torpedirala Čovječuljka u Split i moji Savršeni Dani trebali su početi.
Ja sam žena koja rado ima vizije. Tako ponekad imam viziju da sam umjetnica, ponekad da sam makrobiotičarka, ponekad da sam poslovna žena i slično. Onda sukladno tome prilagodim i svoje ponašanje. Pa idem na radionice kuhanja i trošim svu silu novaca u dućanima Bio&Bio, dovlačim doma raznovrsne namirnice egzotičnog imena i još egzotičnijeg porijekla.
Ili upisujem skupe tečajeve crtanja, trošim svu silu novaca po specijaliziranim dućanima, pa dovlačim doma profesionalne kistove i boje.
Ili se ponudim Suprugu da ću ja brinuti o njegovim administrativnim stvarima, pa nekoliko dana, najčešće maksimalno dva, pišem dopise, tekstove, programske knjižice i slično. Jednom kad mi dosadi, a njemu je pomoć još uvijek potrebna izvlačim se na sve moguće načine.
Ja sam jednostavno osoba koja se lako oduševi i lako ohladi. Dovoljno mi je da određenu materiju savladam do neke granice i meni je dosta. Na žalost u svemu sam takva.
Ja za to volim okriviti Svemir.
Sebe nikako.
S vremenom sam prihvatila da se rad na sebi u tom smislu fakat ne isplati – ja se promijeniti ne mogu. Ono što dođe moram prihvatiti sa oduševljenjem, uživati dok traje i mahati mu sa olakšanjem na odlasku.
Tako sam ja imala viziju za svoj slobodan tjedan. Prvo sam mislila kako ću detaljno pospremiti kuću, pa čak i one kutke pred kojima inače zatvaram oči.
Mislila sam kako ću napokon spremati sebi hranu kakvu JA volim, a inače ju ne radim iz čiste lijenosti da ne kuham dva različita ručka. Na jelovniku su trebale biti alge, sjemenke, polusirovo povrće, tempeh i seitan.
Nakon toga u moju viziju se savršeno uklapala slika mene kako u širokoj košulji umazanoj bojama izbacujem u naletima svu svoju kreativnost. Čak sam se dogovorila sa Suprugom što sve u kući smijem oslikati.
Nakon toga, tu je naravno bilo vrijeme koje sam zamislila provesti sa prijateljicama. Dvoumila sam se između sushija i vina i karaoka i piva. I naravno beskonačno dugačke kave.
A iznad svega, zamišljala sam da bih mogla pozvati Zlatka. Mislila sam da bih mu rado napravila kolače. Zlatko mi djeluje kao osoba koja zna uživati u okusima.
Stvarnost je izgledala popuno drugačije. U kući jedva da sam i boravila, a kamoli ju pospremila. U jednom trenutku pomislila sam da ću pronaći nešto mrtvo u kuhinji. Nisam imala čistog veša ni čistih rajngli.
Jedina hrana koju sam konzumirala bio je ABC sir. I nutella. Žlicom. Direktno iz kantice.
Beskonačna količina kave i cigareta.
Ni K od kreativnosti. A kako smo utvrdili u prošlim postovima, ni od bilo čega drugog.
I tako, prvu večer nakon što sam iskrcala Čovječuljka, krenula sam u izvrsnom ritmu. Najbolja Frendica i ja izašle smo na cugu. U omiljenom kafiću, u smjeni je bio jebozovni konobar, naš omiljeni. Svojedobno mi je nudio da mu dajem satove klavira.
Danas mi je žao što nisam.
Nije da imam pojma o klaviru.
Ali snašla bih se.
Ja sam nepodnošljivo osjetljiva. Iako uopće ne djelujem tako. Dovoljno je malo vlage, nedovoljno osušena kosa, malo propuha i ja ću sigurno idući dan osvanuti prehlađena.
Tu je večer bilo prohladno i vlažno, a mi smo sjedile vani (prokleti zakon o nepušenju u zatvorenim prostorima).
Jutro me dočekalo sa bolnim grlom.
Nisam odustajala, nego sam svježe oprane kose otišla u grad sa frendicama na kavu. Sa otvorenim prozorom auta.
Bilo je sunčano, ali je puhalo.
A nije bilo Supruga da mi kaže „Nemoj!“
On je taj koji uvijek pazi na moje zdravlje. Ja jurim kroz svijet uvjerena da mi nitko ništa ne može.
U svemu tome, možda sam pozvala Zlatka da navrati do mene jednom. Možda. To zna samo on. I ja.
Ako sam ga ikada pozvala, Zlatko je na to odgovorio svojstveno sebi.
Nikako.
Pravio se da ga uopće nisam pozvala.
Ignoriranje je njegov omiljeni sport.
I tako sam ja brijala čitav dan i baš kad sam krenula kasno poslijepodne u kino, nazvala me Dobra Vila da odemo na cugu.
Volim neočekivane obrate, pa sam bez problema okrenula auto i vratila se natrag.
Dugo smo razgovarale i ispričala mi je jednu tužnu, ali vrlo zanimljivu priču o tome kako je jednom izgubila posao života na veoma ružan način. Ali kako je sretna jer da se to tada nije desilo nikada ne bi pronašla svoj Pravi Poziv.
Divile smo se Svemiru i razišljale o tome kako je sjajno to što nikad ne znaš kada neka ružna situacija nosi potencijalni dar za tebe.
Kako ovih dana svi s kojima komuniciram imaju svog svojevrsnog Zlatka, nije ni ona bila iznimka te večeri.
Pričala mi je još i o sjajnim tretmanima na koje ide da bi se, kako je rekla, „riješila opsesije“.
„Uzalud ti tretmani ako ćeš se družiti sa mnom.“ – rekla sam joj vrlo ozbiljno, jer jedino o čemu sam JA ovih dana sposobna pričati jest moja opsesija.
„Znam predomislila sam se. Sad idem na tretmane da bih realizirala opsesiju“ - odgovorila mi je mrtva hladna.
Tu smo večer pretresle mnoge teme. Između ostaloga, rekla mi je da žali mog Zlatka i da sam ja Žena Koja Se Skriva Iza Ekrana.
Ignorirala sam njene teorije i ostajala pri tome da je Zlatko običan, kako to moja Najbolja Frendica zove, rektumčić.
Prokleti zakon o nepušenju te je večeri zabio posljednji čavao u moj lijes.
Probudila sam se bolesna tako jako, kako dugo, dugo vremena nisam bila.
Jedna nosnica je bila potpuno zaštopana, dok je iz druge curilo. Glava mi je bila veća od zeppelina a uši su mi bile začepljene. U prsima tri tone brusnog papira.
Ulovio me očaj. Moji slobodni dani!! Propali!
Često se čuje rečenica „Kad ti život da limune, napravi limunadu“.
Pod dojomom svih sinoćnjih razgovora, prihvatila sam svoju bolest kao poruku iz Svemira.
Moje mi tijelo poručuje da se moram osloboditi svoje opsesije. Ostala sam doma i prepustila se pročišćavajućem plakanju. Ignorirala sam telefone, interent, fejsbuk i sms-ove.
Uzela sam si tri filma u videoteci. Sva tri vrlo znakovitog naziva: Ljubav se događa, Njemu baš i nije stalo i Razum i osjećaji.
I prigrlila Trebate li nježnosti – Milku. Da, trebam pun kurac nježnosti – zato je moja Milka bila od 300 gr.
Svima objavljujem da sam odlučila pokopati svoju opsesiju i da sada tugujem.
Odlučila sam od faking limuna napraviti limunadu.
Najbolja Frendica šalje mi poruku:
„aaaaaaaaa
ne pizdi!!!
premlada si se udala, previše si bila ona koja odjebava. nisi stigla dobit nogom u dupe. boli pun kurac al te ojača. digneš nos, opičiš jebenu mjuzu, piješ neki alkohol iz visoke čaše, ćagaš, šminkaš se, ponašaš se ko da je tvoja kuća set za snimanje spota, usput malo cmizdriš ali i dalje cupkaš, presvlačiš se u omiljenu robu i jebetiseeeee
jer ti si kraljica svemira!
boli me kurac možeeš me i javno citirat. al to je tako.
muškarci su potrošna roba.
otplači, okej. ionako imaš samo jedan (dozvoljeni :hrinat:) dan za to ;) a sutra po svom!! „
Dobra Vila me pak tješi: „Ne brini, Svemir će to napraviti onako kako je najbolje za tebe“
„Ja znam što je najbolje za mene, ali ja ne želim TO. Ja želim ono drugo, ono što je najgore za mene!“ – tulim neumorno.
Prevrćem u glavi sve one situacije, a bilo ih je puno, kada je Zlatko bio stvarno govno prema meni.
I sve sam zadovoljnija, jer fakat od limuna radim limunadu. Iliti od govna pitu.
Tugujem, bolujem, analiziram, u svakom trenutku se osjećam sve bolje i već znam da ću se probuditi ujutro kao Nova Osoba sa Novom Vizijom, bez Zlatka u svom životu. Jako mi pomaže to što izbjegavam susrete s njim. Ne kaže se uzalud „daleko od očiju, daleko od srca“.
Iako mi se srce stisne kad se sjetim onog nakrivljenog smješka.
Da nisam ostala sama, da se nisam razboljela, ne bih nikada imala svo to vrijeme samo za sebe i svoje misli.
Ok, možda taj Svemir zaista zna što radi.
Odlučujem da je vrijeme da svom tijelu dam nešto vitamina i odlučujem se na kupnju.
Nakupovala sam avokada, limete, cherry rajčica, rikole, tofua, mozzarele, feta sira. Sve u svemu mala vrećica – pun kiki novaca.
Nebitno – ja to zaslužujem :loreal: mislim si.
Susrećem poznate ljude, pitaju me o mom blogu. Divno im je kako pišem. Zlatkovo ime opet blinka u mom mozgu i ja opetovano padam u komu.
Prokleti Zlatko, kad ga se jednom riješim, hoću li više uopće pisati blog?!
Zbog njega sam započela pisati.
Kao što sam ja hranila njegov ego, njegova sranja su hranila moju inspiraciju.
Sjetim se nečega što je Dobra Vila rekla „Ako se riješimo svojih opsesija postat ćemo DOSADNE! Izmjenjivat ćemo recepte i listati albume sa dječjim slikama. Postat ćemo NORMALNE ODRASLE ŽENE!“
Ne želim biti normalna, ne želim biti odrasla ni mrvicu više od onoga što je neophodno. Ne želim biti obična.
Ali svakako želim od limuna napraviti limunadu. I dobro mi ide.
Ali o čemu ću pisati kad jednom eliminiram Opsesiju? Hoće li moj blog
postati blog sa receptima. Hoću li lijepiti dječje fotke?
Ili ću zanemariti faking limunadu i nastaviti po starom?
I onda shvatim. Život mi nije dao limune.
Dao mi je jebene kiwije.
Najbolja Frendica i ja sjedimo kod nje, nešto smo ljubiĆaste i pušimo i trkeljamo.
Njen savršeni sinčić u jednome trenutku dolazi do nas, pokazuje kiwije na stolu i pita „Mama, ja bi kiwinadu.“
Ona ga gleda, povlači duboki dim cigarete i rezigniranim glasom veli :“Nema nade u kiwiju, dušo.“
To je trebao biti moj savršeni tjedan.
Svi već znaju da sam čim je Suprugov let potvrđen, brzinom munje torpedirala Čovječuljka u Split i moji Savršeni Dani trebali su početi.
Ja sam žena koja rado ima vizije. Tako ponekad imam viziju da sam umjetnica, ponekad da sam makrobiotičarka, ponekad da sam poslovna žena i slično. Onda sukladno tome prilagodim i svoje ponašanje. Pa idem na radionice kuhanja i trošim svu silu novaca u dućanima Bio&Bio, dovlačim doma raznovrsne namirnice egzotičnog imena i još egzotičnijeg porijekla.
Ili upisujem skupe tečajeve crtanja, trošim svu silu novaca po specijaliziranim dućanima, pa dovlačim doma profesionalne kistove i boje.
Ili se ponudim Suprugu da ću ja brinuti o njegovim administrativnim stvarima, pa nekoliko dana, najčešće maksimalno dva, pišem dopise, tekstove, programske knjižice i slično. Jednom kad mi dosadi, a njemu je pomoć još uvijek potrebna izvlačim se na sve moguće načine.
Ja sam jednostavno osoba koja se lako oduševi i lako ohladi. Dovoljno mi je da određenu materiju savladam do neke granice i meni je dosta. Na žalost u svemu sam takva.
Ja za to volim okriviti Svemir.
Sebe nikako.
S vremenom sam prihvatila da se rad na sebi u tom smislu fakat ne isplati – ja se promijeniti ne mogu. Ono što dođe moram prihvatiti sa oduševljenjem, uživati dok traje i mahati mu sa olakšanjem na odlasku.
Tako sam ja imala viziju za svoj slobodan tjedan. Prvo sam mislila kako ću detaljno pospremiti kuću, pa čak i one kutke pred kojima inače zatvaram oči.
Mislila sam kako ću napokon spremati sebi hranu kakvu JA volim, a inače ju ne radim iz čiste lijenosti da ne kuham dva različita ručka. Na jelovniku su trebale biti alge, sjemenke, polusirovo povrće, tempeh i seitan.
Nakon toga u moju viziju se savršeno uklapala slika mene kako u širokoj košulji umazanoj bojama izbacujem u naletima svu svoju kreativnost. Čak sam se dogovorila sa Suprugom što sve u kući smijem oslikati.
Nakon toga, tu je naravno bilo vrijeme koje sam zamislila provesti sa prijateljicama. Dvoumila sam se između sushija i vina i karaoka i piva. I naravno beskonačno dugačke kave.
A iznad svega, zamišljala sam da bih mogla pozvati Zlatka. Mislila sam da bih mu rado napravila kolače. Zlatko mi djeluje kao osoba koja zna uživati u okusima.
Stvarnost je izgledala popuno drugačije. U kući jedva da sam i boravila, a kamoli ju pospremila. U jednom trenutku pomislila sam da ću pronaći nešto mrtvo u kuhinji. Nisam imala čistog veša ni čistih rajngli.
Jedina hrana koju sam konzumirala bio je ABC sir. I nutella. Žlicom. Direktno iz kantice.
Beskonačna količina kave i cigareta.
Ni K od kreativnosti. A kako smo utvrdili u prošlim postovima, ni od bilo čega drugog.
I tako, prvu večer nakon što sam iskrcala Čovječuljka, krenula sam u izvrsnom ritmu. Najbolja Frendica i ja izašle smo na cugu. U omiljenom kafiću, u smjeni je bio jebozovni konobar, naš omiljeni. Svojedobno mi je nudio da mu dajem satove klavira.
Danas mi je žao što nisam.
Nije da imam pojma o klaviru.
Ali snašla bih se.
Ja sam nepodnošljivo osjetljiva. Iako uopće ne djelujem tako. Dovoljno je malo vlage, nedovoljno osušena kosa, malo propuha i ja ću sigurno idući dan osvanuti prehlađena.
Tu je večer bilo prohladno i vlažno, a mi smo sjedile vani (prokleti zakon o nepušenju u zatvorenim prostorima).
Jutro me dočekalo sa bolnim grlom.
Nisam odustajala, nego sam svježe oprane kose otišla u grad sa frendicama na kavu. Sa otvorenim prozorom auta.
Bilo je sunčano, ali je puhalo.
A nije bilo Supruga da mi kaže „Nemoj!“
On je taj koji uvijek pazi na moje zdravlje. Ja jurim kroz svijet uvjerena da mi nitko ništa ne može.
U svemu tome, možda sam pozvala Zlatka da navrati do mene jednom. Možda. To zna samo on. I ja.
Ako sam ga ikada pozvala, Zlatko je na to odgovorio svojstveno sebi.
Nikako.
Pravio se da ga uopće nisam pozvala.
Ignoriranje je njegov omiljeni sport.
I tako sam ja brijala čitav dan i baš kad sam krenula kasno poslijepodne u kino, nazvala me Dobra Vila da odemo na cugu.
Volim neočekivane obrate, pa sam bez problema okrenula auto i vratila se natrag.
Dugo smo razgovarale i ispričala mi je jednu tužnu, ali vrlo zanimljivu priču o tome kako je jednom izgubila posao života na veoma ružan način. Ali kako je sretna jer da se to tada nije desilo nikada ne bi pronašla svoj Pravi Poziv.
Divile smo se Svemiru i razišljale o tome kako je sjajno to što nikad ne znaš kada neka ružna situacija nosi potencijalni dar za tebe.
Kako ovih dana svi s kojima komuniciram imaju svog svojevrsnog Zlatka, nije ni ona bila iznimka te večeri.
Pričala mi je još i o sjajnim tretmanima na koje ide da bi se, kako je rekla, „riješila opsesije“.
„Uzalud ti tretmani ako ćeš se družiti sa mnom.“ – rekla sam joj vrlo ozbiljno, jer jedino o čemu sam JA ovih dana sposobna pričati jest moja opsesija.
„Znam predomislila sam se. Sad idem na tretmane da bih realizirala opsesiju“ - odgovorila mi je mrtva hladna.
Tu smo večer pretresle mnoge teme. Između ostaloga, rekla mi je da žali mog Zlatka i da sam ja Žena Koja Se Skriva Iza Ekrana.
Ignorirala sam njene teorije i ostajala pri tome da je Zlatko običan, kako to moja Najbolja Frendica zove, rektumčić.
Prokleti zakon o nepušenju te je večeri zabio posljednji čavao u moj lijes.
Probudila sam se bolesna tako jako, kako dugo, dugo vremena nisam bila.
Jedna nosnica je bila potpuno zaštopana, dok je iz druge curilo. Glava mi je bila veća od zeppelina a uši su mi bile začepljene. U prsima tri tone brusnog papira.
Ulovio me očaj. Moji slobodni dani!! Propali!
Često se čuje rečenica „Kad ti život da limune, napravi limunadu“.
Pod dojomom svih sinoćnjih razgovora, prihvatila sam svoju bolest kao poruku iz Svemira.
Moje mi tijelo poručuje da se moram osloboditi svoje opsesije. Ostala sam doma i prepustila se pročišćavajućem plakanju. Ignorirala sam telefone, interent, fejsbuk i sms-ove.
Uzela sam si tri filma u videoteci. Sva tri vrlo znakovitog naziva: Ljubav se događa, Njemu baš i nije stalo i Razum i osjećaji.
I prigrlila Trebate li nježnosti – Milku. Da, trebam pun kurac nježnosti – zato je moja Milka bila od 300 gr.
Svima objavljujem da sam odlučila pokopati svoju opsesiju i da sada tugujem.
Odlučila sam od faking limuna napraviti limunadu.
Najbolja Frendica šalje mi poruku:
„aaaaaaaaa
ne pizdi!!!
premlada si se udala, previše si bila ona koja odjebava. nisi stigla dobit nogom u dupe. boli pun kurac al te ojača. digneš nos, opičiš jebenu mjuzu, piješ neki alkohol iz visoke čaše, ćagaš, šminkaš se, ponašaš se ko da je tvoja kuća set za snimanje spota, usput malo cmizdriš ali i dalje cupkaš, presvlačiš se u omiljenu robu i jebetiseeeee
jer ti si kraljica svemira!
boli me kurac možeeš me i javno citirat. al to je tako.
muškarci su potrošna roba.
otplači, okej. ionako imaš samo jedan (dozvoljeni :hrinat:) dan za to ;) a sutra po svom!! „
Dobra Vila me pak tješi: „Ne brini, Svemir će to napraviti onako kako je najbolje za tebe“
„Ja znam što je najbolje za mene, ali ja ne želim TO. Ja želim ono drugo, ono što je najgore za mene!“ – tulim neumorno.
Prevrćem u glavi sve one situacije, a bilo ih je puno, kada je Zlatko bio stvarno govno prema meni.
I sve sam zadovoljnija, jer fakat od limuna radim limunadu. Iliti od govna pitu.
Tugujem, bolujem, analiziram, u svakom trenutku se osjećam sve bolje i već znam da ću se probuditi ujutro kao Nova Osoba sa Novom Vizijom, bez Zlatka u svom životu. Jako mi pomaže to što izbjegavam susrete s njim. Ne kaže se uzalud „daleko od očiju, daleko od srca“.
Iako mi se srce stisne kad se sjetim onog nakrivljenog smješka.
Da nisam ostala sama, da se nisam razboljela, ne bih nikada imala svo to vrijeme samo za sebe i svoje misli.
Ok, možda taj Svemir zaista zna što radi.
Odlučujem da je vrijeme da svom tijelu dam nešto vitamina i odlučujem se na kupnju.
Nakupovala sam avokada, limete, cherry rajčica, rikole, tofua, mozzarele, feta sira. Sve u svemu mala vrećica – pun kiki novaca.
Nebitno – ja to zaslužujem :loreal: mislim si.
Susrećem poznate ljude, pitaju me o mom blogu. Divno im je kako pišem. Zlatkovo ime opet blinka u mom mozgu i ja opetovano padam u komu.
Prokleti Zlatko, kad ga se jednom riješim, hoću li više uopće pisati blog?!
Zbog njega sam započela pisati.
Kao što sam ja hranila njegov ego, njegova sranja su hranila moju inspiraciju.
Sjetim se nečega što je Dobra Vila rekla „Ako se riješimo svojih opsesija postat ćemo DOSADNE! Izmjenjivat ćemo recepte i listati albume sa dječjim slikama. Postat ćemo NORMALNE ODRASLE ŽENE!“
Ne želim biti normalna, ne želim biti odrasla ni mrvicu više od onoga što je neophodno. Ne želim biti obična.
Ali svakako želim od limuna napraviti limunadu. I dobro mi ide.
Ali o čemu ću pisati kad jednom eliminiram Opsesiju? Hoće li moj blog
postati blog sa receptima. Hoću li lijepiti dječje fotke?
Ili ću zanemariti faking limunadu i nastaviti po starom?
I onda shvatim. Život mi nije dao limune.
Dao mi je jebene kiwije.
utorak, 20. travnja 2010.
ŽENA I NJENA SLOBODA
Probudila sam se sa jasnom vizijom da danas želim da svi odu od kuće.
Suprug je imao rezerviran let koji nije bio otkazan. Nazvala sam mamu da dođe po Čovječuljka. Nije bilo mjesta na letu. Ali bilo je mjesta da ga ja odvedem i odmah se vratim. Odvezla sam auto na servis, spakovala dječje stvari i krenuli smo na aerodrom.
Tamo me dočekalo dva sata čekanja i Čovječuljak čija je djevičanska narav svom snagom izbila na površinu. Do suza ga je dovodila pomisao da će avion odletjeti bez nas. Iako su odnedavno na aerodromu sagradili krasan dječji park, nije htio ni čuti za to. Sjedio je i gledao ljude kako idu na izlaze i svakih 30 sekundi zapitkivao kada ćemo mi krenuti.
U filmskom stilu ljubim se sa Suprugom koji se odvaja na drugi izlaz. Pa se vratim po još jedan poljubac. I tako nekoliko puta.
Čovječuljak već ozbiljno plače i vrišti „Ne želim više pozdravljati tatu! Zakasnit ćeeeeemoooooo!“
Kada smo jednom došli do aviona pogodila me spoznaja da to nije avion. To je autobus sa krilcima. Stepenice su mu toliko uske da je moje dupe jedva prošlo kroz njih.
Smjestili smo se, i pomalo ljutiti stjuard nam je objasnio proceduru u slučaju opasnosti. Mislim da je bio ljut jer ga nitko nije slušao. Želeći mu dati na znanje da njegov trud nije uzaludan, uspostavljala sam s njim kontakt očima i kimala glavnom revno kao u školi.
To ga uopće nije impresioniralo.
Čovječuljak je nastavio u revijalnom tonu pa je sa velikim zanimanjem proučavao letak sa detaljnim uputama kako postupiti ako otkažu motori ili nas pojede vulkanski oblak.
Pri tom mi je sve detaljno objašnjavao.
Kako je njemu let avionom stara stvar, zanimanje mu je popustilo čim je vidio kolica sa pićima. Znao je da je to trenutak kada će dobiti keksić. Bio je djelomično uvrijeđen što nije dobio i ručak i tu je nastupilo pojašnjavanje funkcioniranja svijeta: ako kupiš skuplju kartu dobiješ salatu i sok. Ako kupiš jeftiniju, vodu i keks.
Aviončić je letio, meni se želudac okretao, količina decibela je bila tolika da nisam čula ni vlastite misli, a za pilota sam vjerovala da je popio dvije kratke za hrabrost.
Loze, ne kave.
U vožnji se naš bus sa krilcima toliko trese da u jednom trenutku sarkastično pomislim „Za ovakav adrenalinski sport 1000 kuna je prava sitnica. U Lučkom bi mi za takav doživljaj sigurno naplatili puno više.“
Ipak tješila sam se, ako se srušimo bit će to u dobrom društvu, jer na istom je letu bio i moj omiljeni pisac Ante Tomić.
Na istom letu bio je još netko. Još dok smo čekali ukrcaj, ugledala sam tipa koji kao da je izašao iz moje mašte.
Tamnoput, kose crne kao ugljen, tamne oči i guste obrve koje skrivaju pomalo bezobrazan pogled. Izgledao je zgužvano i opušteno. Onako kao da se tri dana ludo zabavljao.
Shvatio je da ga pogledavam pa mi je uzvratio istom mjerom. Pogledavao me ispod oka, smijuljeći se pri tom.
Kod iskrcaja, hladan tuš. On se svrstao u kolonu onih koji su išli dalje za Rim.
Slomljenog srca, šaljem frendici poruku: „Zaljubila sam se. Ali on ide u Rim.“
„Porimi se.“ – stiže mi odgovor.
Nisam se porimila.
Iako, da je to bilo prije sedam godina, velika je vjerovatnost da bih se samo prestrojila u drugu kolonu.
Okrenem se sa žaljenjem baciti posljednji pogled na njega i vidim ga kako me gleda. Dobaci mi jedan blistavi osmijeh i to je bio kraj naše velike romanse.
U autobusu, sa glupavim cerekom zalijepljenim na lice, pitala sam se zašto me toliko piknuo u srce taj slučajni prolaznik.
I sjetim se nekoga koga sam davno voljela.
Izvadim mobitel i pošaljem poruku: „Ajmo na kavu u 18h.“
Spremajući se na kavu pokušala sam malo popraviti šminku. Ipak je to Muškarac Koji Se Savršeno Ljubi.
Napravim još goru stvar, jer sa mnom je za očekivati da će mi se alergija aktivirati u ključnom trenutku. Žureći, brišem suze i molim boga da mi maskara ne bude razmazana do pola lica.
Prilazeći stolu shvatim da izgleda isto.
Lažem.
Sada izgleda još puno bolje. Godine su ga svrstale u meni omiljenu kategoriju 40+ i sjedine su predivno prošarale njegovu kao ugljen crnu kosu. Mršaviji je.
Ali oči su iste.
Poljubimo se i on mi veli: „Kad si mi poslala poruku, bio sam u šumi.“
Dovraga, znala sam da će jednom u toj šumi biti nečega za mene - nasmijem se u sebi.
I tako pričamo. On je smiren, vježba jogu, brije na prirodu i želi kamenu kućicu na pustom otoku. Sa vrtom.
Ja mu velim da ja nisam smirena, da mi je priroda često dosadna i da najviše volim kad se probudim u jednom gradu, ručam u drugom a zaspim u trećem.
On mi se smije.
Gledamo se.
Jednom davno ja sam imala 17 godina. On je imao 27, ženu i sina.
Bili smo ludo zaljubljeni. Prvi put smo se poljubili dva sata nakon što smo se upoznali. Čitavo ljeto dolazio je k meni. Ponekad i ja k njemu.
Bio je na mom maturalnom plesu. Sjedili smo na terasi, plakali i govorili da je to između nas nešto posebno. Da će uvijek biti jednako jako. I da se nikada neće promijeniti.
Mjesec dana kasnije, ja sam imala dečka za kojega sam se željela udati.
Kad je došao, nisam imala ni toliko hrabrosti da mu to sama kažem. Poslala sam brata.
Vrijeme do mog polaska prošlo je brzo. Prati me do busa i slučajno sretnemo moju mamu i Čovječuljka. On se pozdravi i ode.
Čovječuljak odjednom plače.
Ja, kao svaka kvalitetna nemajka, stiskam srce i velim mu da ja sada idem, a da on mora ostati sa bakom. Da je to jako zabavno i da ne može sa mnom doma. Odlučna sam da napokon ostvarim svojih nekoliko dana samoće.
I ulazim u bus.
Ipak, priznajem da mi je u tom trenutku sloboda prisjela.
Dok slušam glazbu pitam se zašto sam uopće željela biti sama. Suprug na drugom kraju svijeta, dijete daleko, a ja u busu sa čvorom u trbuhu.
Što mi je to trebalo?
I pitam se zašto mi je uopće trebalo toliko dugo vremena da popijem kavu sa Muškarcem Koji Se Savršeno Ljubi?
Znam zašto.
Jer je između nas 15 godina i mojih 40 kila više, jer mi nije sedamnaest godina tek, jer sam se bojala što će misliti o meni, a željela sam da me pamti onakvu.
Okvire svoga života gledala sam kao zidove. Željela ih se osloboditi bar na nekoliko dana. Da vratim onaj osjećaj da imam svijet na dlanu. Da se mogu praviti da još uvijek imam sedamnaest godina tek.
I pitam se zašto sam onda danas odlučila javiti mu se?
Rekao mi je: „Imaš sve, jesi li zadovoljna?“
Pogledala sam te tople, tamne oči i iskreno odgovorila: „Jesam:“
Na putu do aerodroma, želudac mi se grčio jer je moje dijete plakalo. Gledala sam kroz prozor i mislila: Znam zašto sam baš danas otišla s njim na kavu.
Suprug je na drugom kraju svijeta, dijete je daleko. A ja nemam 17.
Imam 32.
Imam 40 kila više.
Imam sve što nisam ni znala da želim.
Nemam OSJEĆAJ da imam svijet na dlanu.
Ja IMAM svijet na dlanu.
Moji okviri su ono što mi je dalo slobodu. Slobodu da budem ja. I da me živo boli dupe što će netko misliti o tome.
Popila sam baš danas kavu sa Muškarcem Koji Se Savršeno Ljubi jer mi više nije bilo važno što će misliti o meni.
Dočekalo me opet isto vozilo. Na svom povratku iz Rima. I isti ljutiti, sad već poprilično umoran stjuard.
Dočekala me i poruka da je Čovječuljak sretan. Sreća je koštala ravno 120 kuna.
Ali neke su stvari fakat neprocjenjive, zar ne?
Suprug je imao rezerviran let koji nije bio otkazan. Nazvala sam mamu da dođe po Čovječuljka. Nije bilo mjesta na letu. Ali bilo je mjesta da ga ja odvedem i odmah se vratim. Odvezla sam auto na servis, spakovala dječje stvari i krenuli smo na aerodrom.
Tamo me dočekalo dva sata čekanja i Čovječuljak čija je djevičanska narav svom snagom izbila na površinu. Do suza ga je dovodila pomisao da će avion odletjeti bez nas. Iako su odnedavno na aerodromu sagradili krasan dječji park, nije htio ni čuti za to. Sjedio je i gledao ljude kako idu na izlaze i svakih 30 sekundi zapitkivao kada ćemo mi krenuti.
U filmskom stilu ljubim se sa Suprugom koji se odvaja na drugi izlaz. Pa se vratim po još jedan poljubac. I tako nekoliko puta.
Čovječuljak već ozbiljno plače i vrišti „Ne želim više pozdravljati tatu! Zakasnit ćeeeeemoooooo!“
Kada smo jednom došli do aviona pogodila me spoznaja da to nije avion. To je autobus sa krilcima. Stepenice su mu toliko uske da je moje dupe jedva prošlo kroz njih.
Smjestili smo se, i pomalo ljutiti stjuard nam je objasnio proceduru u slučaju opasnosti. Mislim da je bio ljut jer ga nitko nije slušao. Želeći mu dati na znanje da njegov trud nije uzaludan, uspostavljala sam s njim kontakt očima i kimala glavnom revno kao u školi.
To ga uopće nije impresioniralo.
Čovječuljak je nastavio u revijalnom tonu pa je sa velikim zanimanjem proučavao letak sa detaljnim uputama kako postupiti ako otkažu motori ili nas pojede vulkanski oblak.
Pri tom mi je sve detaljno objašnjavao.
Kako je njemu let avionom stara stvar, zanimanje mu je popustilo čim je vidio kolica sa pićima. Znao je da je to trenutak kada će dobiti keksić. Bio je djelomično uvrijeđen što nije dobio i ručak i tu je nastupilo pojašnjavanje funkcioniranja svijeta: ako kupiš skuplju kartu dobiješ salatu i sok. Ako kupiš jeftiniju, vodu i keks.
Aviončić je letio, meni se želudac okretao, količina decibela je bila tolika da nisam čula ni vlastite misli, a za pilota sam vjerovala da je popio dvije kratke za hrabrost.
Loze, ne kave.
U vožnji se naš bus sa krilcima toliko trese da u jednom trenutku sarkastično pomislim „Za ovakav adrenalinski sport 1000 kuna je prava sitnica. U Lučkom bi mi za takav doživljaj sigurno naplatili puno više.“
Ipak tješila sam se, ako se srušimo bit će to u dobrom društvu, jer na istom je letu bio i moj omiljeni pisac Ante Tomić.
Na istom letu bio je još netko. Još dok smo čekali ukrcaj, ugledala sam tipa koji kao da je izašao iz moje mašte.
Tamnoput, kose crne kao ugljen, tamne oči i guste obrve koje skrivaju pomalo bezobrazan pogled. Izgledao je zgužvano i opušteno. Onako kao da se tri dana ludo zabavljao.
Shvatio je da ga pogledavam pa mi je uzvratio istom mjerom. Pogledavao me ispod oka, smijuljeći se pri tom.
Kod iskrcaja, hladan tuš. On se svrstao u kolonu onih koji su išli dalje za Rim.
Slomljenog srca, šaljem frendici poruku: „Zaljubila sam se. Ali on ide u Rim.“
„Porimi se.“ – stiže mi odgovor.
Nisam se porimila.
Iako, da je to bilo prije sedam godina, velika je vjerovatnost da bih se samo prestrojila u drugu kolonu.
Okrenem se sa žaljenjem baciti posljednji pogled na njega i vidim ga kako me gleda. Dobaci mi jedan blistavi osmijeh i to je bio kraj naše velike romanse.
U autobusu, sa glupavim cerekom zalijepljenim na lice, pitala sam se zašto me toliko piknuo u srce taj slučajni prolaznik.
I sjetim se nekoga koga sam davno voljela.
Izvadim mobitel i pošaljem poruku: „Ajmo na kavu u 18h.“
Spremajući se na kavu pokušala sam malo popraviti šminku. Ipak je to Muškarac Koji Se Savršeno Ljubi.
Napravim još goru stvar, jer sa mnom je za očekivati da će mi se alergija aktivirati u ključnom trenutku. Žureći, brišem suze i molim boga da mi maskara ne bude razmazana do pola lica.
Prilazeći stolu shvatim da izgleda isto.
Lažem.
Sada izgleda još puno bolje. Godine su ga svrstale u meni omiljenu kategoriju 40+ i sjedine su predivno prošarale njegovu kao ugljen crnu kosu. Mršaviji je.
Ali oči su iste.
Poljubimo se i on mi veli: „Kad si mi poslala poruku, bio sam u šumi.“
Dovraga, znala sam da će jednom u toj šumi biti nečega za mene - nasmijem se u sebi.
I tako pričamo. On je smiren, vježba jogu, brije na prirodu i želi kamenu kućicu na pustom otoku. Sa vrtom.
Ja mu velim da ja nisam smirena, da mi je priroda često dosadna i da najviše volim kad se probudim u jednom gradu, ručam u drugom a zaspim u trećem.
On mi se smije.
Gledamo se.
Jednom davno ja sam imala 17 godina. On je imao 27, ženu i sina.
Bili smo ludo zaljubljeni. Prvi put smo se poljubili dva sata nakon što smo se upoznali. Čitavo ljeto dolazio je k meni. Ponekad i ja k njemu.
Bio je na mom maturalnom plesu. Sjedili smo na terasi, plakali i govorili da je to između nas nešto posebno. Da će uvijek biti jednako jako. I da se nikada neće promijeniti.
Mjesec dana kasnije, ja sam imala dečka za kojega sam se željela udati.
Kad je došao, nisam imala ni toliko hrabrosti da mu to sama kažem. Poslala sam brata.
Vrijeme do mog polaska prošlo je brzo. Prati me do busa i slučajno sretnemo moju mamu i Čovječuljka. On se pozdravi i ode.
Čovječuljak odjednom plače.
Ja, kao svaka kvalitetna nemajka, stiskam srce i velim mu da ja sada idem, a da on mora ostati sa bakom. Da je to jako zabavno i da ne može sa mnom doma. Odlučna sam da napokon ostvarim svojih nekoliko dana samoće.
I ulazim u bus.
Ipak, priznajem da mi je u tom trenutku sloboda prisjela.
Dok slušam glazbu pitam se zašto sam uopće željela biti sama. Suprug na drugom kraju svijeta, dijete daleko, a ja u busu sa čvorom u trbuhu.
Što mi je to trebalo?
I pitam se zašto mi je uopće trebalo toliko dugo vremena da popijem kavu sa Muškarcem Koji Se Savršeno Ljubi?
Znam zašto.
Jer je između nas 15 godina i mojih 40 kila više, jer mi nije sedamnaest godina tek, jer sam se bojala što će misliti o meni, a željela sam da me pamti onakvu.
Okvire svoga života gledala sam kao zidove. Željela ih se osloboditi bar na nekoliko dana. Da vratim onaj osjećaj da imam svijet na dlanu. Da se mogu praviti da još uvijek imam sedamnaest godina tek.
I pitam se zašto sam onda danas odlučila javiti mu se?
Rekao mi je: „Imaš sve, jesi li zadovoljna?“
Pogledala sam te tople, tamne oči i iskreno odgovorila: „Jesam:“
Na putu do aerodroma, želudac mi se grčio jer je moje dijete plakalo. Gledala sam kroz prozor i mislila: Znam zašto sam baš danas otišla s njim na kavu.
Suprug je na drugom kraju svijeta, dijete je daleko. A ja nemam 17.
Imam 32.
Imam 40 kila više.
Imam sve što nisam ni znala da želim.
Nemam OSJEĆAJ da imam svijet na dlanu.
Ja IMAM svijet na dlanu.
Moji okviri su ono što mi je dalo slobodu. Slobodu da budem ja. I da me živo boli dupe što će netko misliti o tome.
Popila sam baš danas kavu sa Muškarcem Koji Se Savršeno Ljubi jer mi više nije bilo važno što će misliti o meni.
Dočekalo me opet isto vozilo. Na svom povratku iz Rima. I isti ljutiti, sad već poprilično umoran stjuard.
Dočekala me i poruka da je Čovječuljak sretan. Sreća je koštala ravno 120 kuna.
Ali neke su stvari fakat neprocjenjive, zar ne?
ponedjeljak, 19. travnja 2010.
IDEMO SADA MALO O MOM AUTU
Sunce piči mi roštiljamo...ne roštiljamo doduše, nego pijemo kavu.
I prevrćemo uvijek aktualnu temu.
Boje li se muškarci jakih žena?
Nikada nisam vjerovala u stereotipove. Ali kako mi veli moja draga frendica Dobra Vila, i stereotipovi su nastali od nečega. Mora da onda ima nešto u tome.
Muškarci vole bespomoćne žene. Ili kako je to moja Najbolja Frendica fino rezimirala, oni vole kad su žene ljubiĆaste.
Pita mene Čovječuljak neki dan: „Mama? Hoću li i ja imati tako veliki pimpek kao tata?“
Ne, ne pišem ovo zato da svi sad pomisle kako Suprug ima veliki pimpek.
Nego zato da oslikam koliko rano kod dječaka počinje opsesija veličinom.
Ako je žena ljubiĆasta, ako je zbunjena, ako se crveni i ako trepće okicama, muškarci se osjećaju jaki. I misle da imaju veliki pimpek. Čak i ako taj pimpek nije zapravo velik, oni misle da ti ionako nisi vidjela veći pa da ćeš vjerovati da je upravo njihov The Pimpek of your life.
I onda se dogodi ovakav scenarij: On upozna Nju. Ona je lijepa, sposobna, inteligentna i osjećajna žena. Ona ima svoj posao. I svoju obitelj. Ima svoj auto i svoje kreditne kartice. Ima kuću, ima kredit i ima super frendice koje ju vole. Možda ima i kućnog ljubimca. Svakako ima vibrator, jer svaka žena koja drži do sebe ga ima. Nemati vibrator je kao da nemaš četkicu za zube.
Njega to sve privuče. On ju gleda kao lijepog leptira. I kao i svaki dječak, poželi ju uloviti u svoju mrežu.
Nije točno siguran što želi napraviti s Njom nakon što ju ulovi. Zna samo da su se u njemu probudili instinkti lovca.
Moderan način lova svodi se u najvećoj mjeri na internet. Točnije na fejsbuk.
I tako krene On bez razmišljanja, i digne ju na primjer na chat.
Svaka pametna žena zna da je Čet zlo, pa izbjegava takve situacije. Ali kao što knjiga kaže, desi se svima, pa i najboljima.
I počnu oni tako. Žena je zbunjena. Pa je polaskana. Pa joj je zabavno. Pa primijeti da On ima fakat seksi ruke u košulji kratkih rukava.
U trenutku očaja, spremna je prihvatiti čak i zabludu da je on inteligentan i duhovit, iako dok sjede na kavi gleda ga i misli: „Bože, neka ova kava završi što prije, ne mogu više slušati ove gluposti.“
Ali sluša ga i smješka mu se, jer zna da put do muškog srca i do onoga što čuva u gaćama, vodi kroz želudac. Ali fina šnicla nije ono što će vam pomoći.
Knjige iz pedesetih, sa uputama kako postati savršena žena, lažu.
Ono što treba hraniti, njegov je ego. I ona to spremno radi.
Ali ona ne želi samo kasnonoćnu zabavu sa slovima.
Ona želi osjetiti njegove ruke.
Želi težinu njegovog tijela na sebi.
I kaže mu to.
On shvati da je to taj trenutak. Sagleda da je ona Žena. I prestraši se da se neće znati nositi s tim.
Ona mu šalje poruke. Pokušava komunicirati s njim. On ne odgovara. Ona pronalazi razna opravdanja za njega. Žene kad se vežu, u njima se otvori more velikodušnog razumijevanja.
Veli, da. Muškarci su takvi. Oni ne odgovaraju na poruke. Nisu oni lošiji. Samo su drugačiji od nas.
„Ali kad mu je odgovaralo, nije imao artrozu. Tipkao je. Odgovarao je.“ – velim joj ja.
„Znam, eto, muškarci imaju selektivnu inteligenciju.“ – odgovara mi ona.
„I što ćeš sada?“ – pitam ju.
„Ne znam, zaboravit ću ga. Ja sam odrasla žena. Nemam živaca za srednjoškolske igrice.“ – pomirena je Ona sa sudbinom.
„Osim toga, to je samo moj ego koji se buni. Nije da ga volim. Sve je bilo super dok sam bila bespomoćna ženica. Kada sam preuzela inicijativu, prepao se.“
I ja ju gledam. I mislim si: on je u Njoj upalio svjetlo. Svjetlo koje privlači mnoge druge leptire. Izgubljena u boli jer misli da je odbijena, ne vidi šarenilo boja. Ne shvaća da ono što leprša oko njene glave, da su to leptiri privučeni svjetlom koje izbija iz nje.
Ne vidi ih sada. Ali ugledat će ih.
Sada mu dozvoljava da se poigrava, ali jednoga dana okrenuti će leđa i otplesati će od njega.
A On? On je na gubitku, ali još to ne zna. Ne zna koliko je lijepih stvari propustio ne primivši ju u svoje naručje. Ne zna koliko je toga izgubio jer se bojao da mu pimpek nije dovoljno velik.
Gledat će ju kako odlazi ponesena glazbom.
Razgovor me, očekivano, naveo na razmišljanje o Zlatku.
Zlatko je nezasitan.
On je gladan pažnje, gladan onoga što drugi misle o njemu. Ima svoje male hobije. Zabave za dječake koji žele biti više od onoga što im je priroda podarila.
Zlatko želi da svi misle da je njegov pimpek najveći u županiji. Zato ga pažljivo skriva.
Zlatko zna da ja moram smršaviti i jako pazi koliko mi hrane daje. Sa njegovog emocionalnog stola do mene dolaze samo mrvice. Dobačene u vrlo pažljivom tempu.
U onom trenutku kada ja odlučim otići dalje i sama si kupiti sendvič, uvježbanim pokretom ruke on dobaci neku mrvicu.
I da mi na znanje da je tu i da zna da sam ja tu. Da me neće uzeti, ali da me neće ni pustiti da odem.
Ja sam bijesna. Psujem, plačem, molim, mrzim.
Budi u meni želju da ga volim i da ga istovremeno zgazim kao crva.
Zlatko je dijete. Dijete koje se igra šarenim perlama koje mu ja dajem.
Uživa u pažnji i uživa u slavi.
Misli da je zbog toga bolji i veći. Ali nije.
Zlatko ne zna da jednim nepažljivim pokretom ruke može rasuti sve perle. Perle su brze, one nestanu u pukotinama u podu, ispod kauča i ispod komode. I više ih nikada ne možeš pronaći.
Mjesecima kasnije, dok usisavaš podove naletiš na poneku od njih. Pogledaš ju sa sjetom u očima, provrtiš među prstima...i baciš u smeće. Jer jedna perla ne čini ogrlicu.
A da si ih sačuvao sve...pa, mogla je to biti jedna prekrasna ogrlica.
I prevrćemo uvijek aktualnu temu.
Boje li se muškarci jakih žena?
Nikada nisam vjerovala u stereotipove. Ali kako mi veli moja draga frendica Dobra Vila, i stereotipovi su nastali od nečega. Mora da onda ima nešto u tome.
Muškarci vole bespomoćne žene. Ili kako je to moja Najbolja Frendica fino rezimirala, oni vole kad su žene ljubiĆaste.
Pita mene Čovječuljak neki dan: „Mama? Hoću li i ja imati tako veliki pimpek kao tata?“
Ne, ne pišem ovo zato da svi sad pomisle kako Suprug ima veliki pimpek.
Nego zato da oslikam koliko rano kod dječaka počinje opsesija veličinom.
Ako je žena ljubiĆasta, ako je zbunjena, ako se crveni i ako trepće okicama, muškarci se osjećaju jaki. I misle da imaju veliki pimpek. Čak i ako taj pimpek nije zapravo velik, oni misle da ti ionako nisi vidjela veći pa da ćeš vjerovati da je upravo njihov The Pimpek of your life.
I onda se dogodi ovakav scenarij: On upozna Nju. Ona je lijepa, sposobna, inteligentna i osjećajna žena. Ona ima svoj posao. I svoju obitelj. Ima svoj auto i svoje kreditne kartice. Ima kuću, ima kredit i ima super frendice koje ju vole. Možda ima i kućnog ljubimca. Svakako ima vibrator, jer svaka žena koja drži do sebe ga ima. Nemati vibrator je kao da nemaš četkicu za zube.
Njega to sve privuče. On ju gleda kao lijepog leptira. I kao i svaki dječak, poželi ju uloviti u svoju mrežu.
Nije točno siguran što želi napraviti s Njom nakon što ju ulovi. Zna samo da su se u njemu probudili instinkti lovca.
Moderan način lova svodi se u najvećoj mjeri na internet. Točnije na fejsbuk.
I tako krene On bez razmišljanja, i digne ju na primjer na chat.
Svaka pametna žena zna da je Čet zlo, pa izbjegava takve situacije. Ali kao što knjiga kaže, desi se svima, pa i najboljima.
I počnu oni tako. Žena je zbunjena. Pa je polaskana. Pa joj je zabavno. Pa primijeti da On ima fakat seksi ruke u košulji kratkih rukava.
U trenutku očaja, spremna je prihvatiti čak i zabludu da je on inteligentan i duhovit, iako dok sjede na kavi gleda ga i misli: „Bože, neka ova kava završi što prije, ne mogu više slušati ove gluposti.“
Ali sluša ga i smješka mu se, jer zna da put do muškog srca i do onoga što čuva u gaćama, vodi kroz želudac. Ali fina šnicla nije ono što će vam pomoći.
Knjige iz pedesetih, sa uputama kako postati savršena žena, lažu.
Ono što treba hraniti, njegov je ego. I ona to spremno radi.
Ali ona ne želi samo kasnonoćnu zabavu sa slovima.
Ona želi osjetiti njegove ruke.
Želi težinu njegovog tijela na sebi.
I kaže mu to.
On shvati da je to taj trenutak. Sagleda da je ona Žena. I prestraši se da se neće znati nositi s tim.
Ona mu šalje poruke. Pokušava komunicirati s njim. On ne odgovara. Ona pronalazi razna opravdanja za njega. Žene kad se vežu, u njima se otvori more velikodušnog razumijevanja.
Veli, da. Muškarci su takvi. Oni ne odgovaraju na poruke. Nisu oni lošiji. Samo su drugačiji od nas.
„Ali kad mu je odgovaralo, nije imao artrozu. Tipkao je. Odgovarao je.“ – velim joj ja.
„Znam, eto, muškarci imaju selektivnu inteligenciju.“ – odgovara mi ona.
„I što ćeš sada?“ – pitam ju.
„Ne znam, zaboravit ću ga. Ja sam odrasla žena. Nemam živaca za srednjoškolske igrice.“ – pomirena je Ona sa sudbinom.
„Osim toga, to je samo moj ego koji se buni. Nije da ga volim. Sve je bilo super dok sam bila bespomoćna ženica. Kada sam preuzela inicijativu, prepao se.“
I ja ju gledam. I mislim si: on je u Njoj upalio svjetlo. Svjetlo koje privlači mnoge druge leptire. Izgubljena u boli jer misli da je odbijena, ne vidi šarenilo boja. Ne shvaća da ono što leprša oko njene glave, da su to leptiri privučeni svjetlom koje izbija iz nje.
Ne vidi ih sada. Ali ugledat će ih.
Sada mu dozvoljava da se poigrava, ali jednoga dana okrenuti će leđa i otplesati će od njega.
A On? On je na gubitku, ali još to ne zna. Ne zna koliko je lijepih stvari propustio ne primivši ju u svoje naručje. Ne zna koliko je toga izgubio jer se bojao da mu pimpek nije dovoljno velik.
Gledat će ju kako odlazi ponesena glazbom.
Razgovor me, očekivano, naveo na razmišljanje o Zlatku.
Zlatko je nezasitan.
On je gladan pažnje, gladan onoga što drugi misle o njemu. Ima svoje male hobije. Zabave za dječake koji žele biti više od onoga što im je priroda podarila.
Zlatko želi da svi misle da je njegov pimpek najveći u županiji. Zato ga pažljivo skriva.
Zlatko zna da ja moram smršaviti i jako pazi koliko mi hrane daje. Sa njegovog emocionalnog stola do mene dolaze samo mrvice. Dobačene u vrlo pažljivom tempu.
U onom trenutku kada ja odlučim otići dalje i sama si kupiti sendvič, uvježbanim pokretom ruke on dobaci neku mrvicu.
I da mi na znanje da je tu i da zna da sam ja tu. Da me neće uzeti, ali da me neće ni pustiti da odem.
Ja sam bijesna. Psujem, plačem, molim, mrzim.
Budi u meni želju da ga volim i da ga istovremeno zgazim kao crva.
Zlatko je dijete. Dijete koje se igra šarenim perlama koje mu ja dajem.
Uživa u pažnji i uživa u slavi.
Misli da je zbog toga bolji i veći. Ali nije.
Zlatko ne zna da jednim nepažljivim pokretom ruke može rasuti sve perle. Perle su brze, one nestanu u pukotinama u podu, ispod kauča i ispod komode. I više ih nikada ne možeš pronaći.
Mjesecima kasnije, dok usisavaš podove naletiš na poneku od njih. Pogledaš ju sa sjetom u očima, provrtiš među prstima...i baciš u smeće. Jer jedna perla ne čini ogrlicu.
A da si ih sačuvao sve...pa, mogla je to biti jedna prekrasna ogrlica.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
