BEAT THE MEAT

U Ponedjeljak ujutro probudila sam se sva očajna od stresa. Žurila sam Čovječuljka ostaviti u vrtiću i stići na kavu sa Dobrom Vilom u 8:30.
Za mene, to je nemoguća misija.
Već sama pomisao da negdje moram biti u određeno vrijeme, na mene djeluje tako da mi se ruke i noge oduzmu od panike.
Spustim se u kuhinju pripremiti doručak i ogledam se oko sebe. Kuća je u rasulu.
Za vikend su mi bile prijateljice, koje su mogle ostati maksimalno pet sati i to su vrijeme maksimalno i iskoristile. Pojele smo sve što je bilo jestivo. Svi tanjuri, sve čaše, usahli listovi salate, kutije od sira, kore od naranče, osušene korice kruha i pokoja alfa alfa klica tužno vise po kuhinji i prekrivaju sve raspoložive plohe.
Shvatim da nemam niti kapi mlijeka. Uvalim Čovječuljku nekoliko suhih keksa tješeći se mišlju da će nešto kvalitetno pojesti u vrtiću.

Po putu proživljavam manje napadaje histerije, jer naravno da se ispred mene uvijek nađu neke Osobe koje nisu sposobne voziti brže od 30km/h i to uvijek onda kada se meni jako, jako žuri.

Predam dijete u sigurne ruke i jurim dalje. Stižem na kavu sa ravno 40 minuta zakašnjenja. I odmah pogledavam na sat jer u 12:30 moram biti na aerodromu.
Prije toga želim pospremiti kuću i skuhati Jelo. Jer Suprug je očajan od kineske hrane. U svim mailovima spominje kako nema što jesti jer sve smrdi na neki crveni začin.


U kući stojim nasred kuhinje i ogledavam se oko sebe. Već je skoro 11 sati i ja moram krenuti za najkasnije 45 minuta.
Panično pospremam i razmišljam o tome da zajebem pospremanje i Jelo i umjesto toga dočekam Supruga u halterima i štiklama.
To mi daje novi polet, jer budimo realni, slika mene u halterima prizor je koji bi čovjeka natjerao u smijeh. One manje duhovite, možda i u bijeg.

Dok se tako cerekam sama sa sobom, pomislim da to definitivno nije idealan doček za Supruga, ali bio bi dobar terapijski štos ako mi ikada neka od prijateljica bude u ozbiljnijoj depresiji.

Jednom rukom pospremam dok drugom kuham Jelo. Odlučim se za njegovu omiljenu varijantu: meso i The Prilog. Svinjski lungić narežem na deblje odreske i dok usisavam ostavim ga u maslinovom ulju, svježoj kadulji i svježem bosiljku.
Stavi veš u mašinu, nasjeckaj krumpiriće, prebriši prašinu, baci meso na užarenu željeznu tavu, stavi veš u sušilicu, pripremi ulje za pomfrit. Uz sve to uspjevam pomalo i fejsbučiti.
Kad je sve gotovo istuširam se i krećem. Točno na vrijeme.

Po putu se denfam i svjesno skidam nogu s papučice gasa, jer Suprug mi nikada ne bi oprostio 20500 kn kazne da me ulovi policija. Ne zato što bih platila 500 kn za prebrzu vožnju, nego zato jer sam bila dovoljno idiot da vozim preko ograničenja u neregistriranom autu.
Moj „autek za folerice“ još je na servisu.

Na aerodrom stižem točno pet minuta prije slijetanja aviona sva zadovoljna jer sam sve stigla. I onda ustanovim da je Suprug krivo izračunao vrijeme leta i da avion neće sletjeti još punih sat vremena. Mrzim čekanje po aerodromu pa snagom misli pokušavam uvjeriti gospođu na šalteru informacija da mi kaže da sam zapravo gledala krivi let i da je avion evo upravo sletio.
Ništa od toga, pa popijem jednu skupocjenu tangerinu, koju mi konobar kvalitetno iznjuška dok mi ju nosi i uz uzdah zadovoljstva spušta je na stol govoreći: „Mmmmmmmmmm kako tangerina dobro miriši“.

Još dva sata agonije po aerodromu i napokon smo doma. Suprug presretan hrska svoj ručak a ja brišem znoj sa čela zbog olakšanja što sam se ipak odlučila za sigurnu varijantu dočeka. Jebeš haltere dok je na stolu mesa i pomfrita.