BRAK ILI MRAK?

Postoji li išta što te može tako temeljito i definitivno odvesti u propast kao osjećaj zaljubljenosti?
Ne, ovo nije još jedan tekst o Zlatku.
Ovo je tekst o braku.

Kada sam upoznala svoga Supruga zaljubila sam se rekordno brzo i luđački jako. Nisam uopće razmišljala. Samo sam slijedila potrebu da budem s njim.
Djelovalo je kao da smo stvoreni jedno za drugo.
Svaka i najmanja sitnica bila je potvrda da je to TO.

Ono što nas je povezivalo najviše od svega, bila je ista potreba za letenjem.
Osim što sam ja mislila da ćemo letjeti zajedno.
A on je želio letjeti sam.

I tako....zaljubiš se i sve je savršeno. Znaš da je čitav svijet tvoj. Siguran si da ćeš eto, upravo sada, kada te pogoni tako snažno gorivo, ostvariti sve što si oduvijek želio.

A onda jednoga jutra, nakon nekoliko godina, otvoriš oči i shvatiš da se valjaš u blatu.
Nema letenja.
Na nogama su ti kugle teške nekoliko tona.

I zapitaš se „Isuse Bože!? Kako je do toga došlo? Kako je netko koga si obožavao svim srcem, postao osoba koju ne možeš sresti u kuhinji bez da ti se naježe sve dlake od nervoze?“

Oduvijek sam mrzila izraz „raditi na odnosu“. Što to znači raditi na odnosu? Što to znači raditi na braku?
Da li to znači glumiti budalu pa servirati mužu ručak koji voli u štiklama, pregačici i ničem drugom?
Da li to znači pronaći babysittera i odvesti muža u kino?
Da li to znači da mu pereš i masiraš noge kad prekorači prag izmučen od teškog dana na poslu?
Ili to znači slušanje onih uvijek istih, i do kraja dosadnih rečenica o tome što radi, kako radi, kada radi, kakve su mu kolege i kako mu je teško?


I kako se to opće radi na odnosu ako druga strana u potpisanom ugovoru nije zainteresirana?

Ja sam mislila da je brak dobar ako podupireš partnera da ostvari svoje snove.
Mislila sam da je u redu procijeniti kome je do nečega više stalo, pa ako procijeniš da je njemu jako važno, popustiš i sretan si jer si ga usrećio.
Mislila sam da je dobar brak onaj u kojemu se partneri međusobno podupiru, smiju se zajedno, grade gnijezdo, lepršaju odvojeni ali u istome smjeru.
Ali ja sam zaista vjerovala da je to obostrano.
Nisam imala pojma, da je to nešto što na kraju radi samo jedna strana.

I tako, probudila sam se nekoliko godina kasnije i otkrila da su mi noge teške.
Spustila sam pogled i vidjela da su uronjene u blato.
Pokušala sam otresti blato sa nogu, ali sam otkrila da se ispod blata skrivaju velike, teške čelične kugle.

Pogledala sam unatrag i vidjela da sam hodajući stopama ljubavi upala u blato do koljena.
Kako je to uopće moguće?
Zar nije ljubav najplemenitiji i najbolji osjećaj koji te može odvesti samo u nebeske visine.
Tako su nas učili, zar ne?
To piše u svim pričama.
To je poanta svih šarenih filmova.
Ljubav te vodi, ljubav može sve, ljubav sve pobjeđuje.

Kako, dovraga , onda završiš u kaljuži?

Ispada da knjige i filmovi lažu!
Ne lažu! Nego završavaju prije nego pravi život započne.

Nakon onog sudbonosnog poljupca kada se oni napokon ujedine u svojoj ljubavi, slijedi jutro.
Jutro u kojemu on možda ne pere zube čim se probudi, a tebi je nezamislivo započeti dan ako prvo ne gurneš pastu i četkicu u usta.
Jutro u kojemu on možda zapali cigaretu čim otvori oči, a tebi smeta dim.
Jutro u kojemu ti želiš seks za razbuđivanje, a njemu se ne diže jer mu se spava.
Jutro u kojemu on ne zatvara vrata od wc-a dok obavlja nuždu, a ti dobivaš slomove živaca od toga.
Jutro u kojemu se on ne može pokrenuti i nema ideja, a ti prštiš od energije i želiš zagrliti dan.

Jutro u kojemu sunčana svjetlost bolno ogoli sve razlike među vama.

I tu kreću kompromisi.
Jer vi se volite.
I želite ostati zauvijek zajedno.

Onda on pije sok od svježe cijeđene naranče koji mu ti serviraš, jer želi ti udovoljiti.
A ti ni ne sumnjaš u njegove motive, jer ti oduvijek doručkuješ sok od svježe cijeđene naranče i misliš da to ionako rade svi.
Onda se ti praviš da ti pušenje u malom stanu ne smeta, jer ne želiš remetiti njegove životne navike.
Onda se njemu nigdje ne ide jer on voli biti doma, a ti se praviš da te to uopće ne smeta.
Jer ionako je najvažnije da ste zajedno, zar ne?
Ili još gore, on pristane da odete nekamo, pa je čitavo vrijeme nešto loše volje, tebi je knedla u grlu i osjećaš da nešto nije u redu ali ne znaš točno što.

I tako red po red kompromisa, zatomljenih nezadovoljstava, neizgovorenih zamjeranja, novčanih problema, različitih pogleda na odgoj djeteta i vaša ljubav se nađe ispod hrpe naslaga i ti se pitaš da li je moguće da si tu osobu ikada volio toliko da si mislio da ćete zajedno osvojiti svijet.


„Ja se trudim! JA radim sve što mogu i znam! Ne znam, ja ne znam što trebam napraviti da bi ti bila zadovoljna!?“ – govori mi sinoć Suprug klečeći pokraj mog kreveta. Mog kreveta koji je nekoć bio naš krevet.
Pojavio se u jedan ujutro u potrazi za hranom i pronašao mene svu u suzama.
On se čudi.
Smatra da je za taj dan savršeno obavio svoje supružničko – očinske obaveze.
Jer bio je prisutan u kući, pojeli smo ručak zajedno, razgovarao je sa djetetom dok sam ja kuhala i otišao je s nama u šetnju.
I on se čudi, što više od toga mogu poželjeti?

Ja mu ne mogu objasniti da ja želim više od toga.
Da želim da me zagrli.
Ne kao plišanog medvjedića, nego kao ženu.
Ne mogu mu objasniti da želim da volimo iste filmove.
Da želim da osjeti potrebu zagrliti se sa mnom na kauču, ispod dekice, u ljubavi i opuštenosti. Da ne želim stalno u njemu osjećati prikriveno titranje od potrebe i želje da bude negdje drugdje.
Ne želim da mene odrađuje, odsutno i na pola, čekajući trenutak da ode tamo gdje mu je važnije. Tamo gdje zapravo jedino i želi biti.
Želim da želi mene.

Podupirem njegovu potrebu da radi.
Zaljubila sam se u njegovu strast prema glazbi.
Zaljubila sam se u njegovu viziju života.
Lažem kada kažem da bih mogla živjeti sa činovnikom u banci.
Palim se na frajere koji imaju talent i cilj.
Ali želim muškarca kojemu ću i ja biti važna.
Muškarca koji će 12 sati na dan goniti svoju viziju, ali će se dva sata grliti sa mnom ispod dekice.
I uživati u tome.

Ja sam možda prizemna.
Možda nisam umjetnica, jer ja zaista jako, jako volim seks. I nije mi žao trošiti energiju na njega.
Dapače, smatram da i iz toga mogu nastati neke vrlo jake stvari.

U svoj svojoj prizemnosti, želim fizičku prisutnost muškarca u svom životu.
Želim ga gledati kako se lijeno izležava na kauču.
Želim ga gledati kako sigurnim rukama vozi auto.
Želim s njim šetati po kiši.
Želim da se zajedno stisnemo u hladnoj noći, pijemo rakiju i smijemo se, dok su nam ruke ledene a srca vruća.
Želim da voli hranu na način na koji je volim ja. Da zajedno kuhamo i u tome uživamo.
Želim muškarca koji posjeduje strast za svim aspektima života.

Ja, ovako fizička, žena kojoj su duhovna zadovoljstva nedostižna, u svoj svojoj vulgarnoj tjelesnosti, želim snažnog toplokrvnog muškarca.

Ne želim muškarca koji korektno odrađuje svoje obaveze.
Koji razgovara sa mnom ali oči su mu daleke i odsutne.
Riječi kotrlja mehanički.
Jede tek toliko da ostane živ.
I nikada nema potrebu zagrliti me ispod dekice.

Pitam se kako to da nešto tako dobro kao što je ljubav, postane nešto tako mučno, kao što je suživot ljudi koji su postali stranci.
Kuda su nestale riječi?
Kamo je otišla zajednička vizija?
I može li se sve to ikako popraviti?

Ne možeš utjecati na ono što osjećaš.
Ne možeš se prisiliti imati potrebu za nečim, za čim jednostavno nemaš potrebu.
Možeš se zaljubiti u nekog drugog, ali to će ti donijeti samo patnju.

Da li je brak kutija puna sijena, uska i pomalo neudobna, ali već prokušano topla i poznata?
Da li je brak ugovor u kojemu se potpisane strane, iako ne do kraja zadovoljne, osjećaju kao da je omjer uloženog i dobivenog prihvatljiv?

Ne talasaj!
Sve ti na kraju dođe na isto!

Da li su djeca, kuća, auto i pas dovoljan razlog da ljudi nastave živjeti u tišini.
Jer ionako nema boljeg.
Jer će sve kad tad doći na isto, pa zašto da kotrljamo valove.

Smije li čovjek željeti više od toga?
Nadati se da negdje tamo ipak postoji netko tko nikada neće biti idealan, ali će se njegove želje i potrebe poklapati sa tvojima bolje?
Netko tko možda neće letjeti, ali će barem gledati u istom smjeru.

Ili sam ja Ćovijekica sa (pre)visokom razinom potreba?

Da gledam u pod, seksam se jednom mjesečno, kuham, perem, peglam i uzgajam muža koji ima Viziju i Misiju?
Da vikende provodim sama, zamišljajući kako bi bilo lijepo da me netko zagrli ispod dekice?
Da furam svoj film i radim svoj posao i nalazim zadovoljstvo u tome?
Da se zahvalim što imam muža kojemu ne smeta što dvije noći za redom dolazim doma u sitne sate, pijana i luda?

Ili da zaista pošaljem sve do vraga, spakujem stvarčice, odem i otvorim bar na plaži?