GDJE IMA SMIJEHA, BUDE I PLAČA

Moj tata je umro.
Mislim, umro je prije četiri i pol godine, ali nije mi zbog toga nimalo lakše.
Dobro, ne mogu reći nimalo. Vrijeme ipak liječi rane.
Neke, i donekle.
Ipak mislim da ni jedno vrijeme ne može izliječiti gubitak roditelja.
Možeš samo naučiti živjeti s tim.

Ja sam obožavala naš život. I našu kuću.
Iako sam od osamnaeste godine života živjela sa dečkom, uvijek sam se vraćala doma. Bilo je nezamislivo provesti Božić bilo gdje osim doma. I Uskrs. I rođendane. I ljeto.

Kada sam rodila Čovječuljka, prvo što sam napravila bio je odlazak doma.
Sa svim knjigama, polovicom namještaja i Suprugovim klavirom.
Na godinu dana.

To je bilo jedino mjesto na kojem sam se osjećala dovoljno sigurno da bih se privikla na tu, toliko novu situaciju u životu.

Osjećaj za opušten život donosim iz roditeljske kuće.
Kod nas se uglavnom radilo samo ljeti, a zimi se gljivarilo i čekalo sezonu. Više manje.

Jutra su započinjala obaveznim obiteljskim doručkom. Od devet do jedanaest.
Tata se ustajao uvijek jako rano. Radio je u kafiću najraniju jutarnju smjenu. Za ribare koji u šest ujutro piju kavu.
Preko nekoliko puta vrativši se nakon noćnog izlaska, čučala sam skrivena iza zida u pet ujutro i čekala da ode u uvjerenju da ja odavno spavam u krevetu.
Nakon toga odlazio je na tržnicu gdje je poznavao sve prodavače. Povremeno bih otišla s njim.
Za mene je to bio pravi literarni doživljaj.
Oko devet dolazio je doma sa svježim kruhom i kuhao kavu. Ja bih se budila kada bi on otvorio ulazna vrata. Bez obzira jesam li legla u deset ili u pet. Onda se ustajala mama.
Doručkovali smo i on bi pričao novosti iz grada. Znao je pričati upravo fantastično. Prenijeti atmosferu tako da je čovjek imao dojam da je sam bio tamo i sudjelovao u prizoru.

Obavezna tema za doručkom bila je i ta što će se taj dan kuhati za ručak.
Ja sam po tom pitanju definitivno dobila tatine gene.
Meni je hrana važan dio života. Volim jesti i volim kuhati. Ali volim hranu na način da mi je važno kuhati za ljude koje volim. Ako sam sama nikada ne kuham. Jedem abc sir.
Ali ako kuham za ljude koje volim, kuham s ljubavlju. I razmišljam o tome što ću kuhati.
Ima ljudi koji me posebno inspiriraju za kuhanje.
Spremanje hrane za ljude koje volim, meni je način pokazivanja ljubavi. Kad kuham, kuham sa ljubavlju i inspiracijom i svi moji osjećaji uvijek su utkani u spremljeno jelo.
Važno mi je da su namirnice, svježe, zelene i mirišljave. Obožavam odlazak na tržnicu i biranje plodova i listova.
Moja mama, ona ako je trenutno sita, ne može razmišljati ni o kakvoj hrani.
Svako jutro, dio rituala bila je i prepirka oko toga da nije potrebno razmišljati o hrani koja će se jesti za ručak, ako smo upravo pojeli doručak.
I oko toga da je tata opet donio previše toga sa tržnice.
Da, i tome sam potpuno na njega. Nisam sposobna odoljeti svim onim divotama. I skrušeno priznajem, često mi se dogodi da mi povrće istrune u frižideru jer ga ne stignem potrošiti.

Oko jedanaest ujutro, mi bi se razbježali po kavama, svatko sa svojom ekipom. Kada bi došli doma oko jedan popodne, uvijek je čekao skuhan ručak i uz njega pismo. Znao je tko što voli i uvijek je kuhao na način da svi budu zadovoljni. U pismima je ostavljao upute što je za koga.
Nisu to bila obična pisma.
To su bile crtice ljubavi i duhovitosti.
On je u to doba uvijek odlazio na spavanje.

Blagdanski ručkovi bili su posebna priča. Božić je oduvijek bio moj omiljeni blagdan. Danima prije razmišljala sam o kićenju bora i o darovima. Ja sam spremala darove za svih i mama je spremala darove za svih. Nas dvije uvijek smo bile jedine koje bi dobile po jedan dar, a svi ostali po dva :)
Hrana se spremala po čitav dan. Uvijek bi je bilo previše. Druženje nakon ručka oteglo bi se i do pet poslijepodne.
Nije to uvijek bilo idilično. Bilo je tu i svađa i obiteljskih razmirica koje su tiho ključale ispod površine. Ali meni je bilo lijepo.

Uvijek sam mislila da tata nikada neće umrijeti.
Mislim, vjerovatno to sva djeca misle za svoje roditelje.
Ali stvarno nije bilo nikakvog razloga da ON umre. Nikada ga ništa boljelo i uvijek se hvalio svojim zdravljem.
Spoznaja da ima karcinom bila je, blago rečeno, šok.
Kada je umro pet mjeseci nakon dijagnoze, bio je to još veći šok.
A kada smo godinu dana nakon što je umro prodali kuću, za mene je to bilo kao da je umro još jednom.

Tri godine nisam spavala.
Sada spavam. Ali ga sanjam jako često.
Sanjala sam ga i sinoć.
I plačem samo u snu. Ponekad se probudim lica oblivenom suzama, panično loveći zrak.
Kao i noćas.

Čitavo djetinjstvo vjerovala sam da je mama ta koja drži obitelj na okupu. I tada, to je bila istina.
Danas, sve izgleda drugačije. Svatko od nas živi u drugom gradu. I viđamo se relativno često.
Ali to više nije to.

Možda zato i mrzim sliku obiteljske idile. Podsjeća me ono što sam imala i što više nemam.
To nije bila idila. Daleko od toga.
Ali bila je potpuno moja.