DOBRO JUTRO TUGO

Željela bih ponekad da svoj osjećaj tuge znam prenijeti na papir vjerodostojno.
Željela bih ga napisati onakvog kakav on jest.
Bez skrivanja iza ironije.
Željela bih da znam napisati pjesmu.
U pjesmi čovjek može prosuti osjećaje bez suvišne patetike.
Može ih destilirati i sakupiti u nekoliko dragocjenih kapljica.
Ja to ne znam.

Uvijek se zapetljam u riječi i objašnjena.
Ako o tuzi pišem vjerodostojno, čini mi se da pretjerujem. Pletući riječi, zapetljavam se u objašnjenja i na kraju, sve postaje prebanalno.

Danas je nekako tužan dan.
Dogodi se tragedija, tragedija koja ti je nešto bliža od običnog naslova u novinama, a opet ne toliko bliska da te zaista slomi.
Nešto što nekome promijeni život zauvijek, u tebi samo pokrene neke tuge koje nosiš skrivene u duši.
Netko je ostao bez najvažnijeg, a ti i dalje dišeš, radiš, pakiraš se za na more, kuhaš ručak, tuširaš se i kotrljaš svoje svakodnevne misli.

Danas je poginula jedna žena.
Njena djeca ostala su bez majke.
Njeni roditelji ostali su bez djeteta.
Njen muž ostao je bez žene.
Njihovi životi zauvijek su se promijenili.

Kada sam to čula, prvi mi je poriv bio da nazovem sve one koje volim, samo da provjerim jesu li svi na svojim mjestima i jesu li dobro.
Takve stvari te uvijek natjeraju da se zamisliš nad time koliko je život jak i krhak istovremeno.
Dogodi se nešto za što misliš da će te srušiti do dna. Ali tvoje srce i dalje kuca, pluća se šire i skupljaju pumpajući zrak.
Jedeš, piješ, ideš na wc, spavaš, budiš se.
Kako prolazi vrijeme, bol je polako sve manja.
Ako čekaš dovoljno dugo velike su šanse da ćeš se jednom ponovo osjećati gotovo normalno.


Danas je jedan od onih dana kada sam samo željela da smo svi zajedno i da smo svi zdravi.
I kada sam to željela za sve one koji nastanjuju moje srce u većoj ili manjoj mjeri.
Željela sam da svi koje volim imaju oko sebe one koje vole.
I da su svi dobro.
Moje su misli danas plesale oko onih koje sam voljela, a kojih više nema.
I onih koje volim, a koji neće zauvijek biti uz mene.

Ima takvih dana.
Dana kada tuga pušta svoje pipke po svim područjima tvoga djelovanja.
Dana kada stvari sagledavaš iz nekog drugog kuta.
Dana kada poželiš da možeš skloniti sve svoje voljene pod neku zaštitnu mrežu, obgrliti ih rukama i držati ih tako siguran da im se ništa loše ne može dogoditi.

Takvi dani su teški.
Ali nisu isključivo loši.

Koliko god bili bolni, oni nas uvijek podsjećaju na to koliko je život i jak i krhak istovremeno.
Bistre nam pogled.
I podsjećaju nas na to da je u životu potrebno tako malo za potpunu sreću.