IDE VRIJEME NOSI BREME

Danas sam naučila nekoliko stvari.
Jedna od njih je da se pečeno pile može pojesti i bez pečenih krumpira.
Nije neki doživljaj.
Ali može se.

Jutros sam odradila dobar trening u teretani. Možda nije u redu ni objektivno da se pohvalim sama, ali gađđemit ako se ne pohvalim sama, ostat ću nepohvaljena.
Uglavnom, dok sam ja odrađivala svoj trening, kiša je pljuštala kao luda. Zrak koji je u naletima dopirao iz vani bio je savršeno sladak i svjež.

Obožavam kišu. U neka davna vremena kada još nisam bila dovoljno odrasla da bih se brinula zbog prehlade, voljela sam šetati po kiši.
Za mene postoji rijetko toliko savršen osjećaj kao onaj kada potpuno bezbrižno izađeš na kišu i pustiš da te promoči do kože.
Osjećaj odjeće zalijepljene za tijelo, teške od vode.
Osjećaj da si na površini potpuno leden i smrzavaš se, dok iznutra goriš.

Onaj osjećaj potpune slobode kada podigneš lice prema nebu, kada pustiš da te oštre kapljice šibaju po koži.
Vrtiš se u krug i pjevaš i čini ti se da možeš poletjeti.


U ovo sadašnje, nazovimo ga, odraslo doba, čovjek se čuva prehlade. Paziš da su ti bubrezi pokriveni, da su ti noge suhe i da sa mokrom kosom ne izlaziš vani.
Jer ako se prehladiš, izvan stroja si. Ne možeš raditi, ne možeš uzeti bolovanje, ne možeš zarađivati, ne možeš se brinuti za dijete i raditi sve one važne stvari koje sačinjavaju život naš svagdašnji.

Nije da ja išta od toga inače radim.

Meni više smeta što ne mogu u teretanu, što ne mogu navečer na ledenu pivu, što mi cigarete smetaju umjesto da uživam u njima, i što zaista, ali zaista mrzim kašalj. Jer kad kašljem, to mi ometa san.
Ne volim kad mi nešto ometa san.

Uglavnom, razloge ima svatko svoje, ali pravilo je isto: ne smiješ se prehladiti.

I tako sam ja, poslušno slijedeći pravilo, prestala ludovati po nevremenu.

Danas dok sam vježbala, prisjećala sam se osjećaja kiše na koži.
I poželjela ga iskusiti ponovo.

Na izlasku, dočekao me savršen pljusak. Osjetila sam poriv da počnem skakati i plesati i vrištati od zadovoljstva.
Ipak dvije stvari su me spriječile; pomisao na one nedužne ljude u fitnesu i to što sam došla sa Suprugovim autom. On ne bi bio oduševljen činjenicom da sam mu namočila sjedala.

Požurila sam kući, nadajući se da ću uloviti pljusak i svoje divljanje obaviti u intimi svoga dvorišta.
Da ne govorimo o neprocjenjivoj sigurnosti osjećaja da se odmah mogu preodjenuti u suhu odjeću i osušiti kosu, pa samim time izbjeći toliko prokazivanu prehladu.

Ali avaj.
U mom me dvorištu dočekao savršeno sunčan dan.

Pomalo razočarana, nastavila sam sa svim supružničko-domaćinskim obavezama.
U nekom trenutku poslijepodneva, uljuljkavala sam se u san slušajući kišicu na prozorskim staklima.
Suprug se izvukao iz kreveta i kada sam ga sanjivim glasom upitala gdje ide, rekao je da je krenula oluja, da će led razbiti auto i da ga mora prekriti nečim.

U trenutku sam bila budna i rekla da ja idem.
Navukla sam nešto na sebe, zgrabila pokrivače iz ormara i sva sretna istrčala vani.

Onaj toliko savršeni osjećaj ponovo je bio tu.
Za manje od minute bila sam potpuno mokra. Ogromne kapi i komadići leda pekli su me po koži.
Plesala sam oko auta i smijala se na sav glas.
Tresla sam se od hladnoće i zadovoljstva.
Vrištala sam i bila sam slobodna.

A onda me Suprug natjerao da uđem u kuću.
Jer je bio uvjeren da će me pogoditi grom.
I ponavljao je: „ti si luda, ti si potpuno luda“.

Ipak, pri tom se pomalo i smješkao.

Na ulaznim vratima zgulila sam odjeću sa sebe i onako mokra, ledena i sretna zavukla se natrag u krevet.

Druga stvar koju sam danas naučila je da se ne možeš prehladiti od stvari koje te čine sretnom.

A za razliku od pileta bez krumpira, doživljaj je do jaja.