ŽENA I NJENA SLOBODA

Probudila sam se sa jasnom vizijom da danas želim da svi odu od kuće.
Suprug je imao rezerviran let koji nije bio otkazan. Nazvala sam mamu da dođe po Čovječuljka. Nije bilo mjesta na letu. Ali bilo je mjesta da ga ja odvedem i odmah se vratim. Odvezla sam auto na servis, spakovala dječje stvari i krenuli smo na aerodrom.

Tamo me dočekalo dva sata čekanja i Čovječuljak čija je djevičanska narav svom snagom izbila na površinu. Do suza ga je dovodila pomisao da će avion odletjeti bez nas. Iako su odnedavno na aerodromu sagradili krasan dječji park, nije htio ni čuti za to. Sjedio je i gledao ljude kako idu na izlaze i svakih 30 sekundi zapitkivao kada ćemo mi krenuti.

U filmskom stilu ljubim se sa Suprugom koji se odvaja na drugi izlaz. Pa se vratim po još jedan poljubac. I tako nekoliko puta.
Čovječuljak već ozbiljno plače i vrišti „Ne želim više pozdravljati tatu! Zakasnit ćeeeeemoooooo!“

Kada smo jednom došli do aviona pogodila me spoznaja da to nije avion. To je autobus sa krilcima. Stepenice su mu toliko uske da je moje dupe jedva prošlo kroz njih.

Smjestili smo se, i pomalo ljutiti stjuard nam je objasnio proceduru u slučaju opasnosti. Mislim da je bio ljut jer ga nitko nije slušao. Želeći mu dati na znanje da njegov trud nije uzaludan, uspostavljala sam s njim kontakt očima i kimala glavnom revno kao u školi.
To ga uopće nije impresioniralo.

Čovječuljak je nastavio u revijalnom tonu pa je sa velikim zanimanjem proučavao letak sa detaljnim uputama kako postupiti ako otkažu motori ili nas pojede vulkanski oblak.
Pri tom mi je sve detaljno objašnjavao.
Kako je njemu let avionom stara stvar, zanimanje mu je popustilo čim je vidio kolica sa pićima. Znao je da je to trenutak kada će dobiti keksić. Bio je djelomično uvrijeđen što nije dobio i ručak i tu je nastupilo pojašnjavanje funkcioniranja svijeta: ako kupiš skuplju kartu dobiješ salatu i sok. Ako kupiš jeftiniju, vodu i keks.

Aviončić je letio, meni se želudac okretao, količina decibela je bila tolika da nisam čula ni vlastite misli, a za pilota sam vjerovala da je popio dvije kratke za hrabrost.
Loze, ne kave.
U vožnji se naš bus sa krilcima toliko trese da u jednom trenutku sarkastično pomislim „Za ovakav adrenalinski sport 1000 kuna je prava sitnica. U Lučkom bi mi za takav doživljaj sigurno naplatili puno više.“

Ipak tješila sam se, ako se srušimo bit će to u dobrom društvu, jer na istom je letu bio i moj omiljeni pisac Ante Tomić.

Na istom letu bio je još netko. Još dok smo čekali ukrcaj, ugledala sam tipa koji kao da je izašao iz moje mašte.
Tamnoput, kose crne kao ugljen, tamne oči i guste obrve koje skrivaju pomalo bezobrazan pogled. Izgledao je zgužvano i opušteno. Onako kao da se tri dana ludo zabavljao.
Shvatio je da ga pogledavam pa mi je uzvratio istom mjerom. Pogledavao me ispod oka, smijuljeći se pri tom.

Kod iskrcaja, hladan tuš. On se svrstao u kolonu onih koji su išli dalje za Rim.
Slomljenog srca, šaljem frendici poruku: „Zaljubila sam se. Ali on ide u Rim.“

„Porimi se.“ – stiže mi odgovor.

Nisam se porimila.
Iako, da je to bilo prije sedam godina, velika je vjerovatnost da bih se samo prestrojila u drugu kolonu.
Okrenem se sa žaljenjem baciti posljednji pogled na njega i vidim ga kako me gleda. Dobaci mi jedan blistavi osmijeh i to je bio kraj naše velike romanse.

U autobusu, sa glupavim cerekom zalijepljenim na lice, pitala sam se zašto me toliko piknuo u srce taj slučajni prolaznik.
I sjetim se nekoga koga sam davno voljela.

Izvadim mobitel i pošaljem poruku: „Ajmo na kavu u 18h.“

Spremajući se na kavu pokušala sam malo popraviti šminku. Ipak je to Muškarac Koji Se Savršeno Ljubi.
Napravim još goru stvar, jer sa mnom je za očekivati da će mi se alergija aktivirati u ključnom trenutku. Žureći, brišem suze i molim boga da mi maskara ne bude razmazana do pola lica.
Prilazeći stolu shvatim da izgleda isto.
Lažem.
Sada izgleda još puno bolje. Godine su ga svrstale u meni omiljenu kategoriju 40+ i sjedine su predivno prošarale njegovu kao ugljen crnu kosu. Mršaviji je.
Ali oči su iste.

Poljubimo se i on mi veli: „Kad si mi poslala poruku, bio sam u šumi.“
Dovraga, znala sam da će jednom u toj šumi biti nečega za mene - nasmijem se u sebi.

I tako pričamo. On je smiren, vježba jogu, brije na prirodu i želi kamenu kućicu na pustom otoku. Sa vrtom.
Ja mu velim da ja nisam smirena, da mi je priroda često dosadna i da najviše volim kad se probudim u jednom gradu, ručam u drugom a zaspim u trećem.
On mi se smije.
Gledamo se.
Jednom davno ja sam imala 17 godina. On je imao 27, ženu i sina.
Bili smo ludo zaljubljeni. Prvi put smo se poljubili dva sata nakon što smo se upoznali. Čitavo ljeto dolazio je k meni. Ponekad i ja k njemu.
Bio je na mom maturalnom plesu. Sjedili smo na terasi, plakali i govorili da je to između nas nešto posebno. Da će uvijek biti jednako jako. I da se nikada neće promijeniti.

Mjesec dana kasnije, ja sam imala dečka za kojega sam se željela udati.
Kad je došao, nisam imala ni toliko hrabrosti da mu to sama kažem. Poslala sam brata.

Vrijeme do mog polaska prošlo je brzo. Prati me do busa i slučajno sretnemo moju mamu i Čovječuljka. On se pozdravi i ode.
Čovječuljak odjednom plače.
Ja, kao svaka kvalitetna nemajka, stiskam srce i velim mu da ja sada idem, a da on mora ostati sa bakom. Da je to jako zabavno i da ne može sa mnom doma. Odlučna sam da napokon ostvarim svojih nekoliko dana samoće.
I ulazim u bus.

Ipak, priznajem da mi je u tom trenutku sloboda prisjela.
Dok slušam glazbu pitam se zašto sam uopće željela biti sama. Suprug na drugom kraju svijeta, dijete daleko, a ja u busu sa čvorom u trbuhu.
Što mi je to trebalo?
I pitam se zašto mi je uopće trebalo toliko dugo vremena da popijem kavu sa Muškarcem Koji Se Savršeno Ljubi?
Znam zašto.
Jer je između nas 15 godina i mojih 40 kila više, jer mi nije sedamnaest godina tek, jer sam se bojala što će misliti o meni, a željela sam da me pamti onakvu.
Okvire svoga života gledala sam kao zidove. Željela ih se osloboditi bar na nekoliko dana. Da vratim onaj osjećaj da imam svijet na dlanu. Da se mogu praviti da još uvijek imam sedamnaest godina tek.


I pitam se zašto sam onda danas odlučila javiti mu se?

Rekao mi je: „Imaš sve, jesi li zadovoljna?“
Pogledala sam te tople, tamne oči i iskreno odgovorila: „Jesam:“


Na putu do aerodroma, želudac mi se grčio jer je moje dijete plakalo. Gledala sam kroz prozor i mislila: Znam zašto sam baš danas otišla s njim na kavu.

Suprug je na drugom kraju svijeta, dijete je daleko. A ja nemam 17.
Imam 32.
Imam 40 kila više.
Imam sve što nisam ni znala da želim.
Nemam OSJEĆAJ da imam svijet na dlanu.
Ja IMAM svijet na dlanu.
Moji okviri su ono što mi je dalo slobodu. Slobodu da budem ja. I da me živo boli dupe što će netko misliti o tome.
Popila sam baš danas kavu sa Muškarcem Koji Se Savršeno Ljubi jer mi više nije bilo važno što će misliti o meni.


Dočekalo me opet isto vozilo. Na svom povratku iz Rima. I isti ljutiti, sad već poprilično umoran stjuard.
Dočekala me i poruka da je Čovječuljak sretan. Sreća je koštala ravno 120 kuna.

Ali neke su stvari fakat neprocjenjive, zar ne?