Običan je ovo dan za čovječanstvo, ali neobičan za moj brak.
Jutro je počelo vrlo uobičajeno.
Ja sam se ustala, probudila dijete, spremila ga i odvela u vrtić.
Suprug je spavao.
Kada se ustao, pronašao me u mojoj omiljenoj pozi, sklupčanu na kauču sa laptopom u krilu i prvom kavom u ruci.
Ne sjećam se više oko čega, ali uspjeli smo se posvađati nakon nepunih deset minuta, koliko je njemu trebalo da si skuha i popije kavu.
Otišao je u studio, a ja sam se prisilila uloviti kućanskih poslova, koji mi iskreno govoreći, već izlaze na nos i zbog kojih mi svaki dan izgleda isto.
Ipak nekako kroz jutro, vraćao se svako malo k meni, i u jednoj od tih usputnih posjeta počeli smo zezanciju oko toga da bih ja sada rado malo nešto drugo.
Nekog novog muža koji je potpuno različit od njega.
A da ni djetetu ne bi škodilo da dobije neke drugačije muške utjecaje, manje svemirske, a više ovozemaljske.
"Možeš se razvesti od mene. Možeš otići s drugim, ja ću te čekati jer znam da nećeš moći bez mene i vratit ćeš se kad tad. Ja te volim toliko da sam spreman pustiti te." - reče on na to sasvim opušteno i ode dalje.
"Naravno, to je zato jer si samouvjereno đubre i misliš da me nitko drugi nikada ne bi ni pogledao!!" - tulim ja u suzama svoju dnevnu dozu samosažaljenja.
Dva sata kanije, kada sam uzela pauzu, skuhala si kavu i sjela pred laptop na terasi, evo ti njega ponovo.
Odmah me oprala nervoza zbog njegove sposobnosti da se pojavi i puni mi glavu nekim svojim pričama, onda kada ja želim biti sama.
Sjedne čovjek pored mene i pogleda me.
I nekako, gleda me i za promjenu, osjećam da me vidi.
"Dosta mi je svega. Imam potrebu danas ja odvesti dijete u muzičku školu." - izjavi čovjek ničim izazvan i opušetno se nasloni, izvaljen na suncu.
Ja malo zazujim od iznenađenja i odmah oprana osjećajem grižnje savjesti što preuzima moju obavezu, krenem kuhati pravo i potpuno Jelo.
On dođe zamnom, legne se na kauč i nekako mic po mic počnemo razgovarati o nama.
The Razgovor koji muškarci mrze valjda više od ičega na svijetu.
Sve možeš, ali za Boga miloga ne započinji The Razgovor.
I tako nakon jako dugo vremena u našem braku, doznam ja svašta.
Komplicirana sam (jesam), lako popizdim (istina je), samnom je teško razgovarati jer sve okrećem naopako (mogu prihvatiti kao točno), njemu je potrebno puno više nježnosti (to prihvaćam malo teže, jer on pri tom zapravo misli na ljubiĆastost, ali ok, mogu se potruditi), želi da provodimo više vremena kao obitelj KOD KUĆE (mrzim biti kod kuće) i želi da sam manje na internetu (OMG, kill me now!).
Ja njemu kažem sve što ja želim; seks na dnevnoj bazi (OMG, kill him now!), vikende u prirodi (može prihvatiti), da ponekad smisli neku zajedničku aktivnost koja bi usrećila MENE.....ok, moj popis je stao tu negdje otprilike.
Zapravo sam totalno nezahtjevna osoba, ma koliko mi šutjeli o tome :P
Objasnio mi je da smo mi svemirski povezani. Da između nas postoji razumijevanje i ljubav koje svakodnevne pizdarije ne mogu izbrisati ni za sto godina.
Ok, misli on, ljudi se udalje, ali ovo naše...nema šanse. On ZNA da je to TO.
"Povezani smo do kraja života." - svečano izjavljuje.
"Naravno da smo povezani do kraja života, glupane, imamo dijete." - odgovorim mu ja cinično.
"Nema to nikakve veze sa djetetom. Da Čovječuljak nikada nije ni postojao, ja bih mislio isto to." - uvjeren je on.
I onda mi je priznao da je poduzeo korake da pronađe ženu koja će nam pospremati i povremeno kuhati.
Želi stvoriti uvjete u kojima ću ja imati više vremena baviti se kreativnim radom i pokušati pronaći nešto što će me ispuniti.
On zna da mi je dosta toga da mi svaki dan izgleda isto i on razmišlja o tome.
A zna i to da je potrebno obaviti tisuću glupih dnevnih stvari koje izgledaju kao da ne postoje, a itekako ti odnesu vrijeme i energiju.
Ne, on nikada nije želio da ja budem njegov servis i tehnička podrška.
On me podržava u svemu što ja odlučim. On me voli jer sam ja ja.
I želi mi pomoći da se pronađem.
Svejedno mu je hoću li servirati ručak iz Mercatora, sendvič ili neću servirati ništa.
Naravno on voli kada mu serviram Jelo, ali njemu to nije toliko jako važno.
Važno mu je samo da mu ne skuham grah na dan koncerta. Sve drugo mu je u redu.
On zaista želi da ja budem sretna.
Zaljubio se u moj smijeh prije nego me vidio.
On želi da se ja uvijek smijem.
I spreman je napraviti što god je potrebno.
Uvjerio me da je ova godina samo jedan težak period u našim životima.
I zamolio me da još malo budem strpljiva.
Neće ovako biti zauvijek.
On je svjestan dijela tereta koji ja nosim, da bi on bio tamo gdje želi biti.
A ja sam čitavo vrijeme vjerovala da mu je važno samo da ima obitelj kao svojevrsnu bazu.
Da mu je važno samo ono što se događa u njegovoj glavi.
Da sam za njega neka sjenka u pozadini, koja je tu kako bi njegov život učinila jednostavnijim.
Da više uopće ne doživljava moje postojanje.
Mislila sam da je zaboravio zbog čega smo se nekoć zaljubili jedno u drugo.
Priznajem da sam se zamislila.
Ja sam sklona vjerovati da rad na odnosu ne postoji.
Mislim, ako moraš RADITI na odnosu, onda odnos nije svemirski.
Ako nije svemirski, baci ga u smeće, ne treba ti.
Lako je prepustiti se svojim brijama. Lako je misliti da si napravio dovoljno kompromisa i da je tebi teže. Ponekad treba razmisliti jesu li oni kompromisi koje si napravio, baš oni koje druga strana želi ili su ti kompromisi ipak oni koji su ti bili lakši za odabrati.
Istina je da razgovorom ljubav raste.
Istina je da možeš ponovo upoznati osobu s kojom živiš već dugo vremena i za koju misliš da o njoj znaš sve, samo zato jer joj pereš gaće i svakodnevno stavljaš Jelo na stol.
Ako se pomakneš i pogledaš iz novog kuta, vidjet ćeš nove stvari.
Ili ćeš barem ugledati stare stvari skrivene iza nečega što ti je do tada ometalo pogled.
Mjesec mi je u raku - rečenica je koja mog muža opisuje savršeno dobro za one koji se imalo bave horoskopom.
Treba puno nježnosti. To osobi moga temperamenta može ponekad biti jako naporno.
Osjetljiv je i lako se povuče. Ne svađa se.
Ja kad popizdim, to zna cijeli svijet.
Ali on je zaista senzibilan. Poznaje me jako dobro i prihvaća me.
Dobro hendla moje promjene raspoloženja i moju potrebu da nestajem s vremena na vrijeme.
I čitavo vrijeme me voli sa uvjerenjem da je to jedino pravo za njega.
Za nas.
Nedavno mi je jedan pametan čovjek rekao: "Možda se trebaš potruditi oko ovoga što imaš. Sigurno je to ono pravo. Čokolada je lijepa knjiga i lijepi film, ali i njoj će jednom prestati puhati u glavi."
Hoće li meni prestati puhati u glavi jedan dan?
Odgovor ne znam.
Ali znam da ću uživati dok traje zatišje.
srijeda, 29. rujna 2010.
subota, 25. rujna 2010.
STATUS: LOSER OF THE DAY
E kad te neće, neće te.
Već danima mislim kako bih napisala nešto.
Kako sam imala sudarčić na semaforu, kako sam učila rolati, kako mi na čelu piše "talk to me" i to privlači svakakve pacijente, kako sam pokušala dati krv i nisu mi je htjeli uzeti, kako sam shvatila da se svega bojim i stvaram drame čim stvari krenu dobro, kako sam shvatila značenje rečenice "da bi bili sretni moramo se odreći dosade, a to nije uvijek laka žrtva"....
Svašta želim napisati i ne ide mi.
Sjednem u deset i pišem dva i pol sata, stisnem "objavi", veza pukne i sve se obriše.
Prokleti wlan, nikad ne znaš kada će prestati raditi i sve što si napravio ode kvragu.
Zapravo, nedavno sam u šali rekla da sam ja baš kao i wlan. Nikad ne znaš u kojem trenutku ću promijeniti mišljenje i prebaciti se na no connection mode.
Neki dan sam sa frendicom išla na rolanje.
Zapravo, već me neko vrijeme muče pitanja kao što su;
Tko sam ja?
Što želim od života?
Kako je nastao svemir i ima li on odgovore?
Ima li života nakon ljubavi :cher_na_zagrebacki:?
I kako da doniram dozu krvi, a da se pritom ne osramotim?
Shvatila sam u nekom trenutku da je došlo vrijeme da malo budem sama. Od svoje šesnaeste godine postojim u paru, ili u nekoliko parova istovremeno.
Naviknuta sam na to da nečije snove posvojim i furam ih neko vrijeme, a kada nastupi trenutak zasićenja skupim stvarčice i odem dalje.
Kako sam se pred Bogom i ljudima zavjetovala da ću ovaj film furati dok nas smrt ne rastavi, a u međuvremenu sam rodila i dijete, prihvatila sam činjenicu da teatralno pakiranje kofera i odlazak u Indiju po smisao života i nije baš prihvatljiva opcija.
Zato sam odlučila taking a baby steps i iz dana u dan osluškivati prilike da naučim što je to što bih JA napravila u datoj situaciji.
Kada sam se na semaforu popela frajeru na gepek sa Suprugovim već dugo vremena neregistriranim autom, zaboravila sam narav luzerice koja uvijek staje na kraj u redu za peciva. Sa strepnjom sam čekala kakav će lik izaći iz auta ispred mene i kad je izašao dečko sa najzelenijim očima koje sam ikada vidjela, izvukla sam svoj najbolji glas princeze u nevolji (onaj koji nisam koristila bar deset godina) i nemoćno zatreptala "Auto mi nije registirian. UBIT će me muž!"
Tip je nekoliko puta pogledao mene, pa rupu na gepeku, pa opet mene i uz uzdah rekao "Ok, izaći ću vam u susret, ali dajte mi bar nešto novaca za popravak".
Dogovorili smo se naći na susjednom bankomatu i priznajem u jednom trenutku sam pomislila da bih mu mogla zgiljati, ali bio je tako drag i pokupio je moju tablicu za koju ja naravno nisam ni skužila da je otpala i donio mi ju u auto uz riječi "ovo će vam još trebati".
Na parkiralištu je rekao da bi popravak mogao koštati oko devetsto kuna. Rupa na njegovom gepeku me gledala veselo, odbrojala sam u glavi dvadeset tisuća koje bih popušila da je zvao policiju i pružila sam mu tisuću kuna.
Pomalo zabrinuto sam rekla da ne znam kako ću sad dalje bez tablice.
Pa ju je on ravnao. I pokušavao našarafiti na mjesto. Ali nije se dala.
Plastika je popucala, branik isto tako, a šaraf se nije dao u rupu.
Izvukao je nekoliko šarenih gumica za kosu i prikačio mi tablicu.
Održao predavanje o opasnostima vožnje sa neregistriranim autom i otišao dalje.
Suprug nije bio ljut. Kada sam u dvorištu izašla iz auta rekao je da sam danas posebno zgodna, a skrhani branik je ionako dobrim dijelom posljedica njegovog sudara sa kombijem croatia airlinesa.
Ionako je on kriv što auto još nije registriran.
Otišla sam na spavanje i spavala tri sata snom pravednika.
Shvatila sam da ću ipak ja morati odvesti auto na nešto nešto za plinsku instalaciju da bismo ga uopće mogli registrirati.
Nakon dva dana išla sam sa frendicom učiti rolati po Jarunu.
Koji sat kafenisanja kasnije i jedan zaključak da sam drama queen, a da ni ona nije ništa bolja, obule smo role.
Jednom kad sam krenula, zaustavljanje je bilo nemoguća misija.
Poskakivala sam po kockicama kojima je popločana staza, ljudi su zamnom izvikivali upute o tome koji je pravilan položaj za rolanje, a ona je iza mene padala po podu od smijeha i pokušavala me pridržavati svom svojom tri puta manjom težinom od moje.
Nakon nekoliko zaustavljanja u kanti za smeće, jednog pada na dupe, jednog zgodnog frajera i jedne tete koja prodaje sladolede, crvenog lica okupanog znojem smjestile smo se parking. Sreća pa oni auti nisu imali alarm.
Bilo je to iber zabavno jutro za mene.
Kad sam na fejsu vidjela da je u Petrovoj organizirano dobrovoljno davanje krvi, pomislila sam da je to prava stvar za moj novi state of mind.
Davanje krvi je vrsta aktivnosti koju ja jako podrzavam, a ipak eto nisam to radila godinama.
Naravno da je Suprug dao sve od sebe da me odgovori. Tvrdio je da ću pasti u nesvijest. Zapravo tvrdio je da bi ON pao u nesvijest, što je automatski značilo da će se to dogoditi i meni. Ako sam se do tada i dvoumila, ta me rečenica učvrstila u namjeri da odem.
Ok, rekao je, ali ja te vozim. Bojao se valjda da ću se srušiti za volanom i uzrokovati još neku nezgodicu na cesti.
Jest da mi je malo bilo slabo čim sam ušla unutra, a još slabije mi je bilo kada sam sjela na onu stolicu gdje su mi trebali uzeti jednu kap krvi iz prsta.
Nisam htjela gledati, pa mi je striček koji pika rekao da ako ja ne budem gledala da neće ni on. Pa su onda nekako već svi gledali u nas. Pa sam ipak pogledala.
Nije boljelo. Ali moja kap nije potonula, što je značilo da nema dovoljno željeza u krvi i da, hvala lijepa, ne žele mojih pola litre.
Suvišno je reći da mi je to slomilo srce.
Unatoč strahu od igle.
Poslali su me doma sa preporukom da se najedem crvenog mesa i crvene cikle i vratim se za petnaest dana.
Ne volim crveno meso.
Ali jesti ću ga, sve dok mi ne uzmu pola litre krvi.
Ne odustajem od namjere da ja budem ja i da radim stvari koje bih napravila da sam potpuno sama.
Naučit ću rolati pa makar mjesecima zabavljala pučanstvo po Jarunu, davati ću krv i napokon ću nabaviti donorsku karticu, savladat ću sve udarce u boksu, bar jednom u životu ću otići do Samobora biciklom, naučiti ću neki novi strani jezik i ponovo ću početi čitati knjige na engleskom.
Da, ja jesam drama queen i bojim se svega novoga. Da, ako je pet dana sve savršeno, izmislit ću razlog da stvorim oluju. Ne znam da li je to zbog toga što se bojim ili zbog toga što ne volim da bude jednostavno.
Još ne prihvaćam značenje rečenice "Da bi bili sretni moramo žrtvovati dosadu. To nije uvijek laka žrtva."
Ja previše pričam i preglasno se smijem, i iako mrzim privlačiti pozornost uvijek mi nekako uspije nastupiti u velikom stilu.
Ponekad pijem i smotam si joint za bolji san. Ovisna sam o čokoladi, iako mi se njen miris gadi.
Rado upadam u patološke odnose.
Sudaram se sa stvarima i malom djecom.
I plačem ako se samnom našališ malo grublje.
Ako pričamo o letenju, ja ću uvijek željeti biti gore pa ma koliko opasno bilo.
U totalnom sam neskladu sama sa sobom.
Ja sam vremenska nepogoda na kotačima.
I nemam pojma o tome što želim.
Ali u meni je more ljubavi i velika želja za učenjem. S vremenom, naučiti ću što je to što bih JA željela.
I neću po to morati otići u Indiju.
One step at the time.
Uostalom kako je to nekoć rekla Marilyn Monroe: "I'm selfish, impatient and a little insecure. I make mistakes, I am out of control and at times hard to handle. But if you can't handle me at my worst, then you sure as hell don't deserve me at my best."
Oprostit ćete mi ako sam ju možda već prije citirala :))
Već danima mislim kako bih napisala nešto.
Kako sam imala sudarčić na semaforu, kako sam učila rolati, kako mi na čelu piše "talk to me" i to privlači svakakve pacijente, kako sam pokušala dati krv i nisu mi je htjeli uzeti, kako sam shvatila da se svega bojim i stvaram drame čim stvari krenu dobro, kako sam shvatila značenje rečenice "da bi bili sretni moramo se odreći dosade, a to nije uvijek laka žrtva"....
Svašta želim napisati i ne ide mi.
Sjednem u deset i pišem dva i pol sata, stisnem "objavi", veza pukne i sve se obriše.
Prokleti wlan, nikad ne znaš kada će prestati raditi i sve što si napravio ode kvragu.
Zapravo, nedavno sam u šali rekla da sam ja baš kao i wlan. Nikad ne znaš u kojem trenutku ću promijeniti mišljenje i prebaciti se na no connection mode.
Neki dan sam sa frendicom išla na rolanje.
Zapravo, već me neko vrijeme muče pitanja kao što su;
Tko sam ja?
Što želim od života?
Kako je nastao svemir i ima li on odgovore?
Ima li života nakon ljubavi :cher_na_zagrebacki:?
I kako da doniram dozu krvi, a da se pritom ne osramotim?
Shvatila sam u nekom trenutku da je došlo vrijeme da malo budem sama. Od svoje šesnaeste godine postojim u paru, ili u nekoliko parova istovremeno.
Naviknuta sam na to da nečije snove posvojim i furam ih neko vrijeme, a kada nastupi trenutak zasićenja skupim stvarčice i odem dalje.
Kako sam se pred Bogom i ljudima zavjetovala da ću ovaj film furati dok nas smrt ne rastavi, a u međuvremenu sam rodila i dijete, prihvatila sam činjenicu da teatralno pakiranje kofera i odlazak u Indiju po smisao života i nije baš prihvatljiva opcija.
Zato sam odlučila taking a baby steps i iz dana u dan osluškivati prilike da naučim što je to što bih JA napravila u datoj situaciji.
Kada sam se na semaforu popela frajeru na gepek sa Suprugovim već dugo vremena neregistriranim autom, zaboravila sam narav luzerice koja uvijek staje na kraj u redu za peciva. Sa strepnjom sam čekala kakav će lik izaći iz auta ispred mene i kad je izašao dečko sa najzelenijim očima koje sam ikada vidjela, izvukla sam svoj najbolji glas princeze u nevolji (onaj koji nisam koristila bar deset godina) i nemoćno zatreptala "Auto mi nije registirian. UBIT će me muž!"
Tip je nekoliko puta pogledao mene, pa rupu na gepeku, pa opet mene i uz uzdah rekao "Ok, izaći ću vam u susret, ali dajte mi bar nešto novaca za popravak".
Dogovorili smo se naći na susjednom bankomatu i priznajem u jednom trenutku sam pomislila da bih mu mogla zgiljati, ali bio je tako drag i pokupio je moju tablicu za koju ja naravno nisam ni skužila da je otpala i donio mi ju u auto uz riječi "ovo će vam još trebati".
Na parkiralištu je rekao da bi popravak mogao koštati oko devetsto kuna. Rupa na njegovom gepeku me gledala veselo, odbrojala sam u glavi dvadeset tisuća koje bih popušila da je zvao policiju i pružila sam mu tisuću kuna.
Pomalo zabrinuto sam rekla da ne znam kako ću sad dalje bez tablice.
Pa ju je on ravnao. I pokušavao našarafiti na mjesto. Ali nije se dala.
Plastika je popucala, branik isto tako, a šaraf se nije dao u rupu.
Izvukao je nekoliko šarenih gumica za kosu i prikačio mi tablicu.
Održao predavanje o opasnostima vožnje sa neregistriranim autom i otišao dalje.
Suprug nije bio ljut. Kada sam u dvorištu izašla iz auta rekao je da sam danas posebno zgodna, a skrhani branik je ionako dobrim dijelom posljedica njegovog sudara sa kombijem croatia airlinesa.
Ionako je on kriv što auto još nije registriran.
Otišla sam na spavanje i spavala tri sata snom pravednika.
Shvatila sam da ću ipak ja morati odvesti auto na nešto nešto za plinsku instalaciju da bismo ga uopće mogli registrirati.
Nakon dva dana išla sam sa frendicom učiti rolati po Jarunu.
Koji sat kafenisanja kasnije i jedan zaključak da sam drama queen, a da ni ona nije ništa bolja, obule smo role.
Jednom kad sam krenula, zaustavljanje je bilo nemoguća misija.
Poskakivala sam po kockicama kojima je popločana staza, ljudi su zamnom izvikivali upute o tome koji je pravilan položaj za rolanje, a ona je iza mene padala po podu od smijeha i pokušavala me pridržavati svom svojom tri puta manjom težinom od moje.
Nakon nekoliko zaustavljanja u kanti za smeće, jednog pada na dupe, jednog zgodnog frajera i jedne tete koja prodaje sladolede, crvenog lica okupanog znojem smjestile smo se parking. Sreća pa oni auti nisu imali alarm.
Bilo je to iber zabavno jutro za mene.
Kad sam na fejsu vidjela da je u Petrovoj organizirano dobrovoljno davanje krvi, pomislila sam da je to prava stvar za moj novi state of mind.
Davanje krvi je vrsta aktivnosti koju ja jako podrzavam, a ipak eto nisam to radila godinama.
Naravno da je Suprug dao sve od sebe da me odgovori. Tvrdio je da ću pasti u nesvijest. Zapravo tvrdio je da bi ON pao u nesvijest, što je automatski značilo da će se to dogoditi i meni. Ako sam se do tada i dvoumila, ta me rečenica učvrstila u namjeri da odem.
Ok, rekao je, ali ja te vozim. Bojao se valjda da ću se srušiti za volanom i uzrokovati još neku nezgodicu na cesti.
Jest da mi je malo bilo slabo čim sam ušla unutra, a još slabije mi je bilo kada sam sjela na onu stolicu gdje su mi trebali uzeti jednu kap krvi iz prsta.
Nisam htjela gledati, pa mi je striček koji pika rekao da ako ja ne budem gledala da neće ni on. Pa su onda nekako već svi gledali u nas. Pa sam ipak pogledala.
Nije boljelo. Ali moja kap nije potonula, što je značilo da nema dovoljno željeza u krvi i da, hvala lijepa, ne žele mojih pola litre.
Suvišno je reći da mi je to slomilo srce.
Unatoč strahu od igle.
Poslali su me doma sa preporukom da se najedem crvenog mesa i crvene cikle i vratim se za petnaest dana.
Ne volim crveno meso.
Ali jesti ću ga, sve dok mi ne uzmu pola litre krvi.
Ne odustajem od namjere da ja budem ja i da radim stvari koje bih napravila da sam potpuno sama.
Naučit ću rolati pa makar mjesecima zabavljala pučanstvo po Jarunu, davati ću krv i napokon ću nabaviti donorsku karticu, savladat ću sve udarce u boksu, bar jednom u životu ću otići do Samobora biciklom, naučiti ću neki novi strani jezik i ponovo ću početi čitati knjige na engleskom.
Da, ja jesam drama queen i bojim se svega novoga. Da, ako je pet dana sve savršeno, izmislit ću razlog da stvorim oluju. Ne znam da li je to zbog toga što se bojim ili zbog toga što ne volim da bude jednostavno.
Još ne prihvaćam značenje rečenice "Da bi bili sretni moramo žrtvovati dosadu. To nije uvijek laka žrtva."
Ja previše pričam i preglasno se smijem, i iako mrzim privlačiti pozornost uvijek mi nekako uspije nastupiti u velikom stilu.
Ponekad pijem i smotam si joint za bolji san. Ovisna sam o čokoladi, iako mi se njen miris gadi.
Rado upadam u patološke odnose.
Sudaram se sa stvarima i malom djecom.
I plačem ako se samnom našališ malo grublje.
Ako pričamo o letenju, ja ću uvijek željeti biti gore pa ma koliko opasno bilo.
U totalnom sam neskladu sama sa sobom.
Ja sam vremenska nepogoda na kotačima.
I nemam pojma o tome što želim.
Ali u meni je more ljubavi i velika želja za učenjem. S vremenom, naučiti ću što je to što bih JA željela.
I neću po to morati otići u Indiju.
One step at the time.
Uostalom kako je to nekoć rekla Marilyn Monroe: "I'm selfish, impatient and a little insecure. I make mistakes, I am out of control and at times hard to handle. But if you can't handle me at my worst, then you sure as hell don't deserve me at my best."
Oprostit ćete mi ako sam ju možda već prije citirala :))
četvrtak, 16. rujna 2010.
KAD JESEN POKUCA NA VRATA
Baš si mislim, ima već tako jako dugo da nisam napisala ništa novo.
Inače obožavam jesen. Onako kad zamiriši prva hladnoća, kad ti treba neka tuhica da popušiš cigaretu na terasi, kad se magle petljaju brežuljcima pod nogama i kad se mace stišču jedna uz drugu da bi se zagrijale.
Obožavam vrijeme za nove početke.
Ako se mene pita, jesen je vrijeme za nove početke.
Obično Nova Godina označava neko vrijeme za velike odluke.
Ono što je po tom pitanju nekome Nova Godina, meni je jesen.
Nove ideje, nalet svježe energije, nove jesenske cipele, šareni kaput i to je to.
Spremna za novo :)
U jesen, svaki sunčani dan je poklon.
Izađeš i uživaš polako. Upijaš svaku zraku i spremaš ju za tmurnu zimu. Zatvoriš oči, digneš glavu i gledaš sunce iza kapaka.
Uz sebe želiš nekoga koga voliš i tko voli tebe. Jesensko sunce je ono koje se dijeli sa voljenim.
Proljetno sunce te tjera da iskoristiš dan i ostavlja ti osjećaj krivnje ako to ne napraviš. Ljetno sunce je prenaporno, pretoplo i od njega se imaš potrebu skriti.
Ali jesensko sunce je baš ono pravo.
Ovo je prva jesen da ne osjećam zanos novog početka.
Realno gledajući, moj život je lijep.
Imam savršeno dijete koje obožavam. Noću odlazim u njegovu sobu samo kako bih mogla zavući nos točno u onaj pregib između vrata i ramena i upiti djelić njegovog mirisa.
Imam muža koji me jako voli i spreman je potruditi se oko svega što je meni bitno.
Imam hrpu predivnih prijatelja koji su uvijek tu za mene. Na svaki način.
Imam kuću. Imam vrt. Kuham zimnicu. I imam prepun ormar cipela svih boja i oblika.
Da je ovo uobičajena jesen, ja bih sva sretna vadila topliju odjeću, prala ju i veselila joj se. Možda bih kupila nešto novo. Upisala neki kreativni tečaj ili možda školu talijanskog jezika.
Sašila si suknju, napravila nekoliko šarenih ogrlica.
Šetala po rosi i udisala život punim plućima. Smješkala se.
I veselila se svakom novom danu.
Ove jeseni, nije takva jesen.
Oduvijek nosim u sebi neki nemir.
Neki osjećaj da nisam baš na onom mjestu na kojem bih trebala biti. Neki osjećaj da moj pravi život čeka da se napokon u njemu pojavim.
Naravno postoje trenutci kada mi se čini da je sve upravo sve onako kako bi trebalo biti i kada me, kako bi rekla moja draga prijateljica "oblije sreća i prođu me trnci od tog osjećaja".
Ti su trenutci kod mene vezani samo za situacije kada je u pitanju naše dijete.
Iako najveći dio svake majke, dijete ipak nije sve.
U meni još uvijek postojim ja. Sa svojim potrebama i željama, sa svojim snovima i nadanjima.
Što kada imaš prekrasan život a ne nalaziš se u njemu?
I to te koči na svim poljima?
Dogodi ti se nekakva emocionalna blokada koja ti ne dozvoljava da se otvoriš mogućnostima koje ti se nude?
Ova jesen za mene ima miris kraja.
Jutra mi više nisu zamamna i puna obećanja, nego teška i tmurna.
U meni se ne javlja radost očekivanja, nego težina moranja.
Jesensko sunce više nije nešto što dijelim s voljenim, nego nešto što me podsjeća da voljenog nemam.
U glavi mi se nižu slike djece koja se igraju po Pjaci, staraca koji griju kosti na zelenoj klupici punoj sunca, more koje se blistavo ljeska, jugo koje mi mrsi kosu i ostavlja slane tragove po koži.
Čujem zvonki smijeh i veseli žamor.
Miriši more, sunce me miluje i zakapam prste u vlažni pijesak.
Osjećam čvrstu ruku koja me pridržava dovoljno čvrsto da se osjetim sigurna, a opet dovoljno lagano da se ne osjetim zarobljena.
Baš kao u knjizi "Čokolada" vjetar je donio nemir i tjera me dalje.
Nezahvalna?
Možda.
Razmažena?
Možda.
Kada možemo reći da je pošteno da ostavimo sve dobro što imamo i skupimo hrabrost da odemo tražiti nešto još bolje?
Ne nužno objetkivno bolje, ali bolje za nas same.
I kada je dozvoljeno da uzmemo trenutak da razmislimo o sebi, ako smo to propustili napraviti u onom trenutku kada je uobičajeno vrijeme za to?
Kada je trenutak da se emocionalno izoliramo od svega i kažemo "ok, tko sam to JA, što je to što JA želim i što je to što bih sada napravila da sam sada apsolutno sama na svijetu"?
Bez samozavaravanja i bez osjećaja da to radim samo zato jer bih trebala.
I postoji li opravdanje da krenemo za svojim snovima, ako se više ne radi samo o nama?
Što napraviti sa lijepim životom koji nas guši?
I znači li svaki kraj početak nečeg novog ili je kraj ipak samo kraj?
Inače obožavam jesen. Onako kad zamiriši prva hladnoća, kad ti treba neka tuhica da popušiš cigaretu na terasi, kad se magle petljaju brežuljcima pod nogama i kad se mace stišču jedna uz drugu da bi se zagrijale.
Obožavam vrijeme za nove početke.
Ako se mene pita, jesen je vrijeme za nove početke.
Obično Nova Godina označava neko vrijeme za velike odluke.
Ono što je po tom pitanju nekome Nova Godina, meni je jesen.
Nove ideje, nalet svježe energije, nove jesenske cipele, šareni kaput i to je to.
Spremna za novo :)
U jesen, svaki sunčani dan je poklon.
Izađeš i uživaš polako. Upijaš svaku zraku i spremaš ju za tmurnu zimu. Zatvoriš oči, digneš glavu i gledaš sunce iza kapaka.
Uz sebe želiš nekoga koga voliš i tko voli tebe. Jesensko sunce je ono koje se dijeli sa voljenim.
Proljetno sunce te tjera da iskoristiš dan i ostavlja ti osjećaj krivnje ako to ne napraviš. Ljetno sunce je prenaporno, pretoplo i od njega se imaš potrebu skriti.
Ali jesensko sunce je baš ono pravo.
Ovo je prva jesen da ne osjećam zanos novog početka.
Realno gledajući, moj život je lijep.
Imam savršeno dijete koje obožavam. Noću odlazim u njegovu sobu samo kako bih mogla zavući nos točno u onaj pregib između vrata i ramena i upiti djelić njegovog mirisa.
Imam muža koji me jako voli i spreman je potruditi se oko svega što je meni bitno.
Imam hrpu predivnih prijatelja koji su uvijek tu za mene. Na svaki način.
Imam kuću. Imam vrt. Kuham zimnicu. I imam prepun ormar cipela svih boja i oblika.
Da je ovo uobičajena jesen, ja bih sva sretna vadila topliju odjeću, prala ju i veselila joj se. Možda bih kupila nešto novo. Upisala neki kreativni tečaj ili možda školu talijanskog jezika.
Sašila si suknju, napravila nekoliko šarenih ogrlica.
Šetala po rosi i udisala život punim plućima. Smješkala se.
I veselila se svakom novom danu.
Ove jeseni, nije takva jesen.
Oduvijek nosim u sebi neki nemir.
Neki osjećaj da nisam baš na onom mjestu na kojem bih trebala biti. Neki osjećaj da moj pravi život čeka da se napokon u njemu pojavim.
Naravno postoje trenutci kada mi se čini da je sve upravo sve onako kako bi trebalo biti i kada me, kako bi rekla moja draga prijateljica "oblije sreća i prođu me trnci od tog osjećaja".
Ti su trenutci kod mene vezani samo za situacije kada je u pitanju naše dijete.
Iako najveći dio svake majke, dijete ipak nije sve.
U meni još uvijek postojim ja. Sa svojim potrebama i željama, sa svojim snovima i nadanjima.
Što kada imaš prekrasan život a ne nalaziš se u njemu?
I to te koči na svim poljima?
Dogodi ti se nekakva emocionalna blokada koja ti ne dozvoljava da se otvoriš mogućnostima koje ti se nude?
Ova jesen za mene ima miris kraja.
Jutra mi više nisu zamamna i puna obećanja, nego teška i tmurna.
U meni se ne javlja radost očekivanja, nego težina moranja.
Jesensko sunce više nije nešto što dijelim s voljenim, nego nešto što me podsjeća da voljenog nemam.
U glavi mi se nižu slike djece koja se igraju po Pjaci, staraca koji griju kosti na zelenoj klupici punoj sunca, more koje se blistavo ljeska, jugo koje mi mrsi kosu i ostavlja slane tragove po koži.
Čujem zvonki smijeh i veseli žamor.
Miriši more, sunce me miluje i zakapam prste u vlažni pijesak.
Osjećam čvrstu ruku koja me pridržava dovoljno čvrsto da se osjetim sigurna, a opet dovoljno lagano da se ne osjetim zarobljena.
Baš kao u knjizi "Čokolada" vjetar je donio nemir i tjera me dalje.
Nezahvalna?
Možda.
Razmažena?
Možda.
Kada možemo reći da je pošteno da ostavimo sve dobro što imamo i skupimo hrabrost da odemo tražiti nešto još bolje?
Ne nužno objetkivno bolje, ali bolje za nas same.
I kada je dozvoljeno da uzmemo trenutak da razmislimo o sebi, ako smo to propustili napraviti u onom trenutku kada je uobičajeno vrijeme za to?
Kada je trenutak da se emocionalno izoliramo od svega i kažemo "ok, tko sam to JA, što je to što JA želim i što je to što bih sada napravila da sam sada apsolutno sama na svijetu"?
Bez samozavaravanja i bez osjećaja da to radim samo zato jer bih trebala.
I postoji li opravdanje da krenemo za svojim snovima, ako se više ne radi samo o nama?
Što napraviti sa lijepim životom koji nas guši?
I znači li svaki kraj početak nečeg novog ili je kraj ipak samo kraj?
utorak, 31. kolovoza 2010.
LJUBAVI, SRETAN TI ROĐENDAN
Često sam čula rečenicu da je roditeljstvo najteži posao.
Biti doma sa djetetom, istini za volju, uopće nije zabavno.
Ili je možda problem u meni.
I am not a baby person.
Ne zagledam u tuđa kolica da bih se rastapala pri pogledu na djetešce u njima, nemam potrebu gugutati maloj bebi, čak ni ako je moja.
Zapravo ja se uopće ne znam ponašati sa malom djecom.
Prvo i osnovno, tu su nebrojene neprospavane noći.
Ajde, na to se čovjek navikne. Misli, odmorit će se preko dana.
Ali to je čista zabluda.
Nema odmora.
Preko dana beba ne želi spavati. Dobro, prvih tjedan dana možda i da.
onda shvati da previše toga propušta, pa je stalno budna.
Ti ju nosiš, cupkaš po kući dok ti se leđa raspadaju, a suze nemoći same teku niz lice.
A beba, sve izvrće oči kao da će zapsati ali se nekako uvijek trgne onaj zadnji čas prije nego padne u san i opet je sasvim i potpuno budna.
U očaju kapituliraš i odeš vožnju dugu dva sata, jer eto, nekim čudom u autu će zaspati.
Onda tu je dojenje. Majčino mlijeko prva je i najvažnija hrana za bebu.
Naravno da svaka majka želi najbolje za svoje dijete. Ali nitko te ne pripremi na to da dojenje često boli, da ti bradavice u početku krvare ako su osjetljive, da idilična slika bebe na dojci nije samo slika, nego nerijetko cjelodnevna radnja.
Onda tu su pelene.
Kako i tu opet svaka majka za svoje dijete želi najbolje, odvažiti će se i odlučiti se za platnene pelene.
Što znači da osim svega, još stružeš drekec iznad wc školjke, imaš u kupatilu punu kantu mokrih miomirisnih krpa (ma koliko lijepe i šarene bile) i da bar jednom u dva dana imaš zbog toga ekstra mašinu veša, pored onih tri dnevno koje pereš jer beba bljucka bodiće, posteljinu, tvoje majice i manji paket gazica dnevno.
I onda čekaš.....
Čekaš da započne dohrana.
Čekaš da dijete počne samostalno sjediti.
Čekaš da se uspravi na noge.
Čekaš da se nauči igrati igračkama.
Ne, tvoj pojam igranja igračkama nije da dijete beskonačno puno puta baci igračku, a ti mu je dodaš natrag.
Tvoj je pojam igranja da dijete uzme igračke i igra se.
Samo.
A ti radiš nešto drugo.
Stalno ti se čini da će evo upravo ova nova faza donijeti olakšanje u svakodnevicu.
Stvar je u tome da dijete ima najmoćnije oružje na svijetu.
Plač.
Zapravo razne vrste plača.
Cendravi plač, histerični plač, dugotrajan tihi nezadovoljni plač, zaista tužan plač... i tako dalje.
Postoji nebrojeno puno podvrsti plača i svaki od njih od tebe čini taoca bez izgleda za spasenjem.
Posebna je faza kada je dijete dovoljno veliko da krene istraživati po dječjim parkićima.
E tu kreće posebna vrsta frustracije.
Tvoje dijete je nekim čudom najčešće najmlađe u parku i doslovno ti se noge otkidaju od straha dok se druga, veća djeca preguravaju preko njega na putu do tobogana, dok pokušava izaći iz jurećeg vrtuljka ili dok se želi ljuljati više i više, a jedva stabilno sjedi na ljuljački.
Želiš da se tvoje dijete izbori za svoje mjesto u parkiću, želiš mu reći "ma daj zvekni tog malog natrag kad te gurne", ali nećeš jer želiš svoje dijete odgajati za miroljubivu budućnost.
Znaš da nasilje rađa nasilje i želiš se boriti protiv toga.
Osim toga, dječji parkovi su dosadni. Prepuni su ljudi koje uglavnom ne poznaješ, priča se isključivo o hranjenju i kakanju. Ti želiš neku drugu temu. Neku temu koja nije ono čime si ionako okružen 24 sata na dan.
A djeca tamo žele biti satima.
Tu negdje počinješ sanjariti o dječjem vrtiću.
Ako si u mogućnosti biti doma s djetetom, nekako ne želiš dijete davati od sebe prije nego je to zaista neophodno potrebno.
I tu počinje odbrojavanje.
Tvoj odrasli život, tvoji planovi za budućnost su nešto o čemu počinješ razgovarati na način da kažeš "kad dijete krene u vrtić, ja ću...."
Kada dijete krene u vrtić, počinju vrtićke viroze i ti opet ne spavaš, bojiš se, ideš na hitnu i misliš da to sve nikada neće proći.
A onda dođe trenutak kada shvatiš da je dijete veliko, samostalno, da te više ne treba toliko i počinješ čeznuti za onim što je iza vas.
A što si toliko dugo čekala da prođe.
Sjećam se trenutka kada mi je ginekolog potvrdio trudnoću.
Menstruacija mi je kasnila dva dana i točno sam znala zašto. Suprug i ja bili smo na putu i naručila sam se na pregled telefonski odmah nakon povratka.
Sjedili smo u kafiću nasuprot ordinacije, jer sam od nervoze došla puno prerano i ja sam svakih 4 minute trčala na wc provjeriti jesam li možda ipak dobila u međuvremenu.
Naravno da nisam.
Piškenje u čašicu, štapić jedan, štapić drugi...."gospođo, trudni ste".
Ne, ali ja nisam gospođa, ne nemoguće je da sam trudna, ali samo malo, ja sam tek izašla iz jedne veze i ušla u novu, baš imam jako velike planove u koje se ne uklapa beba, imam samo 24 godine, uostalom kako to mislite trudna sam! kako je uopće došlo do toga!!!
Danas me to sram reći, ali jedva sam suzdržala suze dok nisam istrčala iz ordinacije. Na ulici sam plakala ko kišna godina.
Suze su mi se ledile na licu i ja nisam uopće znala što za boga miloga da sad radim.
Bio je 4.1.2004 godine.
Bila sam trudna ravno 20 dana.
Ovakva kakva već jesam, na putu do kuće, moj se očaj pretvorio u luđačko veselje. Imala sam osjećaj kao da mi je netko dao neku fascinantnu igračku. Pa sam sve zamišljala sebe kao trudnicu. Pa sam si odjednom bila sva nekako važna i posebna.
Pa nisam mogla dočekati da mi počne rasti trbuh.
No da, nisam zamišljala da će mi osim trbuha narasti sve drugo.
Nisam znala da će mi svi mirisi postati preintenzivni, da će me mučiti žgaravica, da će mi oticati noge, da neću moći jesti ništa što u sebi sadrži luk u bilo kojem obliku i agregatnom stanju, da ću plakati bez razloga i povoda (dobro, to mi ni sada nije strano) i da ću željeti Mcdonalds tost u svako doba dana i noći (ni to mi ni sada nije strano).
Suprug i ja, svaki smo i najmanji detalj prolazili zajedno, veselili se, osluškivali, odabrali ime, obavili shoping u HM-u i mislili da smo spremni.
Nismo imali pojma što nas čeka.
Prije točno šest godina, negdje u ovo doba noći spremala sam se na spavanje potpuno nesvjesna da ću se za svega par sati probuditi u lokvici tople vode, uzeti torbu spakiranu za rodilište i krenuti prema trenutku kada ću napokon upoznati Čovječuljka.
Kako sam kroz trudnoću prošla više manje nesvjesno, osim što sam bila fokusirana na kupovanje robice i razmišljanje o tome što ću pojesti, naravno da nisam pročitala puno tekstova o samom porodu.
Ovako blaženo površna nisam razmišljala dalje od toga da sam trudna.
Nisam se informirala o tome što se događa kad jednom stigneš u rodilište. Mislila sam da oni tamo ljudi u bijelim kutama valjda znaju što rade.
Rekli su mi ako ode plodna voda, da odmah dođem u rodilište.
I ja sam došla.
I dobila puni tretman.
Koji uključuje klistir, drip, ležanje i ctg.
I još dripa.
I još.
I još.
U jednom trenutku pogledala sam i vidjela da više uopće ne kapa nego doslovno curi u tankom mlazu.
u predrađaonu sam legla u 5 ujutro, u boks su me odveli oko četiri popodne.
U međuvremenu se na meni izredalo prekonekoliko studenata koji su vježbali kako se pregledava žena u trudovima.
Sjećam se da sam bila potpuno iscrpljena od tih neučinkovitih trudova, osim što tada nisam znala da su neučinkoviti.
Toliko me boljelo da sam mislila da samo što nisam rodila.
Slijedeći pregled me obavijestio o tome da sam otvorena tek četiri prsta.
Tek tada su pustili Supruga unutra.
Bila sam presretna kada sam ga ugledala, onako presmiješnog sa zelenom kapicom.
Cerekali smo se i vrijeme je nekako prolazilo.
U boksu do mene žene su ulazile, bebe su vrištale, a ja i dalje ništa.
Oko 20h su mi rekla da otkucaji srca slabe i da idem na hitni carski rez.
Sjećam se svoje nevjerice.
Naravno da ni do tada nisam razmišljala što je idući korak. Nekako na carski nisam ni pomislila.
Odvelo me u rađaonu, a ja sam tresla toliko jako da mi nisu mogli izmjeriti tlak. Pokraj mene je stajao anesteziolog i ručno mi mjerio puls gledajući u sat.
Sjećam se da sam osjetila rez i kako vade dijete van. Osjetila sam kao da ga čupaju i izvila sam leđa prema gore.
U tom trenutu su mi ipak ubrizgali nešto u infuziju i ja sam potpuno zaspala.
KAda sam došla svijesti, bebu su već odnijeli.
Nisam ga ni vidjela.
Suprug me dočekao vani, hodao je uz mene dok su me vodili na intenzivnu njegu i govorio kako je zaskočio sestru koja je nosila neki zamotuljak u lift, kako je znao odmah da je to naš sin, kako je tražio da mu ga pokaže i kako je prekrasan.
Moja sestra je bila s njim.
Sve u svemu, Čovječuljka sam vidjela tek nakon 36 sati.
Čudom sam se čudila tom stvorenju zatvorenih očiju koje uopće nije izgledalo onako kako sam ga zamišljala.
Zamišljala sam pjegavu bebu sa narančastom kosicom, bijelim licem i rumenim obrazima, a on je bio krakat, ćelav, natečenih zatvorenih očiju i imao je tanke prstiće sa dugačkim noktićima.
Ne, nisam se odmah zaljubila u njega.
ALi sam se zaljubljivala svaki dan po malo.
I nikada se nisam prestala zaljubljivati u njega.
Suprug i ja zvali smo ga prijeteći pauk u ležaljci.
Nasisavao se svakih pola sata, bljuvao i isti čas sisao ponovo. Nije želio spavati. Vrlo jasno i vrlo glasno je iskazivao svoje nezadovoljstvo. Želio je red i ritam.
Od nas koji ritma i reda nemamo.
Čim se uselio u stan, uveo je svoja pravila.
To radi i danas.
Sa rođenjem djeteta Suprug i ja postali smo puno manje muškarac i žena i postali puno više partneri, supatnici i oslonac jedno drugome.
Počeli smo se svađati puno više.
I razumjeti puno manje. Natjecali se kome je teže.
Ali smo kroz roditeljstvo i izgradili jedan potpuno novi oblik odnosa.
Trebalo je vremena da se uskladimo u tome što za koga znači pravilno odgajati dijete. Svaki od nas imao je svoje mišljenje. I htio ga pošto poto istjerati do kraja.
Našli smo se u trenutku kada smo shvatili da se možemo prepirati do kraja svijeta, ali da će nam dijete ionako samo pokazati put.
Naše je dijete analitično, inzistira na detaljima, svako jutro vojnički uredno posprema svoj krevet (ja svoj pospremam eventualno ako mi dolaze gosti koji će se penjati na kat), tražio je da ga naučimo kako se odjeća slaže "kao u dućanu" i svaku večer prije spavanja ju složi na klupicu (nakon što je provjerio da li je to odjeća koju će obući i ujutro), kategorički odbija jesti peršin, ali obožava sušene rajčice i maslinovo ulje, prejako steže tenisice jer ne trpi da su mu labave, ne voli hlače koje su dulje od gležnja, vrlo je oprezan, obožava crtati, za sebe ponosno govori da je mesožder, misli da su curice uglavnom dosadne i obožava vrtić.
Na rođendanske pozivnice crta laboratorije i nacrte za rakete.
Prva riječ mu je pupak, a prva rečenica "galeb leti". Izgovorio ju je na Jarunu dok je gledao labudove.
Nije se naspavao dok nije napunio dvije godine. Prohodao je sa godinu i osamnaest dana i od tada nije gotovo ni jednom sjeo u kolica.
On odgovara bez dlake na jeziku, često je nepristojan i uopće ga nije briga za to. Pred nepoznatim ljudima je jako sramežljiv.
On je dječak kojemu ne možeš jednostavno reći da nešto napravi. Ako mu argumentiraš, možda te i posluša.
Ako nemaš dovoljno jako objašnjenje zašto mora biti baš tako, natjerat će te da kapituliraš.
Ovo ljeto je bacio gumenu hobotnicu u more i ja sam ga natjerala da ide po nju uz objašnjenje da onaj tko nešto baci, mora sam ići po to.
Otišao je u suzama.
Jučer smo kupovali naljepnice za pozivnice i meni je ispao bunt na pod. Zamolila sam ga da ih pokupi da se ne saginjem.
Hladno me pogledao i rekao mi doslovno ovako: "Kad ja nisam želio ići po hobotnicu ti si rekla da moram jer je meni pala, sad izvoli sama pokupi naljepnice jer si ih ti i bacila."
Ili ja ljuta na njega i vičem, cijelo me susjedstvo čuje. Gledam ga i vidim on grize obraz iznutra i pitam živčano "dobro šta to sad radiš?!!" a on me gleda i veli "oprosti, pokušavam se ne nasmijati".
Da, plakala sam kada sam doznala da sam trudna.
Da, čekala sam da prosjedi, propuzi, prohoda, prestane cicati, skine pelene, obriše dupe sam i veže vezice na cipelama.
Da, vičem na njega.
Češće nego bih trebala.
Da, jedva sam čekala da krene u vrtić, iako sam kad je krenuo plakala tjedan dana.
I da, iako sam jedva čekala da prođu, čeznem za danima kad je bio beba.
Da, izluđuje me nebrojeno puta dnevno na nebrojeno puno načina.
Ali da nema njega, ja ne bih bila ja. Bila bih neka druga.
Od njega sam naučila jako puno stvari, iako ih je on trebao učiti od mene.
Istina je da te imanje djeteta učini ranjivim i da tvoje srce zauvijek stanuje izvan tvoga tijela.
ALi dijete ti daje snagu.
Dijete te zaokruži na način na koji to ne može ni muž, ni ljubavnik, ni prijatelji.
Imanje djeteta tvom svijetu daje puniju dimenziju.
Gledajući kroz dječje oči prisjetiš se istine koju si odrastajući izgubio negdje putem; da je najveća sreća u jednostavnim stvarima.
Da je dovoljno da su uz tebe oni koje voliš najviše.
Da je dovoljno da je sunčan dan i možeš istrčati vani.
Da čitav svijet može biti tvoja igračka ako želiš.
I da je šalica kave popijena u miru apsolutno neprocjenjiva stvar :D
Biti doma sa djetetom, istini za volju, uopće nije zabavno.
Ili je možda problem u meni.
I am not a baby person.
Ne zagledam u tuđa kolica da bih se rastapala pri pogledu na djetešce u njima, nemam potrebu gugutati maloj bebi, čak ni ako je moja.
Zapravo ja se uopće ne znam ponašati sa malom djecom.
Prvo i osnovno, tu su nebrojene neprospavane noći.
Ajde, na to se čovjek navikne. Misli, odmorit će se preko dana.
Ali to je čista zabluda.
Nema odmora.
Preko dana beba ne želi spavati. Dobro, prvih tjedan dana možda i da.
onda shvati da previše toga propušta, pa je stalno budna.
Ti ju nosiš, cupkaš po kući dok ti se leđa raspadaju, a suze nemoći same teku niz lice.
A beba, sve izvrće oči kao da će zapsati ali se nekako uvijek trgne onaj zadnji čas prije nego padne u san i opet je sasvim i potpuno budna.
U očaju kapituliraš i odeš vožnju dugu dva sata, jer eto, nekim čudom u autu će zaspati.
Onda tu je dojenje. Majčino mlijeko prva je i najvažnija hrana za bebu.
Naravno da svaka majka želi najbolje za svoje dijete. Ali nitko te ne pripremi na to da dojenje često boli, da ti bradavice u početku krvare ako su osjetljive, da idilična slika bebe na dojci nije samo slika, nego nerijetko cjelodnevna radnja.
Onda tu su pelene.
Kako i tu opet svaka majka za svoje dijete želi najbolje, odvažiti će se i odlučiti se za platnene pelene.
Što znači da osim svega, još stružeš drekec iznad wc školjke, imaš u kupatilu punu kantu mokrih miomirisnih krpa (ma koliko lijepe i šarene bile) i da bar jednom u dva dana imaš zbog toga ekstra mašinu veša, pored onih tri dnevno koje pereš jer beba bljucka bodiće, posteljinu, tvoje majice i manji paket gazica dnevno.
I onda čekaš.....
Čekaš da započne dohrana.
Čekaš da dijete počne samostalno sjediti.
Čekaš da se uspravi na noge.
Čekaš da se nauči igrati igračkama.
Ne, tvoj pojam igranja igračkama nije da dijete beskonačno puno puta baci igračku, a ti mu je dodaš natrag.
Tvoj je pojam igranja da dijete uzme igračke i igra se.
Samo.
A ti radiš nešto drugo.
Stalno ti se čini da će evo upravo ova nova faza donijeti olakšanje u svakodnevicu.
Stvar je u tome da dijete ima najmoćnije oružje na svijetu.
Plač.
Zapravo razne vrste plača.
Cendravi plač, histerični plač, dugotrajan tihi nezadovoljni plač, zaista tužan plač... i tako dalje.
Postoji nebrojeno puno podvrsti plača i svaki od njih od tebe čini taoca bez izgleda za spasenjem.
Posebna je faza kada je dijete dovoljno veliko da krene istraživati po dječjim parkićima.
E tu kreće posebna vrsta frustracije.
Tvoje dijete je nekim čudom najčešće najmlađe u parku i doslovno ti se noge otkidaju od straha dok se druga, veća djeca preguravaju preko njega na putu do tobogana, dok pokušava izaći iz jurećeg vrtuljka ili dok se želi ljuljati više i više, a jedva stabilno sjedi na ljuljački.
Želiš da se tvoje dijete izbori za svoje mjesto u parkiću, želiš mu reći "ma daj zvekni tog malog natrag kad te gurne", ali nećeš jer želiš svoje dijete odgajati za miroljubivu budućnost.
Znaš da nasilje rađa nasilje i želiš se boriti protiv toga.
Osim toga, dječji parkovi su dosadni. Prepuni su ljudi koje uglavnom ne poznaješ, priča se isključivo o hranjenju i kakanju. Ti želiš neku drugu temu. Neku temu koja nije ono čime si ionako okružen 24 sata na dan.
A djeca tamo žele biti satima.
Tu negdje počinješ sanjariti o dječjem vrtiću.
Ako si u mogućnosti biti doma s djetetom, nekako ne želiš dijete davati od sebe prije nego je to zaista neophodno potrebno.
I tu počinje odbrojavanje.
Tvoj odrasli život, tvoji planovi za budućnost su nešto o čemu počinješ razgovarati na način da kažeš "kad dijete krene u vrtić, ja ću...."
Kada dijete krene u vrtić, počinju vrtićke viroze i ti opet ne spavaš, bojiš se, ideš na hitnu i misliš da to sve nikada neće proći.
A onda dođe trenutak kada shvatiš da je dijete veliko, samostalno, da te više ne treba toliko i počinješ čeznuti za onim što je iza vas.
A što si toliko dugo čekala da prođe.
Sjećam se trenutka kada mi je ginekolog potvrdio trudnoću.
Menstruacija mi je kasnila dva dana i točno sam znala zašto. Suprug i ja bili smo na putu i naručila sam se na pregled telefonski odmah nakon povratka.
Sjedili smo u kafiću nasuprot ordinacije, jer sam od nervoze došla puno prerano i ja sam svakih 4 minute trčala na wc provjeriti jesam li možda ipak dobila u međuvremenu.
Naravno da nisam.
Piškenje u čašicu, štapić jedan, štapić drugi...."gospođo, trudni ste".
Ne, ali ja nisam gospođa, ne nemoguće je da sam trudna, ali samo malo, ja sam tek izašla iz jedne veze i ušla u novu, baš imam jako velike planove u koje se ne uklapa beba, imam samo 24 godine, uostalom kako to mislite trudna sam! kako je uopće došlo do toga!!!
Danas me to sram reći, ali jedva sam suzdržala suze dok nisam istrčala iz ordinacije. Na ulici sam plakala ko kišna godina.
Suze su mi se ledile na licu i ja nisam uopće znala što za boga miloga da sad radim.
Bio je 4.1.2004 godine.
Bila sam trudna ravno 20 dana.
Ovakva kakva već jesam, na putu do kuće, moj se očaj pretvorio u luđačko veselje. Imala sam osjećaj kao da mi je netko dao neku fascinantnu igračku. Pa sam sve zamišljala sebe kao trudnicu. Pa sam si odjednom bila sva nekako važna i posebna.
Pa nisam mogla dočekati da mi počne rasti trbuh.
No da, nisam zamišljala da će mi osim trbuha narasti sve drugo.
Nisam znala da će mi svi mirisi postati preintenzivni, da će me mučiti žgaravica, da će mi oticati noge, da neću moći jesti ništa što u sebi sadrži luk u bilo kojem obliku i agregatnom stanju, da ću plakati bez razloga i povoda (dobro, to mi ni sada nije strano) i da ću željeti Mcdonalds tost u svako doba dana i noći (ni to mi ni sada nije strano).
Suprug i ja, svaki smo i najmanji detalj prolazili zajedno, veselili se, osluškivali, odabrali ime, obavili shoping u HM-u i mislili da smo spremni.
Nismo imali pojma što nas čeka.
Prije točno šest godina, negdje u ovo doba noći spremala sam se na spavanje potpuno nesvjesna da ću se za svega par sati probuditi u lokvici tople vode, uzeti torbu spakiranu za rodilište i krenuti prema trenutku kada ću napokon upoznati Čovječuljka.
Kako sam kroz trudnoću prošla više manje nesvjesno, osim što sam bila fokusirana na kupovanje robice i razmišljanje o tome što ću pojesti, naravno da nisam pročitala puno tekstova o samom porodu.
Ovako blaženo površna nisam razmišljala dalje od toga da sam trudna.
Nisam se informirala o tome što se događa kad jednom stigneš u rodilište. Mislila sam da oni tamo ljudi u bijelim kutama valjda znaju što rade.
Rekli su mi ako ode plodna voda, da odmah dođem u rodilište.
I ja sam došla.
I dobila puni tretman.
Koji uključuje klistir, drip, ležanje i ctg.
I još dripa.
I još.
I još.
U jednom trenutku pogledala sam i vidjela da više uopće ne kapa nego doslovno curi u tankom mlazu.
u predrađaonu sam legla u 5 ujutro, u boks su me odveli oko četiri popodne.
U međuvremenu se na meni izredalo prekonekoliko studenata koji su vježbali kako se pregledava žena u trudovima.
Sjećam se da sam bila potpuno iscrpljena od tih neučinkovitih trudova, osim što tada nisam znala da su neučinkoviti.
Toliko me boljelo da sam mislila da samo što nisam rodila.
Slijedeći pregled me obavijestio o tome da sam otvorena tek četiri prsta.
Tek tada su pustili Supruga unutra.
Bila sam presretna kada sam ga ugledala, onako presmiješnog sa zelenom kapicom.
Cerekali smo se i vrijeme je nekako prolazilo.
U boksu do mene žene su ulazile, bebe su vrištale, a ja i dalje ništa.
Oko 20h su mi rekla da otkucaji srca slabe i da idem na hitni carski rez.
Sjećam se svoje nevjerice.
Naravno da ni do tada nisam razmišljala što je idući korak. Nekako na carski nisam ni pomislila.
Odvelo me u rađaonu, a ja sam tresla toliko jako da mi nisu mogli izmjeriti tlak. Pokraj mene je stajao anesteziolog i ručno mi mjerio puls gledajući u sat.
Sjećam se da sam osjetila rez i kako vade dijete van. Osjetila sam kao da ga čupaju i izvila sam leđa prema gore.
U tom trenutu su mi ipak ubrizgali nešto u infuziju i ja sam potpuno zaspala.
KAda sam došla svijesti, bebu su već odnijeli.
Nisam ga ni vidjela.
Suprug me dočekao vani, hodao je uz mene dok su me vodili na intenzivnu njegu i govorio kako je zaskočio sestru koja je nosila neki zamotuljak u lift, kako je znao odmah da je to naš sin, kako je tražio da mu ga pokaže i kako je prekrasan.
Moja sestra je bila s njim.
Sve u svemu, Čovječuljka sam vidjela tek nakon 36 sati.
Čudom sam se čudila tom stvorenju zatvorenih očiju koje uopće nije izgledalo onako kako sam ga zamišljala.
Zamišljala sam pjegavu bebu sa narančastom kosicom, bijelim licem i rumenim obrazima, a on je bio krakat, ćelav, natečenih zatvorenih očiju i imao je tanke prstiće sa dugačkim noktićima.
Ne, nisam se odmah zaljubila u njega.
ALi sam se zaljubljivala svaki dan po malo.
I nikada se nisam prestala zaljubljivati u njega.
Suprug i ja zvali smo ga prijeteći pauk u ležaljci.
Nasisavao se svakih pola sata, bljuvao i isti čas sisao ponovo. Nije želio spavati. Vrlo jasno i vrlo glasno je iskazivao svoje nezadovoljstvo. Želio je red i ritam.
Od nas koji ritma i reda nemamo.
Čim se uselio u stan, uveo je svoja pravila.
To radi i danas.
Sa rođenjem djeteta Suprug i ja postali smo puno manje muškarac i žena i postali puno više partneri, supatnici i oslonac jedno drugome.
Počeli smo se svađati puno više.
I razumjeti puno manje. Natjecali se kome je teže.
Ali smo kroz roditeljstvo i izgradili jedan potpuno novi oblik odnosa.
Trebalo je vremena da se uskladimo u tome što za koga znači pravilno odgajati dijete. Svaki od nas imao je svoje mišljenje. I htio ga pošto poto istjerati do kraja.
Našli smo se u trenutku kada smo shvatili da se možemo prepirati do kraja svijeta, ali da će nam dijete ionako samo pokazati put.
Naše je dijete analitično, inzistira na detaljima, svako jutro vojnički uredno posprema svoj krevet (ja svoj pospremam eventualno ako mi dolaze gosti koji će se penjati na kat), tražio je da ga naučimo kako se odjeća slaže "kao u dućanu" i svaku večer prije spavanja ju složi na klupicu (nakon što je provjerio da li je to odjeća koju će obući i ujutro), kategorički odbija jesti peršin, ali obožava sušene rajčice i maslinovo ulje, prejako steže tenisice jer ne trpi da su mu labave, ne voli hlače koje su dulje od gležnja, vrlo je oprezan, obožava crtati, za sebe ponosno govori da je mesožder, misli da su curice uglavnom dosadne i obožava vrtić.
Na rođendanske pozivnice crta laboratorije i nacrte za rakete.
Prva riječ mu je pupak, a prva rečenica "galeb leti". Izgovorio ju je na Jarunu dok je gledao labudove.
Nije se naspavao dok nije napunio dvije godine. Prohodao je sa godinu i osamnaest dana i od tada nije gotovo ni jednom sjeo u kolica.
On odgovara bez dlake na jeziku, često je nepristojan i uopće ga nije briga za to. Pred nepoznatim ljudima je jako sramežljiv.
On je dječak kojemu ne možeš jednostavno reći da nešto napravi. Ako mu argumentiraš, možda te i posluša.
Ako nemaš dovoljno jako objašnjenje zašto mora biti baš tako, natjerat će te da kapituliraš.
Ovo ljeto je bacio gumenu hobotnicu u more i ja sam ga natjerala da ide po nju uz objašnjenje da onaj tko nešto baci, mora sam ići po to.
Otišao je u suzama.
Jučer smo kupovali naljepnice za pozivnice i meni je ispao bunt na pod. Zamolila sam ga da ih pokupi da se ne saginjem.
Hladno me pogledao i rekao mi doslovno ovako: "Kad ja nisam želio ići po hobotnicu ti si rekla da moram jer je meni pala, sad izvoli sama pokupi naljepnice jer si ih ti i bacila."
Ili ja ljuta na njega i vičem, cijelo me susjedstvo čuje. Gledam ga i vidim on grize obraz iznutra i pitam živčano "dobro šta to sad radiš?!!" a on me gleda i veli "oprosti, pokušavam se ne nasmijati".
Da, plakala sam kada sam doznala da sam trudna.
Da, čekala sam da prosjedi, propuzi, prohoda, prestane cicati, skine pelene, obriše dupe sam i veže vezice na cipelama.
Da, vičem na njega.
Češće nego bih trebala.
Da, jedva sam čekala da krene u vrtić, iako sam kad je krenuo plakala tjedan dana.
I da, iako sam jedva čekala da prođu, čeznem za danima kad je bio beba.
Da, izluđuje me nebrojeno puta dnevno na nebrojeno puno načina.
Ali da nema njega, ja ne bih bila ja. Bila bih neka druga.
Od njega sam naučila jako puno stvari, iako ih je on trebao učiti od mene.
Istina je da te imanje djeteta učini ranjivim i da tvoje srce zauvijek stanuje izvan tvoga tijela.
ALi dijete ti daje snagu.
Dijete te zaokruži na način na koji to ne može ni muž, ni ljubavnik, ni prijatelji.
Imanje djeteta tvom svijetu daje puniju dimenziju.
Gledajući kroz dječje oči prisjetiš se istine koju si odrastajući izgubio negdje putem; da je najveća sreća u jednostavnim stvarima.
Da je dovoljno da su uz tebe oni koje voliš najviše.
Da je dovoljno da je sunčan dan i možeš istrčati vani.
Da čitav svijet može biti tvoja igračka ako želiš.
I da je šalica kave popijena u miru apsolutno neprocjenjiva stvar :D
ponedjeljak, 16. kolovoza 2010.
KAKO SE POSTAJE ŠUPENDARA ILI NAJBOLJE JE TEK ISPRED NAS
Ne, ovo nije još jedna priča o Zlatku.
Iako u ovoj priči ima puno Zlatka, ovo je priča za sve moje prijateljice i o svim mojim prijateljicama koje prolaze krizu u osobnom životu.
A ako netko ipak misli da je ovo priča baš o Zlatku, neka uživa, jer ako je to priča o njemu, svakako je posljednja.
Prvo sam imala namjeru pisati o tome kako izgledaju ljeta u zreloj reproduktivnoj dobi.
A onda sam dobila zamolbu da pišem o šupendarstvu.
No, da.
Šupendara je moje drugo ime.
U nekom trenutku, netko od ekipe našao je u bespućima interneta, negdje na forumu.hr čini mi se, čitav jedan topic sa apsolutno genijalnim pričama o ženama i muškarcima koji su u naletu velike zaljubljenosti dozvolili da ih okolnosti pretvore u hrpu jada.
Hrpu jada koja podnosi da ih bolja jelte, polovica tretira kao govno, laže im u oči, vara ih čak to ni ne pokušavajući sakriti, a oni sve nešto znaju kako je on dobar u duši, kako ih zapravo jako voli i treba i podnos sva ta sranja i sve nešto bla bla bla.
Jednom rječju, šupendarstvo je kad se zaljubiš u đubre koje te s oproštenjem jebe u zdrav mozak samo zato što to može, a ti se smješkaš i uporno tražiš još.
Sjećam se kada sam to čitala, umirala sam od smijeha.
Priče su naprosto genijalne i napisane su sa toliko autoironije da čovjek naprosto mora uživati u tome.
Uostalom, svi smo mi bar jednom u životu bili šupendare, zar ne?
Šupendara možeš biti u svim vrstama odnosa, ali najčešće šupendare su u ljubavnim, preljubničkim i bračnim odnosima.
Teško mi je pisati o drugima, iako neke situacije znam dosta blisko.
Ipak mogu pisati o sebi.
Da, da.
I ja sam bila šupendara.
Ima već neko vrijeme da mi Zlatko ne znači apsolutno ništa kad su u pitanju neke ljubavne spike.
Kako sam se od njega udaljila prvo fizički, slijedilo je emocionalno udaljavanje.
Sa te distance sagledala sam naš odnos u novom svjetlu.
I zgrozila se.
On je tip muškarca kakvoga ja u normalnim okolnostima nikada ne bih pogledala dva puta.
Ne u smislu da ne bih primjetila da je zgodan.
On je zgodan.
I zgodan je.
I zgodan je.
I to je otprilike sve.
Onda je on krenuo iz nekih meni potpuno nepoznatih razloga u neku spiku sa mnom, i obirom na to da sam bila u jednoj baš teškoj fazi u životu i osjećala se vrlo usamljeno i napušteno, njegova je pažnja došla ko kec na desetku.
I ja sam se zaljubila.
U početku je sve bilo vrlo zabavno, lepršavo i idilično.
Onda je on počeo usred chata odlaziti bez riječi pozdrava. Prestao je odgovarati na poruke. Bilo mu je jako fora da ja njemu trebam poslati deset poruka da bi mi on onda napokon odgovorio.
Kad sam ga pozvala na tulum za rođendan, nije rekao "ne mogu doći, hvala na pozivu".
Nije odgovorio ništa.
Onako kao da ga nisam ni pozvala.
Naravno da mi nije ni čestitao rođendan.
Onda sam mu jednoga dana napisala pismo u kojem sam ga molila da me pusti da odem.
U kojem sam mu rekla da mi je do njega stalo i da ne mogu više ovako.
Molila ga da me oslobodi.
Da kaže da ne želi više ni jednu moju poruku.
Da me prestane gledati na način na koji me gleda.
Ili da se odluči da imamo nekakav odnos. Ne nužno ljubavnički.
Ali da znam da će mi odgovoriti kad mu nešto napišem.
Da će sjesti sa mnom na pivu.
Da možemo biti prijatelji.
Da će mi se javiti onda kada me se sjeti.
A ne da smo stalno u nekoj igri moći.
Kome je stalo više, tko će napisati više i tko će se javiti češće.
A tko će se češće praviti da nema pojma o čemu se tu radi.
Bilo je to pismo u kojem sam mu otvorila svoje srce i dok sam mu pisala plakala sam.
Mislila sam, on će to osjetiti.
Razumjeti će da ja patim.
I postupiti će kako treba.
I brat bratu, bilo je to jedno jako, jako lijepo pismo.
Nije mi odgovorio.
Ni jedno jedino slovo.
I kada smo se ponovo sreli pravio se kao da se ništa nije dogodilo. I dalje je kako je on to tako zgodno zvao "bacao udice" na koje sam se ja tako spremno lovila.
Fiksirao bi me onim svojim šarenim pogledom, sa smješkom u očima, svjestan da sam preslaba i da ću se uvijek vratiti.
Ali pitam te ja, kakva to osoba moraš biti da se hraniš nečijom patnjom?
A ja sam uporno čitavo vrijeme govorila sebi da je on zapravo duboko osjećajan tip. Samo to skriva.
Da ne bi bio povrijeđen.
A moje srce je dovoljno veliko i ja ću ga staviti pod njegove noge, tako da hoda po mekanom.
Ako padne da ga ne zaboli.
Nema veze što me tretira kao smeće.
Ja to mogu podnijeti u ime viših ciljeva.
U ime ljubavi.
Nalazila sam tisuću opravdanja i tobože logičnih ili totalno nelogičnih razloga za njegovo ponašanje.
To što ni jedan od njih nije držao vodu, meni nije bilo važno.
Ja sam sebe stalno uvjeravala kako je on zapravo dubok, osjećajan i inteligentan.
i da mu je stalo do mene.
Jer kako sam i sama jednom pisala u priči o Dobroj Vili, "kada se žena zaljubi, u njoj se otvori nepregledno more razumijevanja".
Kako je došlo do otriježnjenja ni sama ne znam.
Ali došlo je.
Iako me danas te zaljubljenosti pomalo sram pred vlastitom inteligencijom, ne mogu reći da se puno toga dobroga nije pokrenulo u meni zahvaljujući tome što sam se bila zaljubila u njega.
Jest.
Lagala bih kada bih tvrdila suprotno.
Ipak, iako najbolnija, šupendarstvo je možda najbolja stvar koja mi se u svemu tome dogodila.
Naučila sam da te može zadesiti šupendarstvo.
Da se možeš otrijezniti.
I preživjeti.
Naučila sam i neke druge važne stvari.
Usamljenost te čini lakom metom.
Treba biti oprezan.
Kada se osjećaš usamljeno i jadno i misliš da si zeznula sve što si mogla, ne boj se.
Svaka se stvar događa s nekim razlogom, čak i ako ti razlog nije odmah sasvim vidljiv.
Svako nas iskustvo gradi i oplemenjuje ako ga znamo gledati bez gorčine.
Ne postoji druga osoba koja će ispuniti prazninu koju osjećamo.
Oslonac za teške dane ne živi izvan nas.
Ako si složimo dobre temelje, prijatelji, muževi i ljubavnici mogu sačinjavati lijepu nadogradnju.
Ali ako se sve sruši, dobri temelji ostaju i možemo graditi ispočetka ako to želimo.
Usamljenost se ne dijeli nego umnožava.
Posjedujemo svu snagu koja nam treba.
Ipak, ne treba zatvarati srce.
Kao što se usamljenost umnožava, umnožava se i ljubav.
Ne treba se bojati i treba uvijek na umu imati jedno: najbolje stvari su tek ispred nas.
Iako u ovoj priči ima puno Zlatka, ovo je priča za sve moje prijateljice i o svim mojim prijateljicama koje prolaze krizu u osobnom životu.
A ako netko ipak misli da je ovo priča baš o Zlatku, neka uživa, jer ako je to priča o njemu, svakako je posljednja.
Prvo sam imala namjeru pisati o tome kako izgledaju ljeta u zreloj reproduktivnoj dobi.
A onda sam dobila zamolbu da pišem o šupendarstvu.
No, da.
Šupendara je moje drugo ime.
U nekom trenutku, netko od ekipe našao je u bespućima interneta, negdje na forumu.hr čini mi se, čitav jedan topic sa apsolutno genijalnim pričama o ženama i muškarcima koji su u naletu velike zaljubljenosti dozvolili da ih okolnosti pretvore u hrpu jada.
Hrpu jada koja podnosi da ih bolja jelte, polovica tretira kao govno, laže im u oči, vara ih čak to ni ne pokušavajući sakriti, a oni sve nešto znaju kako je on dobar u duši, kako ih zapravo jako voli i treba i podnos sva ta sranja i sve nešto bla bla bla.
Jednom rječju, šupendarstvo je kad se zaljubiš u đubre koje te s oproštenjem jebe u zdrav mozak samo zato što to može, a ti se smješkaš i uporno tražiš još.
Sjećam se kada sam to čitala, umirala sam od smijeha.
Priče su naprosto genijalne i napisane su sa toliko autoironije da čovjek naprosto mora uživati u tome.
Uostalom, svi smo mi bar jednom u životu bili šupendare, zar ne?
Šupendara možeš biti u svim vrstama odnosa, ali najčešće šupendare su u ljubavnim, preljubničkim i bračnim odnosima.
Teško mi je pisati o drugima, iako neke situacije znam dosta blisko.
Ipak mogu pisati o sebi.
Da, da.
I ja sam bila šupendara.
Ima već neko vrijeme da mi Zlatko ne znači apsolutno ništa kad su u pitanju neke ljubavne spike.
Kako sam se od njega udaljila prvo fizički, slijedilo je emocionalno udaljavanje.
Sa te distance sagledala sam naš odnos u novom svjetlu.
I zgrozila se.
On je tip muškarca kakvoga ja u normalnim okolnostima nikada ne bih pogledala dva puta.
Ne u smislu da ne bih primjetila da je zgodan.
On je zgodan.
I zgodan je.
I zgodan je.
I to je otprilike sve.
Onda je on krenuo iz nekih meni potpuno nepoznatih razloga u neku spiku sa mnom, i obirom na to da sam bila u jednoj baš teškoj fazi u životu i osjećala se vrlo usamljeno i napušteno, njegova je pažnja došla ko kec na desetku.
I ja sam se zaljubila.
U početku je sve bilo vrlo zabavno, lepršavo i idilično.
Onda je on počeo usred chata odlaziti bez riječi pozdrava. Prestao je odgovarati na poruke. Bilo mu je jako fora da ja njemu trebam poslati deset poruka da bi mi on onda napokon odgovorio.
Kad sam ga pozvala na tulum za rođendan, nije rekao "ne mogu doći, hvala na pozivu".
Nije odgovorio ništa.
Onako kao da ga nisam ni pozvala.
Naravno da mi nije ni čestitao rođendan.
Onda sam mu jednoga dana napisala pismo u kojem sam ga molila da me pusti da odem.
U kojem sam mu rekla da mi je do njega stalo i da ne mogu više ovako.
Molila ga da me oslobodi.
Da kaže da ne želi više ni jednu moju poruku.
Da me prestane gledati na način na koji me gleda.
Ili da se odluči da imamo nekakav odnos. Ne nužno ljubavnički.
Ali da znam da će mi odgovoriti kad mu nešto napišem.
Da će sjesti sa mnom na pivu.
Da možemo biti prijatelji.
Da će mi se javiti onda kada me se sjeti.
A ne da smo stalno u nekoj igri moći.
Kome je stalo više, tko će napisati više i tko će se javiti češće.
A tko će se češće praviti da nema pojma o čemu se tu radi.
Bilo je to pismo u kojem sam mu otvorila svoje srce i dok sam mu pisala plakala sam.
Mislila sam, on će to osjetiti.
Razumjeti će da ja patim.
I postupiti će kako treba.
I brat bratu, bilo je to jedno jako, jako lijepo pismo.
Nije mi odgovorio.
Ni jedno jedino slovo.
I kada smo se ponovo sreli pravio se kao da se ništa nije dogodilo. I dalje je kako je on to tako zgodno zvao "bacao udice" na koje sam se ja tako spremno lovila.
Fiksirao bi me onim svojim šarenim pogledom, sa smješkom u očima, svjestan da sam preslaba i da ću se uvijek vratiti.
Ali pitam te ja, kakva to osoba moraš biti da se hraniš nečijom patnjom?
A ja sam uporno čitavo vrijeme govorila sebi da je on zapravo duboko osjećajan tip. Samo to skriva.
Da ne bi bio povrijeđen.
A moje srce je dovoljno veliko i ja ću ga staviti pod njegove noge, tako da hoda po mekanom.
Ako padne da ga ne zaboli.
Nema veze što me tretira kao smeće.
Ja to mogu podnijeti u ime viših ciljeva.
U ime ljubavi.
Nalazila sam tisuću opravdanja i tobože logičnih ili totalno nelogičnih razloga za njegovo ponašanje.
To što ni jedan od njih nije držao vodu, meni nije bilo važno.
Ja sam sebe stalno uvjeravala kako je on zapravo dubok, osjećajan i inteligentan.
i da mu je stalo do mene.
Jer kako sam i sama jednom pisala u priči o Dobroj Vili, "kada se žena zaljubi, u njoj se otvori nepregledno more razumijevanja".
Kako je došlo do otriježnjenja ni sama ne znam.
Ali došlo je.
Iako me danas te zaljubljenosti pomalo sram pred vlastitom inteligencijom, ne mogu reći da se puno toga dobroga nije pokrenulo u meni zahvaljujući tome što sam se bila zaljubila u njega.
Jest.
Lagala bih kada bih tvrdila suprotno.
Ipak, iako najbolnija, šupendarstvo je možda najbolja stvar koja mi se u svemu tome dogodila.
Naučila sam da te može zadesiti šupendarstvo.
Da se možeš otrijezniti.
I preživjeti.
Naučila sam i neke druge važne stvari.
Usamljenost te čini lakom metom.
Treba biti oprezan.
Kada se osjećaš usamljeno i jadno i misliš da si zeznula sve što si mogla, ne boj se.
Svaka se stvar događa s nekim razlogom, čak i ako ti razlog nije odmah sasvim vidljiv.
Svako nas iskustvo gradi i oplemenjuje ako ga znamo gledati bez gorčine.
Ne postoji druga osoba koja će ispuniti prazninu koju osjećamo.
Oslonac za teške dane ne živi izvan nas.
Ako si složimo dobre temelje, prijatelji, muževi i ljubavnici mogu sačinjavati lijepu nadogradnju.
Ali ako se sve sruši, dobri temelji ostaju i možemo graditi ispočetka ako to želimo.
Usamljenost se ne dijeli nego umnožava.
Posjedujemo svu snagu koja nam treba.
Ipak, ne treba zatvarati srce.
Kao što se usamljenost umnožava, umnožava se i ljubav.
Ne treba se bojati i treba uvijek na umu imati jedno: najbolje stvari su tek ispred nas.
ponedjeljak, 9. kolovoza 2010.
ZAŠTO TATA I MAMA TO RADIJE RADE SA DRUGIM LJUDIMA
I tako ljeto je, nije prevruće, grad je prazan i odlučimo mi provesti jednu sasvim ugodnu obiteljsku večet u šetnji Gornjim gradom.
Operem ja Čovječuljka, natjeram ga da obuče neku oku ugodnu odjeću koja si paše bojama, operem sebe i obučem čistu haljinu.
Čak se malo i našminkam.
Imam viziju obitelji iz televizijske reklame.
Lijepi smo, mladi smo, čisti smo, modno smo usklađeni i uživamo jedni u drugima u ljetnom predvečerju.
Druga, ne manje važna vizija, su prženi krumpirići sa umakom od chillija.
I krenemo mi tako...
Prvi dio bio je gotovo idiličan.
Hodamo, držimo Čovječuljka za ruke, svaki sa svoje strane i smijemo se.
Ključna je stvar da je Suprug dobre volje i odmoran.
Odemo prvo na krumpiriće.
Pa sjednemo na pivo. Ja naručim Becks i Suprug smjerno slijedi moj primjer.
Onda on poželi još krumpirića i ja ga nagovaram da ode po još.
Pravim se da je to zato jer želim da mu bude ugodno sa punim trbuhom i da bude zadovoljan.
ALi zapravo želim da mi užica još jedan umak od chillija.
Jer pojela sam sav umak, a još imam krumpira.
Hebeš krumpire bez umaka.
Njemu to naravno uspjeva, jer on zna biti umiljat i šarmantan kada je to potrebno.
I tako dobiva tri umaka.
Dva za sebe i jedan ekstra za mene.
U toj fazi Čovječuljku je već dosta. Popeo se na stolicu, na susjedni stol, na suncobran, bubnja po limu i postavlja 100 pitanja u minuti.
Želi u šetnju.
Suprug uzima račun i vidim kako mu oči ispadaju.
Dvije pive i sok, 60 kuna.
"No, pa došli smo u grad" - velim mu ja.
"Vidim" - ispljune on sarkastično.
Odlučimo krenuti na Gornji grad.
Uspinjačom naravno.
Hodamo Ilicom i negdje na pola puta od prženih krumpirića do uspinjače Suprug me obavještava da ga boli slezena.
Od hodanja.
I tiho mi govori da bismo možda ipak mogli otići doma.
Ja znam da je to nešto što neće proći kod Čovječuljka, pa ipak nastavljamo dalje.
Vožnja uspinjačom je fora i priznajem da sam čak malo i uživala gledajući Zagreb odozgo.
To mi je drugi put u životu da sam se vozila uspinjačom. Prvi put je bilo prije sigurno 7-8 godina.
E kad smo se iskrcali, ugledamo teleskop. Naravno da čovječić želi gledati i ubacujemo 5 kuna.
Prenizak je i vidi samo crno nebo.
Suprug namješta teleskop i podiže dijete da bi dijete vidjelo svjetla grada.
NAkon minute govori mu da je vrijeme isteklo i da nema više kuna.
Ja naivno velim da nije i da može još gledati.
A onda shvatim da je to Suprug namjerno rekao da ne mora više držati dijete na rukama.
On ga uz bolan uzdah ponovo podiže.
Ja mu ga uzimam iz ruke, ali mali vrišti da ga ja ne mogu podići dovoljno visoko i da svejedno ništa ne vidi.
Uskoro teleskop klikne i hvala bogu gotovo je.
Idemo dalje po Štrosu i malo posluhnemo koncertić. Čovječuljak histerično cendra da mu se muzika ne sviđa, a Suprug se nervozno trza od zvukova jazza.
Idemo dalje i ja ugledam jedan jedini štand. Shopingholičarka u meni podiže glavu i ja kao magnetom privučena krećem u tom smjeru.
Suprug koji me već predobro poznaje predosjeća moje namjere i brzo mi kroz zube govori "Ne tamo, samo nemoj tamo". Ugledao je nekoga koga mu se ne pozdravlja.
Već je umoran od hodanja, dosta mu je grada i ljudi i on jedva čeka da krenemo doma.
Ipak hodamo i on pokazuje plinske svjetiljke, objašnjava svom sinu kako one rade, kako tu svaku večer dolazi čovjek koji ih pali, pokazuje nam mjesto na kojem je nekoć bio veliki akvarij i gledamo sve te, tako predivne stare kuće.
Gornji grad je zaista savršen i ja uvijek uživam šetati i gledajući prozore i balkone zamišljati svakakve romantične priče.
No ako se nevini promatrač odmakne od romantičnih priča i spusti pogled sa prozora na cestu, tom istom nevinom promatraču, naša opuštena šetnja kroz prazan ljetni grad, može ponekad izgledati kao mukotrpno probijanje kroz opasnu đunglu.
Suprug naime rado izvikuje kratka i jasna upozorenja, kako bi svoju obitelj zaštitio od zamki koje vrebaju na svakom koraku.
Tako ljudi koji hodaju iza nas mogu čuti: "Pazi staklo na podu!", ili "Oprezno, stepenice su puknute!" ili čak "Oprezno, suncobran!"
U jednome trenutku dok se spuštamo stepenicama, on me tjera napetim glasom da hodam čitavih nekoliko metara ispred njega i Čovječuljka.
Pojavila se naime opasnost da Čovječuljak nagazi na haljinu koja se vijori za mnom.
A sve zato što smo se prema autu odlučili spustiti duljim putem.
Naime, što?
Ja sam ugledala da Daily fresh ima sladolede.
Jako sam se fiksirala na to da prije odlaska kući želim sladoled.
Supruga to ne bi oduševilo.
Pa sam tobože nevino upitala Čovječuljka da li možda želi sladoled.
Znajući da će reći da želi.
A zna se, kad Čovječuljak nešto želi, nema rasprave.
I tako sam ja dobila svoj sladoled.
I idemo mi, a dijete sve nagađa kakvih okusa ima i što će si on uzeti.
Suprug je iscrpljen, bole ga noge, bole ga leđa, i već pomalo nervozno govori navijenom djetetu da bi ipak bilo najbolje da o okusima sladoleda razgovaramo kad vidimo čega uopće ima.
Istovremeno ga tegli jer mali je preumoran za hodanje, a i stalno tvrdi da ga noga vrlo jako boli jer ga je vrećica udarila kad je bacao smeće. Optimistično i sa nadom mu potiho sugerira: "Jel da bi sad malo ipak hodao?"
U trenutku kada dolazimo ispred frižidera shvaćamo da nema ni jednog okusa koji on želi.
Nagovaram ga uzme stracciatelu jer to je vanilija sa komadićima čokolade.
Ideja mu se dopada.
Ja uzimam mozart i lješnjak.
Nakon tri zalogaja, Čovječuljak nezadovoljno objavljuje da on to ne voli.
Ali moj lješnjak mu se sviđa.
Dajem mu svoj sladoled, velim mu da pojede do mozarta pa da mi vrati.
On ne shvaća baš točno što mu ja to govorim i kreće cijela rasprava o tome što točno treba napraviti, kako i koju kuglu sladoleda pojesti i kada točno da mi vrati moj sladoled i što će se točno u međuvremenu desiti sa njegovim sladoledom.
Suprugu je dosta svega, želi se samo dokopati auta i sjesti.
Odjednom ga čujem kako umorno i živčano protiskuje kroz zube "Dušo, liži i uživaj!!"
Ja se pitam zašto, za boga miloga, nisam jednostavno zvala nekoga od frendova i otišla na pivu solo, umjesto što sam odabrala obiteljsku idilu.
Doteperamo se jedva do auta, dijete smjestimo u sjedalicu i Suprug napokon spusti dupe na sjedalo.
Ali uzalud. Kičma ga toliko boli da ne uspjeva podignuti noge unutra.
Leži mi glavom u krilu i cerekamo se histerično.
Dijete već spava iscrpljeno.
Nekako se dovezemo do doma.
Sparkiramo u dvorištu, on posljednjim atomom snage prenese dijete u krevet. Ja sjednem za laptop, on ode u wc...... kad odjednom užasnuti krik dopre iz Čovječuljkove sobice.
Odjurim gore spremna na neki grozan scenarij.
On u krevetu plače i sav se trese.
Jedna od naših mačaka se uvukla gore i bila ispod njegovog kreveta.
Onako uspavanog i umornog ga je doslovno prestravila kad je zamijaukala ravno ispod njegove glave.
Zajedničkim snagama ga utješimo i potpuno prazni i iscrpljeni svalimo se u krevet.
Hvala bogu i to je gotovo.
Za ovu godinu smo odradili zajednički odlazak u grad.
Podsjetite me, zašto ono radije idemo van sa drugim ljudima, kad tako divno provodimo vrijeme zajedno?
Operem ja Čovječuljka, natjeram ga da obuče neku oku ugodnu odjeću koja si paše bojama, operem sebe i obučem čistu haljinu.
Čak se malo i našminkam.
Imam viziju obitelji iz televizijske reklame.
Lijepi smo, mladi smo, čisti smo, modno smo usklađeni i uživamo jedni u drugima u ljetnom predvečerju.
Druga, ne manje važna vizija, su prženi krumpirići sa umakom od chillija.
I krenemo mi tako...
Prvi dio bio je gotovo idiličan.
Hodamo, držimo Čovječuljka za ruke, svaki sa svoje strane i smijemo se.
Ključna je stvar da je Suprug dobre volje i odmoran.
Odemo prvo na krumpiriće.
Pa sjednemo na pivo. Ja naručim Becks i Suprug smjerno slijedi moj primjer.
Onda on poželi još krumpirića i ja ga nagovaram da ode po još.
Pravim se da je to zato jer želim da mu bude ugodno sa punim trbuhom i da bude zadovoljan.
ALi zapravo želim da mi užica još jedan umak od chillija.
Jer pojela sam sav umak, a još imam krumpira.
Hebeš krumpire bez umaka.
Njemu to naravno uspjeva, jer on zna biti umiljat i šarmantan kada je to potrebno.
I tako dobiva tri umaka.
Dva za sebe i jedan ekstra za mene.
U toj fazi Čovječuljku je već dosta. Popeo se na stolicu, na susjedni stol, na suncobran, bubnja po limu i postavlja 100 pitanja u minuti.
Želi u šetnju.
Suprug uzima račun i vidim kako mu oči ispadaju.
Dvije pive i sok, 60 kuna.
"No, pa došli smo u grad" - velim mu ja.
"Vidim" - ispljune on sarkastično.
Odlučimo krenuti na Gornji grad.
Uspinjačom naravno.
Hodamo Ilicom i negdje na pola puta od prženih krumpirića do uspinjače Suprug me obavještava da ga boli slezena.
Od hodanja.
I tiho mi govori da bismo možda ipak mogli otići doma.
Ja znam da je to nešto što neće proći kod Čovječuljka, pa ipak nastavljamo dalje.
Vožnja uspinjačom je fora i priznajem da sam čak malo i uživala gledajući Zagreb odozgo.
To mi je drugi put u životu da sam se vozila uspinjačom. Prvi put je bilo prije sigurno 7-8 godina.
E kad smo se iskrcali, ugledamo teleskop. Naravno da čovječić želi gledati i ubacujemo 5 kuna.
Prenizak je i vidi samo crno nebo.
Suprug namješta teleskop i podiže dijete da bi dijete vidjelo svjetla grada.
NAkon minute govori mu da je vrijeme isteklo i da nema više kuna.
Ja naivno velim da nije i da može još gledati.
A onda shvatim da je to Suprug namjerno rekao da ne mora više držati dijete na rukama.
On ga uz bolan uzdah ponovo podiže.
Ja mu ga uzimam iz ruke, ali mali vrišti da ga ja ne mogu podići dovoljno visoko i da svejedno ništa ne vidi.
Uskoro teleskop klikne i hvala bogu gotovo je.
Idemo dalje po Štrosu i malo posluhnemo koncertić. Čovječuljak histerično cendra da mu se muzika ne sviđa, a Suprug se nervozno trza od zvukova jazza.
Idemo dalje i ja ugledam jedan jedini štand. Shopingholičarka u meni podiže glavu i ja kao magnetom privučena krećem u tom smjeru.
Suprug koji me već predobro poznaje predosjeća moje namjere i brzo mi kroz zube govori "Ne tamo, samo nemoj tamo". Ugledao je nekoga koga mu se ne pozdravlja.
Već je umoran od hodanja, dosta mu je grada i ljudi i on jedva čeka da krenemo doma.
Ipak hodamo i on pokazuje plinske svjetiljke, objašnjava svom sinu kako one rade, kako tu svaku večer dolazi čovjek koji ih pali, pokazuje nam mjesto na kojem je nekoć bio veliki akvarij i gledamo sve te, tako predivne stare kuće.
Gornji grad je zaista savršen i ja uvijek uživam šetati i gledajući prozore i balkone zamišljati svakakve romantične priče.
No ako se nevini promatrač odmakne od romantičnih priča i spusti pogled sa prozora na cestu, tom istom nevinom promatraču, naša opuštena šetnja kroz prazan ljetni grad, može ponekad izgledati kao mukotrpno probijanje kroz opasnu đunglu.
Suprug naime rado izvikuje kratka i jasna upozorenja, kako bi svoju obitelj zaštitio od zamki koje vrebaju na svakom koraku.
Tako ljudi koji hodaju iza nas mogu čuti: "Pazi staklo na podu!", ili "Oprezno, stepenice su puknute!" ili čak "Oprezno, suncobran!"
U jednome trenutku dok se spuštamo stepenicama, on me tjera napetim glasom da hodam čitavih nekoliko metara ispred njega i Čovječuljka.
Pojavila se naime opasnost da Čovječuljak nagazi na haljinu koja se vijori za mnom.
A sve zato što smo se prema autu odlučili spustiti duljim putem.
Naime, što?
Ja sam ugledala da Daily fresh ima sladolede.
Jako sam se fiksirala na to da prije odlaska kući želim sladoled.
Supruga to ne bi oduševilo.
Pa sam tobože nevino upitala Čovječuljka da li možda želi sladoled.
Znajući da će reći da želi.
A zna se, kad Čovječuljak nešto želi, nema rasprave.
I tako sam ja dobila svoj sladoled.
I idemo mi, a dijete sve nagađa kakvih okusa ima i što će si on uzeti.
Suprug je iscrpljen, bole ga noge, bole ga leđa, i već pomalo nervozno govori navijenom djetetu da bi ipak bilo najbolje da o okusima sladoleda razgovaramo kad vidimo čega uopće ima.
Istovremeno ga tegli jer mali je preumoran za hodanje, a i stalno tvrdi da ga noga vrlo jako boli jer ga je vrećica udarila kad je bacao smeće. Optimistično i sa nadom mu potiho sugerira: "Jel da bi sad malo ipak hodao?"
U trenutku kada dolazimo ispred frižidera shvaćamo da nema ni jednog okusa koji on želi.
Nagovaram ga uzme stracciatelu jer to je vanilija sa komadićima čokolade.
Ideja mu se dopada.
Ja uzimam mozart i lješnjak.
Nakon tri zalogaja, Čovječuljak nezadovoljno objavljuje da on to ne voli.
Ali moj lješnjak mu se sviđa.
Dajem mu svoj sladoled, velim mu da pojede do mozarta pa da mi vrati.
On ne shvaća baš točno što mu ja to govorim i kreće cijela rasprava o tome što točno treba napraviti, kako i koju kuglu sladoleda pojesti i kada točno da mi vrati moj sladoled i što će se točno u međuvremenu desiti sa njegovim sladoledom.
Suprugu je dosta svega, želi se samo dokopati auta i sjesti.
Odjednom ga čujem kako umorno i živčano protiskuje kroz zube "Dušo, liži i uživaj!!"
Ja se pitam zašto, za boga miloga, nisam jednostavno zvala nekoga od frendova i otišla na pivu solo, umjesto što sam odabrala obiteljsku idilu.
Doteperamo se jedva do auta, dijete smjestimo u sjedalicu i Suprug napokon spusti dupe na sjedalo.
Ali uzalud. Kičma ga toliko boli da ne uspjeva podignuti noge unutra.
Leži mi glavom u krilu i cerekamo se histerično.
Dijete već spava iscrpljeno.
Nekako se dovezemo do doma.
Sparkiramo u dvorištu, on posljednjim atomom snage prenese dijete u krevet. Ja sjednem za laptop, on ode u wc...... kad odjednom užasnuti krik dopre iz Čovječuljkove sobice.
Odjurim gore spremna na neki grozan scenarij.
On u krevetu plače i sav se trese.
Jedna od naših mačaka se uvukla gore i bila ispod njegovog kreveta.
Onako uspavanog i umornog ga je doslovno prestravila kad je zamijaukala ravno ispod njegove glave.
Zajedničkim snagama ga utješimo i potpuno prazni i iscrpljeni svalimo se u krevet.
Hvala bogu i to je gotovo.
Za ovu godinu smo odradili zajednički odlazak u grad.
Podsjetite me, zašto ono radije idemo van sa drugim ljudima, kad tako divno provodimo vrijeme zajedno?
četvrtak, 5. kolovoza 2010.
"KAD OSJETIŠ U SEBI ISKRU, PUSTI JE DA TE ZAPALI"
Osjećam obavezu, ali i potrebu da nešto napišem već.
Dugo vremena nije bilo ni glasa od mene.
Najvažnije što mi se u posljednje vrijeme dogodilo je da sam posjetila svoj Home Town.
Moj Home Town i ja imamo vrlo čudan odnos.
Ja za njim patim, on mi nedostaje i sve najljepše uspomene vezane su mi za njega.
Tamo sam odrastala, tamo sam imala sretnu obitelj, tamo sam se prvi put poljubila, tamo sam prvi put voljela, tamo sam upoznala i Supruga, tamo sam provela prvu godinu sa Čovječuljkom.
Tamo sam bila sretna.
A onda sam u nekom trenutku života, ne znam ni sama točno kada, prestala sam voljeti svoj Home Town.
Postao je prebremenit uspomenama na neke trenutke koji su definitivno iza mene i nema šanse da ih ikada više oživim.
Svaki dolazak za mene je značio svrdlanje po ranama koje su ionako teško zarastale.
Sve lijepo što je bilo, više se ne može vratiti.
Ja sam nepopravljivi nostalgičar.
Meni bliski ljudi jako se ljute zbog toga.
Govore mi da to nije u redu, da je gledanje u prošlost loša stvar, da treba uživati u trenutku i gledati u budućnost.
Ja se slažem s njima.
I trudim se živjeti na taj način.
Često i uspijevam.
Zapravo najčešče uspijevam.
Ipak u meni postoji jedno mjesto.
To neko mjesto koje ni sama ne mogu definirati.
Mjesto u kojem živim jedna ja.
Ja koja nisam tu.
Ja koja nisam prisutna u svom lijepom i ugodnom životu.
Jedna ja koja pati za onom koja sam bila nekada.
Ja koja je stalno u potrazi za nečim.
Jedna ja koja je često usamljena i tužna.
Moj dragi Home Town, u meni aktivira tu mene.
Kada sam tu, muči me nostalgija i želja da odem dolje.
Onda dođem, sjednem na kavu, gledam oko sebe i vidim da je sve bolno isto kao i uvijek.
A opet toliko nepopravljivo različito.
I da ono što tražim neću pronaći tu.
Onda me uhvati osjećaj gušenja i potreba da što prije odem odatle.
Moji me prijatelji zezaju, a znam da mi i zamjeraju, što sam posljednjih godina znala doći i otići doslovno za tri - četiri sata.
Nije to zato što ja ne volim naš grad ili što ne volim njih.
Volim.
Ali ne mogu.
Ovaj put mi je, moram priznati, bilo sjajno.
Nakon što sam prevladala prvu krizu.
Malo mi je falilo da ne odem točno dva sata nakon što sam stigla.
Pomoglo je to što je Suprug imao koncert.
Nisam mogla otići.
I tješilo me što će oni doći.
Ljudi iz ovog života, transportirani prijevoznim sredstvima u onaj moj stari život, djelovali su nekako uravnotežujuće na mene.
Vidjela sam sve svoje stare frendove i sa svima mi je bilo jako lijepo.
Ovaj put osjećala sam se nekako snažnija da se otvorim svemu tome.
Pustila sam da me preplavi gotovo zaboravljena ljubav prema tim ljudima.
Pustila sam da me preuzmu uspomene iz djetinjstva i mladosti.
I uživala sam.
Moj dom je sada tu.
Ispočetka bilo je to zbog Supruga i Čovječuljka.
Dugo vremena živjela sam na pola. Ni potpuno otišla od tamo, ni do kraja se nastanila tu.
Onda sam pronašla ljude koje sam zavoljela.
I moje srce se smirilo na kontinentu.
Ipak napravila sam dvije ključne greške dok sam bila tamo.
Prvo gledala sam svoje stare fotografije.
I na njima sam ugledala onu sebe. Onu koja ima nevine oči i beskrajnu vjeru u to da nosi budućnost na dlanu.
Svaki susret sa tom djevojčicom sruši me do dna.
Druga greška koju sam si dozvolila, jest da sam pustila nekoga da mi se useli u misli.
Nekoga tko se već odavno uselio u moje srce, ali na jedan puno neviniji način.
Ulovio me u trenutku kada sam bila ranjiva i u glavu mi usadio potpuno nedozvoljenu misao.
Kada bi me pitao o čemu sam razmišljala ovih dana, morala bih mu reći da sam razmišljala o njemu.
A to ne smijem.
I tako sam se vratila doma.
Puna nekog glupog nemira.
Puna potrebe da nešto promijenim.
Da vratim onu sebe koja je imala nevine oči i koja je vjerovala da nosi budućnost na dlanu.
Želim imati glavu praznu, kako bih ju mogla puniti lijepim slikama.
Želim imati oči nevine, kako bih mogla vidjeti sve ljepote koje me okružuju.
I želim imati ruke čiste, kako bih mogla stvarati.
Ali ne znam koji je put koji vodi do toga.
Dugo vremena nije bilo ni glasa od mene.
Najvažnije što mi se u posljednje vrijeme dogodilo je da sam posjetila svoj Home Town.
Moj Home Town i ja imamo vrlo čudan odnos.
Ja za njim patim, on mi nedostaje i sve najljepše uspomene vezane su mi za njega.
Tamo sam odrastala, tamo sam imala sretnu obitelj, tamo sam se prvi put poljubila, tamo sam prvi put voljela, tamo sam upoznala i Supruga, tamo sam provela prvu godinu sa Čovječuljkom.
Tamo sam bila sretna.
A onda sam u nekom trenutku života, ne znam ni sama točno kada, prestala sam voljeti svoj Home Town.
Postao je prebremenit uspomenama na neke trenutke koji su definitivno iza mene i nema šanse da ih ikada više oživim.
Svaki dolazak za mene je značio svrdlanje po ranama koje su ionako teško zarastale.
Sve lijepo što je bilo, više se ne može vratiti.
Ja sam nepopravljivi nostalgičar.
Meni bliski ljudi jako se ljute zbog toga.
Govore mi da to nije u redu, da je gledanje u prošlost loša stvar, da treba uživati u trenutku i gledati u budućnost.
Ja se slažem s njima.
I trudim se živjeti na taj način.
Često i uspijevam.
Zapravo najčešče uspijevam.
Ipak u meni postoji jedno mjesto.
To neko mjesto koje ni sama ne mogu definirati.
Mjesto u kojem živim jedna ja.
Ja koja nisam tu.
Ja koja nisam prisutna u svom lijepom i ugodnom životu.
Jedna ja koja pati za onom koja sam bila nekada.
Ja koja je stalno u potrazi za nečim.
Jedna ja koja je često usamljena i tužna.
Moj dragi Home Town, u meni aktivira tu mene.
Kada sam tu, muči me nostalgija i želja da odem dolje.
Onda dođem, sjednem na kavu, gledam oko sebe i vidim da je sve bolno isto kao i uvijek.
A opet toliko nepopravljivo različito.
I da ono što tražim neću pronaći tu.
Onda me uhvati osjećaj gušenja i potreba da što prije odem odatle.
Moji me prijatelji zezaju, a znam da mi i zamjeraju, što sam posljednjih godina znala doći i otići doslovno za tri - četiri sata.
Nije to zato što ja ne volim naš grad ili što ne volim njih.
Volim.
Ali ne mogu.
Ovaj put mi je, moram priznati, bilo sjajno.
Nakon što sam prevladala prvu krizu.
Malo mi je falilo da ne odem točno dva sata nakon što sam stigla.
Pomoglo je to što je Suprug imao koncert.
Nisam mogla otići.
I tješilo me što će oni doći.
Ljudi iz ovog života, transportirani prijevoznim sredstvima u onaj moj stari život, djelovali su nekako uravnotežujuće na mene.
Vidjela sam sve svoje stare frendove i sa svima mi je bilo jako lijepo.
Ovaj put osjećala sam se nekako snažnija da se otvorim svemu tome.
Pustila sam da me preplavi gotovo zaboravljena ljubav prema tim ljudima.
Pustila sam da me preuzmu uspomene iz djetinjstva i mladosti.
I uživala sam.
Moj dom je sada tu.
Ispočetka bilo je to zbog Supruga i Čovječuljka.
Dugo vremena živjela sam na pola. Ni potpuno otišla od tamo, ni do kraja se nastanila tu.
Onda sam pronašla ljude koje sam zavoljela.
I moje srce se smirilo na kontinentu.
Ipak napravila sam dvije ključne greške dok sam bila tamo.
Prvo gledala sam svoje stare fotografije.
I na njima sam ugledala onu sebe. Onu koja ima nevine oči i beskrajnu vjeru u to da nosi budućnost na dlanu.
Svaki susret sa tom djevojčicom sruši me do dna.
Druga greška koju sam si dozvolila, jest da sam pustila nekoga da mi se useli u misli.
Nekoga tko se već odavno uselio u moje srce, ali na jedan puno neviniji način.
Ulovio me u trenutku kada sam bila ranjiva i u glavu mi usadio potpuno nedozvoljenu misao.
Kada bi me pitao o čemu sam razmišljala ovih dana, morala bih mu reći da sam razmišljala o njemu.
A to ne smijem.
I tako sam se vratila doma.
Puna nekog glupog nemira.
Puna potrebe da nešto promijenim.
Da vratim onu sebe koja je imala nevine oči i koja je vjerovala da nosi budućnost na dlanu.
Želim imati glavu praznu, kako bih ju mogla puniti lijepim slikama.
Želim imati oči nevine, kako bih mogla vidjeti sve ljepote koje me okružuju.
I želim imati ruke čiste, kako bih mogla stvarati.
Ali ne znam koji je put koji vodi do toga.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
