LUK ILI SALATA?

Među mojim frendicama ima jedna sjajna žena. Žena koja ima odraslog sina i malu kćer. Žena koja ima muža, kuću, psa, svekije i posao. I sve to hendla sjajno. Radi svaki dan, od ograničenih primanja uspjeva kupiti sve potrebno, zadovoljna je, puna ljubavi i života i još se uz sve to redovito i seksa s mužem.
To je žena čija su razmišljanja o životu realna i stabilna.
Žena koja me svojim rečenicama redovito vrati u tračnice kada me obuzmu moje histerične brijačine nerazumnog djeteta.
A ipak, tako maksimalno realna i stabilna, ona nije nimalo dosadna.
Naprotiv, ona je strahovito duhovita i pametna. Kad ti kaže, kaže ti da se zamisliš, ali istovremeno umireš od smijeha. I zabavno ti je. Opere te kao da ti je mama, ali nekako još ti bude i drago zbog toga.
Prije par dana, uvjetovana mojim nezadovoljstvom u trenutnim bračnim odnosima, krenula je rasprava.
Stvar je u tome da smo mi doma već dulje vrijeme u popriličnim financijskim problemima.
Suprug i ja vrlo smo slični when it comes to money. Trošimo bez prevelikog razmišljanja.
Za mene, jedini kriterij za kupnju nečega što mi se dopada je, imam li trenutno dovoljno novca u novčaniku. Ne razmišljam o tome mogu li si to priuštiti ovaj mjesec, ovaj period, ovu godinu. Za mene, today is the only day.
U jednom vrlo nedavnom razdoblju imala sam jako puno novca. S kojim sam mogla napraviti što me volja.

Ok, isplatila sam kredit za kuću, kupila sam auto, promijenila sam krov na kući.
I kupila pravu gomilu stvari koje ne trebam. Ma čak i stvari koje mi se uopće ne sviđaju pretjerano.


Otići na kavu i vratiti se doma sa ovećom vrećom prizvoda iz Loccitanea? Nema problema. Obožavam njihovu kozmetiku.
To što toliku količinu normalan čovjek ne može potrošiti u tri godine da se pere 4 puta na dan, to ćemo zanemariti.
Otići po meso za ručak i vratiti se sa dva para ubojitih štikli koje ionako nemam gdje obuti?
Nema problema, cipele su moj omiljeni fetiš.
To što hodam isključivo u tenisicama, ma tko te pita!

Odjeća u vrlo šarolikim brojevima. Nešto za sada, nešto za kada malo smršavim i jako puno toga za kad potpuno smršavim.
A kaj sad?
Lijepo je ali nema broja? Ma uzmi poslužit će. Jer ionako, evo samo što nisam smršavila.
To što ni u najboljoj formi nikada nisam bila broj 36, ma ni broj 38, to uopće nije bitno. Važno da je oblekica u ormaru.

Da, moje šopingholičarstvo je na granici bolesti.

Ipak, tješim se da je to bio jedan period. Naokon sam imala love koje je bilo dovoljno da kupujem što mi padne na pamet. Oduvijek me zanimalo kakav je to osjećaj.
Bila je to škola. Koja me koštala poprilično.
Ali sada barem znam da kada opet budem imala puno novca, znati ću njime raspolagati racionalnije.

I tako raspravljamo mi o braku, o poslu, o novcu. Savjetuje mi ona da se zaposlim. Bit ću sretnija, ispunjenija i imat ću svoj novac. Ja cvilim da ne mogu ja raditi za dvije tisuće kuna kad mi Suprug zaradi desetorostruko više za jedan bolji posao.

„Ali tvoje dvije tisuće kuna biti će ti sigurnost u danima kada on nema nikakvog posla na vidiku.“ –objašnjava mi i nastavlja:
„masu puta sam bila u situaciji da sam gledala u mladi luk (kad je počeo tek)
a kupila zelenu salatu
jer je mladog luka kila bila 25 kuna, a komad salate 5
štaš s komadom mladog luka?

pričali mi o luku ili ne (a možemo i o luku)
luk je u stvari problem po meni.
treba li nam luk i koje su posljedice njegove kupovine?
jesmo li više sretni kad se najedemo luka, pa taman nam poslije prisjeo
ili možemo ziheraški uz salatu.“

Sviđa mi se to razmišljanje. U svojim mnogobrojnim vizijama, često sam zamišljala da sam osoba koja zna za malo novaca kupiti hranu za kvalitetan ručak. Zamišljala sam da sam osoba koja ima rezervicu novca za crne dane. Osoba koja ne paničari kada dođe dan plaćanja računa. Osoba koja ima trajni nalog za plaćanje struje, mobitela i interneta.
Osoba koja ne doživljava napadaje panike kad čuje poštara ispred kuće.
Osoba koja ne plaća previsoku cijenu zbog toga što jede luk umjesto salate.

Postoje divne stvari koje možeš raditi umjesto da odeš na kavu u shopping centar i vratiš se doma sa tri vrećice nepotrebnih stvari.


Možeš otići u šetnju prirodom sa svojom obitelji.
Možeš pozvati frendice doma na kavu i domaći kolač.
Možeš sjesti sa mužem na kauč, pogledati film na tv-u ili samo razgovarati.
Možeš djetetu napraviti robota od kartona umjesto da odeš i kupiš veliki paket legića. Osjećaj je neprocjenjiv.

Ipak za sve ostalo tu je mastercard. Jer kako nas reklame uče, mi smo konzumerističke životinje i nema nam spasa.

Jer lijepo je otići u šetnju sa svojom obitelji, ali je još ljepše ako u šetnji kupiš i sladoled.
Neprocjenjivo je reciklirati materijale i praviti igračke, ali gušt je doći doma sa šarenim paketom legića.
Lijepo je razgovarati s mužem, ali muž je privlačniji i razgovor bolje teče u finom restoranu uz bocu dobrog vina.
Frendice su neprocjenjive u svakoj varijanti, ali obući se, našminkati i sjesti na špicu, to je još mrvicu neprocjenjivije od neprocjenjivog.


Ima tome nekoliko dana da sam se probudila i imala bad hair day. Bolje rečeno, već neko vrijeme imam bad hair period.
Nakon umivanja shvatila sam da mi je ponestalo omiljenog, hladno prešanog ulja avokada iz orgaskog uzgoja, kojeg koristim umjesto kreme za lice.
Namazala sam se uljem noćurka i krenula se utješiti tako što ću uz kavu malo prosurfati po fejsu.
Pokušaj prvi, laptop se ne može upaliti, pokušaj drugi, i dalje se ne pali.

Guram ja histeirčno onaj kabel od napajanja ali…drekec.
Umro je u teškim mukama nakon mjeseci i mjeseci reanimacije uz pomoć opetovanih spajanja žica i preljepljivanja selotejpom u nedostatku izolirbanda.

Mama je baš taj dan bila kod mene i mirno je sjedila na stolici predosječajući veliku oluju koja dolazi. Čovječuljak je bio u vrtiću.
U zao čas ustao se Suprug i svo moje nezadovoljstvo sručilo se na njegovu nezaštićenu glavu.


Uglavnom od imanja puno novaca došli smo do toga da novaca nemamo uopće.
Kabel od napajanja mi treba već jako jako dugo. Ali ja nikako nemam 200-tinjak kuna da ga kupim.
To jutro nisam imala kabel, nisam imala frizuru i nisam imala više ulja.
Luk je došao na naplatu.

Sve u meni se pobunilo zbog nezadovoljenih mi potreba.
Plakala sam da ja ništa nemam, da sam zarobljena u pripizdini bez kompjutera, da nemam nikakvu vezu sa svijetom jer mi je eto, i mobitel već dulje vrijeme isključen zbog neplaćenog računa.

Majka ne bi bila majka kada ne bi napravila sve da oraspoloži svoje dijete. Moja majka pogotovo.
Pogledala me i rekla mi: „Ajde bogati šta cviliš radi takvih gluposti koje se lako riješe. Ja ću ti kupit novi laptop na karticu, a ti budi zahvalna Bogu da smo svi zdravi.“

Nije da moja mama ima puno novaca pa joj nije problem za doručak kupiti laptop.
Ona je u nešto boljoj poziciji od mene. Ali ne toliko boljoj.

Ipak, pa morala sam ja od nekoga naslijediti te gene, zar ne?

Njena je parola uvijek bila „Nešto će se već dogoditi i sve će biti u redu. Važno da smo svi zdravi.“

Iako je teško radila za sve ono što mi danas imamo, uvijek je znala reći „Jebeš novac. To je samo novac.“
I sa zadnjih sto kuna otići kupiti si nešto lijepo. Nešto za dušu, a ne za potrebu.

I tako sam ja dobila novi laptop. Velik i blistav.
I novac za frizuru.

Jer kako to, moj trenutno omiljeni, magnet za frižider fino rezimira : „Ima u životu i važnijih stvari od novca. Na žalost sve one koštaju.“

A ja?
Ja sam jednostavno puno više luk osoba.
Pa koliko košta da košta.

Ipak, obećavam: kada odrastem pronaću ću mjeru između luka i salate. Na kraju krajeva, ako stalno jedeš luk, a salatu nikada, ne dobivaš sve elemente koji su organizmu potrebni za optimalan rast i razvoj.