MUKE PO FRIZERU

Odlazak frizeru za mene je gotovo duhovno iskustvo.

Dok nisam poznavala svog sadašnjeg frizera, odlazak na frizuru bila je mučna avantura s neizvjesnim završetkom. Od kada poznajem svog frizera, odlazak na frizuru je užitak.

On je vlasnik salona, Šef.
Strog ali pravedan.
Salon je bijeli hram minimalizma, ali zaposlenici nisu odjeveni u nekakve jednoobrazne kute, već svaki njeguje svoj osebujan stil. Vlada vrlo šarena, prijateljska energija.
Ja se šišam isključivo kod Šefa.
Došavši prvi put tamo na frizuru slučajno me dopao on i bila sam toliko zadovoljna da se nikada nikom drugom nisam dala u ruke.


Okreće mi glavu kao da sam lutka, razmišlja nad svakom dlačicom, onda odjednom ubrza i reže kosu kao sumanut. Pa opet uspori i razmišlja, uspoređuje, gleda.
Obožavam način na koji me vuče za kosu, vrlo odlučno ali nježno. I kako se naslanja na mene dok radi. Osim toga, jako mi se dopada njegov miris. Miriši na mješavinu cigareta i nekog laganog muškog parfema.

Dobro, sve ovo ne zvuči nimalo duhovno.

Ali ne, on mi se opće ne sviđa kao muškarac.

Sviđa mi se ta njegova potpuna opuštenost i sigurnost s kojom radi.
On je majstor u svom poslu i on to zna.
Kada krenem k njemu na šišanje, kontrolu ostavim pred ulazom. Ne govorim mu što da radi i ne pitam ga što će napraviti. Vjerujem mu.

On jako voli šišati puno kose.
Svaki put mi veli: „šta će ti ovo, to ti niš ne treba!“ i reže, reže, reže.
Iskreno, ja uživam u tome.
Što su veći pramenovi koji padaju na pod, ja se osjećam laganija, pročišćenija, novija.
Čini mi se kao da sa kosom na pod padaju svi problemi i nedoumice koje su me mučile.
Čini mi se kao da ću kada ustanem sa stolca, lagana otplesati u nešto novo i zabavno.

Kao što svi znaju već neko vrijeme moja kosa treba make over.
Zahvaljujući donaciji moje majke, danas sam napokon mogla otići frizeru.

Potaknuta mnogobrojnim turbulencijama u svom životu i dubinskom željom za nekom konkretnijom promjenom, odlučila sam promijeniti jedino što promijeniti mogu – boju kose.

Prije nego sam upoznala Zlatka bila sam plavuša. Netom prije Zlatka postojao je netko.
Neki prijašnji Zlatko.
Zlatko prije Zlatka. Obojica su se pojavili onda kada sam se ofarbala u smeđe. Zlatko prije Zlatka (kojeg sam se možda radije trebala držati rukama i nogama?) i Zlatko koji je pojavivši se, izgurao Zlatka prije Zlatka.
Smeđa kosa tako je za mene postala simbol tog novog razdoblja u životu. Razdoblja u kojem su se neke stvari pokrenule unutar mene. I donijele promjene.

U jednom trenutku odlučila sam voljeti Zlatka ljubavlju bez očekivanja.
Kako sam prestala očekivati, u meni se nešto okrenulo. Odjednom mi je prestalo biti stalo.
Bio mi je simpatičan, drag, zabavan. I zgodan, naravno. To se nije promijenilo.
Ali nisam ga imala potrebu susretati.
Razgovarati s njim. Nisam čak ni otvarala njegov profil na fejsbuku.
Ništa.
Nula bodova.

Osjećala sam se sjajno. Kao da me netko nakon nekoliko godina oslobodio iz dobro čuvanog zatvora. Život je odjednom bio lagan i prepun mogućnosti.
Bila sam sretna.
Mislila kako će on uvijek biti jedan od nekoliko posebnih muškaraca koje čuvam u srcu jer su na neki značajniji način obilježili neko razdoblje mog života.
I bila sam potpuno spremna krenuti dalje.
I krenula sam.
Odlučila sam da je vrijeme da promjenim frizuru.
Postoji li bolji način za staviti točku na nešto?
Ne postoji.

Tako sretna, lagana i slobodna pomislila sam da bi bilo sjajno opet postati plavuša.
Željela sam se i simbolički vratiti u vrijeme kada je sve bilo jednostavno.

Prokleta moja potreba da uvijek sve bude dramatično i vrlo simbolično!

Suprug obožava kada imam plavu kosu. Za njega, ja nisam ja, ako imam tamnu kosu.

Svečano sam objavila gospođici koja se bavi farbanjem u fancy salonu da želim opet biti plavuša.
Blistava i čista.

Objasnila mi je da trebam prvo blajh jer nekako treba izvući svu tu tamnu boju iz kose. Nikada prije to nisam radila i gotovo su mi suze krenule na oči kada je blajh počeo djelovati. Osjećaj je otprilike kao da vas tisuće i tisuće vrućih tankih iglica bode po tjemenu.
I tako sat vremena. To je bio prvi trenutak u kojem sam posumnjala u svoju odluku.

Drugi trenutak je bio kada su mi isprali blajh iz kose.
Izgledala sam kao domaća kokoš koja se provaljala u blatnoj lokvici.

A svo to svjetlo na mojoj glavi – to nisam bila ja.

Tješili su me da tek sada dolazi boja i da će to izgledati poptuno drugačije.

„Željeli ste veliku promjenu. Mislim da ćemo postići baš ono što ste željeli.“ – veselo mi ona cvrkuće oko glave.

Nakon punih pet sati sjedenja u salonu, crvenog i izmučenog skalpa, puna vrućine, nervoze i nezadovoljstva gledala sam se u ogledalo i vidjela neku čudnu ženu.

Stariju ženu koja izgleda kao počešljani pšenični terijer.

Ne smeta me toliko to što izgledam ružno, puno više je to što izgledam glupo.
Jer to jednostavno nisam ja.

Željela sam promjenu.
Kada sam ušla u salon željela sam da naprave nešto da iz njega izađem kao nova osoba.
Osoba sa boljim šansama za budućnost.
I osoba bez tereta prošlosti.
Nisam željela promijeniti samo boju. Željela sam promijeniti sebe.
Nisam joj to mogla objasniti.
Nisam joj mogla objasniti da je boja koju sam željela zapravo korak natrag. I da sam prekasno shvatila da sam pogriješila.



Možeš se praviti da će sve biti kao nekad.
Ali kad voda jednom proteče ispod mosta i boja preko kose, nema natrag.
Možeš se praviti da ćeš opet biti ona ista, ali duša zna da povratka nema.
Kosa mi je plava.
Ali nisam plavuša.
Smeđa sam.
Iznutra.