SRDELE I BLITVA

Dugo me nema.
Lijena sam.
Zapravo u početku nisam imala vremena i volje. Kada sam se vratila iz bolnice, u kući je kod nas bila poprilična ludnica.
Suprug se trudio i zaista uspijevao puno više nego što sam se nadala.
Još jednom se pokazao kao muškarac na kojega se možeš osloniti i kojemu možeš vjerovati. Puno više i važnije od svega, ponovo se pokazao da će biti podrška svim mojim odlukama ma koliko god mu se činile bezumne.

Odlazio je na tržnicu, kuhao je, razvozio dijete u vrtić i u muzičku, odlazio na roditeljske sastanke i na priredbe, uz to hendlao svoje sastanke i poslovne obaveze, donosio mi doručak u krevet i držao me u zagrljaju ljubeći mi kosu dok sam mu jecala na rukama kako je vani sunce, kako svi imaju život, a ja ću biti zatvorena tri mjeseca.
Stoički je podnosio čak i moje psovanje i pljuvanje po njemu i putu koji je izabrao i parkirnom mjestu predalekom od mjesta na kojem sam dogovorila kavu, dok me pratio do birca na Jarunu.

Prvi tjedan pokosila nas je crijevna viroza i to je bilo baš gadno.
Stalno sam se pitala kako ću za boga miloga sa gipsom trčati na wc.
Svemir mi se smilovao pa je moje trajalo sveukupno nekih dva sata, tijekom kojih nisam ni izlazila iz wc-a.
Suprug je dobio temperaturu i dva dana se tresao u groznici.
Tu negdje sam ja opet preuzela kuhanje.
Činilo se da smo se uhodali u neku dnevnu rutinu, ali istina je da se nismo snašli baš najbolje.
Većina obaveza je bila na njemu, a on ipak mora raditi.
Da ne govorimo o tome da je duboko nesretan ako nije u svom studiju.
Njegov klavir ima emocionalne potrebe.
I on ima emocionalne potrebe.
Te potrebe samo jedan drugome mogu ispuniti. Ne postoji osoba koja bi bila dostojna zamjena.
I tako, ako se Suprug i Klavir ne druže u dovoljnoj mjeri, u našoj obitelji vlada tuga. Ona tiha prikrivena tuga koja nam svima sjeda na srce. Svi osjećamo da nešto nije baš sasvim u redu.
Ja osjećam veliki teret grižnje savjesti jer imam osjećaj da ih razdvajam.
Zbog nekih svojih emocionalnih ili ne daj bože čisto tehničkih potreba.


I tako sam odlučila prihvatiti mamine opetovane ponude da mi dođe u pomoć.

Nije da ja nisam željela da ona dođe.
Ali stvar je u tome da ona nije obična mama.
Na primjer, ona ne podnosi biti "zatvorena u pripizdini". To znači da joj se ne dopada mjesto gdje ja živim.
Drugo, ona nije baka koja će radosno satima čuvati svog unuka i s njim recimo mijesiti kolače.
Njoj je to zabavno neko kraće vrijeme, ali ubrzo joj postane naporno. Kada čuva moga sina obavezno nakon toga kaže kako je iscrpljena, a mene redovno opere osjećaj krivnje, a potom odmah i ljutnja na nju.
Kako možeš biti iscrpljen ako provedeš neko vrijeme s nekim koga tako rijetko viđaš.

Ona umjesto toga radije izađe vani na kavu.
Ima kolekciju štikli veću nego ja.
I definitivno na fejsu provodi više vremena od mene.

Osim toga ona čak ni ne izgleda kao nekakva baka.
Nije se u životu ustala, a da se prvo nije našminkala. Nosi potpetice od 10 centimetara i suknjice iznad koljena.
I u tome izgleda savršeno.
Prošle je godine nosila modne revije.
Kada sam frendu pričala o divotama koje nam kuha ovih dana, rekao mi je da se to i očekuje od jedne dalmatinske bake. Skoro sam se zagrcnula od smijeha, jer sam znala kako ju je zamislio.
Ne, ona definitivno ne izgleda kao dalmatinska baka.
Iako definitivno kuha tako.
Zapravo još i bolje od toga.


Kroz život, nismo se uvijek najbolje slagale.
Osobito kada sam ja bila u pubertetu.
Što je pretpostavljam potpuno normalno.
Stvar je u tome što smo nas dvije toliko sličnih naravi da su oko nas jednostavno stalno frcale iskre.
Ja nisam bila jednostavna tinejđerica. Svađala sam se, drsko odgovarala i lupala vratima. Dobro, namjenski razbijala vrata ako je to situacija, po mojoj procjeni, zahtijevala.
Jesam, bila sam grozna i tvrdoglava.
I smatrala da sam potpuno u pravu.
I uvijek, uvijek sam bila ljuta na mamu.

Kako mi je nedavno rekla sestra, mama nas nije "odgajala".
Nismo imale obaveze ni zadatke. Nije se na naše glave spuštala neka veća odgovornost. Pokrivala nas je kad bi imale loše ocjene i neopravdane sate ili kada bi dolazile doma u pet ujutro.
Često bi nam stisnula šamar ili nas nalemala šibom po dupetu.
Kada sam htjela upisati fakultet, upisala sam ga.
Kada sam htjela odustati od fakulteta, odustala sam.
Nikada nisam bila prisiljena naučiti na vlastitoj koži što to znači odgovornost.

To možda nije najbolji način da se dijete pripremi za izazove odraslog doba.
I ja sam svakako drugačija majka svom sinu, nego što je naša majka bila nama.

Ipak, sve o odgovornosti naučila sam iz njenog ponašanja.
Ona je svoje križeve spremno, iako ne uvijek smireno, nosila do kraja.
AKo bih trebala odabrati samo jednu riječ koja ju opisuje, ta riječ bi bila podrška.

Sa mojim odrastanjem postajale smo sve bolje prijateljice.
Stvar je u tome da valjda moraš određeni broj kilometara prohodati u nečijim cipelama da bi ga mogao razumjeti.
U svim važnim životnim trenutcima ona je uvijek bila uz mene.
Ako se naljutim na muža, znam da mogu njoj plakati na telefon.
Neće mi reći "to si odabrala, to i goni do kraja".
Reći će mi "evo ti ključ od stana, odseli se ako ti u braku više ne odgovara".

Kada sam iz bolnice otišla na svoju odgovornost, a usprkos onome što je moj muž mislio o tome, nazvala sam naravno nju. Rekla je da bi ona napravila isto što i ja.

Kada želim navečer otići vani, ona će sjesti na avion i doći, kako bi čuvala dijete i omogućila mi izlazak.

Moj Suprug misli da sam razmažena. I kako on to zove "skupa za održavanje". I misli da je glavni krivac za to moja mama.
Užasava se godina koje su pred nama. Jer shvaća da ću s godinama biti sve sličnija njoj.
Ne da on nju ne voli. Oni su se poznavali prije nego sam ja upoznala Supruga i jedan drugome govore TI. I šalju se u kurac bez pardona.
Oni se vole.

Istina je da me je mama vjerovatno razmazila.
Da će mi kupiti sve što poželim i da će uvijek, bez obzira na sve, biti na mojoj strani.
Ali zar nije točno da mame tome i služe?
Da su mame jedine osobe na svijetu koje nas vole bezuvjetno?
Neopisivo je lako isprobavati život ako znaš da iza sebe imaš nekoga tko će uvijek raširiti ruke i primiti te u naručje.

Od nje sam naučila puno toga.
Večinu onoga što znam i imam u sebi, baštinila sam od nje.
Ona me naučila ono najvažnije.
Naučila me kako se voli.

I tako je moja mama još jednom došla meni u pomoć.
Oporavlja se od manjeg beauty zahvata za kojega tvrdi da nije plastična operacija.
Ok, nije da je. Ali nije baš ni da nije.

Bilo mi je lakše prihvatiti da dođe i bude "zarobljena u pripizdini" jer ionako ne bi nigdje mogla sa tim masnicama po licu.

Kada smo djeca, jedva čekamo odrasti. Čini nam se da je odrasli život blistav i šaren i da odnosi sva ograničenja koja život djeteta nosi sa sobom.
Biti odrastao donosi odgovornosti koje nas ispunjavaju.
Ipak te iste odgovornosti, često nas i umaraju.
Koliko puta poželimo zabiti glavu u jastuk i ponovo biti djeca?


Ona noć kada mi je trebala doći mama, bila je prva noć koju sam prespavala u komadu, još od dana kada sam strgala nogu.
Kada je došla, preuzela je sve u svoje ruke.
Dijete naručuje palačinke i fritulice, njokice i beskonačne partije "čovječe ne ljuti se" i "crnog petra".
Baka mu izmišlja priče dok ga sprema na spavanje, a ne čita ih iz slikovnica.
Suprug se napokon vratio svojoj velikoj ljubavi, Klaviru.
I naručuje pomfrit i šnicle kad god se poželi.


A ja?
Ja sam se danas najela srdela i lešo špinata sa mladom kapulicom. I sve to zalila tankom, hladnom bevandom.
Ne sjećam se kada sam zadnji put jela takvu hranu. Jer moji doma to ne vole.
Zapravo, Suprug voli.
Ravno tri puta godišnje.
Ukoliko je neizbježno.

Svaki dalmatinski atom u meni je bio presretan.
Nakon toga zamotala sam se u "deku mekanu", kako to jedan preslatki dečko zove, i obgrlila rukama i nogama jastuke na kauču.
Sunce mi je plesalo po sklopljenim vjeđama i odspavala sam dva sata.
Kada sam se probudila, prvi put valjda od djetinjstva, još zatvorenih očiju, zazvala sam "Mama!"

Kako je jebeno dobro ponovo biti dijete :))

BOLNIČKI DNEVNICI

26.10.

Ok, rekla bih da biti u bolnici uopće nije tako strašno.
Nešto kao ekskurzija, samo sa jako, jako starim osobama.

U početku sam bila pomalo razočarana jer eto dopala me soba u kojoj stanovnici imaju prosječno 70 godina.

A na hodniku sam susrela krasnog tetoviranog dečka sa slomljenom rukom, od kojih 28 godina.
Ekskurzija s njim bi bila neusporedivo zabavnija.

Svaka je soba u bolnici mini država za sebe.
Naizgled sestre su glavne.
Ali to je samo privid.
Pacijenti zapravo vode igru kada je sobni život u pitanju.
Doktori su nešto kao Čarobnjak iz Oza. Svi znamo da postoje, ali zapravo ih nitko nikada nije vidio.


Jedna od cimerica upravo je došla sa operacije koljena.
Obiteljska žena. Hekla i prodaje heklane leptiriće i to po popriličnoj cijeni.
Treba kahlicu i posjećuju je odrasle kćerke.
Ona je bezazlena.

Otprilike sat vremena nakon mene stigla je gospođa sa slomljenim ramenom. Gore gola u zavoju, dolje štofana suknja.
Nitko joj nije došao. Nema pidžamu, nema papuče...nije se usudila ni na krevet leći nego je sjela na stolicu pored kreveta.
Zbog nje mi se srce kida. Malo mi je lakše kada joj je sestra došla reći da je sin zvao i da sutra dolazi. I kada ju je smjestila u krevet.
Ona se odmah sprijateljila sa gospođom Koljeno.

Najumiljatija starica u sobi živi na krevetu do mene.
Ima sitno lice, mršava je i stalno šeta uokolo.
Zabavlja se tako što nekoliko puta za redom oblači i svlači čarape.
Ipak, nova omiljena zabava sam joj ja. Ne prestaje me gledati. Za nju, ja sam Santa Barbara i Šeherezada u jednom.
Muž joj je donio ručak. Jela ga je prstima, netremice gledajući u mene. Stalno se smješka. Zamolila me da joj skinem naušnce. Ujutro ide na operaciju.

Glavna je u našem malenom svijetu gospođa koja čuva desnu stranu vrata. Ona jedina ima zvono kojim se poziva sestra.
Važno mi je to priopćila čim sam stigla u sobu. Sa rezigniranom pomirenošću u glasu dala mi je na znanje da se, eto, nju budi noću ako nekome treba dozvati sestru.
Kod nje se pune i mobiteli jer jedina ma struju.
Zapravo, potajno je vrlo ponosna na svoj sobni status.

Ona ne dozvoljava da prozori budu otvoreni. Strahovito se boji neke imaginarne upale koja bi mogla uskočiti kroz prozor i zaskočiti baš nju.
Svečano mi je rekla da će večeras prozori biti otvoreni jer nas je sada više.
Procijenila je valjda da ja trošim puno kiska.

Današnji dan mi je prošao jako brzo. I vrlo zabavno.
Čitavo poslijepodne mi stižu otprilike tri poruke u minuti. Izmijenila sam ih otprilike 60 komada.
Što mogu, ovisnik sam o komuniciranju.
Srećom Suprug mi je aktivirao opciju Smiley i sve moje poruke su potpuno besplatne.

Osim toga, čitavo popodne imam društvo. Prvo mi je bila frendica koja je došla poslom u labos. Svi su u sobi okrenuli glave u iščekivnaju kada su njene potpetice zazvonile po hodnku.

Ni deset minuta nisam bila sama kada mi je došla sestra. Ona je doslovno morala otići da bi se novi posjetioci smjestili.
Stigli su krumprići sa chillyem sa Trga, kolači i kava iz Daily Fresha i paketić iz Loccitanea.
Kako mi je rečeno: "Bolnički zrak je loš, nema smisla da nemaš savršenu kožu ako se pojavi neki zgodni doktor."

Prvo sam odbila krumpire i kolače, upravo mi je trebala stići večera. Jedan pogled na tanjur ubio mi je želju za bolničkom hranom. Krumpiri u crvenom masnjikavom saftu i u sredini dva komadića mesa.
Frendica mi je gurnula gayphone u ruke da se prikopčam na izvor života i hranila me krumpirićima dok su mi ruke bile zauzete tipkanjem.
Druga mi je donijela domaće suhe smokve, jer dogovor je bio, jelte, da k meni stiže samo zdrava hrana.
Podijelile smo klopu gužvajući se na mom bolničkom krevetu.
Bio je to pravi piknik.

U mp3-u mi svira "Amazing" i piskaram.

Čula sam da je šef odjela crnac. Odmah sam zamislila lika iz američkih serija.
Mislim da ću lijepo sanjati večeras.
Iako znam da šef odjela ne postaješ sa 30.

Ipak, nada umire posljednja.


27.10.

Jutros sam sa nestrpljenjem čekala vizitu.
Crnac se pojavio , nizak, sredovječan i sa toliko smiješnim naglaskom kao da je izašao iz crtića.
Ok, padeži mu nisu najtočniji što je apsolutno razumljivo, ali on priča tako mekano da imaš dojam da svaka riječ koja mu izlazi iz usta plovi na pamučnom oblačiću.

Al očito je neka jebena faca, jer svita od 10 doktora titra na svaki njegov pogled.
Ja sam se cerekala ko blesava, osobito kada je izvadio žuti krojački metar da mi izmjeri visinu puknuća na nozi.
Uglavnom, ujutro me čeka operacija. Nadam se jednostavnijoj varijanti.

Danas mi je moral na prilično niskim granama i čini mi se da bi me još deset dana tu psihički potpuno dotuklo.

Maloprije su dovelli staricu, 26. godište. Slomljena leži i povraća u vrećicu.
Srce ti se slama kad vidiš te starčeke tako nemoćne i same. Boje se svega. Boje se tražiti sestru da ih podigne, boje se ustati i otići na wc, boje se bilo što pitati. Leže prepuštene i nadaju se najboljem. A sve se potajno boje najgorega.

Nije čudno što me gledaju kao da sam TV.
Kod mene je prometno čitav dan, gotovo ni trenutka nisam sama, okružena sam svakovrsnim tehničkim dostignućma današnjice, svakodnevno imam piknike na bolničkom krevetu.
Uz sve to, odbijam tablete protiv bolova.
Djelujem im valjda kao da sam iz hira došla u bolnicu na neki egzotični odmor.


Noć je bila očajna.
Šefica sa zvonom hrče na fascinantno kreativan način.
Ok, ja sam spavala sa hrkačima. Bog zna, možda i ja hrčem.
Ali ovo što ona radi, to je jedna potpuno nova razina hrkanja. Tu su i brda i doline i zatišja i bure. Nema ritma ni konstante. Nema frekvencije. Sve je vrlo glasno i vrlo promjenjivo i tjera te da poskakuješ na krevetu.

Došlo mi je da sa bolesnom nogom istrčim na hodnik i vrištim.
Uspjela je nadglasati čak i mp3.
Večeras uzimam tabletu za spavanje.

U 4 ujutro smo upalile svjetlo da ju probudimo jer to vše nitko u sobi nije mogao podnijeti.
Prenula se iz sna i rekla: "O BOže, čitavu noć nisam ni oka sklopila!"
Skoro sam zaplakala od muke.


Danas sam također imala i vatreno krštenje na štakama. Poslalo me po longetu na donji kat. Da imam spremnu za sutra nakon operacije.
Samo što ti tu nitko ništa ne govori. Šalju te vamo tamo bez objašnjenja.
Neki sladak dečko, koji mi ne može baš biti sin, ali skoro, mi je govorio TI (što ga je odmah smjestilo među drage mi osobe) i zezao me cijelo vrijeme. On mi je i objasnio zašto sam tu.

Dok sam čekala da se gips stisne, uletio je simpatičan doktor diveći se mojoj sposobnosti da ispružm stopalo da bude u jednoj ravnini sa nogom.
"Izvrsno! Malo ljudi može tako pružiti nogu." - reče on oduševljeno - "Jeste li možda balerina?"

Skoro sam pala sa stola, zagrcnula se i pitala ga sa nevjericom: "Oprostite, jel ja vama IZGLEDAM kao BALERINA??!!"
Pogledao me, umro od smijeha i rekao "Dobro, mislio sam, možda ste se nekoć vježbali balet.

Jedva sam doskakutala natrag na odjel.
Očekivala sam da će biti teško hodati na štakama.
Ali neusporedivo je teže od teškog.
Fizijatrica mi je pokazala vježbe koje bi bilo dobro raditi.

Ručak je bio neslavan, ali ipak puno slavniji od večere koja se sastojala od žlice riže, 4 ploškice kisele cikle i jedne kosti sa komadićem kokošjih ligamenata.

Tri puta su mi vadili krv i svečano me pitali znam li da mi je krv jako slaba.
Da znam, hvala.

Uzalud one tegle cikle koje jedem već mjesec dana.

Suprug i njegov frend su mi omogućli da imam internet. Tako se mogu javiti ekipi i trošiti vrijeme uređujući farmu.

Presretna sam što imam takve prijatelje.
Neusporedivo je lakše suočiti se sa bilo čim, kada znaš da imaš takav back up.

Ponekad se pitam čime sam to zaslužila.
Ali uvijek sam na tome zahvalna.

U mp3-u svira house music.
Mislim da sam malo pukla.

Čekam kolica sa noćnom drogom.
Sretno mi sutra ujutro :)))


28.10.

Danas je bio dan D.
Ili bolje rečeno dan O.
Ustala sam se u 6 ujutro kako bih se u bolničkoj kadi oprala antiseptičkim sapunom i bila spremna za operaciju.
Vani je još bila noć.

Svi već znamo da sam teška plačipizda koja se skriva iza cool maske ironične frajerice, pa mogu slobodno priznati da sam plakala.
Zabrijala sam da ću dobiti spinalnu anesteziju, da će mi oštetiti kičmu da će mi dijete ostati sa nepokretnom majkom, a muž sa nepokretnom ženom.

Dobila sam seksi plave gaće od papira, happy pill i legla na vozilicu.

Sestre su bile tako drage, cijelim putem su me ohrabrivale.
Dolje me dočekao ultrasimpatičan lik sa šarenom kirurškom kapicom.

"Evo naše mlade dame!" - veselo je uskliknuo i prokuštrao mi kosu.

Kako mi happy pill još nije prodjelovao rekla sam mu da se bojim anestezije.
Uvjerio me da ću dobiti samo lokalnu i otfurao me u salu.
Pitao me kako sam udesila nogu i u tom trenutku počelo je djelovanje tablete.
Ispričala sam mu sve o mračnoj sobi, modernim vjenčanjima i o tome kako su droge u ovoj bolnici vrhunske kvalitete.

Obećao mi je da će mi donijeti malo ako ga pozovem na kavu i pokažem mu mračnu sobu.
Za bonus mi je u venu upiknuo bočicu nečega, od čega sam poletjela.

Do tada je već došao ostatak ekipe. Sa simpatičnim doktorom sam se do tada cerekala već nekih petnaestak minuta, od ljekova sam bila u nebesima i u jednom trenu sam samo čula samu sebe kako govorim: "Ovo je kao da sam se vrhunski napušila."
Mislim da su u tom trenutku svi zastali i nastupio je trenutak tišine, ali ne mogu nikako biti sigurna, jer je meni ionako sve bilo u slow motionu.

Pojavio se moj doktor i tek što sam se udobno smjestila i opustila u svoj drogiranoj izmaglici, operacija je bila gotova.

Neki lik me uštipnuo za nos, rekli su mi da je tako rana operacija pravi privilegij jer doktor nikada ne operira prije jutarnje vizite, a on mi je rekao "Eto gotova si, možeš jesti i piti što god želiš."

U sobu sam stigla upravo na doručak.
Od susjede sam dobila domaći špek, svita u vizi mi se samo nasmiješila i ja sam lebdjela u svojoj sreći što je sve iza mene i to na tako jednostavan način.

Odspavala sam dva sata i onda je počeo tulum koji je trajao do četiri popodne.
Hrane i veselja bilo je u izobilju.
Smijale smo se i fotkale i napravile takav kuršlus u bolnici da nas je sestra opomenula da se stišamo.

Danas je za mene bio divan dan.
Biti okružen ljudima koje voliš i znati da i oni vole tebe najbolja je stvar na svijetu.
Podijeliti tugu i zajedničkom je energijom pretvoriti u živu i prštavu radost.

Ovakve situacije ti jasno ukažu na neke stvari.
Ponovo shvatiš što ti je bitno i tko ti je bitan.
I kome si ti bitan.

Ja sam kroz ovo prošla plešući.
Iako sam imala gips.

Ja ljude volim i ja u ljude vjerujem do posljednjeg daha.
A oni mi zauzvrat donose pune košare smijeha :))))



30.10.

Šest je sati ujutro.
Spavala sam odlično i probudila se poprilično optimistična.
Na fejsu sam čitala o domaćem kruhu od rajčica, češnjaka i začinskog bilja, pa sada umirem od gladi.
Jednom sam ga imala čast probati i fakat je vrhunski.
Ispeči ću ga čim dođem doma.

Jučer mi je bio oduran dan.
Boljela me noga i to jako. Osim toga sve su cimerice otišle, osim bakice na susjednom krevetu, i u sobi je bilo prilično pusto.

Čudno je kako ti smetaju ti ljudi koji hrču, ne daju ti zraka ili jednostavno postoje preblizu tebi, a kada odu, nedostaju ti.

Glavna gospođa, ona koja je imala zvono, popila je svima krv na slamku.
Osim svega ostalog stalno je bila ljuta na svog pokojnog supruga, jer ju je, po njenom tumačenju, ostavio. Ostavio u smislu da je čovjek umro.
Nekako čisto sumnjam da je čovjek želio umrijeti.
Da je se htio riješiti, vjerovatno bi bio odabrao da ona umre.
Ta joj optužba nije bila dovoljna pa je čitavo vrijeme razvijala teoriju urote da je zapravo ON bio taj koji ju je gurnuo u ormar u kojemu je slomila rame.
Jer ON želi da ONA umre i preseli se k njemu na nebo.

Nekako čisto sumnjam da mu baš toliko nedostaje da bi ulagao toliki trud spuštanja sa nebesa i ulaska u ormar u stan u Petrinjskoj ulici.

A možda mu fakat i nedostaje.
Eto, nekim nevjerovatnim slučajem mogu reći da MENI nedostaje.



Sinoć smo dobili i novu cimericu pa su stvari malo živnule.
Bijedne su bolničke radosti.

Nova je cimerica šutljiva i mirna starica. Kao i ova do mene, zadnja od stare ture.
Tihe su, stenju od bolova i ne traže ništa.
Na žalost trpljenje u sabranosti nije my cup of tea.
Onda i zidovi bež boje djeluju još više bež. Još više depresivni.

Željela sam da su zidovi šareni.
Frendica mi je rekla: "Onda to ne bi bila bolnica nego McDonalds!"

Stvar je u tome da ljudi zidovima daju boju.
Neki svojom dramatičnošću, neki svojom dobrotom, neki svojom požrtvovnošću i empatijom, a neki jednostavno zato što postoje.

Stabilnost i jednostavnost su odlične osobine.
Ako si šef firme i tražiš zaposlenika u administraciji.

Ali od toga su zidovi bež boje.
Bež je dosadno i depresivno.
Boje donose radost.

Boje te mogu iznenaditi, zaslijepiti, uznemiriti, rastužiti ili razvedriti.
Ali bude ti osjećaje.

"Ne možeš pronaći vertikalu u sebi. Zato jer umjesto vertikale imaš petlju." - rekla je.

Ok, pristajem.

Ravna crta je ionako najdosadniji pravac u povijesti školovanja.


30.10.
Ovo pišem ružičastom bojom.
Vi to naravno ne možete vidjeti ali strašno je zabavno pisati raznim bojama u lijepu debelu bilježnicu sa šarenim tagovima i spiralnim uvezom.

Kada je sestra jutros veselo ušavši u sobu izjavila: "Krasan dan danas!!" cinično sam joj ispljunula u lice "Pa, nama to baš i ne znači puno, zar ne?"

Ipak ovaj dan se pokazao i više nego krasan. Sunce šara po dosadnim bež zidovima, jesensko lišče šušti pod prozorom, a ja sam bila vani na kavi.
Bilo je sporo i mukotrpno, ali vrijedilo je.
Puno štakanja i još više odmaranja, ali uspjela sam. Čak sam se i na uzbrdicu uspela.
Doza kofeina i tri doze nikotina vratile su život u mene.

Nakon jučerašnje depresije opet znam da je sve moguće.
I ponovo sagledavam da mogu podnijeti sve, baš sve, osim zarobljenosti.

Bolničke radosti su malene i velike istovremeno .
Sretan si ako ručak nije preodvratan. Sretan si ako je bakici do tebe uspjela operacija i ako nakon dva dana uspije jadna nešto pojesti.
Sretan si ako su drugu bakicu naručili na operaciju u subotu, jer to znači da neće patiti još tri duga dana.
Sretan si i ako netko drugi ima posjete, jer se onda nešto dešava u sobi.
Sretan si ako možeš sam na wc.
Jako si sretan ako u wc-u ima papira.
Jako si sretan ako imaš posjete.
Beskrajno si sretan ako izađeš iz zgrade i popiješ kavu.

Svaka te teška situacija podsjeća na to da je pravi život u malim stvarima.

Razgovarajući tako sa susjednom bakicom opetovano shvaćam da su zaljubljenost i flert omiljeni začini životu.

Mislim da se ona pali na svoga susjeda.

Sa ushićenjem priča o njegovim tulipanima i o tome kako on zimi vadi lukovice iz zemlje i u proljeće ih vraća natrag u zemlju.
Ima divne tulipane i poklanja ih njoj.
Veli, ona i muž nikada ujutro ne popiju kavu bez susjeda.
Tursku kavu i Pravu Šljivu Rakiju. S kojom po potrebi ispiru i rane.
Ona i muž se jako vole. Kada joj dođe u posjete dugo sjede priljubljenih glava i šapuću.

Ipak, susjed ima tulipane.

U svom tom pričanju o tulipanima i Pravoj Šljivi Rakiji, osmijeh joj se zalijepi na naborano lice i ona kao djevojčica usklikne: "Idem ga nazvati!"
Spominjala je neku susjedu koja nema muža.
Mislim da se brine da joj ova ne zabavi susjeda dok je ona u bolnici.
Hihoće s njim na telefonu, veli mu da dođe na doručak u bolnicu i veli mu: "Ne daj da te susjeda zeza, znaš!"
Ha, znala sam!!!
Svi se mi bojimo da će nas oni za kojima čeznemo zaboraviti kada se jednom maknemo sa scene.

Nakon razgovora, smiješka se još dugo.
I ponovo proživljava razgovor s njim.
"Mogla sam ga pitati ima li tulipana" - kaže sa zanesenim osmijehom.

Jebeni tulipani!

Nikad nije kasno da se ljubi strasno - istinita je poslovica.
Vjerovala sam da godine donose smiraj, ako već ne i mudrost.
Nadala sam se da ako se primirim i čekam dovoljno dugo izbjeći ću bol i komplikacije koje donosi zaljubljivanje.
Štrikati ću na kauču, smirena i zadovoljna, sa toplim osmijehom na licu.

Ali vidim, ako imaš nemirno srce u grudima, tulipan te može zaskočiti iza svakog ugla.
Pa i u sedamdesetoj.

Osjećaji su gorivo života.

Mi koji potajno volimo emotional rollercoaster očito se nemamo zašto bojati godina.

Tulipan je tulipan ma koliko mi šutjeli o tome.

Ne znam jedino jel da se radujem zbog toga ili da užasnuta gurnem glavu pod jastuk?

"SUDBINA MJEŠA KARTE, MI IGRAMO"

Ležim u krevetu i kuckam po laptopu.
Blažena tehnologija. Uvijek svi govore da tehnologija udaljava ljude. Možda to tako ponekad djeluje.
Ipak, situacije kao što je ova, jasno mi govore da bih bez tehnologije bila puno usamljenija.

Ponekad ako te nešto boli, to napišeš i kada si podijelio već te boli malo manje. Ima ljudi koji radije pate u tišini. Ja nisam od tih. Pisati, pričati i sprdati se na račun onoga što me muči, to je moj način da se s poteškoćama nosim lakše.

Dakle, tulum je Subotu navečer bio poprilično lud.
Kada se na okupu nađu majke koje izlaze rijetko, zabava je zagarantirana.
Svi smo mi djeca u duši i volimo se igrati. Kada goniš svoje dnevne obaveze za "razuzdanu" zabavu baš i nemaš vremena.
Zato kad jednom dobiješ priliku, itekako ju znaš iskoristiti.
A da su muškarcima najprivlačnije žene koje se dobro zabavljaju i dobro se osjećaju u svojoj koži, najbolji su dokaz moje frendice koje su se u Subotu navečer morale rukama i nogama braniti od nasrtljivih udvarača.
Pa su tako plešući stalno ponavljale " Imam 35 godina. Imam muža. Imam dijete. Ja sam Supruga. Ja sam Majka".
Ja se nisam trebala braniti ni od koga. Ali sam svejedno uspjela doživjeti nezgodu u obliku strgane noge.
Malo napetog mišiča, malo gužve na podiju i eto ti. Netko je naletio na mene i u idućem trenutku samo sam skužila da sjedim na podu i bol mi bljeska pred očima.
Prvo, sve alkoholne pare su mi trenutno isparile iz glave. Drugo, sjedila sam na podu, držala se za nogu i mislila da ću kada maknem ruku ugledati krv, kost, nogu koja visi ili nešto jednako ogavno.
Mislim da takvu bol još nikada nisam osjetila.

Uz pomoć sam jedva jedvice ustala i sjela na stolicu. Onu lijepu starinsku stolicu koja ima udubljeno sjedalo.
Prepuno prolivene pive.
Gačice pune hladne pive u subotu u dva ujutro.
Odurno iskustvo.

Vrlo brzo nakon toga smo se pokupili doma.
Tad sam se unatoč boli još uvijek smijala. Nije mi na pamet padalo da bi moglo biti nešto toliko ozbiljno.
Kad se naspavam i odmorim nogu, bit ću kao nova mislila sam.

Oko 7:30 me probudila gadna bol. Odlazak na wc, čisti mazohizam.
Više sam se skotrljala nego spustila niz stepenice i shvatila - moram doktoru.

Suprug je bio pomalo zabezeknut i poprilično neispavan. On je tu noć dobio kauč jer je Šumska Vila spavala samnom u bračnom krevetu.

Otputili smo se u traumu. Bila sam sva nesretna jer sam sumnjala da ću dobiti longetu i bojala se da mi ju neće skinuti na vrijeme da odem na skijanje.

Nisam još imala pojma da može biti i ozbiljnije od toga.
"Bilo bi najbolje da ostanete odmah da vas pripremimo za operaciju" - odjednom mi je zazvonilo u ušima.
"Gospođo, nemojte plakati, nije to najstrašnije što vam se moglo dogoditi" - bilo je iduće što mi je zazvonilo u ušima.
Skužila sam da mi suze u potocima cure niz lice i da se uopće ne mogu zaustaviti plakati.
Kome još nije mama u životu rekla da kad izlaziš iz kuće moraš imati "dobre" gaće, jer bog zna ako ti se nešto desi, ne smiješ se osramotiti pred doktorima.
Nisam imala loše gaće, ali imala sam majicu u kojoj inače spavam i nisam imala grudnjak.
Potrpala sam se u auto svakakva jer ni u snu nisam očekivala takav rasplet događaja.
Nisam djetetu rekla da bih mogla ostati u bolnici i definitivno nisam bila spremna na ostanak.
Srećom eto, moja zdravstvena iskaznica je istekla još 2008. godine, a to smo shvatili tek nakon što nam je teta na prijemu u bolnicu to obznanila.
Svejedno su me htjeli zadržati, ali smo se dogovorili da ipak prvo sredimo papire pa da se vratim za dan ili dva sa uputnicom liječnika opće prakse.
To je operacija koja može sačekati dva - tri dana.

Svi su me savjetovali da uplatim dopunsko zdravstveno osiguranje. Naravno da nemam pojma što je to.
Mislim da se radi o troškovima dnevnog boravka u bolnici. Znam da nisam prijavljena na burzu, ali ne znam po kojoj osnovi sam osigurana.
Nekoliko telefonskih razgovora kasnije bila sam utješena spoznajom da svaki hrvatski građanin ima pravo na zdravstveno osiguranje.


Ostatak dana sam proplakala.
Ležala na kauču i plakala.
Shvatila sam da je neodlazak na skijanje najmanja stvar koju propuštam. Shvatila sam da ove zime nema grudanja sa djetetom, nema sanjkanja u voćnjaku, nema snjegovića, nema luna parka i novogodišnjeg velesajma, nema bauljanja po božićnom Zagrebu i klopanja kobasica na štandovima.
Shvatila sam da je odlazak do wc-a za mene sada jednak penjanju na Himalaju.
Čekala sam da mi Suprug donese štake i plakala. Mobitel mi je pao na pod i razletio se po kuhinji. Nisam mogla po njega. Skakutanje preko dnevne sobe samo zbog pišanja, dok mi u nozi kuca toliko da me mozak od toga boli.
Treba mi pljuga, ali ne pušim u kući. Jedini način da zapalim, je da se bacim na trbuh i puzim do balkonskih vrata, gurnem glavu van dok mi ostatak tijela leži unutra na podu i popušim tu jednu pljugu.
Jel jedna cigareta vrijedna tolike boli i poniženja?
Možda je ovo idealna prilika da prestanem pušiti.

Plakala sam čitav dan, plakala jer ne mogu ništa, plakala jer će me svi zaboraviti, plakala jer nisam sposobna mirovati, plakala unaprijed jer će me češati ispod gipsa a neću se moći počešati, plakala jer ću se udebljati od ležanja, nevježbanja i jedenja a jedva sam skinula par kila, plakala jer će mi biti dosadno, plakala, plakala, plakala.....i cijelo vrijeme imala osjećaj krivnje jer plačem zbog nečeg tako minornog, a ljudi svakodnevno umiru, gube najbliže, imaju teške bolesti i suočavaju se sa pravim katastrofama.


Onda sam se skulirala.
Imam super prijatelje. Cijeli dan me zovu, nude mi pomoć, društvo, ljubav i novac.
Imam divnog muža koji je po prvi put u svom 42- godišnjem životu skuhao juhu, koji stalno pazi da mi ništa ne nedostaje i titra oko mene, iako je on taj kojemu će moja sjebana noga najviše promijeniti život.
Tješi me da ću se odmoriti, naspavati i moći raditi sve ono što sam oduvijek željela.
"Ovo ti je prilika da pronađeš mir u sebi" - govori mi moj voljeni Suprug.

Istina je.
Oduvijek vjerujem da se Svemir brine za mene. Da mi šalje znakove.
Neću moći promijeniti svoj život dok ne promijenim svoj način razmišljanja.
Ovo mi je idealna prilika.
Možda napokon iscrtam tu mapu koja bi mi trebala za neki eventualni prijemni ispit.
Mogu pročitati puno više knjiga. Nakon što mi vuna i igle stoje već skoro godinu dana u ormaru, mogu napokon naučiti plesti.
I najvažnije od svega, mogu naučiti smiriti svoje misli.

Uostalom dvanaest tjedana nije čitav život.
Ok, jesam već dva puta pala sa štakama, trebalo mi je 15 minuta da savladam 15 stepenica, imam depresivne napade svakih pola sata i moje ruke nisu sposobne nositi moju težinu. Lice mi je blijedo i umorno i imam tamne modre podočnjake, kosa mi je neoprana i strši na sve strane.
I noga me boli za popizdit!
Ali kvragu ojačat će mi ruke, postat ću vješta sa štakama, naučit ću i kako da se operem a da mi noga ne uđe u kadu. Izdržat ću i češanje ispod gipsa. Savladat ću neke vježbe kako se razgibati da mi leđa i zdrava nogu ne odumru od ležanja i ukočenosti.

Sve su to pizdarije.
Imam ljude koji me vole.
I dobar sustav podrške.
To je jedino stvarno vrijedno u životu.


Odlazak u zgradu u kojoj rade ljudi koji se bave zdravstvenim iskaznicama rezultirao je time da ne samo da imam osiguranje. Imam i dopunsko osiguranje (odakle mi, pojma nemam, ne znam da sam radila išta po tom pitanju) i obje kartice su već napravljene. Trebalo ih je samo preuzeti.
Uputnica je v žepu, iako moj doktor ne radi.
Svemir se opet pobrinuo za mene.
I Suprug :)

On i ja oboje smo pomalo izgubljeni, ali nekako svejedno nam sve uspjeva.

Odmarati i pijuckati kavu nije tako loše.
Veš se pere, pod je usisan, pokraj mene manadarine i čokolada, laptop u krilu, dijete sito i zbrinuto u vrtiću, krčka se ručak i miriši predivno....a ništa od toga nisam napravila ja.


A taman tamo negdje kada skinem gips i ponovo naučim hodati na dvije noge, imat ćemo najbolji rođendanski tulum na svijetu.
Na kojem ću moći plesati :)))

A oni koji me vole, ti me neće zaboraviti.
Za ove druge...pa, ionako nije važno.

KRALJ JE MRTAV, ŽIVIO KRALJ!

Bila sam odlučila raskrstiti sa blogom.
Smatrala sam da je postao dosadan, naporan i da se sve počelo ponavljati.

Imam jednog kritičara kojeg volim jako. On se javi tu i tamo u neke čudne sate i sasvim iznenada.
Rekao mi je da su mi tekstovi govno.
Doslovno tako mi je rekao.

Priznajem da me to poljuljalo. Rekla sam ok, možda stvarno pišem totalno bez veze, možda je vrijeme da napravim pauzu.

Zapravo on ne misli da su mi SVI tekstovi govno.

On zapravo ne voli kad pišem o Zatku. Misli da ti tekstovi nisu dobri.

Ide mu na živce tematika, ne vjeruje u moje spike o Svemirskoj Ljubavi, tvrdi da je pisati o nečemu neproživljenome teško sranje, nervira ga što pišem takvo nešto pored živog i zdravog muža i užasno mu ide na živce ime Zlatko.
Istina je da je blog od početka bio obilježen Zlatkom. Zlatko ovo, Zlatko ono....previše je to Zlatka.
I sam Zlatko je to rekao.
Počela sam pisati jer sam imala potrebu posložiti svoje misli, shvatiti što je to što mi se događa, kroz nizanje rečenica doći do nekog zaključka...ali i još nešto; pisanje po ovim stranicama bilo je moj način kako da mu približim sebe. Kako da mu kažem tko sam ja, kako razmišljam i kako osjećam.
Na neku foru blog je bio moj način da Zlatku dam sebe na jedini mogući način.

Zlatka više nema.
Mislim on je živ, zdrav, lijep i zabavan kao i uvijek. Ali ne postoji više kao Zlatko.
U tom trenutku meni je takvo nešto bilo potrebno i ja sam si stvorila Zlatka. Igrom slučaja to je bio baš on. Dala sam mu glupo ime i započela priču.
Nisam baš slušala što mi govori, furala sam svoj film.
On više nije Zlatko.
Sada smo frendovi.
I to je predivno.
Zabavno, šareno i sa puno smijeha.
On me poznaje dobro. I zna me nasmijati.
Počela sam i ja upoznavati njega.
Zovem ga njegovim pravim imenom.
Dozvolila sam si da odbacim dramatiziranje i opet budem ona vesela ja od prije.
Mislim da smo svi puno sretniji ovako.


Nakon zadnjeg posta, gledajući unatrag učinilo mi se da se sve fino zaokružilo.
I odlučila da neću pisati više.
Ali dogodilo se nešto.
Strgala sam nogu.
Što pobogu da radim tri mjeseca u gipsu i štakama?!

A iskreno govoreći bit će tu i nekih zabavnih trenutaka za opisivanje; boravak u bolnici, postizanje zen faze u samoći i mirovanju (oni koji me poznaju znaju koliko je to samo po sebi smiješno), pletenje, povratak glinarenju, ponovno vježbanje crtanja i puzanje na trbuhu do balkonskih vrata samo za jednu cigaretu....mislim da ovaj blog još nije završio svoju karijeru :))

RAZGOVOROM LJUBAV RASTE ILI KAKO SE PONOVO ZALJUBITI U VLASTITOG MUŽA

Običan je ovo dan za čovječanstvo, ali neobičan za moj brak.
Jutro je počelo vrlo uobičajeno.
Ja sam se ustala, probudila dijete, spremila ga i odvela u vrtić.
Suprug je spavao.
Kada se ustao, pronašao me u mojoj omiljenoj pozi, sklupčanu na kauču sa laptopom u krilu i prvom kavom u ruci.
Ne sjećam se više oko čega, ali uspjeli smo se posvađati nakon nepunih deset minuta, koliko je njemu trebalo da si skuha i popije kavu.

Otišao je u studio, a ja sam se prisilila uloviti kućanskih poslova, koji mi iskreno govoreći, već izlaze na nos i zbog kojih mi svaki dan izgleda isto.

Ipak nekako kroz jutro, vraćao se svako malo k meni, i u jednoj od tih usputnih posjeta počeli smo zezanciju oko toga da bih ja sada rado malo nešto drugo.
Nekog novog muža koji je potpuno različit od njega.
A da ni djetetu ne bi škodilo da dobije neke drugačije muške utjecaje, manje svemirske, a više ovozemaljske.

"Možeš se razvesti od mene. Možeš otići s drugim, ja ću te čekati jer znam da nećeš moći bez mene i vratit ćeš se kad tad. Ja te volim toliko da sam spreman pustiti te." - reče on na to sasvim opušteno i ode dalje.

"Naravno, to je zato jer si samouvjereno đubre i misliš da me nitko drugi nikada ne bi ni pogledao!!" - tulim ja u suzama svoju dnevnu dozu samosažaljenja.

Dva sata kanije, kada sam uzela pauzu, skuhala si kavu i sjela pred laptop na terasi, evo ti njega ponovo.
Odmah me oprala nervoza zbog njegove sposobnosti da se pojavi i puni mi glavu nekim svojim pričama, onda kada ja želim biti sama.
Sjedne čovjek pored mene i pogleda me.
I nekako, gleda me i za promjenu, osjećam da me vidi.

"Dosta mi je svega. Imam potrebu danas ja odvesti dijete u muzičku školu." - izjavi čovjek ničim izazvan i opušetno se nasloni, izvaljen na suncu.

Ja malo zazujim od iznenađenja i odmah oprana osjećajem grižnje savjesti što preuzima moju obavezu, krenem kuhati pravo i potpuno Jelo.
On dođe zamnom, legne se na kauč i nekako mic po mic počnemo razgovarati o nama.
The Razgovor koji muškarci mrze valjda više od ičega na svijetu.
Sve možeš, ali za Boga miloga ne započinji The Razgovor.

I tako nakon jako dugo vremena u našem braku, doznam ja svašta.

Komplicirana sam (jesam), lako popizdim (istina je), samnom je teško razgovarati jer sve okrećem naopako (mogu prihvatiti kao točno), njemu je potrebno puno više nježnosti (to prihvaćam malo teže, jer on pri tom zapravo misli na ljubiĆastost, ali ok, mogu se potruditi), želi da provodimo više vremena kao obitelj KOD KUĆE (mrzim biti kod kuće) i želi da sam manje na internetu (OMG, kill me now!).

Ja njemu kažem sve što ja želim; seks na dnevnoj bazi (OMG, kill him now!), vikende u prirodi (može prihvatiti), da ponekad smisli neku zajedničku aktivnost koja bi usrećila MENE.....ok, moj popis je stao tu negdje otprilike.
Zapravo sam totalno nezahtjevna osoba, ma koliko mi šutjeli o tome :P

Objasnio mi je da smo mi svemirski povezani. Da između nas postoji razumijevanje i ljubav koje svakodnevne pizdarije ne mogu izbrisati ni za sto godina.
Ok, misli on, ljudi se udalje, ali ovo naše...nema šanse. On ZNA da je to TO.

"Povezani smo do kraja života." - svečano izjavljuje.

"Naravno da smo povezani do kraja života, glupane, imamo dijete." - odgovorim mu ja cinično.

"Nema to nikakve veze sa djetetom. Da Čovječuljak nikada nije ni postojao, ja bih mislio isto to." - uvjeren je on.

I onda mi je priznao da je poduzeo korake da pronađe ženu koja će nam pospremati i povremeno kuhati.
Želi stvoriti uvjete u kojima ću ja imati više vremena baviti se kreativnim radom i pokušati pronaći nešto što će me ispuniti.
On zna da mi je dosta toga da mi svaki dan izgleda isto i on razmišlja o tome.
A zna i to da je potrebno obaviti tisuću glupih dnevnih stvari koje izgledaju kao da ne postoje, a itekako ti odnesu vrijeme i energiju.

Ne, on nikada nije želio da ja budem njegov servis i tehnička podrška.
On me podržava u svemu što ja odlučim. On me voli jer sam ja ja.
I želi mi pomoći da se pronađem.
Svejedno mu je hoću li servirati ručak iz Mercatora, sendvič ili neću servirati ništa.
Naravno on voli kada mu serviram Jelo, ali njemu to nije toliko jako važno.
Važno mu je samo da mu ne skuham grah na dan koncerta. Sve drugo mu je u redu.
On zaista želi da ja budem sretna.

Zaljubio se u moj smijeh prije nego me vidio.
On želi da se ja uvijek smijem.
I spreman je napraviti što god je potrebno.

Uvjerio me da je ova godina samo jedan težak period u našim životima.
I zamolio me da još malo budem strpljiva.
Neće ovako biti zauvijek.
On je svjestan dijela tereta koji ja nosim, da bi on bio tamo gdje želi biti.

A ja sam čitavo vrijeme vjerovala da mu je važno samo da ima obitelj kao svojevrsnu bazu.
Da mu je važno samo ono što se događa u njegovoj glavi.
Da sam za njega neka sjenka u pozadini, koja je tu kako bi njegov život učinila jednostavnijim.
Da više uopće ne doživljava moje postojanje.
Mislila sam da je zaboravio zbog čega smo se nekoć zaljubili jedno u drugo.


Priznajem da sam se zamislila.
Ja sam sklona vjerovati da rad na odnosu ne postoji.
Mislim, ako moraš RADITI na odnosu, onda odnos nije svemirski.
Ako nije svemirski, baci ga u smeće, ne treba ti.

Lako je prepustiti se svojim brijama. Lako je misliti da si napravio dovoljno kompromisa i da je tebi teže. Ponekad treba razmisliti jesu li oni kompromisi koje si napravio, baš oni koje druga strana želi ili su ti kompromisi ipak oni koji su ti bili lakši za odabrati.
Istina je da razgovorom ljubav raste.
Istina je da možeš ponovo upoznati osobu s kojom živiš već dugo vremena i za koju misliš da o njoj znaš sve, samo zato jer joj pereš gaće i svakodnevno stavljaš Jelo na stol.
Ako se pomakneš i pogledaš iz novog kuta, vidjet ćeš nove stvari.
Ili ćeš barem ugledati stare stvari skrivene iza nečega što ti je do tada ometalo pogled.

Mjesec mi je u raku - rečenica je koja mog muža opisuje savršeno dobro za one koji se imalo bave horoskopom.
Treba puno nježnosti. To osobi moga temperamenta može ponekad biti jako naporno.
Osjetljiv je i lako se povuče. Ne svađa se.
Ja kad popizdim, to zna cijeli svijet.

Ali on je zaista senzibilan. Poznaje me jako dobro i prihvaća me.
Dobro hendla moje promjene raspoloženja i moju potrebu da nestajem s vremena na vrijeme.
I čitavo vrijeme me voli sa uvjerenjem da je to jedino pravo za njega.
Za nas.


Nedavno mi je jedan pametan čovjek rekao: "Možda se trebaš potruditi oko ovoga što imaš. Sigurno je to ono pravo. Čokolada je lijepa knjiga i lijepi film, ali i njoj će jednom prestati puhati u glavi."

Hoće li meni prestati puhati u glavi jedan dan?
Odgovor ne znam.

Ali znam da ću uživati dok traje zatišje.

STATUS: LOSER OF THE DAY

E kad te neće, neće te.
Već danima mislim kako bih napisala nešto.
Kako sam imala sudarčić na semaforu, kako sam učila rolati, kako mi na čelu piše "talk to me" i to privlači svakakve pacijente, kako sam pokušala dati krv i nisu mi je htjeli uzeti, kako sam shvatila da se svega bojim i stvaram drame čim stvari krenu dobro, kako sam shvatila značenje rečenice "da bi bili sretni moramo se odreći dosade, a to nije uvijek laka žrtva"....
Svašta želim napisati i ne ide mi.
Sjednem u deset i pišem dva i pol sata, stisnem "objavi", veza pukne i sve se obriše.
Prokleti wlan, nikad ne znaš kada će prestati raditi i sve što si napravio ode kvragu.

Zapravo, nedavno sam u šali rekla da sam ja baš kao i wlan. Nikad ne znaš u kojem trenutku ću promijeniti mišljenje i prebaciti se na no connection mode.

Neki dan sam sa frendicom išla na rolanje.
Zapravo, već me neko vrijeme muče pitanja kao što su;
Tko sam ja?
Što želim od života?
Kako je nastao svemir i ima li on odgovore?
Ima li života nakon ljubavi :cher_na_zagrebacki:?
I kako da doniram dozu krvi, a da se pritom ne osramotim?

Shvatila sam u nekom trenutku da je došlo vrijeme da malo budem sama. Od svoje šesnaeste godine postojim u paru, ili u nekoliko parova istovremeno.
Naviknuta sam na to da nečije snove posvojim i furam ih neko vrijeme, a kada nastupi trenutak zasićenja skupim stvarčice i odem dalje.
Kako sam se pred Bogom i ljudima zavjetovala da ću ovaj film furati dok nas smrt ne rastavi, a u međuvremenu sam rodila i dijete, prihvatila sam činjenicu da teatralno pakiranje kofera i odlazak u Indiju po smisao života i nije baš prihvatljiva opcija.

Zato sam odlučila taking a baby steps i iz dana u dan osluškivati prilike da naučim što je to što bih JA napravila u datoj situaciji.

Kada sam se na semaforu popela frajeru na gepek sa Suprugovim već dugo vremena neregistriranim autom, zaboravila sam narav luzerice koja uvijek staje na kraj u redu za peciva. Sa strepnjom sam čekala kakav će lik izaći iz auta ispred mene i kad je izašao dečko sa najzelenijim očima koje sam ikada vidjela, izvukla sam svoj najbolji glas princeze u nevolji (onaj koji nisam koristila bar deset godina) i nemoćno zatreptala "Auto mi nije registirian. UBIT će me muž!"
Tip je nekoliko puta pogledao mene, pa rupu na gepeku, pa opet mene i uz uzdah rekao "Ok, izaći ću vam u susret, ali dajte mi bar nešto novaca za popravak".
Dogovorili smo se naći na susjednom bankomatu i priznajem u jednom trenutku sam pomislila da bih mu mogla zgiljati, ali bio je tako drag i pokupio je moju tablicu za koju ja naravno nisam ni skužila da je otpala i donio mi ju u auto uz riječi "ovo će vam još trebati".
Na parkiralištu je rekao da bi popravak mogao koštati oko devetsto kuna. Rupa na njegovom gepeku me gledala veselo, odbrojala sam u glavi dvadeset tisuća koje bih popušila da je zvao policiju i pružila sam mu tisuću kuna.
Pomalo zabrinuto sam rekla da ne znam kako ću sad dalje bez tablice.
Pa ju je on ravnao. I pokušavao našarafiti na mjesto. Ali nije se dala.
Plastika je popucala, branik isto tako, a šaraf se nije dao u rupu.
Izvukao je nekoliko šarenih gumica za kosu i prikačio mi tablicu.
Održao predavanje o opasnostima vožnje sa neregistriranim autom i otišao dalje.

Suprug nije bio ljut. Kada sam u dvorištu izašla iz auta rekao je da sam danas posebno zgodna, a skrhani branik je ionako dobrim dijelom posljedica njegovog sudara sa kombijem croatia airlinesa.
Ionako je on kriv što auto još nije registriran.
Otišla sam na spavanje i spavala tri sata snom pravednika.
Shvatila sam da ću ipak ja morati odvesti auto na nešto nešto za plinsku instalaciju da bismo ga uopće mogli registrirati.

Nakon dva dana išla sam sa frendicom učiti rolati po Jarunu.
Koji sat kafenisanja kasnije i jedan zaključak da sam drama queen, a da ni ona nije ništa bolja, obule smo role.
Jednom kad sam krenula, zaustavljanje je bilo nemoguća misija.
Poskakivala sam po kockicama kojima je popločana staza, ljudi su zamnom izvikivali upute o tome koji je pravilan položaj za rolanje, a ona je iza mene padala po podu od smijeha i pokušavala me pridržavati svom svojom tri puta manjom težinom od moje.
Nakon nekoliko zaustavljanja u kanti za smeće, jednog pada na dupe, jednog zgodnog frajera i jedne tete koja prodaje sladolede, crvenog lica okupanog znojem smjestile smo se parking. Sreća pa oni auti nisu imali alarm.
Bilo je to iber zabavno jutro za mene.

Kad sam na fejsu vidjela da je u Petrovoj organizirano dobrovoljno davanje krvi, pomislila sam da je to prava stvar za moj novi state of mind.
Davanje krvi je vrsta aktivnosti koju ja jako podrzavam, a ipak eto nisam to radila godinama.
Naravno da je Suprug dao sve od sebe da me odgovori. Tvrdio je da ću pasti u nesvijest. Zapravo tvrdio je da bi ON pao u nesvijest, što je automatski značilo da će se to dogoditi i meni. Ako sam se do tada i dvoumila, ta me rečenica učvrstila u namjeri da odem.
Ok, rekao je, ali ja te vozim. Bojao se valjda da ću se srušiti za volanom i uzrokovati još neku nezgodicu na cesti.

Jest da mi je malo bilo slabo čim sam ušla unutra, a još slabije mi je bilo kada sam sjela na onu stolicu gdje su mi trebali uzeti jednu kap krvi iz prsta.
Nisam htjela gledati, pa mi je striček koji pika rekao da ako ja ne budem gledala da neće ni on. Pa su onda nekako već svi gledali u nas. Pa sam ipak pogledala.
Nije boljelo. Ali moja kap nije potonula, što je značilo da nema dovoljno željeza u krvi i da, hvala lijepa, ne žele mojih pola litre.
Suvišno je reći da mi je to slomilo srce.
Unatoč strahu od igle.

Poslali su me doma sa preporukom da se najedem crvenog mesa i crvene cikle i vratim se za petnaest dana.
Ne volim crveno meso.
Ali jesti ću ga, sve dok mi ne uzmu pola litre krvi.

Ne odustajem od namjere da ja budem ja i da radim stvari koje bih napravila da sam potpuno sama.

Naučit ću rolati pa makar mjesecima zabavljala pučanstvo po Jarunu, davati ću krv i napokon ću nabaviti donorsku karticu, savladat ću sve udarce u boksu, bar jednom u životu ću otići do Samobora biciklom, naučiti ću neki novi strani jezik i ponovo ću početi čitati knjige na engleskom.

Da, ja jesam drama queen i bojim se svega novoga. Da, ako je pet dana sve savršeno, izmislit ću razlog da stvorim oluju. Ne znam da li je to zbog toga što se bojim ili zbog toga što ne volim da bude jednostavno.
Još ne prihvaćam značenje rečenice "Da bi bili sretni moramo žrtvovati dosadu. To nije uvijek laka žrtva."
Ja previše pričam i preglasno se smijem, i iako mrzim privlačiti pozornost uvijek mi nekako uspije nastupiti u velikom stilu.
Ponekad pijem i smotam si joint za bolji san. Ovisna sam o čokoladi, iako mi se njen miris gadi.
Rado upadam u patološke odnose.
Sudaram se sa stvarima i malom djecom.
I plačem ako se samnom našališ malo grublje.

Ako pričamo o letenju, ja ću uvijek željeti biti gore pa ma koliko opasno bilo.
U totalnom sam neskladu sama sa sobom.
Ja sam vremenska nepogoda na kotačima.
I nemam pojma o tome što želim.
Ali u meni je more ljubavi i velika želja za učenjem. S vremenom, naučiti ću što je to što bih JA željela.
I neću po to morati otići u Indiju.

One step at the time.

Uostalom kako je to nekoć rekla Marilyn Monroe: "I'm selfish, impatient and a little insecure. I make mistakes, I am out of control and at times hard to handle. But if you can't handle me at my worst, then you sure as hell don't deserve me at my best."

Oprostit ćete mi ako sam ju možda već prije citirala :))

KAD JESEN POKUCA NA VRATA

Baš si mislim, ima već tako jako dugo da nisam napisala ništa novo.


Inače obožavam jesen. Onako kad zamiriši prva hladnoća, kad ti treba neka tuhica da popušiš cigaretu na terasi, kad se magle petljaju brežuljcima pod nogama i kad se mace stišču jedna uz drugu da bi se zagrijale.
Obožavam vrijeme za nove početke.
Ako se mene pita, jesen je vrijeme za nove početke.

Obično Nova Godina označava neko vrijeme za velike odluke.
Ono što je po tom pitanju nekome Nova Godina, meni je jesen.
Nove ideje, nalet svježe energije, nove jesenske cipele, šareni kaput i to je to.
Spremna za novo :)

U jesen, svaki sunčani dan je poklon.
Izađeš i uživaš polako. Upijaš svaku zraku i spremaš ju za tmurnu zimu. Zatvoriš oči, digneš glavu i gledaš sunce iza kapaka.
Uz sebe želiš nekoga koga voliš i tko voli tebe. Jesensko sunce je ono koje se dijeli sa voljenim.
Proljetno sunce te tjera da iskoristiš dan i ostavlja ti osjećaj krivnje ako to ne napraviš. Ljetno sunce je prenaporno, pretoplo i od njega se imaš potrebu skriti.
Ali jesensko sunce je baš ono pravo.

Ovo je prva jesen da ne osjećam zanos novog početka.
Realno gledajući, moj život je lijep.
Imam savršeno dijete koje obožavam. Noću odlazim u njegovu sobu samo kako bih mogla zavući nos točno u onaj pregib između vrata i ramena i upiti djelić njegovog mirisa.
Imam muža koji me jako voli i spreman je potruditi se oko svega što je meni bitno.
Imam hrpu predivnih prijatelja koji su uvijek tu za mene. Na svaki način.
Imam kuću. Imam vrt. Kuham zimnicu. I imam prepun ormar cipela svih boja i oblika.

Da je ovo uobičajena jesen, ja bih sva sretna vadila topliju odjeću, prala ju i veselila joj se. Možda bih kupila nešto novo. Upisala neki kreativni tečaj ili možda školu talijanskog jezika.
Sašila si suknju, napravila nekoliko šarenih ogrlica.
Šetala po rosi i udisala život punim plućima. Smješkala se.
I veselila se svakom novom danu.

Ove jeseni, nije takva jesen.

Oduvijek nosim u sebi neki nemir.
Neki osjećaj da nisam baš na onom mjestu na kojem bih trebala biti. Neki osjećaj da moj pravi život čeka da se napokon u njemu pojavim.
Naravno postoje trenutci kada mi se čini da je sve upravo sve onako kako bi trebalo biti i kada me, kako bi rekla moja draga prijateljica "oblije sreća i prođu me trnci od tog osjećaja".
Ti su trenutci kod mene vezani samo za situacije kada je u pitanju naše dijete.

Iako najveći dio svake majke, dijete ipak nije sve.
U meni još uvijek postojim ja. Sa svojim potrebama i željama, sa svojim snovima i nadanjima.
Što kada imaš prekrasan život a ne nalaziš se u njemu?
I to te koči na svim poljima?
Dogodi ti se nekakva emocionalna blokada koja ti ne dozvoljava da se otvoriš mogućnostima koje ti se nude?

Ova jesen za mene ima miris kraja.
Jutra mi više nisu zamamna i puna obećanja, nego teška i tmurna.
U meni se ne javlja radost očekivanja, nego težina moranja.
Jesensko sunce više nije nešto što dijelim s voljenim, nego nešto što me podsjeća da voljenog nemam.
U glavi mi se nižu slike djece koja se igraju po Pjaci, staraca koji griju kosti na zelenoj klupici punoj sunca, more koje se blistavo ljeska, jugo koje mi mrsi kosu i ostavlja slane tragove po koži.
Čujem zvonki smijeh i veseli žamor.
Miriši more, sunce me miluje i zakapam prste u vlažni pijesak.
Osjećam čvrstu ruku koja me pridržava dovoljno čvrsto da se osjetim sigurna, a opet dovoljno lagano da se ne osjetim zarobljena.

Baš kao u knjizi "Čokolada" vjetar je donio nemir i tjera me dalje.

Nezahvalna?
Možda.

Razmažena?
Možda.

Kada možemo reći da je pošteno da ostavimo sve dobro što imamo i skupimo hrabrost da odemo tražiti nešto još bolje?
Ne nužno objetkivno bolje, ali bolje za nas same.
I kada je dozvoljeno da uzmemo trenutak da razmislimo o sebi, ako smo to propustili napraviti u onom trenutku kada je uobičajeno vrijeme za to?
Kada je trenutak da se emocionalno izoliramo od svega i kažemo "ok, tko sam to JA, što je to što JA želim i što je to što bih sada napravila da sam sada apsolutno sama na svijetu"?
Bez samozavaravanja i bez osjećaja da to radim samo zato jer bih trebala.
I postoji li opravdanje da krenemo za svojim snovima, ako se više ne radi samo o nama?
Što napraviti sa lijepim životom koji nas guši?

I znači li svaki kraj početak nečeg novog ili je kraj ipak samo kraj?