ZAŠTO TATA I MAMA TO RADIJE RADE SA DRUGIM LJUDIMA

I tako ljeto je, nije prevruće, grad je prazan i odlučimo mi provesti jednu sasvim ugodnu obiteljsku večet u šetnji Gornjim gradom.
Operem ja Čovječuljka, natjeram ga da obuče neku oku ugodnu odjeću koja si paše bojama, operem sebe i obučem čistu haljinu.
Čak se malo i našminkam.
Imam viziju obitelji iz televizijske reklame.
Lijepi smo, mladi smo, čisti smo, modno smo usklađeni i uživamo jedni u drugima u ljetnom predvečerju.

Druga, ne manje važna vizija, su prženi krumpirići sa umakom od chillija.

I krenemo mi tako...

Prvi dio bio je gotovo idiličan.
Hodamo, držimo Čovječuljka za ruke, svaki sa svoje strane i smijemo se.
Ključna je stvar da je Suprug dobre volje i odmoran.
Odemo prvo na krumpiriće.
Pa sjednemo na pivo. Ja naručim Becks i Suprug smjerno slijedi moj primjer.
Onda on poželi još krumpirića i ja ga nagovaram da ode po još.
Pravim se da je to zato jer želim da mu bude ugodno sa punim trbuhom i da bude zadovoljan.
ALi zapravo želim da mi užica još jedan umak od chillija.
Jer pojela sam sav umak, a još imam krumpira.
Hebeš krumpire bez umaka.

Njemu to naravno uspjeva, jer on zna biti umiljat i šarmantan kada je to potrebno.
I tako dobiva tri umaka.
Dva za sebe i jedan ekstra za mene.
U toj fazi Čovječuljku je već dosta. Popeo se na stolicu, na susjedni stol, na suncobran, bubnja po limu i postavlja 100 pitanja u minuti.
Želi u šetnju.

Suprug uzima račun i vidim kako mu oči ispadaju.
Dvije pive i sok, 60 kuna.
"No, pa došli smo u grad" - velim mu ja.
"Vidim" - ispljune on sarkastično.

Odlučimo krenuti na Gornji grad.
Uspinjačom naravno.

Hodamo Ilicom i negdje na pola puta od prženih krumpirića do uspinjače Suprug me obavještava da ga boli slezena.
Od hodanja.
I tiho mi govori da bismo možda ipak mogli otići doma.
Ja znam da je to nešto što neće proći kod Čovječuljka, pa ipak nastavljamo dalje.

Vožnja uspinjačom je fora i priznajem da sam čak malo i uživala gledajući Zagreb odozgo.
To mi je drugi put u životu da sam se vozila uspinjačom. Prvi put je bilo prije sigurno 7-8 godina.

E kad smo se iskrcali, ugledamo teleskop. Naravno da čovječić želi gledati i ubacujemo 5 kuna.
Prenizak je i vidi samo crno nebo.
Suprug namješta teleskop i podiže dijete da bi dijete vidjelo svjetla grada.
NAkon minute govori mu da je vrijeme isteklo i da nema više kuna.
Ja naivno velim da nije i da može još gledati.
A onda shvatim da je to Suprug namjerno rekao da ne mora više držati dijete na rukama.
On ga uz bolan uzdah ponovo podiže.
Ja mu ga uzimam iz ruke, ali mali vrišti da ga ja ne mogu podići dovoljno visoko i da svejedno ništa ne vidi.
Uskoro teleskop klikne i hvala bogu gotovo je.

Idemo dalje po Štrosu i malo posluhnemo koncertić. Čovječuljak histerično cendra da mu se muzika ne sviđa, a Suprug se nervozno trza od zvukova jazza.

Idemo dalje i ja ugledam jedan jedini štand. Shopingholičarka u meni podiže glavu i ja kao magnetom privučena krećem u tom smjeru.
Suprug koji me već predobro poznaje predosjeća moje namjere i brzo mi kroz zube govori "Ne tamo, samo nemoj tamo". Ugledao je nekoga koga mu se ne pozdravlja.

Već je umoran od hodanja, dosta mu je grada i ljudi i on jedva čeka da krenemo doma.
Ipak hodamo i on pokazuje plinske svjetiljke, objašnjava svom sinu kako one rade, kako tu svaku večer dolazi čovjek koji ih pali, pokazuje nam mjesto na kojem je nekoć bio veliki akvarij i gledamo sve te, tako predivne stare kuće.

Gornji grad je zaista savršen i ja uvijek uživam šetati i gledajući prozore i balkone zamišljati svakakve romantične priče.


No ako se nevini promatrač odmakne od romantičnih priča i spusti pogled sa prozora na cestu, tom istom nevinom promatraču, naša opuštena šetnja kroz prazan ljetni grad, može ponekad izgledati kao mukotrpno probijanje kroz opasnu đunglu.
Suprug naime rado izvikuje kratka i jasna upozorenja, kako bi svoju obitelj zaštitio od zamki koje vrebaju na svakom koraku.
Tako ljudi koji hodaju iza nas mogu čuti: "Pazi staklo na podu!", ili "Oprezno, stepenice su puknute!" ili čak "Oprezno, suncobran!"

U jednome trenutku dok se spuštamo stepenicama, on me tjera napetim glasom da hodam čitavih nekoliko metara ispred njega i Čovječuljka.
Pojavila se naime opasnost da Čovječuljak nagazi na haljinu koja se vijori za mnom.

A sve zato što smo se prema autu odlučili spustiti duljim putem.
Naime, što?
Ja sam ugledala da Daily fresh ima sladolede.
Jako sam se fiksirala na to da prije odlaska kući želim sladoled.
Supruga to ne bi oduševilo.
Pa sam tobože nevino upitala Čovječuljka da li možda želi sladoled.
Znajući da će reći da želi.
A zna se, kad Čovječuljak nešto želi, nema rasprave.
I tako sam ja dobila svoj sladoled.

I idemo mi, a dijete sve nagađa kakvih okusa ima i što će si on uzeti.
Suprug je iscrpljen, bole ga noge, bole ga leđa, i već pomalo nervozno govori navijenom djetetu da bi ipak bilo najbolje da o okusima sladoleda razgovaramo kad vidimo čega uopće ima.
Istovremeno ga tegli jer mali je preumoran za hodanje, a i stalno tvrdi da ga noga vrlo jako boli jer ga je vrećica udarila kad je bacao smeće. Optimistično i sa nadom mu potiho sugerira: "Jel da bi sad malo ipak hodao?"

U trenutku kada dolazimo ispred frižidera shvaćamo da nema ni jednog okusa koji on želi.
Nagovaram ga uzme stracciatelu jer to je vanilija sa komadićima čokolade.
Ideja mu se dopada.
Ja uzimam mozart i lješnjak.

Nakon tri zalogaja, Čovječuljak nezadovoljno objavljuje da on to ne voli.
Ali moj lješnjak mu se sviđa.
Dajem mu svoj sladoled, velim mu da pojede do mozarta pa da mi vrati.
On ne shvaća baš točno što mu ja to govorim i kreće cijela rasprava o tome što točno treba napraviti, kako i koju kuglu sladoleda pojesti i kada točno da mi vrati moj sladoled i što će se točno u međuvremenu desiti sa njegovim sladoledom.


Suprugu je dosta svega, želi se samo dokopati auta i sjesti.
Odjednom ga čujem kako umorno i živčano protiskuje kroz zube "Dušo, liži i uživaj!!"

Ja se pitam zašto, za boga miloga, nisam jednostavno zvala nekoga od frendova i otišla na pivu solo, umjesto što sam odabrala obiteljsku idilu.

Doteperamo se jedva do auta, dijete smjestimo u sjedalicu i Suprug napokon spusti dupe na sjedalo.
Ali uzalud. Kičma ga toliko boli da ne uspjeva podignuti noge unutra.
Leži mi glavom u krilu i cerekamo se histerično.
Dijete već spava iscrpljeno.
Nekako se dovezemo do doma.
Sparkiramo u dvorištu, on posljednjim atomom snage prenese dijete u krevet. Ja sjednem za laptop, on ode u wc...... kad odjednom užasnuti krik dopre iz Čovječuljkove sobice.
Odjurim gore spremna na neki grozan scenarij.
On u krevetu plače i sav se trese.

Jedna od naših mačaka se uvukla gore i bila ispod njegovog kreveta.
Onako uspavanog i umornog ga je doslovno prestravila kad je zamijaukala ravno ispod njegove glave.

Zajedničkim snagama ga utješimo i potpuno prazni i iscrpljeni svalimo se u krevet.

Hvala bogu i to je gotovo.
Za ovu godinu smo odradili zajednički odlazak u grad.

Podsjetite me, zašto ono radije idemo van sa drugim ljudima, kad tako divno provodimo vrijeme zajedno?

"KAD OSJETIŠ U SEBI ISKRU, PUSTI JE DA TE ZAPALI"

Osjećam obavezu, ali i potrebu da nešto napišem već.
Dugo vremena nije bilo ni glasa od mene.

Najvažnije što mi se u posljednje vrijeme dogodilo je da sam posjetila svoj Home Town.
Moj Home Town i ja imamo vrlo čudan odnos.
Ja za njim patim, on mi nedostaje i sve najljepše uspomene vezane su mi za njega.
Tamo sam odrastala, tamo sam imala sretnu obitelj, tamo sam se prvi put poljubila, tamo sam prvi put voljela, tamo sam upoznala i Supruga, tamo sam provela prvu godinu sa Čovječuljkom.
Tamo sam bila sretna.

A onda sam u nekom trenutku života, ne znam ni sama točno kada, prestala sam voljeti svoj Home Town.
Postao je prebremenit uspomenama na neke trenutke koji su definitivno iza mene i nema šanse da ih ikada više oživim.
Svaki dolazak za mene je značio svrdlanje po ranama koje su ionako teško zarastale.
Sve lijepo što je bilo, više se ne može vratiti.

Ja sam nepopravljivi nostalgičar.
Meni bliski ljudi jako se ljute zbog toga.
Govore mi da to nije u redu, da je gledanje u prošlost loša stvar, da treba uživati u trenutku i gledati u budućnost.
Ja se slažem s njima.
I trudim se živjeti na taj način.
Često i uspijevam.
Zapravo najčešče uspijevam.


Ipak u meni postoji jedno mjesto.
To neko mjesto koje ni sama ne mogu definirati.
Mjesto u kojem živim jedna ja.
Ja koja nisam tu.
Ja koja nisam prisutna u svom lijepom i ugodnom životu.
Jedna ja koja pati za onom koja sam bila nekada.
Ja koja je stalno u potrazi za nečim.
Jedna ja koja je često usamljena i tužna.
Moj dragi Home Town, u meni aktivira tu mene.

Kada sam tu, muči me nostalgija i želja da odem dolje.
Onda dođem, sjednem na kavu, gledam oko sebe i vidim da je sve bolno isto kao i uvijek.
A opet toliko nepopravljivo različito.
I da ono što tražim neću pronaći tu.

Onda me uhvati osjećaj gušenja i potreba da što prije odem odatle.

Moji me prijatelji zezaju, a znam da mi i zamjeraju, što sam posljednjih godina znala doći i otići doslovno za tri - četiri sata.
Nije to zato što ja ne volim naš grad ili što ne volim njih.
Volim.
Ali ne mogu.

Ovaj put mi je, moram priznati, bilo sjajno.
Nakon što sam prevladala prvu krizu.
Malo mi je falilo da ne odem točno dva sata nakon što sam stigla.

Pomoglo je to što je Suprug imao koncert.
Nisam mogla otići.
I tješilo me što će oni doći.
Ljudi iz ovog života, transportirani prijevoznim sredstvima u onaj moj stari život, djelovali su nekako uravnotežujuće na mene.

Vidjela sam sve svoje stare frendove i sa svima mi je bilo jako lijepo.
Ovaj put osjećala sam se nekako snažnija da se otvorim svemu tome.

Pustila sam da me preplavi gotovo zaboravljena ljubav prema tim ljudima.
Pustila sam da me preuzmu uspomene iz djetinjstva i mladosti.
I uživala sam.

Moj dom je sada tu.
Ispočetka bilo je to zbog Supruga i Čovječuljka.
Dugo vremena živjela sam na pola. Ni potpuno otišla od tamo, ni do kraja se nastanila tu.
Onda sam pronašla ljude koje sam zavoljela.
I moje srce se smirilo na kontinentu.


Ipak napravila sam dvije ključne greške dok sam bila tamo.
Prvo gledala sam svoje stare fotografije.
I na njima sam ugledala onu sebe. Onu koja ima nevine oči i beskrajnu vjeru u to da nosi budućnost na dlanu.
Svaki susret sa tom djevojčicom sruši me do dna.

Druga greška koju sam si dozvolila, jest da sam pustila nekoga da mi se useli u misli.
Nekoga tko se već odavno uselio u moje srce, ali na jedan puno neviniji način.
Ulovio me u trenutku kada sam bila ranjiva i u glavu mi usadio potpuno nedozvoljenu misao.
Kada bi me pitao o čemu sam razmišljala ovih dana, morala bih mu reći da sam razmišljala o njemu.
A to ne smijem.


I tako sam se vratila doma.
Puna nekog glupog nemira.
Puna potrebe da nešto promijenim.
Da vratim onu sebe koja je imala nevine oči i koja je vjerovala da nosi budućnost na dlanu.
Želim imati glavu praznu, kako bih ju mogla puniti lijepim slikama.
Želim imati oči nevine, kako bih mogla vidjeti sve ljepote koje me okružuju.
I želim imati ruke čiste, kako bih mogla stvarati.


Ali ne znam koji je put koji vodi do toga.

DOBRO JUTRO TUGO

Željela bih ponekad da svoj osjećaj tuge znam prenijeti na papir vjerodostojno.
Željela bih ga napisati onakvog kakav on jest.
Bez skrivanja iza ironije.
Željela bih da znam napisati pjesmu.
U pjesmi čovjek može prosuti osjećaje bez suvišne patetike.
Može ih destilirati i sakupiti u nekoliko dragocjenih kapljica.
Ja to ne znam.

Uvijek se zapetljam u riječi i objašnjena.
Ako o tuzi pišem vjerodostojno, čini mi se da pretjerujem. Pletući riječi, zapetljavam se u objašnjenja i na kraju, sve postaje prebanalno.

Danas je nekako tužan dan.
Dogodi se tragedija, tragedija koja ti je nešto bliža od običnog naslova u novinama, a opet ne toliko bliska da te zaista slomi.
Nešto što nekome promijeni život zauvijek, u tebi samo pokrene neke tuge koje nosiš skrivene u duši.
Netko je ostao bez najvažnijeg, a ti i dalje dišeš, radiš, pakiraš se za na more, kuhaš ručak, tuširaš se i kotrljaš svoje svakodnevne misli.

Danas je poginula jedna žena.
Njena djeca ostala su bez majke.
Njeni roditelji ostali su bez djeteta.
Njen muž ostao je bez žene.
Njihovi životi zauvijek su se promijenili.

Kada sam to čula, prvi mi je poriv bio da nazovem sve one koje volim, samo da provjerim jesu li svi na svojim mjestima i jesu li dobro.
Takve stvari te uvijek natjeraju da se zamisliš nad time koliko je život jak i krhak istovremeno.
Dogodi se nešto za što misliš da će te srušiti do dna. Ali tvoje srce i dalje kuca, pluća se šire i skupljaju pumpajući zrak.
Jedeš, piješ, ideš na wc, spavaš, budiš se.
Kako prolazi vrijeme, bol je polako sve manja.
Ako čekaš dovoljno dugo velike su šanse da ćeš se jednom ponovo osjećati gotovo normalno.


Danas je jedan od onih dana kada sam samo željela da smo svi zajedno i da smo svi zdravi.
I kada sam to željela za sve one koji nastanjuju moje srce u većoj ili manjoj mjeri.
Željela sam da svi koje volim imaju oko sebe one koje vole.
I da su svi dobro.
Moje su misli danas plesale oko onih koje sam voljela, a kojih više nema.
I onih koje volim, a koji neće zauvijek biti uz mene.

Ima takvih dana.
Dana kada tuga pušta svoje pipke po svim područjima tvoga djelovanja.
Dana kada stvari sagledavaš iz nekog drugog kuta.
Dana kada poželiš da možeš skloniti sve svoje voljene pod neku zaštitnu mrežu, obgrliti ih rukama i držati ih tako siguran da im se ništa loše ne može dogoditi.

Takvi dani su teški.
Ali nisu isključivo loši.

Koliko god bili bolni, oni nas uvijek podsjećaju na to koliko je život i jak i krhak istovremeno.
Bistre nam pogled.
I podsjećaju nas na to da je u životu potrebno tako malo za potpunu sreću.

NI BRIGE NI PAMETI

Vratila sam se doma i donijela kišu.
Dočekala me uredna kuća i vaza puna suncokreta :)
Mora da Suprug zaista radi hebene tulume dok me nema, kad je kuća svaki put tako blistavo čista za moj povratak.

Ovaj put bila sam u Zadru kod moje drage prijateljice.
Ne znam kakvo bih joj ime dala pa ću je nazvati po njenom suprugu i po poslu kojim se bavi.
On je Odvjetnik, a ona je Odvjetnica.
On je zapravo moj bivši dečko.
A ona je njegova ljubav iz srednje škole.

On i ja dijelili smo, što se kaže, dobro i zlo šest godina.
Znamo se od malih nogu. Od prvog razreda osnovne škole.
Zaljubila sam se u njega negdje pri kraju srednje škole, kada je on ljubio svoju sadašnju ženu u drugom gradu.
On je bio zlatan dečko, a ja bad girl.

Oduvijek je bio najzgodniji frajer u razredu, odlikaš, sportaš, dobar, pametan i sve što ide uz to.
Da je to bio američki film, on bi bio kapetan sportske ekipe, a ja problematična darkerica iz zadnje klupe.
Ima valjda nešto u tome da se suprotnosti privlače pa smo i mi eto završili zajedno i bili zajedno od osamnaeste do dvadeset i četvrte.

On je na svaki način utjecao na moj razvoj, i sve što mogu reći je da je njegov utjecaj bio apsolutno pozitivan.
Naša se ljubav s vremenom pretvorila u ljubav nešto kao između brata i sestre, ili kao ljubav između bliskih prijatelja.
On je muškarac za kojega bih rekla da je najpametniji kojega poznajem, muškarac kojemu slijepo vjerujem, muškarac kojega držim dijelom svoje obitelji.
On je prvi kojega sam nazvala kada mi je umro tata.

Njegovu suprugu blisko sam upoznala kroz posljednjih nekoliko godina od kada smo se obje udale i rodile djecu.
Njih dvoje jedini su ljudi koje poznajem, a da za njih mogu reći da ih kroz život vodi čista dobrota i ljubav.
Ok, on ima i raketu ambicije u dupetu.
ALi njihovi postupci, postupci su čistoće, poštenja i ljubavi prema bližnjima.

Odvjetnica je žena koju cijenim i volim.

Kao prava kvalitetna nemajka, u Čovječuljkovom ranom djetinjstvu imala sam jednu epizodu padanja kolica u more usred zime.
Nas dvije šetale smo po rivi i tako u jednom trenutku moje nepažnje, kolica zajedno sa djetetom odletila su u more.
Naravno da sam se odmah bacila za njima.
To je normalno.
Kolika god nemajka bila, ipak sam majka.

Ono što je puno važnije, i ona se bacila u more.
Bez i jednog jedinog trenutka razmišljanja i oklijevanja, ostavila je svoje dijete u kolicima na rivi i skočila za mojim.
Istovremeno kad i ja.
Nije stajala i gledala kako će se razvijati situacija. Nije stajala i gledala hoću li ja skočiti. Nije stajala i gledala hoće li njeno dijete zaplakati.
Bacila se.
I spasila mi je dijete.

Jer bila je zima, ja sam imala teške cipele i puno odjeće, kolica su se natopila i tonula su i ja sam tonula zajedno sa njima.
Da nije bilo nje, ja sama ne bih uspjela.

To je nešto što se ne zaboravlja.
Takav instiktivan postupak govori sve o tome kakva je netko osoba.

Ona je lijepa. Ima dugu kovrčavu kosu, visoka je i vitka i ima jako dugačke noge koje odlično izgledaju u suknjici.
Ona i njen suprug, od siromašnih studenata kojima je luksuz pojesti pizzu u Staroj Savi, postali su odrasli ljudi čije nekretnine i pokretnine neću sada nabrajati.
Uzelo bi mjesta.
A sve to samo vlastitim poštenim i marljivim radom.
Imaju dvoje prekrasne djece, i ona je najstrpljivija majka koju poznajem.
I žena koja je zaista zaljubljena u svoga muža.

On zna koliko je sretan i zna da je ona najbolje što mu se dogodilo u životu.

On zna da je prošao bolje od mene kada je u pitanju izbor bračnog druga, pa je uzeo sebi u zadatak da posvoji moju obitelj.
Onako realan i stabilan, djevica po horoskopu i djevica u duši, on zazire od umjetničkog života kakav vodimo Suprug i ja.
On mi svako toliko kad se sretnemo, u novčanik gurne po 100 - 200 kuna.
On me pita jesam li djetetu platila vrtić i ako nisam prebaci mi novac na račun da to napravim.
Ako mi isključuju struju, on je prvi kojega zovem.
Suprug ga u šali zove Otac Naše Obitelji.

Tako je bilo i prije nekoliko dana.
Ona je bila u Zadru sa klinkama, a ja doma.
Kada je shvatila da mi ove godine baš i ne možemo puno biti na moru, rekla je: " Ma daj, nemoj se mučiti po toj vručini u Zagrebu! Dođi k meni. Odvjetnik se mora vratiti raditi preko tjedna, imam slobodan kauč. Ja ću kupovati hranu, a ti ćeš kuhati."

On mi je prebacio soma kuna na račun.
Da imam za put.
Ona me dočekala i brinula se za mene čitav tjedan.
Nisam ni kuhala ni prala.
Kupala sam se i uživala.
Ne sjećam se kada sam se tako odmorila u svom odraslom životu.

Stvar je valjda u tom nekom osjećaju. S njom sam se osjećala kao da sam ponovo u srednjoj školi.
Njeni roditelji divni su ljudi. Pomalo su strogi, ne vole nepristojnost i pred njima se ne smije psovati.
Ja psujem ko kočijaš i imam pomalo iskrivljen smisao za humor.
Njena mama je kuhala, po potrebi uspavljivala najmanje dijete, prala suđe za nama i raspremala stol.
Naša je jedina obaveza bila da dva puta dnevno idemo na plažu i do ponoći uspavamo djecu.
Iako smo neprekidno bile sa troje djece, koji su stalno imali neke tantrumiće, nije mi to bilo naporno.
Nas dvije smo se gledale pogledom očajnica zarobljenih u tom cendranju, prevrtale očima i cerekale se.
Kao što su naša djeca šaputala svoje tajne, i mi smo šaputale svoje.
Navečer, kada bi djeca pozaspala, dugo smo još tiho šaputale u mraku.
Ili bi se išuljale na prstima na terasu i gledale što je novo na fejsu.
Ja sam pušila, a ona se gušila od dima i zvocala mi da što će mi cigarete.

Kada mi se srce lomilo zbog Zlatka koji neće da mi pošalje poruku, ona mi je gurnula žlicu nutele u usta, našminkala me, odvela me u shoping i kupila mi dvije haljine.
Da me oraspoloži.

Da, ona zna za Zlatka.
Misli da je jako zgodan.
Smije se i veli: "Gdje si njega našla? Tebi se obično sviđaju pomalo ofucani frajeri. On ne izgleda kao tip koji bi se tebi svidio."

I misli da se ja njemu jako sviđam.

"Ne sviđam mu se" - cvilim ja neutješno - "da mu se sviđam poslao bi mi poruku. Dao bi mi na znanje da misli na mene. Da mu nedostajem kao što nedostaje on meni."

"Jebe se tebi" - kaže ona - "u tebe ni brige ni pameti. To što ti želiš od njega, to su ozbiljne stvari. Nemate ni ti ni i on sedamnaest godina i vitar u glavi. Ljudi ste. Sa obavezama i odgovornostima."

"ALi ja ne tražim ništa posebno" - bunim se uporno - "ja želim samo poruku."

"Nije to samo poruka" - govori mi ona "Kad ti pošalje poruku, željet ćeš još jednu. I nakon nje još jednu. Neće ti biti dovoljno. Što dalje, tražit ćeš još više. I gdje je onda kraj?"

Gledam ju i shvaćam da je u pravu.

"VIdiš, djelujem ja blesavo" - smije se ona "ali kažem tu i tamo neke pametne stvari."

Cerekamo se.

Istina, ona je u pravu.
Mislila sam da mogu voljeti Zlatka ne tražeći ništa od njega.
Mislila sam da će mi biti dovoljno to što ja dajem ljubav njemu i da neću tražiti da je i on daje meni.
ALi ja nisam tako velikodušna.

U mom svijetu, željeti i trebati su sinonimi.
Želim muškarca koji neće oklijevati dati mi na znanje da me želi. Muškarca koji će trebati moj dodir. Muškarca koji će željeti dijeliti svoj svijet sa mnom.
Onoga koji će mi reći da bi volio da sam pored njega.
Potajno.
Ali hrabro.
Možda je istina da u mene ni brige ni pameti.
Možda je istina da su meni neke stvari jednostavnije nego drugima.

"Što je malo nevjere u odnosu na život" - smijem se ja.
"To je samo kap u moru"


"Ni brige ni pameti" - vrti ona glavom i smije se.


Ako mu nedostajem, želim da mi to kaže.
Ako misli na mene, želim da mi to kaže.
Ako mi to ne može ili ne želi reći, ne trebam ga.
AKo mu uopće ne nedostajem i ne misli na mene, još gore. Tada ga pogotovo ne trebam.
Ne trebam odnos koji to nije.
Ne želim dječaka koji me lijepo gleda. Ne želim dječaka, iako iz njegovog tijela zrači toplina.
Ne želim dječaka koji napravi jedan korak prema meni, pa brzo napravi dva koraka natrag.
Želim muškarca.

Tu večer, po ne znam koji put, odlučila sam odustati od njega.
Znam, tu ste rečenicu pročitali već puno puta.

Ovaj put, nadam se da će biti drugačije.

Prvo sam obrisala njegov broj mobitela.
Ne želim se dovesti u situaciju da mu u trenutku slabosti pošaljem poruku.
Da mu napišem da uživam dok su jedra puna vjetra, vjetar mi mrsi kosu i usne su mi slane od soli.
I da bih voljela da taj osjećaj smijem podijeliti s njim.
Ne želim mu napisati poruku u kojoj ću mu dati srce na dlanu, a on mi na tu poruku neće odgovoriti.


Ja mislim da ne tražim previše.
Ja ga trebam da s njim podijelim trenutke koje ne mogu dijeliti ni sa kim drugim.
Želim da s njim mogu podijeliti oduševljenje koje me zbog nečega obuzme. Želim da s njim mogu podijeliti tugu koja me obuzme zbog nečega.
Želim da mu mogu reći kada ga se zbog nečega sjetim.
Želim da mu mogu reći da sam ugledala nešto za što znam da bi se i njemu dopalo.

Vjerujem da ga poznajem.
Vjerujem da ga osjećam.


Ja ne tražim da mijenja svoj život zbog mene.
Niti bih svoj život mjenjala zbog njega.
Ono što ja želim je da podijelimo samoću.

I ja mislim da ne tražim previše.

A možda je to zaista puno i možda ja zaista nemam ni brige ni pameti.

Ali na manje od toga ja ne želim pristati.


Kada sam to raščistila sama sa sobom, svemir mi je poslao poruku. Potvrdio mi da sam u pravu.

Ja volim tražiti znakove.
Ovaj put sam bila pretužna da bih tražila znakove, ali odgovor me ipak lupio ravno u glavu.
Sapleo mi se o noge i zalijepio mi osmijeh na lice.

Ne mogu više trošiti energiju na nešto što me čini više tužnom nego sretnom.
Život je prekratak za to.
Zlatko je zlatan dečko.
Kada odraste i postane zlatan muškarac, zna gdje me može pronaći.
Ako to bude želio.
I ako ja to još uvijek budem željela.

ŠTO JE TO PRAVA LJUBAV?

I tako ja jučer odem u kino.
Lijepi film.
Romantičan.
Nadala sam se kvalitetnoj emocionalnoj higijeni, čitaj dvosatnom plakanju, ali ništa.
Nula bodova.


Film ide ovako; Ona je mlada, lijepa,ima dugu plavu kosu, velike oči, prekrasne noge, zaručena je i živi u Americi.
On je mlad, zgodan, pametan i vrlo uspješan odvjetnik iz Londona.
Zaručnik je iznimno zgodan i jako dobar, onako baš sjajan tip koji vam na prvu bude simpatičan i nekako od početka navijate za njega.
I voli ju.
Ali očito, svoj posao voli više.
Za njega, nije to samo posao, to je strast, zadovoljstvo, reklo bi se smisao života.

Oni odu na romantično putovanje u Italiju, na kojem on samo misli, priča i bavi se onim što radi.
Ona je i dalje lijepa, mlada, zgodna i vrlo, vrlo usamljena.

Kao i svaka usamljena žena, ona u tom romantičnom okruženju naleti na ljubavni zaplet.
Pronađe pismo puno ljubavnih dilema koje je prije 50 godina jedna ista takva lijepa i mlada djevojka pisala Juliji.
Bila je zaljubljena i trebala je odlučiti hoće li pokupiti stvarčice, ostaviti obitelj i prijatelje i otići sa ljubavi svog života.
Nije otišla.
Vratila se doma, udala, imala dijete, imala unuka (onog zgodnog odvetnika) i proživjela jedan reklo bi se kvalitetan i ljubavlju ispunjen život.

Naša junakinja joj odgovori na pismo i gospođa uzme unuka pod ruku, doputuje u Italiju i spremna je krenuti u potragu za ljubavlju svog života. Onom ljubavlju od prije 50 godina.
Muž je naravno, prikladno, umro u međuvremenu.

I tako se njih troje nađu u najromantičnijoj zemlji na kugli zemaljskoj i po svim onim divnim krajolicima traže dotičnog gospodina.

Tu se, očekivano, razvije i neka ljubav između unuka odvjetnika i naše mlade ljepotice.
Pardon, ne neka ljubav.
Prava ljubav.

Starija dama i njena ljubav od prije 50 godina se nakon duge i mučne potrage nađu i vjenčaju.

Mladi par se jedne noći poljubi pod zvijezdama.
On ju voli.
Gleda ju kao najveće blago na svijetu.
Ona ode.
On tuguje.
Dolazi k njoj.
Vidi je kako ljubi svog zaručnika.
Odlazi.
Ona tužno gleda u daljinu.
Ostavlja zaručnika.
Odlazi k odvjetniku.
I svi sretno žive do kraja života, svatko sa svojom pravom ljubavi.


Ono što mene zanima je slijedeće; Kada je u pitanju starija gospođa i njena prava ljubav, što je sa životom kojega je proživjela bez njega?
Mora da je ipak voljela svog muža. Stvorila je život s njim.
Imala dijete.
Kako kaže, bio je to lijepi život.
ALi ipak je cijelo vrijeme mislila na svoju ljubav iz mladosti?
I čim je mogla otišla ga je potražiti.
Udala se za njega idući dan, čim ga je pronašla.

Ali tko je on?
I kakav je čovjek postao u tih 50 godina koje su prošle?


Ali ono što me još više muči je pitanje mladog para.
Ona je usamljena i pronašla je muškarca koji ju gleda sa zvijezdama u očima.
Njen zaručnik živi za ono što radi. Samo o tome misli, priča, i razgovara.
Nju ne doživljava.
Voli ju, ali ju ne doživljava.
A ona želi ruke koje ju grle.
Želi oči koje joj vide do dna duše.
I želi usne koje ju žele.
Ne želi biti usputna prikaza u životu svog budućeg muža.
Netko tko je tu, ali ga se ne vidi baš sasvim jasno.
Želi muškarca kojemu će biti važna.

I sve je to pronašla u zgodnom odvjetniku.
On ju voli, on ju želi, on ju gleda sa čežnjom i napravio bi sve da bude s njom.
On ju ljubi pod vedrim nebom i putuje na drugi kraj svijeta samo da ju vidi i kaže joj da ju voli.
Ma on je spreman ostaviti život kakav poznaje i voli i otići živjeti s njom na isti taj drugi kraj svijeta, samo da budu zajedno i da ona bude sretna u gradu u kojem je odrasla.

I oni zagrrljeni odšetaju u zalazak sunca.
The end.

A što dalje?
Hoće li ju on i dalje gledati sa zvijezdama u očima i kada bude morao graditi karijeru u novom gradu.
Hoće li ju ljubiti pod vedrim nebom sa jednakom čežnjom kao i prvi put.
Vjerovatno neće, jer ne možeš čeznuti za onim što već imaš.
Jednoga dana ona će i njemu postati usputna prikaza u životu, a strast će usmjeravati na neka druga područja života.

Hoće li ona onda ponovo skupiti stvarčice u torbu i otići u potragu za novom pravom ljubavi?

Koliko pravih ljubavi postoji?
I što je to točno prava ljubav?

Jel to onaj život koji je starija gospođa izgradila sa svojim pokojnim suprugom. Život u kojemu su zajedno izgradili egzistenciju, rodili dijete, odgojili unuka.
Da li je prava ljubav kada se u poznim godinama okreneš iza sebe, držeći se za ruke sa čovjekom s kojim si prošla i glad i bogatsvo i zdravlje i bolest, i selidbe i sreću i tugu i razočarenja.
Ili je prava ljubav silueta muškarca koji te čeznutljivo ljubi pod zvjezdanim nebom Italije.
I koliko pravih ljubavi možemo imati u životu?

Možemo li, kada jedna prava ljubav završi, podvući crtu i odabrati novu pravu ljubav?

I koliko puta možemo to napraviti?

I kada možemo reći da je jedna prava ljubav završila i da je vrijeme da odaberemo novu pravu ljubav?
I najbitnije od svega, hoće li se svaka prava ljubav na kraju pretvoriti u nepravu ljubav?

VAŽNO JE BITI PRINCEZA

Eto i mene nakon dugo vremena :)

Jutros sam se probudila u nekom, baš onako nostalgičnom raspoloženju.
Mix raznih događaja ovih dana u kombinaciji sa pms-om učinio je svoje.

Varšavska je pala.
Nije da sam dežurala tamo dan i noć, kao neke moje drage prijateljice, ali pogodilo me.
Svijet kakav sam poznavala nestaje.
Ili je nestao već odavno, a ovo je samo hladan tuš za buđenje i prihvaćanje realnosti.
Prihvaćanje realnosti mi nikad nije išlo od ruke.
Svoje ružičaste naočale lijepim i popravljam već godinama.
I iako su pukle puno puta, popravljam ih neumorno i ne odustajem od njih.

Pala je i moja obrana od onoga što osjećam prema Zlatku.
Pomirila sam se sa činjenicom da mi nema pomoći.
Ne znam što se treba dogoditi da odustanem od njega.
Ali onako dubinski.
Da ga mogu pogledati bez da mi srce zatitra od čežnje.

Ma nemam ja problema s tim.
Načelno.
Moj je problem što sam tako nesigurna u sebe kada je on u pitanju.
Gledamo se i čitav svijet je moj.
Čitavo tijelo mi je u grču i dlanovi me doslovno peku od potrebe da ga dodirnem.
Onda on pogleda neku drugu i u meni se otvori more ljubomore.

I tako se u meni izmjenjuju najplemenitiji sa najnižim osjećajima.
Ne volim se kada sam takva.
Volim kada sam radosna i kada se smijem i kada sam u harmoniji sa svemirom.

Zapravo, kada je on u pitanju, u svojoj koži se osjećam najugodnije kada sam daleko od njega.
Bar 400 km po mogućnosti.
Volim ga na daljinu, šaljem mu svu svoju ljubav telepatski i harmonija vlada u svemiru.
Idila.


Enivej, danas je u našoj obitelji važan dan.
Suprug večeras ima koncert.
Kada Suprug ima koncert, tu vlada opsadno stanje.
Prvo i najvažnije je da se on dobro naspava.
To uključuje uklanjanje djeteta i osiguravanje optimalnog mira u kući.
I u obične dane Suprug treba deset sati sna da bi se osjećao funkcionalno. Kada ima nastup pritisak oko spavanja penje se na 12 sati.
Onda je tu još pitanje Čovječuljkovog sna, jer da bi izdržao večer on mora odspavati popodne. Što znači da ga treba uzeti iz vrtića ranije i nekako natjerati da odspava. Ukomponirati Čovječuljka koji ne želi spavati i Supruga koji želi spavati u istom popodnevu i istom prostoru...to je gotovo nemoguća misija.
I rezultira time da ja stalno imam grč u trbuhu.

Onda je tu pitanje, naravno, Jela.
Suprug je i inače kompliciran kada je u pitanju hrana.
Na dan koncerta on mora jesti nešto energetski jako, ali opet dovoljno lagano. Nikako nešto previše tekuće, dinstano ili ne daj bože nekakve mahunarke.
Izbor pada na meso i krumpir. To mu savršeno odgovara.
Prekjučer smo dobili nekoliko krasnih domaćih krumpira iz Molvičkih polja.
Napravit ću mu pržene krumpiriće i meso.
Problem kod toga je što se treba napraviti neposredno prije nego se konzumira.
Što znači da ja sat vremena prije kretanja smrdim na prženo i kuhano.

Onda treba ispeglati svu odjeću, kome je što potrebno.
I obući svih.
Naravno da se dogodi da u zadnji čas treba ošišati Čovječuljka i odrezati mu nokte. Suprug dođe na ideju da mu skratim kosu. I pere se pola sata prije polaska.
Što meni ostavlja deset minuta da operem sebe i Čovječuljka.


A svi znaju da su ženski rituali uljepšavanja iznimno komplicirani i dugotrajni.
Koža ti mora biti glatka i bez vidljivih pora, ten ujednačen, blago osunčan ali ne pretjerano taman, šminka lagana ljetna, onako kao da ju ni nemaš na licu.
Kosa čista i lepršava, ali ne neukroćena.
Sve odgovarajuće zone kvalitetno depilirane. I one vidljive i one nevidljive.
Koža meka, nahranjena i podatna. Također lagano osunčana.


Sjedimo tako prije par dana, moja obožavana aromaterapeutkinja, moja druga obožavana aromaterapeutkinja francuzica i ja na kavi.
I ja njima velim kako mi treba nešto. Nešto od čega ću imati kožu kao princeza.
I veli meni Steph da je u tu svrhu, za ovako suhu kožu kakvu ja imama, jedino učinkovit shea maslac.
Ali! Shea maslac treba utrljavati, umasiravati. Od toga se umorim i budem sva crvena i iscrpljena.
Ma kakvi - veli ona - to onako usputno utrljaš.
Ne postoji usputno utrljavanje - pobunim se ja.

Kako ne! - veli ona i usputno utrlja shea maslac po rukama dok elegantno pijucka kavu.

Lako tebi - mislim si ja. Ti si iz Francuske.
Easy chic.

Nema toga kod mene.

Koliko god željela biti lepršava princeza, ja sam ono pravo seljačko dijete.
I koliko god željela usputno utrljavati fine ekološke, organski uzgojene i u kontroliranim uvjetima pakirane zdrave preparate za njegu, ne uspijevam.
Mene to iscrpljuje do kosti.

Evo primjerice danas; prvo trebam na svoju od mora i sunca isušenu kosu nanijeti pakung od kokosa. Namažem to na glavu, sva zadovoljna i čekam. Treba jelte, neko vrijeme da to na glavi odstoji.
Nakon ravno minutu i pol mene ulovi nervoza.
Glavu držim neprirodno ukočenu, jer meni to nije usputno, i zaboli me vrat.
Shvatim da bih mogla za to vrijeme ubiti jednim udarcem dvije muhe, i obaviti depilaciju.
Tako krenem od nogu i obilno nanesem mirišljavu pjenu za brijanje.
U novčano naklonjenim vremenima, depilaciju obavim zajedno sa masažom kod kozmetičarke.
Ovo nisu financijski naklonjena vremena, pa uzmem lijepu ružičastu britvicu u ruke i krenem.
Naravno, avantura završi sa bar jednom porezotinom. Živčano lijepim wc papiriće po nogama da zaustavim krv i zahvaljujem bogu što je dovoljno rano i osušit će se prije nego obučem novu haljinu.
Već sam umorna i odlučujem da je pravo vrijeme da si napunim kadu.
Ubacujem sve svoje divne preparate za kupanje.
Obožavam puniti kadu i nema mi ništa ljepše nego kada zimi pada kiša po mojim krovnim prozorima smještenima ravno iznad kade. Uživam u vrućoj vodi, gledam nebo i sanjarim poluzatvorenih očiju.
Ipak, sada je ljeto. Pogoditi ugodnu temperaturu vode je nemoguća misija.
Kupatilo je maleno, a krovni prozori koji su tako fora po zimi, stvaraju efekt staklenika po ljeti.
U toj fazi više nisam umorna. Pomalo sam već iscrpljena.
A tek je počelo.
Nakon kupanja slijedi već opisano utrljavanje shea maslaca.
Kod mene to ne izgleda elegantno. Nisam francuzica, a i budimo realni, površina tijela koju ja moram premazati, neusporedivo je veća od njene.
Shea maslac ne miriši lijepo, ali je jako jako dobar za kožu.
Zato sam ga ja namirisala eteričnim uljem.
Svojim omiljenim.
Paprovcem.
Nema mi pomoći, vrag spava duboko u meni.

I tako mažem se ja, mažem, utrljavam, umorna sam, vruće mi je, jedva dišem u kupatilu.
To traje i traje.
Na noge onda još nanosim kremu sa čempresom (koju sam sama skuhala molim lijepo). Čempres je dobar za protok limfe, sprječava zadržavanje tekućine i oticanje nogu i svašta nešto.
Eto na što sve jedna uboga žena mora misliti.
Ali treba imati lagane i odmorne noge da se na njima leprša kroz život.
Onda treba još i na, jelte područje dekoltea, nanijeti dodatnu vlagu i neki fini miris.
Opet paprovac, a kaj sad.

I tako kada je mazanje jednom gotovo, a ja bih trebala biti oličenje princeze iz snova, koja leprša sva mekana i mirisna, podignem glavu, pogled mi pada na ogledalo i što vidim?!
Preznojenu, crvenu i raščupanu ženu koja izgleda kao da je pobjegla iz neke ustanove i trčala deset kilometara na + 40 stupnjeva.
Ni P od princeze.

To je trenutak u kojem palim laptop, palim cigaretu i uzimam time out.

Kada se dobro ohladim i lice mi ponovo poprimi djelomično normalnu boju, gasim tada već desetu pljugu, popijem zadnji gutljaj kave i obučem haljinu.
Naravno da mi ne stoji onako kako sam zamislila. Ma ne stoji mi ni onako dobro kako mi je stajala dok sam ju probavala i prije nego sam ju donijela doma.

Ok, slijedi potraga za nevidljivim gaćama i grudnjakom koji će sve zadržati na mjestu.
Šminka.
Obožavam šminkanje i uvijek imam viziju kako ću se našminkati lijepo, onako školski. Od korektora, preko tekućeg pudera, pa pudera u prahu, pa shimmera, pa tri različite nijanse sjenila, olovka za oči, mascara, pa dodatno pudranje usnica, pa olovka, pa ruž pa sjajilo i voila!

Ljepotica je tu!

Takve moje vizije su me jednom koštale, više manje, nekih pet tisuća kuna, kada sam odlučila poharati parfumerije, postati žena koja se lijepo šminka i u dućan ne ide bez barem mascare na trepavicama. Šarenile su se torbice chanela, guerlainea, diora i još svakih nekih šminkica koje sam dovukla doma.

I od tada se našminkala, brat bratu šest do sedam puta.
Ako i toliko.

Volim šminke i sviđaju mi se našminkane žene.
Uza sav svoj trud da to promijenim, kod mene se šminkanje svodi na malo tekućeg pudera i to samo po obrazima, nikako po cijelom licu. Mrvica olovke i mascara. I labello.
U svečanim prilikama neko tamno sjenilo na očima. Ponekad crveni ruž.

Sma sam sebi čudna kada se potpuno našminkam. Izgledam si ozbiljno. I starije. I nekako nisam to ja.

I tako se ja našminkam školski, pogledam u zrcalo i skinem svu šminku.
I nanesem svoje uobičajeno.
Minimalno.

Preostaje još pitanje frizure i spremna sam za polazak.
Ako kosu sušim fenom, naravno preznojim se i budem crvena.
Ako ju pustim da se osuši na zraku bude sva raščupana i lepršava.

U onim prije spomenutim danima, odem kod frizera na pranje i frizuru i to je riješeno.
U ovim drugim danima to radim sama.
More i sunce je učinilo svoje, pa mi je kosa više plava nego smeđa (jel mi to svemir nešto govori?) pa sam si sva čudna.
Pa ju natrackam uljem da bude tamnija.
Organskim ofkors.
Pa se počešljam, pa namjestim kosu voskom, pa ju zaližem, pa ju skupim ukosnicama.
Na kraju ju jednostavno raščupam i stavim cvijet sa strane.
Jer sve ostalo nisam ja.

I spremna sam.

Gledam se.
Shvatim da sam zaboravila lak za nokte.
Histerično se mažem dok Čovječuljak svojom djevičanskom naravi opterećen, vrišti iz prizemlja Zakaaaaaasnit ćemo!!!!!
Suprug je naravno otišao već ranije jer ima generalnu probu.

Zanemarim lak koji je pobjegao preko nokta, kažem si da ću ga izgrebati dok bude trajao koncert i mašući rukama kao kokoš krilima, ne bi li se lak osušio što prije žurim vezati Čovječuljka u auto.
Probajte vezati dijete u autosjedalicu sa svježim lakom na noktima.

Dok se saginjem, haljina se zalijepi za svježi lak na nogama.

Na rubu sam suza.

Udahnem duboko, sjednem u auto, zalijepim osmijeh na lice i krenem.


Užasno je naporno biti princeza.

KRUGOVI

Danas je za mene jedan od onih sretnih dana kada sve sjedne na svoje mjesto.
Kada se krug zatvori.


Sjećate se priče o teretani i bjelančevinama i ugljikohidratima?
E pa shvatila sam da ja ne mogu bez ugljikohidrata.
Ali ne, nisam odustala od teretane.


Kako bi se reklo, volim sve što vole mladi i nisam sklona mučiti se odricanjem od bilo čega što me veseli.
Volim okuse, mirise, teksture i ne, nikada neću prestati piti pivu ili votku. Pušim relativno umjereno pa teško da ću prestati i pušiti.
Nisam baš neki materijal za zdravi život.
Ovisna sam o slatkišima i obožavam ljuti kebab.

Ipak eto, kada sam u nekom trenutku shvatila da je vrijeme da se pokrenem, počela sam sa vježbanjem.
U početku mi je bilo jako teško, nije mi se dalo, pitala sam se čemu sva ta muka iz dana u dan.
I još umjesto da se čovjek nakon treninga nagradi, dozvoljeno mu je pojesti komad suhog pilećeg mesa.
I nekoliko listova salate.

S vremenom to vježbanje, koliko god čudno zvučalo, uvuklo mi se pod kožu.

Postoje stvari koje sam oduvijek željela, a nikad ih nisam probala.
Skakanje padobranom ubraja se u njih.
Mislim na pravo skakanje, ne ono emocionalno kojem sam toliko sklona.

U te stvari ubraja se i rolanje, snowboardanje, trčanje ranim jutrom i odlazak biciklom u grad.
Stvari koje traže nekakv fizički angažman i koliku toliku razinu fizičke spremnosti.


U svojim mlađim danima, zaokupljena nekim drugim stvarima uvijek sam vjerovala kako su te neke stvari tek ispred mene i kako ću itekako imati vremena isprobati sve što želim i nekim čudom se transformirati u ženu iz svojih vizija.
Onako, u srcu, ja sam bila ta.
Trčala sam ujutro, hranila sam se zdravo, izazivala sam navale adrenalina na svaki mogući način.

Izvana, ja sam bila nešto potpuno drugo.
Jela sam previše i većina toga je bila nezdrava. Kretala sam se premalo iako sam si svaki dan obećavala da budem sutra počela vježbati.
I bivala sam sve nesretnija.

Čuda postoje, ali samo ako vjerujemo u njih.
Ja sam u nekom trenutku svog života prestala vjerovati u sebe i iz lijepe perspektivne djevojke sam se pretvorila u dokonu ženu sa popriličnim viškom kilograma i sa popriličnim manjkom vjere u to da je život igra u kojoj treba uživati.

Olako sam prihvatila takvo stanje uma da mi se život sastoji od dnevnih dosadnih obaveza i umjesto da je to postalo nešto što se odrađuje putem, za mene je to postalo centar svega.
Stalno sam mislila da nemam vremena za rad koji me veseli, da nemam vremena za aktivnosti koje me vesele i prestala sam se radovati onome što je ispred mene.
Jer mi se činilo da tamo naprijed nema ničega vrijednog veselja.

Onda se dogodilo nešto.
Dogodio se netko.

Začuđeno i sa strahom počela sam osjećati da se u meni nešto budi.
Tamo naprijed gledala me, ona stara ja. Ona koja je trčala i smijala se.
Naravno da sam se prestravila.
Ta neka ja, imala je očekivanja.
Ja se užasavam očekivanja.
Uvijek se bojim da ih neću uspjeti ispuniti.


Ali ako imam nekoga tko će vjerovati u mene, sposobna sam pregaziti mora i pustinje.
Nemam samodisciplinu i ustrajnost, svega se zasitim brzo, i iskreno puno toga mi se baš i ne da.
Trebam nekoga da pucketa bičem.
Ali ne samo da pucketa bičem.
Taj netko mora me i voljeti.


U svakom slučaju, u meni se pokrenulo to nešto.
Opet sam počela vjerovati u čuda.
Prvo sam se navikavala na pomisao da zaista mogu sve što hoću. Da to ovisi samo o meni.
Morala sam se svakoga dana podsjećati na to.
Ponavljati uporno umu, ono što je srce znalo odavno.

Shvatila sam da život ide, a da ga ja iz nekog sasvim nepoznatog razloga, samo gledam kako prolazi i čekam.

Malim koracima krenula sam u svijet.

Lažem.

Bacila sam se naglavačke kako ja to i uvijek radim.

Ponovo sam se počela smijati.
Počela sam i plakati.
Ali to nije bio onaj prigušeni jecaj.
Kada sam plakala, ridala sam na sav glas.
Kada sam se smijala, od smijeha su pucali prozori.
Bila sam gladna postojanja.

Osim što sam počela vježbati, počela sam i pisati.
I shvatila da nikada ništa tako lagano nije izlazilo iz mene.

Istina, oduvijek sam obožavala pisanu riječ, progutala pravo more knjiga, usnivala i budila se sa pisanom riječi, bilo u prozi, bilo u stihu.

Suprug mi je, ne jednom, rekao da se u mene zaljubio preko mojih pisama koje smo izmjenjivali u prvim mjesecima kada smo bili razdvojeni.

Ali to je bilo nešto drugo. Nešto intimno i samo naše.
U tom razdoblju napisala sam svoju prvu i posljednju pjesmu.
Dobro, bila je to više haiku crtica, ali who cares.

Iako nikada nisam napisala ništa što bi pročitali i neki drugi ljudi, oduvijek sam u sebi vodila monologe.
Sve svoje misli uobličavala sam u tekstove.
Ali samo u svojoj glavi.

U tom jednom trenutku, gonjena količinom emocija koje su se nakupile u meni, shvatila sam da mogu početi pisati blog.
Da mogu pustiti sve svoje misli da žive svoj samostalni život.
Ali nisam znala da će mi to donijeti takvo ispunjenje.

Dogodilo se jako puno toga, a nije se dogodilo ništa posebno.
Ako bih željela prepričati priču, u njoj ne bi bilo radnje.

Ipak, bila sam pozvana na unutarnje putovanje i odazvala sam se.
Bilo je trenutaka kada sam se opirala.
Odustajala.
Inatila.
Željela više.
Pokušavala ubrzati proces kako bih dokazala da sam u pravu.

Ipak bilo je jače od mene.

I promijenilo me.
Vratilo me sebi.


Shvatila sam da je u redu raditi ono što te ispunja, jer ako radiš ono što te ispunja, svemir će pronaći načina da te nekako nagradi.
Život je opet postao igra u kojoj se uživa svaki dan.
I shvatila sam da mi je za igru potrebno tijelo koje to može pratiti.

Pročitala sam sinoć rečenicu da je naša obaveza da budemo sretni, jer ako smo sretni sreću donosimo i drugima.
Oni drugi sretni, sreću donose trećima, i tako zatvaramo ljude u krug sreće.


Moje tijelo više nije tijelo dvadesetogodišnjakinje.
I ja nikada neću biti žena sa naslovnice šarenog časopisa.
Nikada neću stati u konfekcijski broj 38.
Ali danas opet volim svoje tijelo.

Za mene, moje tijelo više nije mrska ljuska koje sputava moj duh.
Vježbajući, shvatila sam koliko je malo potrebno da imam više energije.
Da se odvažim na stvari o kojima bih prije samo nekoliko mjeseci jedva i sanjarila.
Da je tijelo kućica za dušu koja želi biti sretna, i da ono zaslužuje da se brinem o njemu.
I da će mi tijelo to i vratiti.

Već neko vrijeme znam da su najbolje stvari tek ispred mene.
I da ih ovoga puta neću gledati kako prolaze, udobno uvaljena u kauč.

Naučila sam da mogu živjeti bez čokolade.
Dobro, naučila sam da mogu živjeti bez čokolade nekoliko dana u tjednu.
Ali naučila sam i da ako si uporan, od vježbe sa drvenim štapom možeš doći do vježbe sa utezima.
Da čovjek, gle čuda, može potrčati uz stepenice.
I da u nekom trenutku može obući hlače za broj manje.

Naučila sam da je istina da dobre stvari dozivaju još bolje stvari.
I naučila sam da je najljepše kada imaš ljude koji te vole i koji to dijele s tobom.

Možda nikada neću biti žena sa karijerom.
I nikada se neću odreći pive i kebaba. Ni cigareta.
A sasvim sigurno se nikada neću odreći čokolade.
I ne, nikada neću izgledati kao žene sa naslovnice šarenog časopisa.


Ali zauvijek ću se truditi da više nikada ne prestanem biti JA.