Ustala sam se jutros u pola sedam. Mučili su me snovi.
Opet sam sanjala tatu. I probudila se u suzama. Sanjala sam i da imam novog psa. Da ga vodim na povodcu i odjednom ga više nema. Da trčim po nekom kvartu i zovem ga.
Ustala sam i spremila si kavu u tatinoj šalici.
Onoj koja me prije nekoliko sunčanih jutara navela na to da pomislim kako vrijeme liječi sve. Kako bilo koja bol, kolika god bila, s vremenom blijedi i nestaje.
Ali ipak, tu su snovi...ako potiskuješ nešto na javi, budi siguran da će ti se vratiti kroz snove.
Očito loše podnosim gubitke.
Onda sam pogledala na fejs i dočekala me stara fotografija rukometnog kluba iz Hvara. Instantni napadaj najtežeg oblika nostalgije.
Moja mladost, svi snovi, sva vjerovanja...sve je u toj fotografiji.
U stalnom sam raskoraku sama sa sobom. Stalno imam osjećaj da sam nekoga iznevjerila. Da nisam postala što sam trebala. Ili što sam mogla. Osjećam se kriva jer sam izbrisala cijeli dio života kao da ga nije ni bilo. Jer postoje stvari o kojima ne govorim. Zato jer mi je tako lakše.
Gledam te dečke s kojima sam odrasla. Mislim na ono što su oni postali. I mislim na ono što sam ja postala.
Gdje je nestala ona vjera da ako smo zajedno i ako vjerujemo da možemo sve?
Da smo jači od svega samo zato jer smo to MI?
Gdje je nestalo vrijeme kada mi je tata cijedio ujutro naranče da bih stavila u sebe nešto zdravo prije kave i cigarete?
Kada sam od one kojoj se cijede naranče, postala ona koja cijedi naranče?
Jer ne sjećam se da sam prošla tim putem.
Znam samo da sam jednoga jutra shvatila da je sve drugačije.
I još uvijek sam ona lijepa mlada djevojka, puna zanosa i gladi za životom.
A ipak, i ova sam žena koja više nije ni sjena te djevojke. Žena koja više nije ni lijepa, a ni toliko mlada.
Žena koja shvaća što je život, žena koja razumije pojam odgovornosti.
Žena čiji život izgleda točno onako kako je zamišljala da bi život trebao izgledati.
Ustajem, kuham kavu, palim cigaretu i gledam kišu.
Malo se tresem od zime, ali taj osjećaj mi je ugodan.
Lovim trenutak mira prije nego bose noge docupkaju u moj prostor.
Plačem.
Znam da bih bila izliječena kada bih uspjela spojiti djevojku i ženu. Izgraditi most između njih dvije. Dozvoliti im da se upoznaju.
Znam što trebam napraviti, ali ne znam kako.
Pa ipak, kada pada kiša uvijek nekako vjerujem da će sve biti dobro.
petak, 13. travnja 2012.
nedjelja, 26. veljače 2012.
POSTOJE LJUDI KOJI VAM IŠČUPAJU SRCE I POSTOJE ONI KOJI VAM GA VRATE NA MJESTO
To je zapravo samo glupa poslovica.
Mudrost sa šarenih internetskih stranica.
Ali je istina da postoje ljudi koje vam Svemir pošalje. Ljudi koji se niotkuda, ničim izazvani, pa čak i nepozvani pojave u vašem životu, bez ikakve logike i smisla. I preokrenu ga naopako.
Neki to zovu sunđer.
Meni se naziv dopao. Sada i ja to zovem sunđer.
Čitanje Svemira kaže da su to ljudi koji su nam karmički dodijeljeni da nam pomognu odraditi neku zadaću u ovom životu.
Kako drugačije objasniti činjenicu da se u tvom životu pojavi osoba iz nekog sasvim drugog svijeta. Iz svijeta koji ne razumiješ.
I u kojem se ne osjećaš baš ugodno.
Ali te svejedno očajnički privlači.
Tako se i meni ukazao sunđer.
Nisam ga tražila. Ali to što se ukazao govori da sam ga očito trebala.
On kaže da sam ja njemu broj.
Ja kažem da je on meni prijatelj.
On kaže da mu nije nimalo stalo.
Ja kažem da je meni stalo užasno jako.
On ne govori ništa.
Ja govorim sve.
Da sam ga birala, odabrala bih nekoga koga bih mogla razumjeti bolje. Da sam ga birala, bio bi to netko sličniji meni.
Unatoč tome, ili baš zbog toga (tko to da zna, krhko je znanje) , on me probudio.
Gledano na dnevnoj razini naučio me puno toga.
Gledano na dnevnoj razini, popio mi je milijon kila živaca.
Zahvaljujući njegovoj tihoj prisutnosti u mom životu, suočila sam se sa stvarima koje su me strašile, koje su me frustrirale, kojih sam se bojala a privlačile su me, sa stvarima za koje sam mislila da su rezervirane za neke druge ljude. Za one koji su više cool od mene.
Sada znam da mogu probati. Da mogu pasti tisuću puta. Da se mogu ustati ili ostati ležati. Da mogu i zaplakati i živčano lupati nogama. Da mogu i odustati.
Ali da mogu reći "probala sam".
Na dnevnoj razini, on nije osoba s kojom bih mogla harmonično komunicirati dulje od jednog jutra.
Na dnevnoj razini on je onaj za kojeg se pitam "zašto se uopće trudim".
Na dnevnoj razini, količina frustracije kojoj me izlaže je više nego ponekad mogu podnjeti.
Ali na globalnoj razini, on je ipak onaj koji me probudio.
Na globalnoj razini on je onaj koji me potjerao tamo gdje se sama ne bih usudila.
Na globalnoj razini, on me ipak na neki način drži za ruku dok hodam tim stazama zbunjena.
Na globalnoj razini on je onaj kojemu s osmijehom od uha do uha ponekad moram reći "usrećio si me, hvala ti".
Kao i ovaj put.
Naučio me najvažniju stvar.
Da su jedine granice koje postoje, one koje postavimo sami sebi.
Dok tipkam, svaki prst, svaka tetiva, svaki djelić tijela me boli.
Izudarana sam i modra.
Suprug mi se cinično podsmjehuje i govori mi "you asked for it".
Ali priznajem da je bol slatka.
Da za mene znači pobjedu.
Jer sam probala nešto što me privlačilo, ali nisam mislila da mogu.
I priznajem da je ovo jedan od onih trenutaka kada moram reći:
Hvala ti.
Usrećio si me.
:)
Mudrost sa šarenih internetskih stranica.
Ali je istina da postoje ljudi koje vam Svemir pošalje. Ljudi koji se niotkuda, ničim izazvani, pa čak i nepozvani pojave u vašem životu, bez ikakve logike i smisla. I preokrenu ga naopako.
Neki to zovu sunđer.
Meni se naziv dopao. Sada i ja to zovem sunđer.
Čitanje Svemira kaže da su to ljudi koji su nam karmički dodijeljeni da nam pomognu odraditi neku zadaću u ovom životu.
Kako drugačije objasniti činjenicu da se u tvom životu pojavi osoba iz nekog sasvim drugog svijeta. Iz svijeta koji ne razumiješ.
I u kojem se ne osjećaš baš ugodno.
Ali te svejedno očajnički privlači.
Tako se i meni ukazao sunđer.
Nisam ga tražila. Ali to što se ukazao govori da sam ga očito trebala.
On kaže da sam ja njemu broj.
Ja kažem da je on meni prijatelj.
On kaže da mu nije nimalo stalo.
Ja kažem da je meni stalo užasno jako.
On ne govori ništa.
Ja govorim sve.
Da sam ga birala, odabrala bih nekoga koga bih mogla razumjeti bolje. Da sam ga birala, bio bi to netko sličniji meni.
Unatoč tome, ili baš zbog toga (tko to da zna, krhko je znanje) , on me probudio.
Gledano na dnevnoj razini naučio me puno toga.
Gledano na dnevnoj razini, popio mi je milijon kila živaca.
Zahvaljujući njegovoj tihoj prisutnosti u mom životu, suočila sam se sa stvarima koje su me strašile, koje su me frustrirale, kojih sam se bojala a privlačile su me, sa stvarima za koje sam mislila da su rezervirane za neke druge ljude. Za one koji su više cool od mene.
Sada znam da mogu probati. Da mogu pasti tisuću puta. Da se mogu ustati ili ostati ležati. Da mogu i zaplakati i živčano lupati nogama. Da mogu i odustati.
Ali da mogu reći "probala sam".
Na dnevnoj razini, on nije osoba s kojom bih mogla harmonično komunicirati dulje od jednog jutra.
Na dnevnoj razini on je onaj za kojeg se pitam "zašto se uopće trudim".
Na dnevnoj razini, količina frustracije kojoj me izlaže je više nego ponekad mogu podnjeti.
Ali na globalnoj razini, on je ipak onaj koji me probudio.
Na globalnoj razini on je onaj koji me potjerao tamo gdje se sama ne bih usudila.
Na globalnoj razini, on me ipak na neki način drži za ruku dok hodam tim stazama zbunjena.
Na globalnoj razini on je onaj kojemu s osmijehom od uha do uha ponekad moram reći "usrećio si me, hvala ti".
Kao i ovaj put.
Naučio me najvažniju stvar.
Da su jedine granice koje postoje, one koje postavimo sami sebi.
Dok tipkam, svaki prst, svaka tetiva, svaki djelić tijela me boli.
Izudarana sam i modra.
Suprug mi se cinično podsmjehuje i govori mi "you asked for it".
Ali priznajem da je bol slatka.
Da za mene znači pobjedu.
Jer sam probala nešto što me privlačilo, ali nisam mislila da mogu.
I priznajem da je ovo jedan od onih trenutaka kada moram reći:
Hvala ti.
Usrećio si me.
:)
nedjelja, 19. veljače 2012.
ANĐELIJA PROKIĆ - još jedan stari post iz prošle godine
Da ga jebeš svjesna sam da bih trebala razmišljati o prosvjedu.
Na kraju krajeva puno mojih prijatelja je tamo.
Događa se revolucija i imam priliku proživjeti i biti dijelom nečega o čemu sam uvijek sanjala.
Biti u povorkama koje traže promjene i stvaraju novo doba.
Ali ne, naravno.
Ležim na kauču bolesna, u temperaturi, sjebana sto na sat i cijeli dan, cijeli božji dan buljim u tv.
Larin izbor, Ruža vjetrova, Plavuša s Harvarda i Zvijezde ekstra.
Ju nejm it.
Srčem vrući čaj i konzumiram hrpu prirodnih lijekova koji ne pokazuju tendenciju da mi pomognu.
Barem ne značajnije.
Oduvijek vjerujem da su bajke ono što me upropastilo za normalan život.
Sjećam se da sam kao dijete uvijek crtala princeze u raskošnim haljinama, intenzivno ružičaste boje posute mnoštvom dragulja.
Sa plavim loknama do ispod ramena.
I skladnom, uskom, zlatnom krunom.
Ljubav prema bajkama pretočila se u sklonost ljubavnim romanima.
Da, znam...jest me malo sram priznati to, ali ljubavni romani u mekanom uvezu bili su mi omiljeno štivo.
Čak i za vrijeme nastave u školi.
Svoje bih dijete, razumljivo, razapela na križ da doznam da pod satom čita smeće umjesto da prati gradivo.
E kad sam prerasla ljubavne romane, prebacila sam se na šarene filmove i knjige.
Za ovu zadnju kategoriju se pravdam da ima i kvalitetnih uradaka. I ima. S godinama zapravo sve više.
Nije ni šund više što je nekoć bio.
Ovih dana konzumirala sam popriličnu količinu spomenutih.
Videoteka me voli.
Osobito danas u doba torrenata. Malo je ovakvih kao što sam ja.
A danas? Danas sam se definitivno predozirala jeftinim ljubavnim sadržajima.
Gledam tako Heidi Klum i priča ona kako ju je Seal zaprosio tako što ju je helikopterom odvezao na vrh planine, u iglu napravljen samo za njih u kojem je bio krevet, šampanjac i kavijar.
Ili kako ju je prvi muž zaprosio na vrhu Empire state buildinga rekavši joj da su na vrhu svijeta i ponizno ju zamolivši da mu bude žena.
Da li je takva romantika rezervirana samo za nenormalno bogate ljude?
Ili je preljigava za obične smrtnike poput nas?
Osobno mislim da svaka žena priželjkuje svoj Princeza Trenutak.
Mislim, znam da ja priželjkujem.
A ja serviram ironiju za tri obroka dnevno.
Pričali smo tako, ima neko kratko vrijeme unatrag, sklupčane na kauču uz tortu od beze kora i dvije vrste kreme, o brakovima.
Govorila sam kako meni treba nešto više od obične udobnosti svakodnevnog odnosa. Da želim vatromet. Ok, možda ne za doručak i večeru. Ali ponekad.
Želim se osjećati voljeno, željeno.
Želim biti važna tom nekom svom muškarcu.
Želim mu bar ponekad biti na prvom mjestu.
Želim nekoga tko će ostaviti sve obaveze samo da bi sa mnom proveo dan daleko od svega.
Nekoga tko će smišljati malena cool iznenađenja za mene. Pronalaziti divna mjesta koja mi želi pokazati.
Ne, ne želim cimera koji će uredno obavljati svoj dio obaveza.
A možda brak i jest upravo to.
Dvoje ljudi se upozna, zaljubi, u početku je ludnica, počnu živjeti zajedno, rade, idu na praznike, rode dijete, odgajaju dijete, rade, idu na praznike, rode drugo dijete, peru suđe, usisavaju stan, kupe veći stan, kuhaju, slave rođendane, godišnjice, i ostale blagdane.
Ponekad se svađaju. Ponekad im dolaze suze od ganuća što se tako dobro razumiju i sretni su zajedno.
Ali da li je to razumijevanje samo ugoda dugogodišnjeg zajedničkog postojanja? Ono kad drugoga znaš kao samoga sebe i toliko ste već usklađeni da ne trebate riječi?
Zar ne zaslužuje svaka žena princa na bijelom konju?
I šta je to uopće princ na bijelom konju? Pretpostavljam da odgovor jako varira od osobe do osobe.
Jesu li nam bajke starinske iz knjiga, i bajke moderne iz šarenih filmova utuvile u glavu da negdje postoji taj neki princ koji će svojim mačem riješiti sve - odrezati trnovu živicu, ubiti zmaja ili vješticu. I može li uopće mač riješiti stvar?
Ili je će to biti princ od čijeg će nam poljupca ispasti iz grla komad otrovne jabuke? Ili onaj koji će nas preobraziti tako što će nam nataknuti savršenu cipelicu?
Ako mogu birati - dajte mi onoga sa savršenom cipelicom.
Na žalost, tužna je istina da princeze možemo postati samo vlastitim trudom. Edukacijom, radom, kreativnošću, kontemplacijom, duhovnim sazrijevanjem, nemam pojma kojim još dostupnim nam metodama, a Bogu hvala danas ih ima.
I ja to sve znam.
Promatram ljude, promatram brakove, promatram odnose počevši od sebe i svojih grešaka, gledajući svoju mamu koja je prošla razvod sa dvoje malene djece i onda još i smrt bračnog partnera.
Gledam prijateljice i njihove krize.
Gledam na kraju krajeva sebe, koja sam već jednom probala trčati za dugom.
Na kraju ispada da je duga zaista samo lom svjetlosti i da koliko god išao prema njoj, nečeš ju dosegnuti.
Svi tražimo Sveti Gral.
I svi pronađemo nekoga za kojeg mislimo da će tražiti Sveti Gral zajedno s nama.
Na žalost, najčešće ispadne da je Sveti Gral za svaku osobu nešto drugo.
Rijetki su oni čije potrage idu istim cestama.
Da li se danas romantika umrla zbog kredita i recesije? Da li je za velike geste zaista potreban debeli bankovni račun?
Da li je danas pravi princ onakav kao u Đoletovoj pjesmi?
Jesmo li mi zaista svi Anđelija Prokić?
Ja nekako volim misliti da je u tom stihu ključna ona stavka "da je voli do kasno u noć".
Da, znam da sam o ovome već pisala. I znam da recikliram teme.
Stvar je u tome da, kako se to kaže, svak se češe tamo gdje ga svrbi, Ja ne želim biti ona koja se podrazumijeva. Nisam stvorena da budem druga.
Ja sam žena za velike geste. Za filmske preokrete. Ja do jaja pušim priču o srodnim dušama koje lutaju svijetom dok se ne pronađu. I o tome kako kad se pronađu sve nekim čudnim čudom bude kako treba.
"Možda je to to" - veli ona meni.
"Možda je ugodno zajedničko postojanje zaista maksimum koji se može postići."
"Ali ja ne pristajem na to!" - proklamiram svom svojom glasnoćom i strašću.
Ali zapravo serem. Prava je istina da bi me običan "nedostaješ mi" sms torpedirao ravno na vrh svijeta.
Ne bi mi trebao Empire State Building niti iglu na vrhu planine.
Ali prava je istina i to da je običan "nedostaješ mi" sms za nekoga jako, jako velika gesta.
Ravna filmskom preokretu.
A svi znamo da filmski preokreti postoje samo u filmskom svijetu.
IMA LI ZEMLJE ZA STARCE?
I tako...jučer smo bili na klizanju.
I gledam taj stari par. Ne stari. Stariji.
On ima kožne hokejke.
Pregenijalne. Od onih retro stvarčica koje ja toliko strastveno poželim
čim ih ugledam.
Ona ima unajmljene plastične plave klizaljke. Ove moderne,
odurne. Bez imalo duše i stava.
Drže se za ruke i on ju uči klizati.
Ona ide polako, patkastim koračićima. Tu i tamo se zanese
kao da će pasti na leđa. Ali on ju drži.
I razgovaraju.
Neprekidno razgovaraju.
Ja plačem.
Gledam ih i plačem.
Od ganuća.
I vjere u to kako
ljubav može preživjeri tolike godine.
To je jedna od onih slika koje ti daju uzlet.
Misliš si „yessssssss!“ to je TO. I nakon milijon godina
braka možeš se s nekim držati za ruke i klizati u nekom svom oblaku, dok se
nečija tuđa djeca zaletavaju oko vas, padaju i sudaraju.
Stojim sa mužem i muškarcem s kojim sam nekoć dijelila stol
i postelju. Muž me gleda sa ljubavlju i smješka mi se. On je stari romantik. Mjesec
u raku. Ja ga gledam i telepatski mu šaljem poruku „vidiš, tako ćemo i mi
jednog dana“.
Ovaj drugi me gleda. I podsmjehuje mi se.
„Ta tvoja glupa romantična razmišljanja!“ – govori mi. Djevica.
Zemlja.
„To mu je nova jebaljka, kako to ne kužiš?“
Gledam ga zbunjeno i iznervirano.
„Pogledaj klizaljke...on ima klizaljke od prije, ona nema. Zar
stvarno misliš da u 40 godina braka ne bi ni jednom išli na klizanje zajedno i
da ne bi i ona imala starinske klizaljke?“
„Gledj ga kako se pravi važan pred njom.“ – i stvarno, on ju
ostavi da se drži za ogradu, radi gizdavi krug oko cijelog klizališta i u
polukrugu zakoči i stane pred nju. Ponavlja to nekoliko puta.
„Pogledaj ju kako ga pogledava“ – nastavlja on.
„Ne može izdržati ni tri sekunde, a da ga ne pogleda.“
I stvarno, gledam ju... baca pogled na njega, pa skrene pogled
na nešto drugo, ali ubrzo se opet vraća njemu. Na usnama joj poigrava osmijeh.
Zadivljena je njegovim osrednjim klizačkim umiječem.
Jasno joj se na licu vidi – zaljubljena je.
Mi stojimo izvan ograde. Promatramo ih, potpuno nesposobni
skinuti pogled s njih.
Ja i dalje plačem. Zavlačim se u Suprugov zagrljaj, skrivam
lice u njegovoj jakni. I plačem.
On me grli i smije mi se.
Pogađa me pomisao da oni nisu proveli život zajedno.
Pogađa me misao da su toliko novi.
Okrećem se i gledam. Stoje u kutu klizališta i ljube se.
On me gleda pobjedonosno.
Suprug umire od smijeha i govori mi „Tebe baš sve deprimira!“
Ja i dalje plačem. Oni i dalje rade krugove.
Mi ih i dalje pratimo pogledom.
„Obrati pažnju na živahnost konverzacije. Reci mi jel još
uvijek misliš da su pola života proveli u braku jedno s drugim?“ – izvlači on
krunski dokaz slušajući njihov smijeh dok
klize pored nas.
Predajem se.
Ali i dalje plačem.
„Ja na to gledam kao na dokaz da uvijek ima nade“ – dobaci mi
zaključak, odlazeći.
utorak, 15. studenoga 2011.
RAZMIŠLJANJA O BRAKU - post iz 11.2011.
Dugo već želim pisati.
A nekako ne mogu.
Onda sam jučer zgotovila čitanje te knjige u kojoj ženskica ulovi zaručnika spuštenih gaća na nekoj curi (tu sam htjela napisati fufi, ali prečesto mi je život pokazao kako se lako naći u ulozi fufe, a sve iz nekih plemenitih osjećaja, pa sam se suzdržala), u vlastitom autu na vjenčanju najbolje frendice. Koja je znala za sve to. I nije joj rekla.
Pa je ona spakovala čiste gaće i otišla u New York, dobila posao da piše blog za internet izdanje nekog poznatog časopisa, postala mršava i lijepa, zaljubila se u rokera i živjela sretno do prvog ugla iza kojeg ju čitatelji više nisu mogli vidjeti.
Chick lit, ali to je potpuno nebitno.
Bitno je to što se ona u svemu tome ševila sa dva frajera paralelno i pisala o tome.
A to su naravno svi čitali. Uključujući njih dvojicu.
Pa sam skužila da zapravo imam paniku od pisanja jer se bojim tko će to sve čitati.
Ne zato jer se ševim sa dvojicom paralelno.
Zapravo jedva da se ikad ševim i s onim jednim s kojim me vezuje ugovor.
Ali ja na žalost nisam politički ni ekološki aktivist. Nisam posebno učena da bih pisala znanstveni ili prehrambeni blog (doduše mogla bih pisati o kuhanju ako već ne o nutricionizmu).
Prekomotna sam za modu, pa ne mogu pisati ni modni blog.
Meni preostaje da pretačem iz šupljega u prazno o onome što vidim oko sebe.
O onome što se na unutarnjoj razini događa meni.
Prosipati svoju utrobu, nije uvijek lagano, ali je relativno bezazleno.
Ali prosipati tuđu nekako mi se ne čini ok.
A opet, upravo gledajući i proživljavajući kroz razgovor sudbine drugih, otvaraju mi se mnoga unutarnja vrata iza kojih čuče spoznaje.
Mislim si tako već neko dulje vrijeme kako su brakovi nevjerovatno otporne zvijeri.
Možeš ih gaziti, uskratiti im hranu i vodu, tući ih i gušiti, a nemani uvijek nekako podignu glavu.
Prežive zanemarivanje, svađe, mržnju, razlike u poimanju odgoja djeteta i poimanju svijeta uopće, prežive nevjere i zaljubljivanja.
Što je to što jedan brak ne može preživjeti?
Ostajemo li vezani zato jer smo prelijeni napraviti nešto po tom pitanju?
Ili zato jer se bojimo da će nešto drugo biti lošije? Ili još gore, da će biti isto?
Radile smo nedavno, mi frendice, popis osobina koje treba imati muškarac da bi s njim bile sretne.
Vjerujte mi, našlo se tu svega.
Jedna od meni osobno najduhovitijih napisanih je "da je neoženjen" i "da poštuje moj čizma fetiš (i podupire nadasve, novim parom, tu i tamo)".
Bilo ih je koji su na otprilike svakoj trećoj točci pisale "da voli seks".
Nisam ja, kunem se.
Ideja je pokupljena sa neke radionice. Fora je da mora biti dvadeset osobina jer se u prvih deset najčešće nabrajaju opće osobine kao što su "zgodan i bogat". Tek u drugih deset na vidjelo izlazi ono što nam je zaista dubinski bitno.
Bila sam apsolutno sigurna u to da ne postoji toliko puno osobina koje bi netko mogao imati, a kamoli da bi meni bile bitne.
Jednom kad sam počela pisati, nisam se mogla zaustaviti.
Svoj popis prenosim u cijelosti..
1. duhovit
2. inteligentan
3. društven
4. umjetnički tip
4. sa dovoljno velikim primanjima
5. ima cijenjenu karijeru koja ga zaokuplja, ali mu ostavlja dovoljno vremena za mene
6. voli djecu i želi ih imati troje
7. ima ukusa za odijevanje
8. galantan je
9. nije pretjerano rastrošan
10. dobar vozač
11. smiren
12. samouvjeren
13. strastven
14. čvrst mentalno i psihološki
15. voli prirodu
16. voli životinje
17. zna i voli kuhati
18. voli eksperimentirati (jelo, seks, adrenalinski sportovi, vožnja aviona, bilo šta ili sve) ili da se barem eksperimentiranja ne boji
19. voli gledati serije i jesti pizzu na kauču - istovremeno
20. načitan ili ne mora biti baš načitan, ali da se vidi da je ponešto pročitao u životu
21. uredan, čist i mirišljav
22. životno iskusan, ali ne traumatiziran
23. mrvicu emocionalno sjeban i težak (ali ne toliko da mi zakomplicira život, već tek toliko da bude dovoljno zanimljiv)
25. nije militantan ni po jednom pitanju
26. otvoren je i spreman prihvatiti svaku vrstu različitostičiti
Realno, imaju li naši životni partneri te osobine?
Imaju li uopće i dio tih osobina?
Da li je ijedan naš seksualni ili ljubavni partner u životu imao i pola tih osobina?
I najvažnije od svih pitanja; postoji li muškarac koji posjeduje te osobine, a ako i postoji posjedujemo li mi osobine sa njegovog popisa?
Da li je moguće pronaći frajera koji zadovoljava deset od zadanih dvadeset točaka?
I koje bismo točke u tom slučaju odabrali?
Jel bitnije da voli seks ili da ima dovoljno novaca?
U šta smo gledali kad smo potpisivali "dok nas smrt ne rastavi" ugovor. U pimpek ili u novčanik?
U budućnost u kojoj smo se bojali ostati sami jer su se svi ostali već sparilli? U trudnički trbuh i viziju samohranog roditeljstva?
Ili smo gledali u oči onoga koji je stajao pred nama i vjerovali da je to u tom trenutku savršena osoba za nas?
Iskreno, dugo, dugo sam vjerovala da postoji savršena osoba za svakoga od nas. I da kad ju sretnemo da ćemo naprosto znati.
A nakon toga sve će biti savršeno lako samo po sebi. Jer tako bude sa osobom koja je savršena za nas.
I kad sam upoznala Supruga, znala sam da je on savršen za mene.
Opčinila me spoznaja da me on voli zbog onoga što ja jesam, a ne unatoč tome.
Iako on nije zadovoljavao puno toga sa mog popisa. Nije bio čak ni neoženjen.
Nitko nije spominjao ni djecu. Ponajmanje ja.
Djeca su za mene bila nešto što se događa drugima jer ne znaju čemu služi kontracepcija.
Tada naravno nisam ni imala popis.
Danas, osim što imam popis, imam i spoznaju da je savršena osoba za nas uvijek netko drugi ovisno o tome tko smo u tom zadanom trenutku mi.
Jer mijenjamo se. A mijenja se i onaj s kim dijelimo stol, krevet i ogovornosti.
Nekoć bih otišla na kraj svijeta zbog ljubavi, sa 20 kuna u džepu.
Danas?
Danas itekako mislim o novcu jer sam probala hipoteku i račune, plaćanje vrtića i školskih potrepština, jer sam više puta doživjela da mi isključe struju i grijanje, da ostanem bez interneta i telefona i da kuham ručkove koji ne smiju koštati više od 30 kuna, a moraju zadovoljiti sve potrebe jedne obitelji.
I može se. Nije da se ne može.
Ja to mogu.
Ali ako slažem popis stvari koje su mi potrebne da bih baš bila sretna, da; novac je definitivno pri vrhu popisa.
Jer puno se lakše posvađati kad ti je isključena struja, nego kad sjediš u fensi restoranu i cuclaš kamenice.
To nas dovodi do još jedne točke.
Hrana.
Ja obožavam kuhati i volim muškarce koji jedu.
Uvijek mi je bilo milo eksperimentirati sa hranom.
Volim skuhati nešto novo i fino postaviti stol. Ali potpuno jednako volim ispeči pizzu i klopati ju na kauču gledajući film ili seriju.
Po mom iskustvu, ono što stvara bliskost su zajednički doživljaji i rituali.
Sjećam se na primjer, kada sam prekinula sa bivšim, najviše od svega mi je nedostajalo to što smo voljeli provoditi večeri gledajući serije i klopajući pizzu, a nakon nje sladoled. Imali smo dva kauča. Ja kraći jer sam voljela ležati na leđima sa podignutim nogama, a on dulji jer je visok i volio je ležati na boku sa glavom oslonjenom na ruku.
Gluposti, ali ja ih jako dobro pamtim i dan danas kad je to prošlost daleka ko paleozoik, a moji osjećaji prema njemu bratski, da bratskiji ne mogu biti.
Sjećam se još i da smo se za vrijeme trajanja reklama natjecali tko će prije do wc-a na pišanje. Bili su to tek začeci komercijalnih televizija i reklame nisu trajale ni blizu ovoliko dugo kao što traju danas.
Prije sam mislila da je jedinstvo duše i intelekta jedino što je bitno da veza bude uspješna.
Svemir.
Danas više ne mislim tako.
Naprosto, u raznim životnim fazama, različite smo osobe. I različite nam osobe trebaju da bi bili sretni.
Zaljubiš se, živiš zajedno, dođeš do točke kad shvatiš da ste se razvili u totalno različitim smjerovima. Ne bi nam trebalo biti žao otići dalje.
A ipak, loši brakovi opstaju.
Brakovi koji su preživjeli mržnju, svađanje, nevjere, zaljubljivanja.
Brakovi koji su toliko puta već bili na izdisaju, a evo, još uvijek su tu.
Sa istim problemima skrivenim ispod površine.
Zašto i dalje ostajemo?
Jer se bojimo?
Jer ne znamo za bolje?
Jer i dalje volimo? Volimo li?
Zašto ne bi mogli probati ponovo izgraditi nešto sasvim novo?
Stvoriti nove rituale sa novim osobama?
Može li još jedna prilika spasiti ono što je mrtvo? Može li još jedno dijete ponovo spojiti dvoje ljudi ili će samo još jače ukazati na sve ono što ne valja?
Ako živimo kao cimeri, a čeznemo za nečim drugim, zašto naprosto ne odemo?
Možda nas tamo negdje ne čeka osoba koja zadovoljava svih dvadeset stvari sa popisa.
Možda ih ne zadovoljava ni nekoliko.
Na kraju dana mislim da se sve svede na onaj kauč i na zagrljaj.
Ako bih morala izdvojiti neku osobinu sa svog popisa, odabrala bih samo jednu koju nisam ni napisala; mogla bih biti sretna samo s muškarcem koji će me željeti primiti za ruku i prste ispreplesti sa mojima.
Dobro, i zaista mora biti inteligentan i duhovit.
I imati dobru plaću :)
A nekako ne mogu.
Onda sam jučer zgotovila čitanje te knjige u kojoj ženskica ulovi zaručnika spuštenih gaća na nekoj curi (tu sam htjela napisati fufi, ali prečesto mi je život pokazao kako se lako naći u ulozi fufe, a sve iz nekih plemenitih osjećaja, pa sam se suzdržala), u vlastitom autu na vjenčanju najbolje frendice. Koja je znala za sve to. I nije joj rekla.
Pa je ona spakovala čiste gaće i otišla u New York, dobila posao da piše blog za internet izdanje nekog poznatog časopisa, postala mršava i lijepa, zaljubila se u rokera i živjela sretno do prvog ugla iza kojeg ju čitatelji više nisu mogli vidjeti.
Chick lit, ali to je potpuno nebitno.
Bitno je to što se ona u svemu tome ševila sa dva frajera paralelno i pisala o tome.
A to su naravno svi čitali. Uključujući njih dvojicu.
Pa sam skužila da zapravo imam paniku od pisanja jer se bojim tko će to sve čitati.
Ne zato jer se ševim sa dvojicom paralelno.
Zapravo jedva da se ikad ševim i s onim jednim s kojim me vezuje ugovor.
Ali ja na žalost nisam politički ni ekološki aktivist. Nisam posebno učena da bih pisala znanstveni ili prehrambeni blog (doduše mogla bih pisati o kuhanju ako već ne o nutricionizmu).
Prekomotna sam za modu, pa ne mogu pisati ni modni blog.
Meni preostaje da pretačem iz šupljega u prazno o onome što vidim oko sebe.
O onome što se na unutarnjoj razini događa meni.
Prosipati svoju utrobu, nije uvijek lagano, ali je relativno bezazleno.
Ali prosipati tuđu nekako mi se ne čini ok.
A opet, upravo gledajući i proživljavajući kroz razgovor sudbine drugih, otvaraju mi se mnoga unutarnja vrata iza kojih čuče spoznaje.
Mislim si tako već neko dulje vrijeme kako su brakovi nevjerovatno otporne zvijeri.
Možeš ih gaziti, uskratiti im hranu i vodu, tući ih i gušiti, a nemani uvijek nekako podignu glavu.
Prežive zanemarivanje, svađe, mržnju, razlike u poimanju odgoja djeteta i poimanju svijeta uopće, prežive nevjere i zaljubljivanja.
Što je to što jedan brak ne može preživjeti?
Ostajemo li vezani zato jer smo prelijeni napraviti nešto po tom pitanju?
Ili zato jer se bojimo da će nešto drugo biti lošije? Ili još gore, da će biti isto?
Radile smo nedavno, mi frendice, popis osobina koje treba imati muškarac da bi s njim bile sretne.
Vjerujte mi, našlo se tu svega.
Jedna od meni osobno najduhovitijih napisanih je "da je neoženjen" i "da poštuje moj čizma fetiš (i podupire nadasve, novim parom, tu i tamo)".
Bilo ih je koji su na otprilike svakoj trećoj točci pisale "da voli seks".
Nisam ja, kunem se.
Ideja je pokupljena sa neke radionice. Fora je da mora biti dvadeset osobina jer se u prvih deset najčešće nabrajaju opće osobine kao što su "zgodan i bogat". Tek u drugih deset na vidjelo izlazi ono što nam je zaista dubinski bitno.
Bila sam apsolutno sigurna u to da ne postoji toliko puno osobina koje bi netko mogao imati, a kamoli da bi meni bile bitne.
Jednom kad sam počela pisati, nisam se mogla zaustaviti.
Svoj popis prenosim u cijelosti..
1. duhovit
2. inteligentan
3. društven
4. umjetnički tip
4. sa dovoljno velikim primanjima
5. ima cijenjenu karijeru koja ga zaokuplja, ali mu ostavlja dovoljno vremena za mene
6. voli djecu i želi ih imati troje
7. ima ukusa za odijevanje
8. galantan je
9. nije pretjerano rastrošan
10. dobar vozač
11. smiren
12. samouvjeren
13. strastven
14. čvrst mentalno i psihološki
15. voli prirodu
16. voli životinje
17. zna i voli kuhati
18. voli eksperimentirati (jelo, seks, adrenalinski sportovi, vožnja aviona, bilo šta ili sve) ili da se barem eksperimentiranja ne boji
19. voli gledati serije i jesti pizzu na kauču - istovremeno
20. načitan ili ne mora biti baš načitan, ali da se vidi da je ponešto pročitao u životu
21. uredan, čist i mirišljav
22. životno iskusan, ali ne traumatiziran
23. mrvicu emocionalno sjeban i težak (ali ne toliko da mi zakomplicira život, već tek toliko da bude dovoljno zanimljiv)
25. nije militantan ni po jednom pitanju
26. otvoren je i spreman prihvatiti svaku vrstu različitostičiti
Realno, imaju li naši životni partneri te osobine?
Imaju li uopće i dio tih osobina?
Da li je ijedan naš seksualni ili ljubavni partner u životu imao i pola tih osobina?
I najvažnije od svih pitanja; postoji li muškarac koji posjeduje te osobine, a ako i postoji posjedujemo li mi osobine sa njegovog popisa?
Da li je moguće pronaći frajera koji zadovoljava deset od zadanih dvadeset točaka?
I koje bismo točke u tom slučaju odabrali?
Jel bitnije da voli seks ili da ima dovoljno novaca?
U šta smo gledali kad smo potpisivali "dok nas smrt ne rastavi" ugovor. U pimpek ili u novčanik?
U budućnost u kojoj smo se bojali ostati sami jer su se svi ostali već sparilli? U trudnički trbuh i viziju samohranog roditeljstva?
Ili smo gledali u oči onoga koji je stajao pred nama i vjerovali da je to u tom trenutku savršena osoba za nas?
Iskreno, dugo, dugo sam vjerovala da postoji savršena osoba za svakoga od nas. I da kad ju sretnemo da ćemo naprosto znati.
A nakon toga sve će biti savršeno lako samo po sebi. Jer tako bude sa osobom koja je savršena za nas.
I kad sam upoznala Supruga, znala sam da je on savršen za mene.
Opčinila me spoznaja da me on voli zbog onoga što ja jesam, a ne unatoč tome.
Iako on nije zadovoljavao puno toga sa mog popisa. Nije bio čak ni neoženjen.
Nitko nije spominjao ni djecu. Ponajmanje ja.
Djeca su za mene bila nešto što se događa drugima jer ne znaju čemu služi kontracepcija.
Tada naravno nisam ni imala popis.
Danas, osim što imam popis, imam i spoznaju da je savršena osoba za nas uvijek netko drugi ovisno o tome tko smo u tom zadanom trenutku mi.
Jer mijenjamo se. A mijenja se i onaj s kim dijelimo stol, krevet i ogovornosti.
Nekoć bih otišla na kraj svijeta zbog ljubavi, sa 20 kuna u džepu.
Danas?
Danas itekako mislim o novcu jer sam probala hipoteku i račune, plaćanje vrtića i školskih potrepština, jer sam više puta doživjela da mi isključe struju i grijanje, da ostanem bez interneta i telefona i da kuham ručkove koji ne smiju koštati više od 30 kuna, a moraju zadovoljiti sve potrebe jedne obitelji.
I može se. Nije da se ne može.
Ja to mogu.
Ali ako slažem popis stvari koje su mi potrebne da bih baš bila sretna, da; novac je definitivno pri vrhu popisa.
Jer puno se lakše posvađati kad ti je isključena struja, nego kad sjediš u fensi restoranu i cuclaš kamenice.
To nas dovodi do još jedne točke.
Hrana.
Ja obožavam kuhati i volim muškarce koji jedu.
Uvijek mi je bilo milo eksperimentirati sa hranom.
Volim skuhati nešto novo i fino postaviti stol. Ali potpuno jednako volim ispeči pizzu i klopati ju na kauču gledajući film ili seriju.
Po mom iskustvu, ono što stvara bliskost su zajednički doživljaji i rituali.
Sjećam se na primjer, kada sam prekinula sa bivšim, najviše od svega mi je nedostajalo to što smo voljeli provoditi večeri gledajući serije i klopajući pizzu, a nakon nje sladoled. Imali smo dva kauča. Ja kraći jer sam voljela ležati na leđima sa podignutim nogama, a on dulji jer je visok i volio je ležati na boku sa glavom oslonjenom na ruku.
Gluposti, ali ja ih jako dobro pamtim i dan danas kad je to prošlost daleka ko paleozoik, a moji osjećaji prema njemu bratski, da bratskiji ne mogu biti.
Sjećam se još i da smo se za vrijeme trajanja reklama natjecali tko će prije do wc-a na pišanje. Bili su to tek začeci komercijalnih televizija i reklame nisu trajale ni blizu ovoliko dugo kao što traju danas.
Prije sam mislila da je jedinstvo duše i intelekta jedino što je bitno da veza bude uspješna.
Svemir.
Danas više ne mislim tako.
Naprosto, u raznim životnim fazama, različite smo osobe. I različite nam osobe trebaju da bi bili sretni.
Zaljubiš se, živiš zajedno, dođeš do točke kad shvatiš da ste se razvili u totalno različitim smjerovima. Ne bi nam trebalo biti žao otići dalje.
A ipak, loši brakovi opstaju.
Brakovi koji su preživjeli mržnju, svađanje, nevjere, zaljubljivanja.
Brakovi koji su toliko puta već bili na izdisaju, a evo, još uvijek su tu.
Sa istim problemima skrivenim ispod površine.
Zašto i dalje ostajemo?
Jer se bojimo?
Jer ne znamo za bolje?
Jer i dalje volimo? Volimo li?
Zašto ne bi mogli probati ponovo izgraditi nešto sasvim novo?
Stvoriti nove rituale sa novim osobama?
Može li još jedna prilika spasiti ono što je mrtvo? Može li još jedno dijete ponovo spojiti dvoje ljudi ili će samo još jače ukazati na sve ono što ne valja?
Ako živimo kao cimeri, a čeznemo za nečim drugim, zašto naprosto ne odemo?
Možda nas tamo negdje ne čeka osoba koja zadovoljava svih dvadeset stvari sa popisa.
Možda ih ne zadovoljava ni nekoliko.
Na kraju dana mislim da se sve svede na onaj kauč i na zagrljaj.
Ako bih morala izdvojiti neku osobinu sa svog popisa, odabrala bih samo jednu koju nisam ni napisala; mogla bih biti sretna samo s muškarcem koji će me željeti primiti za ruku i prste ispreplesti sa mojima.
Dobro, i zaista mora biti inteligentan i duhovit.
I imati dobru plaću :)
četvrtak, 13. listopada 2011.
SVE IMA SVOJ KRAJ, SAMO KOBASICA IMA DVA
I tako, u nedostatku fejsbučenja, vlastiti blog mi je pao pod klik neku večer.
Navikne se čovjek određeni dio vremena gljivariti pred ekranom, pa kad nema time linea da ti zuji pred očima posegneš i za zaboravljenim stvarima.
Čitajući blog unatrag, prošla sam slično iskustvo kao sa brisanjem facebook profila.
Naime, kada sam čula za novi poredak na facebooku, odmah sam naravno upala u paniku i odlučila obrisati gotovo sve sadržaje sa svog zida.
Kako sam krenula brisati, tako sam shvatila da sam prejebeno puno vremena provodila tamo.
Nije da to nisam znala i prije, ali kada shvatiš da ti treba nekoliko sati neprekidnog brisanja da bi obrisao samo mjesec dana, skužiš da si u debeloj banani.
Onda sam shvatila da nije greda ako mi sadržaji i ostanu.
Jer nije da nisam izložila jetru, bubrege i ostatak unutarnjih organa već prije, i tu na blogu.
Nemam što skrivati.
Nije me strah da će moji Patka Statusi isplivati na Googleu.
Google je ionako moj najbolji prijatelj. Što bih mu zamjerila ako me razotkrije u svom mom jadu?
Ali sam osjećala svejedno da mi nije po volji da mali Cukenbergovi čipovi i jednađbe sami, po nekom samo njima poznatom ključu biraju najbitnije trenutke mog života i slažu ih u timeline.
Jer odakle on zna što je meni bitno?
Kako on može od one sile slova, ponekog broja i nešto više linkova, raspoznati što mi se događalo i kako je moje srce reagiralo na to?
Kako može znati kojih sam noći tipkala sa suzama u očima i grčem u želucu?
Kako može znati kojih sam noći gledala u ekran nadajući se da je tamo negdje sa druge strane još neka budna duša s kojom ću podijeliti osjećaj samoće u kasni sat?
I kako može znati u kojim je rečenicama skriveno značenje putovalo do onih kojima su bile namijenjene?
Realno, ne može.
Ali....
Svi znamo da fejs zna sve.
Zato ga toliko i volimo.
Zato smo toliko navučeni.
On funkcionira po principu „pamti pa vrati“.
Misliš da je nešto iza tebe. Da si zaboravila.
I onda ti iskoči sa strane u obliku starog statusa.
Ili ti, dok nevino čitaš poruke, izbaci lice onoga kojeg ne želiš gledati.
Brišući jedan po jedan sve svoje sadržaje sa profila, prolazila sam polako fazu po fazu, ili krug po krug svog malog osobnog pakla.
Dobro, pretjerujem samo zato jer dobro zvuči.
Nije to bio nikakav pakao.
Fora je kad možeš vidjeti sva svoja raspoloženja, prisjetiti se odakle je potekla neka zajebancija koja je sad toliko uvriježena i korijena joj se nitko ne sjeća, prisjetiti se svih sitnica koje su te veselile i rastuživale i ljudi koji su u nekoj fazi bili uz tebe intenzivno pa onda otplahutali u nekom svom smjeru.
I sve to vidiš lajnu po lajnu ispisano na ekranu crno na bijelo.
Ima raznih vrsta fejsbukera.
Ja sam od onih koji dijele svaku misao.
Čije pjesme imaju neko značenje.
Koji svaki trenutak moraju obilježiti fotkom uploadanom sa mobitela.
Ja sam od onih koji ne pišu šifre.
Koji iskreno poseru sve što im padne na pamet.
Koji zbog toga ponekad djeluju patetično i jadno.
Jer ako si puno na fejsu – nemaš život.
Jer ako dijeliš svaku svoju misao – dosadan si i da...nemaš život.
Jebiga ja onda zaista nemam život.
Jer ja dijelim svaku svoju misao.
Otvoreno i slobodno.
Obožavam taj osjećaj da mogu neprekindo komunicirati sa cijelim svijetom.
Ok, mojim svijetom.
Nemam potrebu ostavljati statuse u obliku nekih cool šifri da bi raja mislila da se događa nešto toliko nenadjebivo da nije pojmljivo umu običnog smtrnika koji živi obični život.
Moj profil nije dizajniran.
On je skup misli i raspoloženja, nekad sivih, češće šarenih.
Zbrčkan je i pretrpan mislima baš onako kakva sam i ja.
Iskren je, baš onako kakva sam i ja.
Progovara i onda kad bi trebao biti tiho – baš onako kao i ja.
Moj je profil na fejsu bio prava pravcata preslika mene.
I brisati ga, nije bilo lako.
Raditi inventuru života idući redak po redak može biti bolno.
I može ti vratiti stvari za koje si mislila da su iza tebe.
Ali u životu samo mijena stalna jest.
Nema više tuluma na fejsu do tri ujutro.
Zafrkancije su poprimile preteško značenje i nisu više lepršava razbibriga.
Neki od nas su odrasli i uozbiljili se.
Neki su trudni i spavaju 18 sati dnevno.
Neki su prezaposleni i ne da im se.
A neki su i dalje u šumi.
Bez semafora.
Samo mijena stalna jest.
Mi smo drugi od onih koji smo bili.
I drugi su drugi od onih koji su bili.
Zato sam ipak bez žaljenja ubila svoj facebook profil.
Vrijeme je za nešto novo.
Imam potrebu za praznim listom papira na kojemu ću od početka ispisivati neke nove linije i oblike.
Istina je da prošlost ne možeš izbrisati.
Prošla iskustva su ono što nas čini ljudima koji smo danas.
Ne sramim se svojih riječi, napisanih ni izgovorenih.
Sve su bile iskrene i iz srca.
Ne žalim ni zbog čega što je bilo.
Da idem sve ispočetka, vjerovatno bih željela neke stvari napraviti drugačije.
Volim misliti da bih bila opreznija, suzdržanija i odmjerenija.
Pametnija.
Sa više ukusa i stila.
Ali prava je istina da bi sve bilo isto.
U svakom trenutku postojanja, ja sam ja na najjače.
Zbrčkana i pretpana mislima.
Glasna i kad bih trebala biti tiho.
Iskrena.
Dobro je što prošlost ne možeš izbrisati.
Ali je još bolje što je možeš ostaviti tamo gdje joj je i mjesto.
U prošlosti.
I na čistom bijelom papiru početi crtati još življim i šarenijim bojama.
Navikne se čovjek određeni dio vremena gljivariti pred ekranom, pa kad nema time linea da ti zuji pred očima posegneš i za zaboravljenim stvarima.
Čitajući blog unatrag, prošla sam slično iskustvo kao sa brisanjem facebook profila.
Naime, kada sam čula za novi poredak na facebooku, odmah sam naravno upala u paniku i odlučila obrisati gotovo sve sadržaje sa svog zida.
Kako sam krenula brisati, tako sam shvatila da sam prejebeno puno vremena provodila tamo.
Nije da to nisam znala i prije, ali kada shvatiš da ti treba nekoliko sati neprekidnog brisanja da bi obrisao samo mjesec dana, skužiš da si u debeloj banani.
Onda sam shvatila da nije greda ako mi sadržaji i ostanu.
Jer nije da nisam izložila jetru, bubrege i ostatak unutarnjih organa već prije, i tu na blogu.
Nemam što skrivati.
Nije me strah da će moji Patka Statusi isplivati na Googleu.
Google je ionako moj najbolji prijatelj. Što bih mu zamjerila ako me razotkrije u svom mom jadu?
Ali sam osjećala svejedno da mi nije po volji da mali Cukenbergovi čipovi i jednađbe sami, po nekom samo njima poznatom ključu biraju najbitnije trenutke mog života i slažu ih u timeline.
Jer odakle on zna što je meni bitno?
Kako on može od one sile slova, ponekog broja i nešto više linkova, raspoznati što mi se događalo i kako je moje srce reagiralo na to?
Kako može znati kojih sam noći tipkala sa suzama u očima i grčem u želucu?
Kako može znati kojih sam noći gledala u ekran nadajući se da je tamo negdje sa druge strane još neka budna duša s kojom ću podijeliti osjećaj samoće u kasni sat?
I kako može znati u kojim je rečenicama skriveno značenje putovalo do onih kojima su bile namijenjene?
Realno, ne može.
Ali....
Svi znamo da fejs zna sve.
Zato ga toliko i volimo.
Zato smo toliko navučeni.
On funkcionira po principu „pamti pa vrati“.
Misliš da je nešto iza tebe. Da si zaboravila.
I onda ti iskoči sa strane u obliku starog statusa.
Ili ti, dok nevino čitaš poruke, izbaci lice onoga kojeg ne želiš gledati.
Brišući jedan po jedan sve svoje sadržaje sa profila, prolazila sam polako fazu po fazu, ili krug po krug svog malog osobnog pakla.
Dobro, pretjerujem samo zato jer dobro zvuči.
Nije to bio nikakav pakao.
Fora je kad možeš vidjeti sva svoja raspoloženja, prisjetiti se odakle je potekla neka zajebancija koja je sad toliko uvriježena i korijena joj se nitko ne sjeća, prisjetiti se svih sitnica koje su te veselile i rastuživale i ljudi koji su u nekoj fazi bili uz tebe intenzivno pa onda otplahutali u nekom svom smjeru.
I sve to vidiš lajnu po lajnu ispisano na ekranu crno na bijelo.
Ima raznih vrsta fejsbukera.
Ja sam od onih koji dijele svaku misao.
Čije pjesme imaju neko značenje.
Koji svaki trenutak moraju obilježiti fotkom uploadanom sa mobitela.
Ja sam od onih koji ne pišu šifre.
Koji iskreno poseru sve što im padne na pamet.
Koji zbog toga ponekad djeluju patetično i jadno.
Jer ako si puno na fejsu – nemaš život.
Jer ako dijeliš svaku svoju misao – dosadan si i da...nemaš život.
Jebiga ja onda zaista nemam život.
Jer ja dijelim svaku svoju misao.
Otvoreno i slobodno.
Obožavam taj osjećaj da mogu neprekindo komunicirati sa cijelim svijetom.
Ok, mojim svijetom.
Nemam potrebu ostavljati statuse u obliku nekih cool šifri da bi raja mislila da se događa nešto toliko nenadjebivo da nije pojmljivo umu običnog smtrnika koji živi obični život.
Moj profil nije dizajniran.
On je skup misli i raspoloženja, nekad sivih, češće šarenih.
Zbrčkan je i pretrpan mislima baš onako kakva sam i ja.
Iskren je, baš onako kakva sam i ja.
Progovara i onda kad bi trebao biti tiho – baš onako kao i ja.
Moj je profil na fejsu bio prava pravcata preslika mene.
I brisati ga, nije bilo lako.
Raditi inventuru života idući redak po redak može biti bolno.
I može ti vratiti stvari za koje si mislila da su iza tebe.
Ali u životu samo mijena stalna jest.
Nema više tuluma na fejsu do tri ujutro.
Zafrkancije su poprimile preteško značenje i nisu više lepršava razbibriga.
Neki od nas su odrasli i uozbiljili se.
Neki su trudni i spavaju 18 sati dnevno.
Neki su prezaposleni i ne da im se.
A neki su i dalje u šumi.
Bez semafora.
Samo mijena stalna jest.
Mi smo drugi od onih koji smo bili.
I drugi su drugi od onih koji su bili.
Zato sam ipak bez žaljenja ubila svoj facebook profil.
Vrijeme je za nešto novo.
Imam potrebu za praznim listom papira na kojemu ću od početka ispisivati neke nove linije i oblike.
Istina je da prošlost ne možeš izbrisati.
Prošla iskustva su ono što nas čini ljudima koji smo danas.
Ne sramim se svojih riječi, napisanih ni izgovorenih.
Sve su bile iskrene i iz srca.
Ne žalim ni zbog čega što je bilo.
Da idem sve ispočetka, vjerovatno bih željela neke stvari napraviti drugačije.
Volim misliti da bih bila opreznija, suzdržanija i odmjerenija.
Pametnija.
Sa više ukusa i stila.
Ali prava je istina da bi sve bilo isto.
U svakom trenutku postojanja, ja sam ja na najjače.
Zbrčkana i pretpana mislima.
Glasna i kad bih trebala biti tiho.
Iskrena.
Dobro je što prošlost ne možeš izbrisati.
Ali je još bolje što je možeš ostaviti tamo gdje joj je i mjesto.
U prošlosti.
I na čistom bijelom papiru početi crtati još življim i šarenijim bojama.
četvrtak, 2. lipnja 2011.
ŠTO MENI ZNAČI UDRUGA RODA?
Dugo me već, predugo, ništa nije potaklo da napišem neki redak.
Što se promijenilo?
Danas sam na fejsu dobila pozivnicu za event „ 10. Svečana Skupština udruge RODA“.
Bez razmišljanja sam stisla attending, iako Suprug taj dan vjerovatno ima nastup, pa ću u tom slučaju morati ustati za moje pojmove ekstremno rano da bih stigla na autobus.
Potajno, unatoč potrebi za svakom dustupnom kunom, nadam se da svirke ipak neće biti i da ćemo nas troje zajedno autom u selo roda, Čigoč.
Kada sam se zaljubila u Supruga i došla živjeti s njim u Zagreb, nisam tu poznavala gotovo nikoga.
Nije da nisam živjela tu, u to doba već nekoliko godina. Ali prvi put sam izašla iz jedne vrlo homogene zajednice koja bi se mogla zvati „ekipa iz srednje škole“. Svi smo iz malog mjesta došli u Zagreb i svih se godina držali uglavnom zatvoreno zajedno.
Udaja i rođenje djeteta otvorili su posve novo poglavlje mog života.
U to doba poprilično usamljeno razdoblje.
I ptičice na grani znaju valjda da su meni ljudi najvažniji.
Karijeru nemam, niti ju priželjkujem. Kreativno črčkanje me zadovoljava do određene mjere.
Ali prava strast za mene su ljudi.
Volim se družiti s njima, volim razmišljati o njima.
U biti većinu mog budnog razmišljanja zauzimaju ljudi i moji odnosi s njima.
Ja sam serijski frend.
I skrušeno priznajem...na određeni način kave ipak jesu smisao mog života.
U ono doba, dok je Krist još hodao po zemlji, a ja hodala sa malom bebom na rukama, pedijatar mi je dao letak sa uputama za uspješno dojenje i web adresom stranica udruge RODA.
Hvala Vam doktore Zima.
To je bio sami početak moje dugogodišnje i vrlo uspješne karijere (ha, ipak imam neku karijeru :Đ) „Žene Koja Visi na Internetu“.
Isprva vrlo bojažljivo, a onda sve smjelije, navukla sam se na rodin forum.
U onim tako osjetljivim prvim danima majčinstva, tamo sam pronašla odgovore na mnogobrojna moja pitanja. I mnoge druge roditelje koji kao i ja, nisu metode svojih roditelja pronalazili potpuno zadovoljavajućima, a svoj vlastiti put još nisu definirali u potpunosti.
Bilo je divno otkriti cijeli jedan svijet u kojem ne samo da sam nalazila praktičnu podršku u smislu savjeta, već i emocionalno utočište i razumijevanje za moje vlastite nesigurnosti.
Uvijek se posvuda nađu nadobudne osobe zbog kojih osjećaš pritisak da nisi dovoljno savršen, pa je tako bilo i na forumu. Ima ih vjerovatno i sada takvih, što ne bih znala jer odavno već ne iščitavam te stranice koje su mi svojedobno bile sveto pismo.
Onako neiskusna u forumiranju, znala sam Suprugu mozak na slamku popiti pravilima kojih smo se neizostavno morali pridržavati.
Ipak, moram reći da i danas, kada se smatram poprilično iskusnom po pitanju majčinstva (bar do sedme djetetove godine :D) i imam veliki krug žena s kojima mogu razgovarati o svojim dilemama (da, istina je, ne pričamo isključivo o seksu. Ponekad pričamo i o odgoju djece), nerijetko povirim na rodin forum u potrazi za iskustvima žena čija mišljenja cijenim.
Korak dalje za mene je bilo članstvo u udruzi.
Ispočetka, i tu sam bila poprilično izgubljena. Činjenica da ljudi ima malo, a posla puno, u startu me obeshrabrila. Sve sam čekala da me netko uputi u problematiku i stavi neki zadatak pred mene. Ljutilo me što šačica ljudi radi sve poslove, a istovremeno se žale da nema dovoljno radne snage koja bi potegla veći dio posla.
Onda sam shvatila da, da su svi čekali da im netko gurne zadatak pod nos, ništa od onoga što je napravljeno, napravljeno ne bi bilo.
Ako želiš raditi i sudjelovati, odaberi što te zanima i prioni na posao. Nitko ti neće reći da ne radiš dobro i da nemaš pojma. A svatko će ti rado pomoći ako se u nečemu ne osjećaš sto posto sigurno.
Ja sam se ulovila štandiranja.
Štandovi su bili načelno rezervirani za nove nadobudne članove, jer malo tko ima vremena za višesatno sjedenje i dijeljenje letaka, a dobar su način da se uputiš u rad udruge i upoznaš one s kojima dijeliš entuzijazam da šačica ljudi zaista može promijeniti svijet.
Odgovorno tvrdim da je štandiranje jedan od najboljih zadataka u udruzi.
Sjećanja na dane i poneku noć, uvijek mi usne iskrive u osmijeh. Red druženja, osam redova smijeha, pa red neke fine klope koje nikad nije nedostajalo.
Sjećam se noćnog štandiranja na nasipu. Jedini put u mom odraslom životu da sam se od smijeha skoro upišala u gaće. Doslovno.
Zahvaljujući udruzi RODA, i žarkoj želji da sudjelujem, ostvarila sam i neke svoje intimne pobjede. Prevladala sam strah od toga da govorim pred skupinom ljudi.
Držala sam radionice, i iako sam o onome o čemu sam pričala znala sve, ponekad od treme nisam mogla istisnuti ni riječ iz grla.
Ali govorila sam. Prevladala sam taj strah i na kraju svakog predavanja koje sam održala bila sam strahovito ponosna.
Ponosna na sebe i ponosna na činjenicu što sam dio stroja koji ne samo da se bori za prava djece i roditelja, već mijenja ukupnu svijest o pojmu roditeljstva u miloj nam zemljici.
I postiže iznimne rezultate u tome.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj pripadanja.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj da radim nešto zaista korisno.
Članstvo u udruzi dalo mi je vjeru u to da entuzijastični ljudi zaista pokreću i mijenjaju svijet.
Članstvo u udruzi i druženje sa članicama osvijestilo mi je činjenicu da je predivno i moćno biti žena (majka i kraljica jelte :Đ)
Ipak, ono najvrijednije što sam ja osobno dobila od Rode su prijatelji.
Svoje najbliskije prijatejice, one koje znaju kako dišem i tko sam, upoznala sam zahvaljujući koliko udruzi toliko i forumu udruge.
One koje sa mnom plaču i koje se sa mnom smiju.
One s kojima dijelim svakodnevicu.
One s kojima noćima bančim po birtijama, ispijam sramotne količine medice, one koje me voze doma onih noći kad to nisam sama u stanju, one s kojima dižem ruke i do promuklosti pjevam treš hitove iz neke prošle dekade, one s kojima sjedim i upijam sunce dok se djeca igraju oko nas, s kojima kuham i jedem.
One koje zovem u podne i u ponoć.
One kojima mogu reći „odjebite, ne želim nikoga vidjeti ni čuti neko vrijeme“, a nakon toga će svejedno i dalje sve biti isto.
Tako sam pronašla i one druge.
One s kojima nisam svakodnevno, ali s kojima dijelim uspomene na neke predivne trenutke.
Koje su ostavile dubok trag, ne samo u mom srcu, nego i u formiranju mojih stavova.
Sve te žene nastanjuju moje misli i moje osjećaje u manjoj ili većoj mjeri.
Iako ta prijateljstva nemaju više apsolultno nikakve veze sa udrugom, upravo je to mjesto koje je izrodilo moj djelić svemira.
I zato, za mene osobno, udruga RODA uvijek će imati lik tih dragih žena i pulsirajućeg srca punog entuzijazma.
Što se promijenilo?
Danas sam na fejsu dobila pozivnicu za event „ 10. Svečana Skupština udruge RODA“.
Bez razmišljanja sam stisla attending, iako Suprug taj dan vjerovatno ima nastup, pa ću u tom slučaju morati ustati za moje pojmove ekstremno rano da bih stigla na autobus.
Potajno, unatoč potrebi za svakom dustupnom kunom, nadam se da svirke ipak neće biti i da ćemo nas troje zajedno autom u selo roda, Čigoč.
Kada sam se zaljubila u Supruga i došla živjeti s njim u Zagreb, nisam tu poznavala gotovo nikoga.
Nije da nisam živjela tu, u to doba već nekoliko godina. Ali prvi put sam izašla iz jedne vrlo homogene zajednice koja bi se mogla zvati „ekipa iz srednje škole“. Svi smo iz malog mjesta došli u Zagreb i svih se godina držali uglavnom zatvoreno zajedno.
Udaja i rođenje djeteta otvorili su posve novo poglavlje mog života.
U to doba poprilično usamljeno razdoblje.
I ptičice na grani znaju valjda da su meni ljudi najvažniji.
Karijeru nemam, niti ju priželjkujem. Kreativno črčkanje me zadovoljava do određene mjere.
Ali prava strast za mene su ljudi.
Volim se družiti s njima, volim razmišljati o njima.
U biti većinu mog budnog razmišljanja zauzimaju ljudi i moji odnosi s njima.
Ja sam serijski frend.
I skrušeno priznajem...na određeni način kave ipak jesu smisao mog života.
U ono doba, dok je Krist još hodao po zemlji, a ja hodala sa malom bebom na rukama, pedijatar mi je dao letak sa uputama za uspješno dojenje i web adresom stranica udruge RODA.
Hvala Vam doktore Zima.
To je bio sami početak moje dugogodišnje i vrlo uspješne karijere (ha, ipak imam neku karijeru :Đ) „Žene Koja Visi na Internetu“.
Isprva vrlo bojažljivo, a onda sve smjelije, navukla sam se na rodin forum.
U onim tako osjetljivim prvim danima majčinstva, tamo sam pronašla odgovore na mnogobrojna moja pitanja. I mnoge druge roditelje koji kao i ja, nisu metode svojih roditelja pronalazili potpuno zadovoljavajućima, a svoj vlastiti put još nisu definirali u potpunosti.
Bilo je divno otkriti cijeli jedan svijet u kojem ne samo da sam nalazila praktičnu podršku u smislu savjeta, već i emocionalno utočište i razumijevanje za moje vlastite nesigurnosti.
Uvijek se posvuda nađu nadobudne osobe zbog kojih osjećaš pritisak da nisi dovoljno savršen, pa je tako bilo i na forumu. Ima ih vjerovatno i sada takvih, što ne bih znala jer odavno već ne iščitavam te stranice koje su mi svojedobno bile sveto pismo.
Onako neiskusna u forumiranju, znala sam Suprugu mozak na slamku popiti pravilima kojih smo se neizostavno morali pridržavati.
Ipak, moram reći da i danas, kada se smatram poprilično iskusnom po pitanju majčinstva (bar do sedme djetetove godine :D) i imam veliki krug žena s kojima mogu razgovarati o svojim dilemama (da, istina je, ne pričamo isključivo o seksu. Ponekad pričamo i o odgoju djece), nerijetko povirim na rodin forum u potrazi za iskustvima žena čija mišljenja cijenim.
Korak dalje za mene je bilo članstvo u udruzi.
Ispočetka, i tu sam bila poprilično izgubljena. Činjenica da ljudi ima malo, a posla puno, u startu me obeshrabrila. Sve sam čekala da me netko uputi u problematiku i stavi neki zadatak pred mene. Ljutilo me što šačica ljudi radi sve poslove, a istovremeno se žale da nema dovoljno radne snage koja bi potegla veći dio posla.
Onda sam shvatila da, da su svi čekali da im netko gurne zadatak pod nos, ništa od onoga što je napravljeno, napravljeno ne bi bilo.
Ako želiš raditi i sudjelovati, odaberi što te zanima i prioni na posao. Nitko ti neće reći da ne radiš dobro i da nemaš pojma. A svatko će ti rado pomoći ako se u nečemu ne osjećaš sto posto sigurno.
Ja sam se ulovila štandiranja.
Štandovi su bili načelno rezervirani za nove nadobudne članove, jer malo tko ima vremena za višesatno sjedenje i dijeljenje letaka, a dobar su način da se uputiš u rad udruge i upoznaš one s kojima dijeliš entuzijazam da šačica ljudi zaista može promijeniti svijet.
Odgovorno tvrdim da je štandiranje jedan od najboljih zadataka u udruzi.
Sjećanja na dane i poneku noć, uvijek mi usne iskrive u osmijeh. Red druženja, osam redova smijeha, pa red neke fine klope koje nikad nije nedostajalo.
Sjećam se noćnog štandiranja na nasipu. Jedini put u mom odraslom životu da sam se od smijeha skoro upišala u gaće. Doslovno.
Zahvaljujući udruzi RODA, i žarkoj želji da sudjelujem, ostvarila sam i neke svoje intimne pobjede. Prevladala sam strah od toga da govorim pred skupinom ljudi.
Držala sam radionice, i iako sam o onome o čemu sam pričala znala sve, ponekad od treme nisam mogla istisnuti ni riječ iz grla.
Ali govorila sam. Prevladala sam taj strah i na kraju svakog predavanja koje sam održala bila sam strahovito ponosna.
Ponosna na sebe i ponosna na činjenicu što sam dio stroja koji ne samo da se bori za prava djece i roditelja, već mijenja ukupnu svijest o pojmu roditeljstva u miloj nam zemljici.
I postiže iznimne rezultate u tome.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj pripadanja.
Članstvo u udruzi dalo mi je osjećaj da radim nešto zaista korisno.
Članstvo u udruzi dalo mi je vjeru u to da entuzijastični ljudi zaista pokreću i mijenjaju svijet.
Članstvo u udruzi i druženje sa članicama osvijestilo mi je činjenicu da je predivno i moćno biti žena (majka i kraljica jelte :Đ)
Ipak, ono najvrijednije što sam ja osobno dobila od Rode su prijatelji.
Svoje najbliskije prijatejice, one koje znaju kako dišem i tko sam, upoznala sam zahvaljujući koliko udruzi toliko i forumu udruge.
One koje sa mnom plaču i koje se sa mnom smiju.
One s kojima dijelim svakodnevicu.
One s kojima noćima bančim po birtijama, ispijam sramotne količine medice, one koje me voze doma onih noći kad to nisam sama u stanju, one s kojima dižem ruke i do promuklosti pjevam treš hitove iz neke prošle dekade, one s kojima sjedim i upijam sunce dok se djeca igraju oko nas, s kojima kuham i jedem.
One koje zovem u podne i u ponoć.
One kojima mogu reći „odjebite, ne želim nikoga vidjeti ni čuti neko vrijeme“, a nakon toga će svejedno i dalje sve biti isto.
Tako sam pronašla i one druge.
One s kojima nisam svakodnevno, ali s kojima dijelim uspomene na neke predivne trenutke.
Koje su ostavile dubok trag, ne samo u mom srcu, nego i u formiranju mojih stavova.
Sve te žene nastanjuju moje misli i moje osjećaje u manjoj ili većoj mjeri.
Iako ta prijateljstva nemaju više apsolultno nikakve veze sa udrugom, upravo je to mjesto koje je izrodilo moj djelić svemira.
I zato, za mene osobno, udruga RODA uvijek će imati lik tih dragih žena i pulsirajućeg srca punog entuzijazma.
subota, 15. siječnja 2011.
SAMO MIJENA STALNA JEST
Dogodilo mi se ponovo.
Zaljubila sam se luđački, strastveno i neopozivo.
Na prvi pogled.
Nije mi prvi put.
Desilo mi se četiri puta do sada.
I ni jednom nisam požalila. Kad se za nešto zapizdiš tako strastveno, ne može ispasti loše. Ok, možda neće trajati vječno. Ali ionako ništa nije vječno.
Ako se mene pita, nek traje i jedan dan, al nek bude do jaja.
U bespućima interneta tražili smo agenciju za procjenu i prodaju kuće.
I sasvim slučajno naletjeli na njega.
Apsolutno najsavršeniji penthouse, sa ogromnom teraseštinom. Istog trena sam znala da je to TO.
Da, velik je.
Da, skup je.
I ne, ne možemo si ga priuštiti.
Ali on je jedini pravi za mene.
Prije nekih četiri – pet godina na isti način sam se zaljubila u našu kuću. I ljubav je trajala. I završila.
Mislim da sam izašla iz faze ekološki osviještene kućanice.
Ok, skuhala sam pekmeze, mousse od jabuke, uzgojila grašak, mrkvu, rajčice, paprike, tikvice i nekoliko vrsta salate.
Probala sam, vidjela da mogu i ja sam s tim gotova.
Ne želim da me korov gleda prijekorno, jer radije idem na tržnicu nego da sama sadim.
Živjeti u idili bilo je zabavno neko vrijeme. Dosadilo mi je.
Moje dijete više nije malo. Ne kotrlja se od vrha do dna voćnjaka. Ove zime sanjkao se ravno dva puta.
Sjećam se nekoć dok smo živjeli u stanu, jeli smo najčešće špagete sa rajčicom i maslinama. Iz barilline teglice uglavnom :D
Sada kuham sabrana jela. Puna svježeg povrća i mesa. Nekako, čovjek se ne osjeća ok ako servira gotovo jelo, a gleda svo to zelenilo i mir oko sebe.
Ako živiš u idili imaš potrebu biti u ravnoteži.
Ja nisam u ravnoteži.
Moja je ravnoteža biti izvan ravnoteže.
Sjećam se dana kada bi Suprug i ja preko piđama navukli jakne, uzeli pseto i odbauljali u kvartovsku birtiju na kavu.
Kad bi napušeni u tri ujutro išli na susjednu pumpu po čokoladice i montana sendviče.
Živjeli smo u limenci, sanjali velike snove i umirali od smijeha.
A onda smo odrasli, dobili dijete, kupili kuću i počeli kuhati zimnicu.
I ja sam strastveno željela biti u ravnoteži. A kad mi je to dosadilo, počela sam se osjećati krivom. Krivom jer mi nije sve u savršenom redu, krivom jer kupujem a ne uzgajam, krivom jer nisam sretna sa svim tim što imam.
U jednom trenutku vrlo sam ozbiljno razmatrala mogućnost da u vrtu uzgajam koke. Koke kao domaće životinje.
U stalnoj potrazi, promjenu sam tražila na mjestima na kojima za mene promjene nije bilo.
Ne znam hoće li, i kako biti moj.
Ali ja vjerujem da kada znaš da je nešto pravo za tebe, cijeli Svemir se uroti da to i dobiješ.
Vidim terasu i grijanje dupeta u hot buble tubu dok je sve u snijegu.
Vidim ljetne tulume pod zvijezdama i gajbe ledene pive. Može i šarenih koktela.
Vidim ogroman prostor u kojem mogu zapaliti pljugu bez osjećaja krivnje što trujem zrak nikotinom.
Minimalističku kuhinju koja je pogodna za rolanje sushija, ali ne i za kuhanje zimnice.
Stan koji sa sobom nosi lakoću. Koji te ne obvezuje.
Stan koji ima predznak „zabavno“.
Od same pomisli na to, letim.
Ono što je u jednom trenutku života toliko ispravno i pravo, u slijedećem može biti opterečavajuće.
Lov na sreću vodi zavojitim putevima.
Odustati od nečega ponekad može biti teže nego što se čini na prvi pogled.
Biti sabrana i ekološka bila je moja misija. Nisam baš uspjela onako kako sam to željela.
Ipak vjerujem da na to treba gleda kao na priliku za napredak, a ne kao na neuspjeh.
Jer na kraju svega, ipak, samo mijena stalna jest.
A poznavati i prihvatiti sebe, najviši je stupanj mudrosti koji je moguće dosegnuti u ovom životu.
Zaljubila sam se luđački, strastveno i neopozivo.
Na prvi pogled.
Nije mi prvi put.
Desilo mi se četiri puta do sada.
I ni jednom nisam požalila. Kad se za nešto zapizdiš tako strastveno, ne može ispasti loše. Ok, možda neće trajati vječno. Ali ionako ništa nije vječno.
Ako se mene pita, nek traje i jedan dan, al nek bude do jaja.
U bespućima interneta tražili smo agenciju za procjenu i prodaju kuće.
I sasvim slučajno naletjeli na njega.
Apsolutno najsavršeniji penthouse, sa ogromnom teraseštinom. Istog trena sam znala da je to TO.
Da, velik je.
Da, skup je.
I ne, ne možemo si ga priuštiti.
Ali on je jedini pravi za mene.
Prije nekih četiri – pet godina na isti način sam se zaljubila u našu kuću. I ljubav je trajala. I završila.
Mislim da sam izašla iz faze ekološki osviještene kućanice.
Ok, skuhala sam pekmeze, mousse od jabuke, uzgojila grašak, mrkvu, rajčice, paprike, tikvice i nekoliko vrsta salate.
Probala sam, vidjela da mogu i ja sam s tim gotova.
Ne želim da me korov gleda prijekorno, jer radije idem na tržnicu nego da sama sadim.
Živjeti u idili bilo je zabavno neko vrijeme. Dosadilo mi je.
Moje dijete više nije malo. Ne kotrlja se od vrha do dna voćnjaka. Ove zime sanjkao se ravno dva puta.
Sjećam se nekoć dok smo živjeli u stanu, jeli smo najčešće špagete sa rajčicom i maslinama. Iz barilline teglice uglavnom :D
Sada kuham sabrana jela. Puna svježeg povrća i mesa. Nekako, čovjek se ne osjeća ok ako servira gotovo jelo, a gleda svo to zelenilo i mir oko sebe.
Ako živiš u idili imaš potrebu biti u ravnoteži.
Ja nisam u ravnoteži.
Moja je ravnoteža biti izvan ravnoteže.
Sjećam se dana kada bi Suprug i ja preko piđama navukli jakne, uzeli pseto i odbauljali u kvartovsku birtiju na kavu.
Kad bi napušeni u tri ujutro išli na susjednu pumpu po čokoladice i montana sendviče.
Živjeli smo u limenci, sanjali velike snove i umirali od smijeha.
A onda smo odrasli, dobili dijete, kupili kuću i počeli kuhati zimnicu.
I ja sam strastveno željela biti u ravnoteži. A kad mi je to dosadilo, počela sam se osjećati krivom. Krivom jer mi nije sve u savršenom redu, krivom jer kupujem a ne uzgajam, krivom jer nisam sretna sa svim tim što imam.
U jednom trenutku vrlo sam ozbiljno razmatrala mogućnost da u vrtu uzgajam koke. Koke kao domaće životinje.
U stalnoj potrazi, promjenu sam tražila na mjestima na kojima za mene promjene nije bilo.
Ne znam hoće li, i kako biti moj.
Ali ja vjerujem da kada znaš da je nešto pravo za tebe, cijeli Svemir se uroti da to i dobiješ.
Vidim terasu i grijanje dupeta u hot buble tubu dok je sve u snijegu.
Vidim ljetne tulume pod zvijezdama i gajbe ledene pive. Može i šarenih koktela.
Vidim ogroman prostor u kojem mogu zapaliti pljugu bez osjećaja krivnje što trujem zrak nikotinom.
Minimalističku kuhinju koja je pogodna za rolanje sushija, ali ne i za kuhanje zimnice.
Stan koji sa sobom nosi lakoću. Koji te ne obvezuje.
Stan koji ima predznak „zabavno“.
Od same pomisli na to, letim.
Ono što je u jednom trenutku života toliko ispravno i pravo, u slijedećem može biti opterečavajuće.
Lov na sreću vodi zavojitim putevima.
Odustati od nečega ponekad može biti teže nego što se čini na prvi pogled.
Biti sabrana i ekološka bila je moja misija. Nisam baš uspjela onako kako sam to željela.
Ipak vjerujem da na to treba gleda kao na priliku za napredak, a ne kao na neuspjeh.
Jer na kraju svega, ipak, samo mijena stalna jest.
A poznavati i prihvatiti sebe, najviši je stupanj mudrosti koji je moguće dosegnuti u ovom životu.
petak, 31. prosinca 2010.
SVI MOJI PUNTI KAD SE ZBROJE
Ima li išta prigodnije nego 31.12. zbrojiti račune i napisati jedan blog?
Željela bih napisati svašta.
Željela bih objasniti mnoge stvari.
Sebi i drugima.
Ali neću.
Kad ja krenem u objašnjavanje, stvari najčešće ostaju neobjašnjene.
Ova je godina za mene bila godina prijatelja i godina ljubavi.
Ova je godina za mene bila godina učenja.
O sebi.
O drugima.
Dogodile su se mnoge stvari. Oku vidljive i oku nevidljive.
U svojim intimnim lutanjima prošla sam kroz mnoge uspone i mnoge padove.
Tražila odgovore i ne nalazila ih.
Ovih sam dana u glavi prolazila sve događaje koji su obilježili proteklu godinu. Proživljavala ih ponovo i željela pisati o njima.
U ovom trenutku gotovo da se ni jednog ne mogu sjetiti.
Ali nije mi žao zbog toga, jer sjećanje na događaje nije nestalo.
Samo je ustupilo mjesto nekoj čistoj radosti.
U ovome trenutku užasno sam sretna.
Kada osluhnem srce znam da je godina iza mene bila dobra.
Naučila sam da kada imaš prijatelje, imaš sve.
I možeš sve.
Ove godine sam naučila da što se manje opterećujem, stvari ispadaju bolje.
Badnjak može biti savršen i uz pohane riblje štapiće. Bakalar na nekoliko načina svakako je zamamna pomisao, ali nije nužan da bi blagovanje bilo svečano.
Bogatstvo i svečanost nisu u imanju, nego u doživljaju.
Ove godine još sam naučila da su djeca ptice koje trebaju slobodan let i puno prostora.
Previše brižna ljubav može ti slomiti krila.
A onima koje voliš, želiš da lete visoko i jako.
Naučila sam da vrijedi proživljavati sadašnji trenutak.
Bez sjene onoga što je bilo, i bez kalkuliranja što je slijedeće što će doći.
Samo tako možemo jasnije vidjeti stvari.
Očima ili srcem.
Biti prisutan u sadašnjem trenutku, najbolje je što možeš učiniti za sebe.
Naučila sam da je ponekad prelako reći da voliš.
A preteško dati povjerenje.
Ljubav bez povjerenja nije ljubav.
Ne možeš tražiti od drugih ono što ni sam nisi spreman dati.
Kada sam napokon zaista poklonila povjerenje, naučila sam da ljubav dolazi u svakakvim oblicima.
Zarobljen u očekivanjima, čovjek ju lako ne prepozna.
Odgovor nam ne dolazi uvijek u riječima.
Većinu svog odraslog života donosila sam velike odluke na današnji dan.
Odlučivala sam da ću biti bolja, ljepša, mršavija i pametnija.
Sve sam svoje odluke prekršila.
Ove godine nemam niti jednu odluku.
Samo žarku želju da ne zaboravim sve ono što sam naučila.
Željela bih napisati svašta.
Željela bih objasniti mnoge stvari.
Sebi i drugima.
Ali neću.
Kad ja krenem u objašnjavanje, stvari najčešće ostaju neobjašnjene.
Ova je godina za mene bila godina prijatelja i godina ljubavi.
Ova je godina za mene bila godina učenja.
O sebi.
O drugima.
Dogodile su se mnoge stvari. Oku vidljive i oku nevidljive.
U svojim intimnim lutanjima prošla sam kroz mnoge uspone i mnoge padove.
Tražila odgovore i ne nalazila ih.
Ovih sam dana u glavi prolazila sve događaje koji su obilježili proteklu godinu. Proživljavala ih ponovo i željela pisati o njima.
U ovom trenutku gotovo da se ni jednog ne mogu sjetiti.
Ali nije mi žao zbog toga, jer sjećanje na događaje nije nestalo.
Samo je ustupilo mjesto nekoj čistoj radosti.
U ovome trenutku užasno sam sretna.
Kada osluhnem srce znam da je godina iza mene bila dobra.
Naučila sam da kada imaš prijatelje, imaš sve.
I možeš sve.
Ove godine sam naučila da što se manje opterećujem, stvari ispadaju bolje.
Badnjak može biti savršen i uz pohane riblje štapiće. Bakalar na nekoliko načina svakako je zamamna pomisao, ali nije nužan da bi blagovanje bilo svečano.
Bogatstvo i svečanost nisu u imanju, nego u doživljaju.
Ove godine još sam naučila da su djeca ptice koje trebaju slobodan let i puno prostora.
Previše brižna ljubav može ti slomiti krila.
A onima koje voliš, želiš da lete visoko i jako.
Naučila sam da vrijedi proživljavati sadašnji trenutak.
Bez sjene onoga što je bilo, i bez kalkuliranja što je slijedeće što će doći.
Samo tako možemo jasnije vidjeti stvari.
Očima ili srcem.
Biti prisutan u sadašnjem trenutku, najbolje je što možeš učiniti za sebe.
Naučila sam da je ponekad prelako reći da voliš.
A preteško dati povjerenje.
Ljubav bez povjerenja nije ljubav.
Ne možeš tražiti od drugih ono što ni sam nisi spreman dati.
Kada sam napokon zaista poklonila povjerenje, naučila sam da ljubav dolazi u svakakvim oblicima.
Zarobljen u očekivanjima, čovjek ju lako ne prepozna.
Odgovor nam ne dolazi uvijek u riječima.
Većinu svog odraslog života donosila sam velike odluke na današnji dan.
Odlučivala sam da ću biti bolja, ljepša, mršavija i pametnija.
Sve sam svoje odluke prekršila.
Ove godine nemam niti jednu odluku.
Samo žarku želju da ne zaboravim sve ono što sam naučila.
ponedjeljak, 13. prosinca 2010.
RIJEČ, DVIJE U PROLAZU
Pišem ja, pišem.
Ali eto, ne objavim sve.
Neke je stvari bolje ostaviti nevidljivima.
Kako mi idu dani?
Pa kao prvo, jako puno radim.
I iznenađena sam kako mi dobro ide. Zapravo ne toliko kako mi dobro ide, nego koliko me ispunjava.
Skoro, ali samo skoro da mogu shvatiti Supruga koji svaki svoj slobodan trenutak trči u onu svoju zapušenu rupčagu koju zovemo Studio.
Užasno je dobar osjećaj kad negdje oko tri popodne digneš dupe od posla i jedva izravnaš kičmu, ali na stolu ispred sebe vidiš neki konkretan rezultat.
Znam, teško vam je povjerovati slovima koje čitate, ali eto...neki od nas toplu vodu otkriju u tek u nekim poznijim godinama.
Ovih dana se općenito osjećam nekako sjajno.
Nije da su okolnosti realno sjajne.
Tri dana sam već na antibioticima. Natečenog zuba.
Ne zato što ne idem redovno zubaru.
Naprotiv.
Ja sam opsjednuta zubima.
Obožavam ići zubaru.
I najsretnija sam kad mi buše zube bez anestezije.
Za mene je to tako pročišćujuće. Taj osjećaj da radim nešto zaista dobro za sebe i svoje zdravlje.
Dakle desilo se naravno, da sam preosjetljiva na neki sastojak lijeka. Pa sam sva natekla. I sve me boli. Još uvijek.
Onda osim toga, i dalje kašljem i slinim i sve što ide uz to.
Jednom kada se prehladim, kod mene to traje do proljeća.
Gotovo bez prestanka.
Onda još, ne usuđujem se javljati na telefone.
Jer me stalno zovu iz agencija za naplatu potraživanja.
Da, to me oduvijek nerviralo kod Supruga.
Govorila sam mu da se jednostavno MORA javiti i suočiti sa problemom. Da problem neće nestati. Samo će rasti. I da se odrasle osobe javljaju na telefon. I blablablablabla.....
Na kraju sam usvojila njegov obrazac ponašanja.
Bar dok ne sjedne neki honorar.
Doživim manji histerični napad kad mi zazvoni mobitel. Automatska mi je radnja stiskanje gumba silent. I hitno pretraživanje broja na imenik.hr.
Tako me frendica već danima pokušava pozvati na djetetov rođendan.
Ali ja se ne javljam. A njen broj nije zaveden u imeniku.
Jebiga, svi se od nekoga skrivamo.
Sreća pa postoji internet i postoje forumi.
Nađu se ljudi na kraju.
Najčešće.
Dakle sjedimo mi maloprije na kauču i Suprug mi sav zabrinut veli da ne zna kako će u Petak na Pantovčak.
Ima naime primanje kod predsjednika. I neregistran auto. Da, još uvijek.
A kad ideš kod predsjednika, traže te dokumente. Policajci. I onda vide da ti auto nije registriran već....pa možda bolje da ni ne izgovaram koliko dugo.
Pa ti idi predsjedniku.
Što se fejsa tiče, moram priznati da tu imam pomalo podijeljenje osjećaje.
Istovremeno se osjećam i nevjerovatno slobodno i užasno mi fali.
U biti, nedostaju mi neki ljudi za koje se nisam nadala da će mi nedostajati.
Eto, što bi se reklo, fejsbučiš s nekim s kim se možda nikada nisi baš nešto posebno družio inače, i da i ne znaš ljudi ti se uvuku pod kožu :)))
Tako da se ipak veselim svom povratku do kojega brojim još petnaestak dana.
Veselim se i nekim tulumima i druženjima koja se uvijek dogode u ovo blagdansko vrijeme.
I tako...reklo bi se zaista ništa posebno.
Nešto malo dobrih stvari.
Nešto malo više problema.
Ali osjećam se sjajno.
Nešto se od tog zadovoljstva krije u radu.
A nešto se možda krije u onome što napišem a ne objavim ;)
Ali eto, ne objavim sve.
Neke je stvari bolje ostaviti nevidljivima.
Kako mi idu dani?
Pa kao prvo, jako puno radim.
I iznenađena sam kako mi dobro ide. Zapravo ne toliko kako mi dobro ide, nego koliko me ispunjava.
Skoro, ali samo skoro da mogu shvatiti Supruga koji svaki svoj slobodan trenutak trči u onu svoju zapušenu rupčagu koju zovemo Studio.
Užasno je dobar osjećaj kad negdje oko tri popodne digneš dupe od posla i jedva izravnaš kičmu, ali na stolu ispred sebe vidiš neki konkretan rezultat.
Znam, teško vam je povjerovati slovima koje čitate, ali eto...neki od nas toplu vodu otkriju u tek u nekim poznijim godinama.
Ovih dana se općenito osjećam nekako sjajno.
Nije da su okolnosti realno sjajne.
Tri dana sam već na antibioticima. Natečenog zuba.
Ne zato što ne idem redovno zubaru.
Naprotiv.
Ja sam opsjednuta zubima.
Obožavam ići zubaru.
I najsretnija sam kad mi buše zube bez anestezije.
Za mene je to tako pročišćujuće. Taj osjećaj da radim nešto zaista dobro za sebe i svoje zdravlje.
Dakle desilo se naravno, da sam preosjetljiva na neki sastojak lijeka. Pa sam sva natekla. I sve me boli. Još uvijek.
Onda osim toga, i dalje kašljem i slinim i sve što ide uz to.
Jednom kada se prehladim, kod mene to traje do proljeća.
Gotovo bez prestanka.
Onda još, ne usuđujem se javljati na telefone.
Jer me stalno zovu iz agencija za naplatu potraživanja.
Da, to me oduvijek nerviralo kod Supruga.
Govorila sam mu da se jednostavno MORA javiti i suočiti sa problemom. Da problem neće nestati. Samo će rasti. I da se odrasle osobe javljaju na telefon. I blablablablabla.....
Na kraju sam usvojila njegov obrazac ponašanja.
Bar dok ne sjedne neki honorar.
Doživim manji histerični napad kad mi zazvoni mobitel. Automatska mi je radnja stiskanje gumba silent. I hitno pretraživanje broja na imenik.hr.
Tako me frendica već danima pokušava pozvati na djetetov rođendan.
Ali ja se ne javljam. A njen broj nije zaveden u imeniku.
Jebiga, svi se od nekoga skrivamo.
Sreća pa postoji internet i postoje forumi.
Nađu se ljudi na kraju.
Najčešće.
Dakle sjedimo mi maloprije na kauču i Suprug mi sav zabrinut veli da ne zna kako će u Petak na Pantovčak.
Ima naime primanje kod predsjednika. I neregistran auto. Da, još uvijek.
A kad ideš kod predsjednika, traže te dokumente. Policajci. I onda vide da ti auto nije registriran već....pa možda bolje da ni ne izgovaram koliko dugo.
Pa ti idi predsjedniku.
Što se fejsa tiče, moram priznati da tu imam pomalo podijeljenje osjećaje.
Istovremeno se osjećam i nevjerovatno slobodno i užasno mi fali.
U biti, nedostaju mi neki ljudi za koje se nisam nadala da će mi nedostajati.
Eto, što bi se reklo, fejsbučiš s nekim s kim se možda nikada nisi baš nešto posebno družio inače, i da i ne znaš ljudi ti se uvuku pod kožu :)))
Tako da se ipak veselim svom povratku do kojega brojim još petnaestak dana.
Veselim se i nekim tulumima i druženjima koja se uvijek dogode u ovo blagdansko vrijeme.
I tako...reklo bi se zaista ništa posebno.
Nešto malo dobrih stvari.
Nešto malo više problema.
Ali osjećam se sjajno.
Nešto se od tog zadovoljstva krije u radu.
A nešto se možda krije u onome što napišem a ne objavim ;)
subota, 4. prosinca 2010.
IMA LI ŽIVOTA BEZ FEJSBUKA?
Vježbam nogu u lavoru posoljene vode i tipkam.
Na žalost more mi nije pri ruci, a nisam ni u mogućnosti za svakodnevne odlaske na bazen, iako ne bih imala ništa protiv.
Preostaje mi tako narančasti, jajasti lavor sa vodom vulgaris, obilno začinjenom sitnom morskom jodiranom soli.
Paškom naravno.
Ima tri dana da sam skinula longetu i dobila genijalnu čizmu.
Koju sam morala sama kupiti.
Hzzo naime ima neki čudan pravilnik po kojem, ako si operiran ne možeš dobiti čizmu, ali ako nisi operiran onda možeš.
Čude se tome svi, pa i oni u bolnici.
Jer oporavak bez čizme znači još puno mjeseci longeta pod raznim stupnjevima.
Što znači puno dulje, puno teže i neusporedivo manje učinkovito.
Pa su se u bolnici dosjetili jadu i sada ne pišu na papirima za hzzo da je čovjek operiran.
E, al nisu ni ovi iz hzzo-a veslo sisali, pa su se i oni dosjetili da za svakog pojedinog pacijenta, under cover nazovu bolnicu, pa se raspitaju za zdravlje.
Ovi u bolnici, ne sluteći ništa, misle zove valjda zabrinuti rođak, pa radosno iskoriste priliku da se malo pohvale, računajući valjda da je dobra svaka prilika da poprave imidž hrvatskog zdravstva u javnosti: "Da, da pacijent je operiran! I to našom najnovijom metodom. Znate jedina smo bolnica koja radi takav zahvat!"
E nećeš majci!!! - usklikne u mislima agent hzzo-a s druge strane telefona i na glas pristojno zahvali i pozdravi, lupajući istovremeno samozadovoljno pečat "ODBIJENO" na spis.
I tako nam je rečeno "da, možete se žaliti, ali prva se žalba automatski odbija pa se možete žaliti drugi put i onda se možda možete nadati eventualnom pozitivnom ishodu blablabla..."
A meni čizma treba idući tjedan.
I tako ode Suprug u jedan dućan, u drugi dućan i u treći dućan. U svima mu vele: "Znate politika je da svi imamo iste cijene. A cijena je 1500 kuna, hvala lijepa."
Zove me na mobitel, ja sva očajna, glumim požrtvovnost i znajući da on to ni u jednom trenutku ne bi dozvolio, makar morao prositi na ulici, kažem: "A gle pa nije to tako strašno, nosit ću longete još šest mjeseci."
"Ma kakvi" - kaže on - "U Ponedjeljak mogu dići još 1000 kn sa kartice, a za 500 ćemo do tada još nešto smisliti."
U tom trenu, potpuno nesvojstveno meni, (jer ja sam ipak dijete svoje majke, a ona je jednom, JEDNOM u životu morala nešto faksirati i nije joj se dalo s oproštenjem zajebavati po pošti, pa me poslala u dućan da kupim faks) probudio neki nepoznati, duboko zakopani, racionalni dio mene i ja sam se sjetila da sigurno postoji bar jedna čizma u plavom oglasniku.
I postojala je.
Jedna jedina.
Za 900 kuna.
I tako sam ja dobila svoju čizmu.
I sada hodam.
A prvi izlazak je bio u CC1.
Trebalo je kao kupiti djetetu poklon za Sv. Nikolu.
Kako je bilo dobro nakon mjesec i pol dana udahnuti ustajali vrući zrak shoping centra i preroštati sve police u Mulleru.
Jest da sam ostatak dana plakala od bolova, ali ne žalim ni minutu.
Samo postavljanje čizme prošlo je relativno glatko.
Naime, liječnik koji me operirao doživio je kao upravo neshvatljivo veliku uvredu moj odlazak iz bolnice dan prije nego što me on htio pustiti.
Ok, možda sam mogla to i pretpostaviti obzirom da je urlao iz ordinacije da ako odem da se više nikad ne vratim, ali mislila sam da će ga proći kroz mjesec dana.
Bila sam preoptimistična.
Onaj dan kada sam došla po novu longetu, doslovno se zaključao u drugu prostoriju vrišteći kao histerična žena: "Ja sam vama rekao, ako odete da vas više ne želim vidjeti tu!! Ja vas neću pregledati, NEĆU! Odite gdje god znate!"
Sestre su ostale potpuno zbunjene, pogledavale su prvo u mene, pa u zaključana vrata.
Ja sam doslovno umirala od smijeha.
Mislim, ok je to što me nije htio pregledati.
Zapravo, nije uopće ok.
Ali ajde, mogu shvatiti da mu njegov profesionalni ponos ne dozvoljava da me pusti da radim što me volja, prelazeći hladnokrvno preko njegovih liječničkih preporuka.
Ali da se zaključa u drugu prostoriju?
Mislio je valjda da ću sa štakama, u gipsu trčati za njim gurajući mu pod nos svoju nogu kako bih ga prisila da je pogleda?!
Uglavnom, za treći posjet bolnici i postavljanje famozne čizme sam očekivala svašta.
Od toga da će zabraniti cjelokupnom osoblju, uključujući sestre i fizioterapeuticu, da me pregledaju, do toga da zaključa vrata čitavog odjela kako bi me fizički spriječio da prodrem u njegov svijet.
Bila sam spremna na to da ću se morati svađati s njim, reći mu da ionako ne trebam njega nego samo fizioterapeuticu.
Bila sam spremna čak i na to da ću ga na kraju ipak morati prijaviti upravi bolnice i liječničkom povjerenstvu, ako zabrani da me netko drugi primi.
Ali sam se ipak najviše od svega nadala da neće biti na odjelu, da će mi fizioterapeutica namjestiti čizmu i poslati me uzv, pa da odem doma.
Naravno da se pojavio čim sam sjela u čekaonicu.
Ošinuo me pogledom i nestao u ordinaciji.
Glavna sestra se ulovila za glavu kad me vidjela.
Iako su prošla puna dva tjedna, svi su se jako dobro sjećali scene.
"Doktor se zatvorio u kancelariju da vas ne gleda, sada možete ući." - svečano mi je objavila sestra nakon petnaestak minuta.
Pregledao me njegov kolega, fizioterapeutica mi je stavila čizmu, objasnila što da radim i poslala me na uzv.
Sve je prošlo glatko.
Moram samo jako, jako paziti da mi nikada više u životu ne pukne tetiva jer doktor me očigledno mrzi iz dna duše.
Toliko da ne može podnijeti da me pogleda.
Nego se mora zaključati u drugu prostoriju.
Ako me slučajno sretne na cesti, postoji opasnost da padne pod tramvaj u pokušaju da što brže pretrči na suprotnu stranu ulice.
Sreća da ja tako rijetko dolazim u grad.
Ponovo početi hodati bilo je, blago rečeno, grozno.
Dok sam pokušavala stati na nogu, prvi put u životu mi je pozlilo od boli.
Na hodniku je bio nekakv frajer koji se hvalio da je on uspio za deset minuta.
Nekima je trebalo i par sati.
Rekao je da je cijelo vrijeme vježbao u teretani.
"Dobro, ne možeš donji dio, ali torzo možeš" - hvalio se.
Bio je to izazov i stala sam na nogu jednako brzo kao i on.
Pričekala sam sa onesviješčivanjem dok nisam izašla vani.
Doma sam si priuštila spa pedikuru i depilaciju za tu jednu jadnu nogu.
Druga još dan danas nije došla na red.
Boli me, natiče, moram ju vježbati blablablablabla, ali sutra idem u kino.
Život je totalno lijep.
Kako loše vijesti nikada ne dolaze same, tako je i sa dobrima.
Druga je novost u mom životu da sam izvršila malo virtualno samoubojstvo.
Ubila sam svoj profil na fejsu.
Možda je previše reći "ubila".
Ne dozvoljava ti fejs tek tako da odeš.
Dovoljno je samo se ponovo ulogirati na stari pass i sve je opet tu.
Kao da nikada nisi ni otišao.
Tvoje fotke, stari statusi, frend lista...sve.
Tako da eto, izmaknuo mi je taj božanstveni osjećaj katarze.
Cijela situacija kad bolje razmisliš i nije loša, jer poznavajući količinu moje ovisnosti, brzo ću dopuzati natrag.
Dala sam si za početak fore mjesec dana.
Zanima me, ima li života nakon fejsbuka?
Može li čovjek postojati, družiti se, viđati prijatelje i znati što se s njima događa, čak i ako nije na fejsu.
Moja je omiljena rečenica "Ako nije na fejsu, nije se dogodilo".
Zanima me, hoću li i dalje postojati iako me nema na mreži svih mreža.
I zanima me tko ću biti sada kad me nema na mreži svih mreža.
Za početak mogu reći jednu stvar; radila sam više u posljednja dva dana, nego u posljednjih....ne sjećam se od kad.
Nekako odjednom imam jako puno vremena.
I jako puno kreativnih ideja.
Što je dobro.
Jer dobre stvari zapravo dolaze po tri u kompletu.
Suprug i ja dogovorili smo se da ćemo se razvesti.
Čim riješimo financijsku situaciju.
Što i nije moguće u neko baš dogledno vrijeme, ali koga briga za detalje.
Rekao mi je: "Gle, ako se želiš razvesti, nema problema. Ali izvoli početi zarađivati. Ja ne zarađujem dovoljno da uzdržavam dva domaćinstva!"
Što totalno nije istina.
On bi sa svojom zaradom komotno mogao uzdržavati dva domaćinstva.
Potrebna mu je samo minimalna racionalizacija troškova.
A to u ovom slučaju ne bi trebao biti problem, jer ne imati mene za ženu je racionalizacija samo po sebi.
No dobro, važno da smo se mi dogovorili.
I da ja radim.
Jednom ću nešto i zaraditi.
Valjda.
Neobično je to što se nakon dogovora o razvodu slažemo bolje nego...pa, ne sjećam se od kad.
Tako smo danas razgovarali.
Ja čim počnem raditi, pročitam nešto, ili vidim nešto i odmah počnem sumnjati u ono što radim.
Da nije dovoljno dobro.
Da nemam pojma.
Da je svaka moja ideja već lanjski snijeg.
Da ovo što radim zapravo uopće nije ono što bih trebala raditi.
Da je možda moje Svemirsko poslanje nešto potpuno drugo.
"A ništa, ti onda naruči McChicken umjesto Big Maca" - veli mi on.
Gledam ga zbunjeno.
I shvaćam.
Istina je...ja uvijek moram probati nešto novo. Ne mogu se odlučiti za najdražu klopu i naručiti dva puta isto.
Ne mogu se odlučiti da je nešto moj posao i posvetiti se tome bez pitanja čeka li nešto novo iza ugla.
Nešto bolje, nešto više moje.
Gađđemit već sam osam godina u braku i još uvijek se nisam odlučila da je to TO.
Stalno se pitam, što ako je tamo negdje u Svemiru nešto što je zapravo moja sudbina koja čeka da dođem po nju?
I takva sam oduvijek.
Po svim pitanjima.
Nešto se desi i ja se oduševim.
I trenutak kasnije počinju pitanja...što ako, možda ipak, zašto ne bih...i tako u nedogled.
Možda biti odrastao znači preuzeti odgovornost.
Odabrati prugu i onda voziti po njoj.
A ne stalno plesati po tankoj žici čekajući neki znak koji će nas osloboditi.
Da li je pošteno ići od muškarca do muškarca, probati i reći "mah nije to to".
Ići od posla do posla i pri najmanjem nagovještaju krize reći "mah nije to to".
Mijenjati život po život odbacujući ih uz put kada nam dosade i jednostavno potom odabrati neki novi.
Biti odrastao znači preuzeti odgovornost.
Voziti po onoj pruzi koju si odabrao.
I pronaći zadovoljstvo u tome.
To ne znači samo biti odrastao.
To znači i biti sretan.
"Možeš li obećati da ćeš dvije godine raditi svaki dan. Svaki dan bar sat vremena bez iznimke?" - pita me on.
"Mogu" - svečano obećavam.
"Možeš li obećati da ćeš dvije godine pisati svaki dan. Svaki dan bez iznimke. Ne moraš objaviti ono što napišeš, ali moraš pisati svaki dan." - nastavlja dalje.
"Mogu" - svečano obećavam.
"Kada ti prođu te dvije godine bez fejsa.." - objavljuje on zaključak..
Hey wait a minute!!
WHO SAID ANYTHING ABOUT FACEBOOK!!!
Obećala sam samo mjesec dana :)))
Na žalost more mi nije pri ruci, a nisam ni u mogućnosti za svakodnevne odlaske na bazen, iako ne bih imala ništa protiv.
Preostaje mi tako narančasti, jajasti lavor sa vodom vulgaris, obilno začinjenom sitnom morskom jodiranom soli.
Paškom naravno.
Ima tri dana da sam skinula longetu i dobila genijalnu čizmu.
Koju sam morala sama kupiti.
Hzzo naime ima neki čudan pravilnik po kojem, ako si operiran ne možeš dobiti čizmu, ali ako nisi operiran onda možeš.
Čude se tome svi, pa i oni u bolnici.
Jer oporavak bez čizme znači još puno mjeseci longeta pod raznim stupnjevima.
Što znači puno dulje, puno teže i neusporedivo manje učinkovito.
Pa su se u bolnici dosjetili jadu i sada ne pišu na papirima za hzzo da je čovjek operiran.
E, al nisu ni ovi iz hzzo-a veslo sisali, pa su se i oni dosjetili da za svakog pojedinog pacijenta, under cover nazovu bolnicu, pa se raspitaju za zdravlje.
Ovi u bolnici, ne sluteći ništa, misle zove valjda zabrinuti rođak, pa radosno iskoriste priliku da se malo pohvale, računajući valjda da je dobra svaka prilika da poprave imidž hrvatskog zdravstva u javnosti: "Da, da pacijent je operiran! I to našom najnovijom metodom. Znate jedina smo bolnica koja radi takav zahvat!"
E nećeš majci!!! - usklikne u mislima agent hzzo-a s druge strane telefona i na glas pristojno zahvali i pozdravi, lupajući istovremeno samozadovoljno pečat "ODBIJENO" na spis.
I tako nam je rečeno "da, možete se žaliti, ali prva se žalba automatski odbija pa se možete žaliti drugi put i onda se možda možete nadati eventualnom pozitivnom ishodu blablabla..."
A meni čizma treba idući tjedan.
I tako ode Suprug u jedan dućan, u drugi dućan i u treći dućan. U svima mu vele: "Znate politika je da svi imamo iste cijene. A cijena je 1500 kuna, hvala lijepa."
Zove me na mobitel, ja sva očajna, glumim požrtvovnost i znajući da on to ni u jednom trenutku ne bi dozvolio, makar morao prositi na ulici, kažem: "A gle pa nije to tako strašno, nosit ću longete još šest mjeseci."
"Ma kakvi" - kaže on - "U Ponedjeljak mogu dići još 1000 kn sa kartice, a za 500 ćemo do tada još nešto smisliti."
U tom trenu, potpuno nesvojstveno meni, (jer ja sam ipak dijete svoje majke, a ona je jednom, JEDNOM u životu morala nešto faksirati i nije joj se dalo s oproštenjem zajebavati po pošti, pa me poslala u dućan da kupim faks) probudio neki nepoznati, duboko zakopani, racionalni dio mene i ja sam se sjetila da sigurno postoji bar jedna čizma u plavom oglasniku.
I postojala je.
Jedna jedina.
Za 900 kuna.
I tako sam ja dobila svoju čizmu.
I sada hodam.
A prvi izlazak je bio u CC1.
Trebalo je kao kupiti djetetu poklon za Sv. Nikolu.
Kako je bilo dobro nakon mjesec i pol dana udahnuti ustajali vrući zrak shoping centra i preroštati sve police u Mulleru.
Jest da sam ostatak dana plakala od bolova, ali ne žalim ni minutu.
Samo postavljanje čizme prošlo je relativno glatko.
Naime, liječnik koji me operirao doživio je kao upravo neshvatljivo veliku uvredu moj odlazak iz bolnice dan prije nego što me on htio pustiti.
Ok, možda sam mogla to i pretpostaviti obzirom da je urlao iz ordinacije da ako odem da se više nikad ne vratim, ali mislila sam da će ga proći kroz mjesec dana.
Bila sam preoptimistična.
Onaj dan kada sam došla po novu longetu, doslovno se zaključao u drugu prostoriju vrišteći kao histerična žena: "Ja sam vama rekao, ako odete da vas više ne želim vidjeti tu!! Ja vas neću pregledati, NEĆU! Odite gdje god znate!"
Sestre su ostale potpuno zbunjene, pogledavale su prvo u mene, pa u zaključana vrata.
Ja sam doslovno umirala od smijeha.
Mislim, ok je to što me nije htio pregledati.
Zapravo, nije uopće ok.
Ali ajde, mogu shvatiti da mu njegov profesionalni ponos ne dozvoljava da me pusti da radim što me volja, prelazeći hladnokrvno preko njegovih liječničkih preporuka.
Ali da se zaključa u drugu prostoriju?
Mislio je valjda da ću sa štakama, u gipsu trčati za njim gurajući mu pod nos svoju nogu kako bih ga prisila da je pogleda?!
Uglavnom, za treći posjet bolnici i postavljanje famozne čizme sam očekivala svašta.
Od toga da će zabraniti cjelokupnom osoblju, uključujući sestre i fizioterapeuticu, da me pregledaju, do toga da zaključa vrata čitavog odjela kako bi me fizički spriječio da prodrem u njegov svijet.
Bila sam spremna na to da ću se morati svađati s njim, reći mu da ionako ne trebam njega nego samo fizioterapeuticu.
Bila sam spremna čak i na to da ću ga na kraju ipak morati prijaviti upravi bolnice i liječničkom povjerenstvu, ako zabrani da me netko drugi primi.
Ali sam se ipak najviše od svega nadala da neće biti na odjelu, da će mi fizioterapeutica namjestiti čizmu i poslati me uzv, pa da odem doma.
Naravno da se pojavio čim sam sjela u čekaonicu.
Ošinuo me pogledom i nestao u ordinaciji.
Glavna sestra se ulovila za glavu kad me vidjela.
Iako su prošla puna dva tjedna, svi su se jako dobro sjećali scene.
"Doktor se zatvorio u kancelariju da vas ne gleda, sada možete ući." - svečano mi je objavila sestra nakon petnaestak minuta.
Pregledao me njegov kolega, fizioterapeutica mi je stavila čizmu, objasnila što da radim i poslala me na uzv.
Sve je prošlo glatko.
Moram samo jako, jako paziti da mi nikada više u životu ne pukne tetiva jer doktor me očigledno mrzi iz dna duše.
Toliko da ne može podnijeti da me pogleda.
Nego se mora zaključati u drugu prostoriju.
Ako me slučajno sretne na cesti, postoji opasnost da padne pod tramvaj u pokušaju da što brže pretrči na suprotnu stranu ulice.
Sreća da ja tako rijetko dolazim u grad.
Ponovo početi hodati bilo je, blago rečeno, grozno.
Dok sam pokušavala stati na nogu, prvi put u životu mi je pozlilo od boli.
Na hodniku je bio nekakv frajer koji se hvalio da je on uspio za deset minuta.
Nekima je trebalo i par sati.
Rekao je da je cijelo vrijeme vježbao u teretani.
"Dobro, ne možeš donji dio, ali torzo možeš" - hvalio se.
Bio je to izazov i stala sam na nogu jednako brzo kao i on.
Pričekala sam sa onesviješčivanjem dok nisam izašla vani.
Doma sam si priuštila spa pedikuru i depilaciju za tu jednu jadnu nogu.
Druga još dan danas nije došla na red.
Boli me, natiče, moram ju vježbati blablablablabla, ali sutra idem u kino.
Život je totalno lijep.
Kako loše vijesti nikada ne dolaze same, tako je i sa dobrima.
Druga je novost u mom životu da sam izvršila malo virtualno samoubojstvo.
Ubila sam svoj profil na fejsu.
Možda je previše reći "ubila".
Ne dozvoljava ti fejs tek tako da odeš.
Dovoljno je samo se ponovo ulogirati na stari pass i sve je opet tu.
Kao da nikada nisi ni otišao.
Tvoje fotke, stari statusi, frend lista...sve.
Tako da eto, izmaknuo mi je taj božanstveni osjećaj katarze.
Cijela situacija kad bolje razmisliš i nije loša, jer poznavajući količinu moje ovisnosti, brzo ću dopuzati natrag.
Dala sam si za početak fore mjesec dana.
Zanima me, ima li života nakon fejsbuka?
Može li čovjek postojati, družiti se, viđati prijatelje i znati što se s njima događa, čak i ako nije na fejsu.
Moja je omiljena rečenica "Ako nije na fejsu, nije se dogodilo".
Zanima me, hoću li i dalje postojati iako me nema na mreži svih mreža.
I zanima me tko ću biti sada kad me nema na mreži svih mreža.
Za početak mogu reći jednu stvar; radila sam više u posljednja dva dana, nego u posljednjih....ne sjećam se od kad.
Nekako odjednom imam jako puno vremena.
I jako puno kreativnih ideja.
Što je dobro.
Jer dobre stvari zapravo dolaze po tri u kompletu.
Suprug i ja dogovorili smo se da ćemo se razvesti.
Čim riješimo financijsku situaciju.
Što i nije moguće u neko baš dogledno vrijeme, ali koga briga za detalje.
Rekao mi je: "Gle, ako se želiš razvesti, nema problema. Ali izvoli početi zarađivati. Ja ne zarađujem dovoljno da uzdržavam dva domaćinstva!"
Što totalno nije istina.
On bi sa svojom zaradom komotno mogao uzdržavati dva domaćinstva.
Potrebna mu je samo minimalna racionalizacija troškova.
A to u ovom slučaju ne bi trebao biti problem, jer ne imati mene za ženu je racionalizacija samo po sebi.
No dobro, važno da smo se mi dogovorili.
I da ja radim.
Jednom ću nešto i zaraditi.
Valjda.
Neobično je to što se nakon dogovora o razvodu slažemo bolje nego...pa, ne sjećam se od kad.
Tako smo danas razgovarali.
Ja čim počnem raditi, pročitam nešto, ili vidim nešto i odmah počnem sumnjati u ono što radim.
Da nije dovoljno dobro.
Da nemam pojma.
Da je svaka moja ideja već lanjski snijeg.
Da ovo što radim zapravo uopće nije ono što bih trebala raditi.
Da je možda moje Svemirsko poslanje nešto potpuno drugo.
"A ništa, ti onda naruči McChicken umjesto Big Maca" - veli mi on.
Gledam ga zbunjeno.
I shvaćam.
Istina je...ja uvijek moram probati nešto novo. Ne mogu se odlučiti za najdražu klopu i naručiti dva puta isto.
Ne mogu se odlučiti da je nešto moj posao i posvetiti se tome bez pitanja čeka li nešto novo iza ugla.
Nešto bolje, nešto više moje.
Gađđemit već sam osam godina u braku i još uvijek se nisam odlučila da je to TO.
Stalno se pitam, što ako je tamo negdje u Svemiru nešto što je zapravo moja sudbina koja čeka da dođem po nju?
I takva sam oduvijek.
Po svim pitanjima.
Nešto se desi i ja se oduševim.
I trenutak kasnije počinju pitanja...što ako, možda ipak, zašto ne bih...i tako u nedogled.
Možda biti odrastao znači preuzeti odgovornost.
Odabrati prugu i onda voziti po njoj.
A ne stalno plesati po tankoj žici čekajući neki znak koji će nas osloboditi.
Da li je pošteno ići od muškarca do muškarca, probati i reći "mah nije to to".
Ići od posla do posla i pri najmanjem nagovještaju krize reći "mah nije to to".
Mijenjati život po život odbacujući ih uz put kada nam dosade i jednostavno potom odabrati neki novi.
Biti odrastao znači preuzeti odgovornost.
Voziti po onoj pruzi koju si odabrao.
I pronaći zadovoljstvo u tome.
To ne znači samo biti odrastao.
To znači i biti sretan.
"Možeš li obećati da ćeš dvije godine raditi svaki dan. Svaki dan bar sat vremena bez iznimke?" - pita me on.
"Mogu" - svečano obećavam.
"Možeš li obećati da ćeš dvije godine pisati svaki dan. Svaki dan bez iznimke. Ne moraš objaviti ono što napišeš, ali moraš pisati svaki dan." - nastavlja dalje.
"Mogu" - svečano obećavam.
"Kada ti prođu te dvije godine bez fejsa.." - objavljuje on zaključak..
Hey wait a minute!!
WHO SAID ANYTHING ABOUT FACEBOOK!!!
Obećala sam samo mjesec dana :)))
utorak, 16. studenoga 2010.
SRDELE I BLITVA
Dugo me nema.
Lijena sam.
Zapravo u početku nisam imala vremena i volje. Kada sam se vratila iz bolnice, u kući je kod nas bila poprilična ludnica.
Suprug se trudio i zaista uspijevao puno više nego što sam se nadala.
Još jednom se pokazao kao muškarac na kojega se možeš osloniti i kojemu možeš vjerovati. Puno više i važnije od svega, ponovo se pokazao da će biti podrška svim mojim odlukama ma koliko god mu se činile bezumne.
Odlazio je na tržnicu, kuhao je, razvozio dijete u vrtić i u muzičku, odlazio na roditeljske sastanke i na priredbe, uz to hendlao svoje sastanke i poslovne obaveze, donosio mi doručak u krevet i držao me u zagrljaju ljubeći mi kosu dok sam mu jecala na rukama kako je vani sunce, kako svi imaju život, a ja ću biti zatvorena tri mjeseca.
Stoički je podnosio čak i moje psovanje i pljuvanje po njemu i putu koji je izabrao i parkirnom mjestu predalekom od mjesta na kojem sam dogovorila kavu, dok me pratio do birca na Jarunu.
Prvi tjedan pokosila nas je crijevna viroza i to je bilo baš gadno.
Stalno sam se pitala kako ću za boga miloga sa gipsom trčati na wc.
Svemir mi se smilovao pa je moje trajalo sveukupno nekih dva sata, tijekom kojih nisam ni izlazila iz wc-a.
Suprug je dobio temperaturu i dva dana se tresao u groznici.
Tu negdje sam ja opet preuzela kuhanje.
Činilo se da smo se uhodali u neku dnevnu rutinu, ali istina je da se nismo snašli baš najbolje.
Većina obaveza je bila na njemu, a on ipak mora raditi.
Da ne govorimo o tome da je duboko nesretan ako nije u svom studiju.
Njegov klavir ima emocionalne potrebe.
I on ima emocionalne potrebe.
Te potrebe samo jedan drugome mogu ispuniti. Ne postoji osoba koja bi bila dostojna zamjena.
I tako, ako se Suprug i Klavir ne druže u dovoljnoj mjeri, u našoj obitelji vlada tuga. Ona tiha prikrivena tuga koja nam svima sjeda na srce. Svi osjećamo da nešto nije baš sasvim u redu.
Ja osjećam veliki teret grižnje savjesti jer imam osjećaj da ih razdvajam.
Zbog nekih svojih emocionalnih ili ne daj bože čisto tehničkih potreba.
I tako sam odlučila prihvatiti mamine opetovane ponude da mi dođe u pomoć.
Nije da ja nisam željela da ona dođe.
Ali stvar je u tome da ona nije obična mama.
Na primjer, ona ne podnosi biti "zatvorena u pripizdini". To znači da joj se ne dopada mjesto gdje ja živim.
Drugo, ona nije baka koja će radosno satima čuvati svog unuka i s njim recimo mijesiti kolače.
Njoj je to zabavno neko kraće vrijeme, ali ubrzo joj postane naporno. Kada čuva moga sina obavezno nakon toga kaže kako je iscrpljena, a mene redovno opere osjećaj krivnje, a potom odmah i ljutnja na nju.
Kako možeš biti iscrpljen ako provedeš neko vrijeme s nekim koga tako rijetko viđaš.
Ona umjesto toga radije izađe vani na kavu.
Ima kolekciju štikli veću nego ja.
I definitivno na fejsu provodi više vremena od mene.
Osim toga ona čak ni ne izgleda kao nekakva baka.
Nije se u životu ustala, a da se prvo nije našminkala. Nosi potpetice od 10 centimetara i suknjice iznad koljena.
I u tome izgleda savršeno.
Prošle je godine nosila modne revije.
Kada sam frendu pričala o divotama koje nam kuha ovih dana, rekao mi je da se to i očekuje od jedne dalmatinske bake. Skoro sam se zagrcnula od smijeha, jer sam znala kako ju je zamislio.
Ne, ona definitivno ne izgleda kao dalmatinska baka.
Iako definitivno kuha tako.
Zapravo još i bolje od toga.
Kroz život, nismo se uvijek najbolje slagale.
Osobito kada sam ja bila u pubertetu.
Što je pretpostavljam potpuno normalno.
Stvar je u tome što smo nas dvije toliko sličnih naravi da su oko nas jednostavno stalno frcale iskre.
Ja nisam bila jednostavna tinejđerica. Svađala sam se, drsko odgovarala i lupala vratima. Dobro, namjenski razbijala vrata ako je to situacija, po mojoj procjeni, zahtijevala.
Jesam, bila sam grozna i tvrdoglava.
I smatrala da sam potpuno u pravu.
I uvijek, uvijek sam bila ljuta na mamu.
Kako mi je nedavno rekla sestra, mama nas nije "odgajala".
Nismo imale obaveze ni zadatke. Nije se na naše glave spuštala neka veća odgovornost. Pokrivala nas je kad bi imale loše ocjene i neopravdane sate ili kada bi dolazile doma u pet ujutro.
Često bi nam stisnula šamar ili nas nalemala šibom po dupetu.
Kada sam htjela upisati fakultet, upisala sam ga.
Kada sam htjela odustati od fakulteta, odustala sam.
Nikada nisam bila prisiljena naučiti na vlastitoj koži što to znači odgovornost.
To možda nije najbolji način da se dijete pripremi za izazove odraslog doba.
I ja sam svakako drugačija majka svom sinu, nego što je naša majka bila nama.
Ipak, sve o odgovornosti naučila sam iz njenog ponašanja.
Ona je svoje križeve spremno, iako ne uvijek smireno, nosila do kraja.
AKo bih trebala odabrati samo jednu riječ koja ju opisuje, ta riječ bi bila podrška.
Sa mojim odrastanjem postajale smo sve bolje prijateljice.
Stvar je u tome da valjda moraš određeni broj kilometara prohodati u nečijim cipelama da bi ga mogao razumjeti.
U svim važnim životnim trenutcima ona je uvijek bila uz mene.
Ako se naljutim na muža, znam da mogu njoj plakati na telefon.
Neće mi reći "to si odabrala, to i goni do kraja".
Reći će mi "evo ti ključ od stana, odseli se ako ti u braku više ne odgovara".
Kada sam iz bolnice otišla na svoju odgovornost, a usprkos onome što je moj muž mislio o tome, nazvala sam naravno nju. Rekla je da bi ona napravila isto što i ja.
Kada želim navečer otići vani, ona će sjesti na avion i doći, kako bi čuvala dijete i omogućila mi izlazak.
Moj Suprug misli da sam razmažena. I kako on to zove "skupa za održavanje". I misli da je glavni krivac za to moja mama.
Užasava se godina koje su pred nama. Jer shvaća da ću s godinama biti sve sličnija njoj.
Ne da on nju ne voli. Oni su se poznavali prije nego sam ja upoznala Supruga i jedan drugome govore TI. I šalju se u kurac bez pardona.
Oni se vole.
Istina je da me je mama vjerovatno razmazila.
Da će mi kupiti sve što poželim i da će uvijek, bez obzira na sve, biti na mojoj strani.
Ali zar nije točno da mame tome i služe?
Da su mame jedine osobe na svijetu koje nas vole bezuvjetno?
Neopisivo je lako isprobavati život ako znaš da iza sebe imaš nekoga tko će uvijek raširiti ruke i primiti te u naručje.
Od nje sam naučila puno toga.
Večinu onoga što znam i imam u sebi, baštinila sam od nje.
Ona me naučila ono najvažnije.
Naučila me kako se voli.
I tako je moja mama još jednom došla meni u pomoć.
Oporavlja se od manjeg beauty zahvata za kojega tvrdi da nije plastična operacija.
Ok, nije da je. Ali nije baš ni da nije.
Bilo mi je lakše prihvatiti da dođe i bude "zarobljena u pripizdini" jer ionako ne bi nigdje mogla sa tim masnicama po licu.
Kada smo djeca, jedva čekamo odrasti. Čini nam se da je odrasli život blistav i šaren i da odnosi sva ograničenja koja život djeteta nosi sa sobom.
Biti odrastao donosi odgovornosti koje nas ispunjavaju.
Ipak te iste odgovornosti, često nas i umaraju.
Koliko puta poželimo zabiti glavu u jastuk i ponovo biti djeca?
Ona noć kada mi je trebala doći mama, bila je prva noć koju sam prespavala u komadu, još od dana kada sam strgala nogu.
Kada je došla, preuzela je sve u svoje ruke.
Dijete naručuje palačinke i fritulice, njokice i beskonačne partije "čovječe ne ljuti se" i "crnog petra".
Baka mu izmišlja priče dok ga sprema na spavanje, a ne čita ih iz slikovnica.
Suprug se napokon vratio svojoj velikoj ljubavi, Klaviru.
I naručuje pomfrit i šnicle kad god se poželi.
A ja?
Ja sam se danas najela srdela i lešo špinata sa mladom kapulicom. I sve to zalila tankom, hladnom bevandom.
Ne sjećam se kada sam zadnji put jela takvu hranu. Jer moji doma to ne vole.
Zapravo, Suprug voli.
Ravno tri puta godišnje.
Ukoliko je neizbježno.
Svaki dalmatinski atom u meni je bio presretan.
Nakon toga zamotala sam se u "deku mekanu", kako to jedan preslatki dečko zove, i obgrlila rukama i nogama jastuke na kauču.
Sunce mi je plesalo po sklopljenim vjeđama i odspavala sam dva sata.
Kada sam se probudila, prvi put valjda od djetinjstva, još zatvorenih očiju, zazvala sam "Mama!"
Kako je jebeno dobro ponovo biti dijete :))
Lijena sam.
Zapravo u početku nisam imala vremena i volje. Kada sam se vratila iz bolnice, u kući je kod nas bila poprilična ludnica.
Suprug se trudio i zaista uspijevao puno više nego što sam se nadala.
Još jednom se pokazao kao muškarac na kojega se možeš osloniti i kojemu možeš vjerovati. Puno više i važnije od svega, ponovo se pokazao da će biti podrška svim mojim odlukama ma koliko god mu se činile bezumne.
Odlazio je na tržnicu, kuhao je, razvozio dijete u vrtić i u muzičku, odlazio na roditeljske sastanke i na priredbe, uz to hendlao svoje sastanke i poslovne obaveze, donosio mi doručak u krevet i držao me u zagrljaju ljubeći mi kosu dok sam mu jecala na rukama kako je vani sunce, kako svi imaju život, a ja ću biti zatvorena tri mjeseca.
Stoički je podnosio čak i moje psovanje i pljuvanje po njemu i putu koji je izabrao i parkirnom mjestu predalekom od mjesta na kojem sam dogovorila kavu, dok me pratio do birca na Jarunu.
Prvi tjedan pokosila nas je crijevna viroza i to je bilo baš gadno.
Stalno sam se pitala kako ću za boga miloga sa gipsom trčati na wc.
Svemir mi se smilovao pa je moje trajalo sveukupno nekih dva sata, tijekom kojih nisam ni izlazila iz wc-a.
Suprug je dobio temperaturu i dva dana se tresao u groznici.
Tu negdje sam ja opet preuzela kuhanje.
Činilo se da smo se uhodali u neku dnevnu rutinu, ali istina je da se nismo snašli baš najbolje.
Većina obaveza je bila na njemu, a on ipak mora raditi.
Da ne govorimo o tome da je duboko nesretan ako nije u svom studiju.
Njegov klavir ima emocionalne potrebe.
I on ima emocionalne potrebe.
Te potrebe samo jedan drugome mogu ispuniti. Ne postoji osoba koja bi bila dostojna zamjena.
I tako, ako se Suprug i Klavir ne druže u dovoljnoj mjeri, u našoj obitelji vlada tuga. Ona tiha prikrivena tuga koja nam svima sjeda na srce. Svi osjećamo da nešto nije baš sasvim u redu.
Ja osjećam veliki teret grižnje savjesti jer imam osjećaj da ih razdvajam.
Zbog nekih svojih emocionalnih ili ne daj bože čisto tehničkih potreba.
I tako sam odlučila prihvatiti mamine opetovane ponude da mi dođe u pomoć.
Nije da ja nisam željela da ona dođe.
Ali stvar je u tome da ona nije obična mama.
Na primjer, ona ne podnosi biti "zatvorena u pripizdini". To znači da joj se ne dopada mjesto gdje ja živim.
Drugo, ona nije baka koja će radosno satima čuvati svog unuka i s njim recimo mijesiti kolače.
Njoj je to zabavno neko kraće vrijeme, ali ubrzo joj postane naporno. Kada čuva moga sina obavezno nakon toga kaže kako je iscrpljena, a mene redovno opere osjećaj krivnje, a potom odmah i ljutnja na nju.
Kako možeš biti iscrpljen ako provedeš neko vrijeme s nekim koga tako rijetko viđaš.
Ona umjesto toga radije izađe vani na kavu.
Ima kolekciju štikli veću nego ja.
I definitivno na fejsu provodi više vremena od mene.
Osim toga ona čak ni ne izgleda kao nekakva baka.
Nije se u životu ustala, a da se prvo nije našminkala. Nosi potpetice od 10 centimetara i suknjice iznad koljena.
I u tome izgleda savršeno.
Prošle je godine nosila modne revije.
Kada sam frendu pričala o divotama koje nam kuha ovih dana, rekao mi je da se to i očekuje od jedne dalmatinske bake. Skoro sam se zagrcnula od smijeha, jer sam znala kako ju je zamislio.
Ne, ona definitivno ne izgleda kao dalmatinska baka.
Iako definitivno kuha tako.
Zapravo još i bolje od toga.
Kroz život, nismo se uvijek najbolje slagale.
Osobito kada sam ja bila u pubertetu.
Što je pretpostavljam potpuno normalno.
Stvar je u tome što smo nas dvije toliko sličnih naravi da su oko nas jednostavno stalno frcale iskre.
Ja nisam bila jednostavna tinejđerica. Svađala sam se, drsko odgovarala i lupala vratima. Dobro, namjenski razbijala vrata ako je to situacija, po mojoj procjeni, zahtijevala.
Jesam, bila sam grozna i tvrdoglava.
I smatrala da sam potpuno u pravu.
I uvijek, uvijek sam bila ljuta na mamu.
Kako mi je nedavno rekla sestra, mama nas nije "odgajala".
Nismo imale obaveze ni zadatke. Nije se na naše glave spuštala neka veća odgovornost. Pokrivala nas je kad bi imale loše ocjene i neopravdane sate ili kada bi dolazile doma u pet ujutro.
Često bi nam stisnula šamar ili nas nalemala šibom po dupetu.
Kada sam htjela upisati fakultet, upisala sam ga.
Kada sam htjela odustati od fakulteta, odustala sam.
Nikada nisam bila prisiljena naučiti na vlastitoj koži što to znači odgovornost.
To možda nije najbolji način da se dijete pripremi za izazove odraslog doba.
I ja sam svakako drugačija majka svom sinu, nego što je naša majka bila nama.
Ipak, sve o odgovornosti naučila sam iz njenog ponašanja.
Ona je svoje križeve spremno, iako ne uvijek smireno, nosila do kraja.
AKo bih trebala odabrati samo jednu riječ koja ju opisuje, ta riječ bi bila podrška.
Sa mojim odrastanjem postajale smo sve bolje prijateljice.
Stvar je u tome da valjda moraš određeni broj kilometara prohodati u nečijim cipelama da bi ga mogao razumjeti.
U svim važnim životnim trenutcima ona je uvijek bila uz mene.
Ako se naljutim na muža, znam da mogu njoj plakati na telefon.
Neće mi reći "to si odabrala, to i goni do kraja".
Reći će mi "evo ti ključ od stana, odseli se ako ti u braku više ne odgovara".
Kada sam iz bolnice otišla na svoju odgovornost, a usprkos onome što je moj muž mislio o tome, nazvala sam naravno nju. Rekla je da bi ona napravila isto što i ja.
Kada želim navečer otići vani, ona će sjesti na avion i doći, kako bi čuvala dijete i omogućila mi izlazak.
Moj Suprug misli da sam razmažena. I kako on to zove "skupa za održavanje". I misli da je glavni krivac za to moja mama.
Užasava se godina koje su pred nama. Jer shvaća da ću s godinama biti sve sličnija njoj.
Ne da on nju ne voli. Oni su se poznavali prije nego sam ja upoznala Supruga i jedan drugome govore TI. I šalju se u kurac bez pardona.
Oni se vole.
Istina je da me je mama vjerovatno razmazila.
Da će mi kupiti sve što poželim i da će uvijek, bez obzira na sve, biti na mojoj strani.
Ali zar nije točno da mame tome i služe?
Da su mame jedine osobe na svijetu koje nas vole bezuvjetno?
Neopisivo je lako isprobavati život ako znaš da iza sebe imaš nekoga tko će uvijek raširiti ruke i primiti te u naručje.
Od nje sam naučila puno toga.
Večinu onoga što znam i imam u sebi, baštinila sam od nje.
Ona me naučila ono najvažnije.
Naučila me kako se voli.
I tako je moja mama još jednom došla meni u pomoć.
Oporavlja se od manjeg beauty zahvata za kojega tvrdi da nije plastična operacija.
Ok, nije da je. Ali nije baš ni da nije.
Bilo mi je lakše prihvatiti da dođe i bude "zarobljena u pripizdini" jer ionako ne bi nigdje mogla sa tim masnicama po licu.
Kada smo djeca, jedva čekamo odrasti. Čini nam se da je odrasli život blistav i šaren i da odnosi sva ograničenja koja život djeteta nosi sa sobom.
Biti odrastao donosi odgovornosti koje nas ispunjavaju.
Ipak te iste odgovornosti, često nas i umaraju.
Koliko puta poželimo zabiti glavu u jastuk i ponovo biti djeca?
Ona noć kada mi je trebala doći mama, bila je prva noć koju sam prespavala u komadu, još od dana kada sam strgala nogu.
Kada je došla, preuzela je sve u svoje ruke.
Dijete naručuje palačinke i fritulice, njokice i beskonačne partije "čovječe ne ljuti se" i "crnog petra".
Baka mu izmišlja priče dok ga sprema na spavanje, a ne čita ih iz slikovnica.
Suprug se napokon vratio svojoj velikoj ljubavi, Klaviru.
I naručuje pomfrit i šnicle kad god se poželi.
A ja?
Ja sam se danas najela srdela i lešo špinata sa mladom kapulicom. I sve to zalila tankom, hladnom bevandom.
Ne sjećam se kada sam zadnji put jela takvu hranu. Jer moji doma to ne vole.
Zapravo, Suprug voli.
Ravno tri puta godišnje.
Ukoliko je neizbježno.
Svaki dalmatinski atom u meni je bio presretan.
Nakon toga zamotala sam se u "deku mekanu", kako to jedan preslatki dečko zove, i obgrlila rukama i nogama jastuke na kauču.
Sunce mi je plesalo po sklopljenim vjeđama i odspavala sam dva sata.
Kada sam se probudila, prvi put valjda od djetinjstva, još zatvorenih očiju, zazvala sam "Mama!"
Kako je jebeno dobro ponovo biti dijete :))
utorak, 2. studenoga 2010.
BOLNIČKI DNEVNICI
26.10.
Ok, rekla bih da biti u bolnici uopće nije tako strašno.
Nešto kao ekskurzija, samo sa jako, jako starim osobama.
U početku sam bila pomalo razočarana jer eto dopala me soba u kojoj stanovnici imaju prosječno 70 godina.
A na hodniku sam susrela krasnog tetoviranog dečka sa slomljenom rukom, od kojih 28 godina.
Ekskurzija s njim bi bila neusporedivo zabavnija.
Svaka je soba u bolnici mini država za sebe.
Naizgled sestre su glavne.
Ali to je samo privid.
Pacijenti zapravo vode igru kada je sobni život u pitanju.
Doktori su nešto kao Čarobnjak iz Oza. Svi znamo da postoje, ali zapravo ih nitko nikada nije vidio.
Jedna od cimerica upravo je došla sa operacije koljena.
Obiteljska žena. Hekla i prodaje heklane leptiriće i to po popriličnoj cijeni.
Treba kahlicu i posjećuju je odrasle kćerke.
Ona je bezazlena.
Otprilike sat vremena nakon mene stigla je gospođa sa slomljenim ramenom. Gore gola u zavoju, dolje štofana suknja.
Nitko joj nije došao. Nema pidžamu, nema papuče...nije se usudila ni na krevet leći nego je sjela na stolicu pored kreveta.
Zbog nje mi se srce kida. Malo mi je lakše kada joj je sestra došla reći da je sin zvao i da sutra dolazi. I kada ju je smjestila u krevet.
Ona se odmah sprijateljila sa gospođom Koljeno.
Najumiljatija starica u sobi živi na krevetu do mene.
Ima sitno lice, mršava je i stalno šeta uokolo.
Zabavlja se tako što nekoliko puta za redom oblači i svlači čarape.
Ipak, nova omiljena zabava sam joj ja. Ne prestaje me gledati. Za nju, ja sam Santa Barbara i Šeherezada u jednom.
Muž joj je donio ručak. Jela ga je prstima, netremice gledajući u mene. Stalno se smješka. Zamolila me da joj skinem naušnce. Ujutro ide na operaciju.
Glavna je u našem malenom svijetu gospođa koja čuva desnu stranu vrata. Ona jedina ima zvono kojim se poziva sestra.
Važno mi je to priopćila čim sam stigla u sobu. Sa rezigniranom pomirenošću u glasu dala mi je na znanje da se, eto, nju budi noću ako nekome treba dozvati sestru.
Kod nje se pune i mobiteli jer jedina ma struju.
Zapravo, potajno je vrlo ponosna na svoj sobni status.
Ona ne dozvoljava da prozori budu otvoreni. Strahovito se boji neke imaginarne upale koja bi mogla uskočiti kroz prozor i zaskočiti baš nju.
Svečano mi je rekla da će večeras prozori biti otvoreni jer nas je sada više.
Procijenila je valjda da ja trošim puno kiska.
Današnji dan mi je prošao jako brzo. I vrlo zabavno.
Čitavo poslijepodne mi stižu otprilike tri poruke u minuti. Izmijenila sam ih otprilike 60 komada.
Što mogu, ovisnik sam o komuniciranju.
Srećom Suprug mi je aktivirao opciju Smiley i sve moje poruke su potpuno besplatne.
Osim toga, čitavo popodne imam društvo. Prvo mi je bila frendica koja je došla poslom u labos. Svi su u sobi okrenuli glave u iščekivnaju kada su njene potpetice zazvonile po hodnku.
Ni deset minuta nisam bila sama kada mi je došla sestra. Ona je doslovno morala otići da bi se novi posjetioci smjestili.
Stigli su krumprići sa chillyem sa Trga, kolači i kava iz Daily Fresha i paketić iz Loccitanea.
Kako mi je rečeno: "Bolnički zrak je loš, nema smisla da nemaš savršenu kožu ako se pojavi neki zgodni doktor."
Prvo sam odbila krumpire i kolače, upravo mi je trebala stići večera. Jedan pogled na tanjur ubio mi je želju za bolničkom hranom. Krumpiri u crvenom masnjikavom saftu i u sredini dva komadića mesa.
Frendica mi je gurnula gayphone u ruke da se prikopčam na izvor života i hranila me krumpirićima dok su mi ruke bile zauzete tipkanjem.
Druga mi je donijela domaće suhe smokve, jer dogovor je bio, jelte, da k meni stiže samo zdrava hrana.
Podijelile smo klopu gužvajući se na mom bolničkom krevetu.
Bio je to pravi piknik.
U mp3-u mi svira "Amazing" i piskaram.
Čula sam da je šef odjela crnac. Odmah sam zamislila lika iz američkih serija.
Mislim da ću lijepo sanjati večeras.
Iako znam da šef odjela ne postaješ sa 30.
Ipak, nada umire posljednja.
27.10.
Jutros sam sa nestrpljenjem čekala vizitu.
Crnac se pojavio , nizak, sredovječan i sa toliko smiješnim naglaskom kao da je izašao iz crtića.
Ok, padeži mu nisu najtočniji što je apsolutno razumljivo, ali on priča tako mekano da imaš dojam da svaka riječ koja mu izlazi iz usta plovi na pamučnom oblačiću.
Al očito je neka jebena faca, jer svita od 10 doktora titra na svaki njegov pogled.
Ja sam se cerekala ko blesava, osobito kada je izvadio žuti krojački metar da mi izmjeri visinu puknuća na nozi.
Uglavnom, ujutro me čeka operacija. Nadam se jednostavnijoj varijanti.
Danas mi je moral na prilično niskim granama i čini mi se da bi me još deset dana tu psihički potpuno dotuklo.
Maloprije su dovelli staricu, 26. godište. Slomljena leži i povraća u vrećicu.
Srce ti se slama kad vidiš te starčeke tako nemoćne i same. Boje se svega. Boje se tražiti sestru da ih podigne, boje se ustati i otići na wc, boje se bilo što pitati. Leže prepuštene i nadaju se najboljem. A sve se potajno boje najgorega.
Nije čudno što me gledaju kao da sam TV.
Kod mene je prometno čitav dan, gotovo ni trenutka nisam sama, okružena sam svakovrsnim tehničkim dostignućma današnjice, svakodnevno imam piknike na bolničkom krevetu.
Uz sve to, odbijam tablete protiv bolova.
Djelujem im valjda kao da sam iz hira došla u bolnicu na neki egzotični odmor.
Noć je bila očajna.
Šefica sa zvonom hrče na fascinantno kreativan način.
Ok, ja sam spavala sa hrkačima. Bog zna, možda i ja hrčem.
Ali ovo što ona radi, to je jedna potpuno nova razina hrkanja. Tu su i brda i doline i zatišja i bure. Nema ritma ni konstante. Nema frekvencije. Sve je vrlo glasno i vrlo promjenjivo i tjera te da poskakuješ na krevetu.
Došlo mi je da sa bolesnom nogom istrčim na hodnik i vrištim.
Uspjela je nadglasati čak i mp3.
Večeras uzimam tabletu za spavanje.
U 4 ujutro smo upalile svjetlo da ju probudimo jer to vše nitko u sobi nije mogao podnijeti.
Prenula se iz sna i rekla: "O BOže, čitavu noć nisam ni oka sklopila!"
Skoro sam zaplakala od muke.
Danas sam također imala i vatreno krštenje na štakama. Poslalo me po longetu na donji kat. Da imam spremnu za sutra nakon operacije.
Samo što ti tu nitko ništa ne govori. Šalju te vamo tamo bez objašnjenja.
Neki sladak dečko, koji mi ne može baš biti sin, ali skoro, mi je govorio TI (što ga je odmah smjestilo među drage mi osobe) i zezao me cijelo vrijeme. On mi je i objasnio zašto sam tu.
Dok sam čekala da se gips stisne, uletio je simpatičan doktor diveći se mojoj sposobnosti da ispružm stopalo da bude u jednoj ravnini sa nogom.
"Izvrsno! Malo ljudi može tako pružiti nogu." - reče on oduševljeno - "Jeste li možda balerina?"
Skoro sam pala sa stola, zagrcnula se i pitala ga sa nevjericom: "Oprostite, jel ja vama IZGLEDAM kao BALERINA??!!"
Pogledao me, umro od smijeha i rekao "Dobro, mislio sam, možda ste se nekoć vježbali balet.
Jedva sam doskakutala natrag na odjel.
Očekivala sam da će biti teško hodati na štakama.
Ali neusporedivo je teže od teškog.
Fizijatrica mi je pokazala vježbe koje bi bilo dobro raditi.
Ručak je bio neslavan, ali ipak puno slavniji od večere koja se sastojala od žlice riže, 4 ploškice kisele cikle i jedne kosti sa komadićem kokošjih ligamenata.
Tri puta su mi vadili krv i svečano me pitali znam li da mi je krv jako slaba.
Da znam, hvala.
Uzalud one tegle cikle koje jedem već mjesec dana.
Suprug i njegov frend su mi omogućli da imam internet. Tako se mogu javiti ekipi i trošiti vrijeme uređujući farmu.
Presretna sam što imam takve prijatelje.
Neusporedivo je lakše suočiti se sa bilo čim, kada znaš da imaš takav back up.
Ponekad se pitam čime sam to zaslužila.
Ali uvijek sam na tome zahvalna.
U mp3-u svira house music.
Mislim da sam malo pukla.
Čekam kolica sa noćnom drogom.
Sretno mi sutra ujutro :)))
28.10.
Danas je bio dan D.
Ili bolje rečeno dan O.
Ustala sam se u 6 ujutro kako bih se u bolničkoj kadi oprala antiseptičkim sapunom i bila spremna za operaciju.
Vani je još bila noć.
Svi već znamo da sam teška plačipizda koja se skriva iza cool maske ironične frajerice, pa mogu slobodno priznati da sam plakala.
Zabrijala sam da ću dobiti spinalnu anesteziju, da će mi oštetiti kičmu da će mi dijete ostati sa nepokretnom majkom, a muž sa nepokretnom ženom.
Dobila sam seksi plave gaće od papira, happy pill i legla na vozilicu.
Sestre su bile tako drage, cijelim putem su me ohrabrivale.
Dolje me dočekao ultrasimpatičan lik sa šarenom kirurškom kapicom.
"Evo naše mlade dame!" - veselo je uskliknuo i prokuštrao mi kosu.
Kako mi happy pill još nije prodjelovao rekla sam mu da se bojim anestezije.
Uvjerio me da ću dobiti samo lokalnu i otfurao me u salu.
Pitao me kako sam udesila nogu i u tom trenutku počelo je djelovanje tablete.
Ispričala sam mu sve o mračnoj sobi, modernim vjenčanjima i o tome kako su droge u ovoj bolnici vrhunske kvalitete.
Obećao mi je da će mi donijeti malo ako ga pozovem na kavu i pokažem mu mračnu sobu.
Za bonus mi je u venu upiknuo bočicu nečega, od čega sam poletjela.
Do tada je već došao ostatak ekipe. Sa simpatičnim doktorom sam se do tada cerekala već nekih petnaestak minuta, od ljekova sam bila u nebesima i u jednom trenu sam samo čula samu sebe kako govorim: "Ovo je kao da sam se vrhunski napušila."
Mislim da su u tom trenutku svi zastali i nastupio je trenutak tišine, ali ne mogu nikako biti sigurna, jer je meni ionako sve bilo u slow motionu.
Pojavio se moj doktor i tek što sam se udobno smjestila i opustila u svoj drogiranoj izmaglici, operacija je bila gotova.
Neki lik me uštipnuo za nos, rekli su mi da je tako rana operacija pravi privilegij jer doktor nikada ne operira prije jutarnje vizite, a on mi je rekao "Eto gotova si, možeš jesti i piti što god želiš."
U sobu sam stigla upravo na doručak.
Od susjede sam dobila domaći špek, svita u vizi mi se samo nasmiješila i ja sam lebdjela u svojoj sreći što je sve iza mene i to na tako jednostavan način.
Odspavala sam dva sata i onda je počeo tulum koji je trajao do četiri popodne.
Hrane i veselja bilo je u izobilju.
Smijale smo se i fotkale i napravile takav kuršlus u bolnici da nas je sestra opomenula da se stišamo.
Danas je za mene bio divan dan.
Biti okružen ljudima koje voliš i znati da i oni vole tebe najbolja je stvar na svijetu.
Podijeliti tugu i zajedničkom je energijom pretvoriti u živu i prštavu radost.
Ovakve situacije ti jasno ukažu na neke stvari.
Ponovo shvatiš što ti je bitno i tko ti je bitan.
I kome si ti bitan.
Ja sam kroz ovo prošla plešući.
Iako sam imala gips.
Ja ljude volim i ja u ljude vjerujem do posljednjeg daha.
A oni mi zauzvrat donose pune košare smijeha :))))
30.10.
Šest je sati ujutro.
Spavala sam odlično i probudila se poprilično optimistična.
Na fejsu sam čitala o domaćem kruhu od rajčica, češnjaka i začinskog bilja, pa sada umirem od gladi.
Jednom sam ga imala čast probati i fakat je vrhunski.
Ispeči ću ga čim dođem doma.
Jučer mi je bio oduran dan.
Boljela me noga i to jako. Osim toga sve su cimerice otišle, osim bakice na susjednom krevetu, i u sobi je bilo prilično pusto.
Čudno je kako ti smetaju ti ljudi koji hrču, ne daju ti zraka ili jednostavno postoje preblizu tebi, a kada odu, nedostaju ti.
Glavna gospođa, ona koja je imala zvono, popila je svima krv na slamku.
Osim svega ostalog stalno je bila ljuta na svog pokojnog supruga, jer ju je, po njenom tumačenju, ostavio. Ostavio u smislu da je čovjek umro.
Nekako čisto sumnjam da je čovjek želio umrijeti.
Da je se htio riješiti, vjerovatno bi bio odabrao da ona umre.
Ta joj optužba nije bila dovoljna pa je čitavo vrijeme razvijala teoriju urote da je zapravo ON bio taj koji ju je gurnuo u ormar u kojemu je slomila rame.
Jer ON želi da ONA umre i preseli se k njemu na nebo.
Nekako čisto sumnjam da mu baš toliko nedostaje da bi ulagao toliki trud spuštanja sa nebesa i ulaska u ormar u stan u Petrinjskoj ulici.
A možda mu fakat i nedostaje.
Eto, nekim nevjerovatnim slučajem mogu reći da MENI nedostaje.
Sinoć smo dobili i novu cimericu pa su stvari malo živnule.
Bijedne su bolničke radosti.
Nova je cimerica šutljiva i mirna starica. Kao i ova do mene, zadnja od stare ture.
Tihe su, stenju od bolova i ne traže ništa.
Na žalost trpljenje u sabranosti nije my cup of tea.
Onda i zidovi bež boje djeluju još više bež. Još više depresivni.
Željela sam da su zidovi šareni.
Frendica mi je rekla: "Onda to ne bi bila bolnica nego McDonalds!"
Stvar je u tome da ljudi zidovima daju boju.
Neki svojom dramatičnošću, neki svojom dobrotom, neki svojom požrtvovnošću i empatijom, a neki jednostavno zato što postoje.
Stabilnost i jednostavnost su odlične osobine.
Ako si šef firme i tražiš zaposlenika u administraciji.
Ali od toga su zidovi bež boje.
Bež je dosadno i depresivno.
Boje donose radost.
Boje te mogu iznenaditi, zaslijepiti, uznemiriti, rastužiti ili razvedriti.
Ali bude ti osjećaje.
"Ne možeš pronaći vertikalu u sebi. Zato jer umjesto vertikale imaš petlju." - rekla je.
Ok, pristajem.
Ravna crta je ionako najdosadniji pravac u povijesti školovanja.
30.10.
Ovo pišem ružičastom bojom.
Vi to naravno ne možete vidjeti ali strašno je zabavno pisati raznim bojama u lijepu debelu bilježnicu sa šarenim tagovima i spiralnim uvezom.
Kada je sestra jutros veselo ušavši u sobu izjavila: "Krasan dan danas!!" cinično sam joj ispljunula u lice "Pa, nama to baš i ne znači puno, zar ne?"
Ipak ovaj dan se pokazao i više nego krasan. Sunce šara po dosadnim bež zidovima, jesensko lišče šušti pod prozorom, a ja sam bila vani na kavi.
Bilo je sporo i mukotrpno, ali vrijedilo je.
Puno štakanja i još više odmaranja, ali uspjela sam. Čak sam se i na uzbrdicu uspela.
Doza kofeina i tri doze nikotina vratile su život u mene.
Nakon jučerašnje depresije opet znam da je sve moguće.
I ponovo sagledavam da mogu podnijeti sve, baš sve, osim zarobljenosti.
Bolničke radosti su malene i velike istovremeno .
Sretan si ako ručak nije preodvratan. Sretan si ako je bakici do tebe uspjela operacija i ako nakon dva dana uspije jadna nešto pojesti.
Sretan si ako su drugu bakicu naručili na operaciju u subotu, jer to znači da neće patiti još tri duga dana.
Sretan si i ako netko drugi ima posjete, jer se onda nešto dešava u sobi.
Sretan si ako možeš sam na wc.
Jako si sretan ako u wc-u ima papira.
Jako si sretan ako imaš posjete.
Beskrajno si sretan ako izađeš iz zgrade i popiješ kavu.
Svaka te teška situacija podsjeća na to da je pravi život u malim stvarima.
Razgovarajući tako sa susjednom bakicom opetovano shvaćam da su zaljubljenost i flert omiljeni začini životu.
Mislim da se ona pali na svoga susjeda.
Sa ushićenjem priča o njegovim tulipanima i o tome kako on zimi vadi lukovice iz zemlje i u proljeće ih vraća natrag u zemlju.
Ima divne tulipane i poklanja ih njoj.
Veli, ona i muž nikada ujutro ne popiju kavu bez susjeda.
Tursku kavu i Pravu Šljivu Rakiju. S kojom po potrebi ispiru i rane.
Ona i muž se jako vole. Kada joj dođe u posjete dugo sjede priljubljenih glava i šapuću.
Ipak, susjed ima tulipane.
U svom tom pričanju o tulipanima i Pravoj Šljivi Rakiji, osmijeh joj se zalijepi na naborano lice i ona kao djevojčica usklikne: "Idem ga nazvati!"
Spominjala je neku susjedu koja nema muža.
Mislim da se brine da joj ova ne zabavi susjeda dok je ona u bolnici.
Hihoće s njim na telefonu, veli mu da dođe na doručak u bolnicu i veli mu: "Ne daj da te susjeda zeza, znaš!"
Ha, znala sam!!!
Svi se mi bojimo da će nas oni za kojima čeznemo zaboraviti kada se jednom maknemo sa scene.
Nakon razgovora, smiješka se još dugo.
I ponovo proživljava razgovor s njim.
"Mogla sam ga pitati ima li tulipana" - kaže sa zanesenim osmijehom.
Jebeni tulipani!
Nikad nije kasno da se ljubi strasno - istinita je poslovica.
Vjerovala sam da godine donose smiraj, ako već ne i mudrost.
Nadala sam se da ako se primirim i čekam dovoljno dugo izbjeći ću bol i komplikacije koje donosi zaljubljivanje.
Štrikati ću na kauču, smirena i zadovoljna, sa toplim osmijehom na licu.
Ali vidim, ako imaš nemirno srce u grudima, tulipan te može zaskočiti iza svakog ugla.
Pa i u sedamdesetoj.
Osjećaji su gorivo života.
Mi koji potajno volimo emotional rollercoaster očito se nemamo zašto bojati godina.
Tulipan je tulipan ma koliko mi šutjeli o tome.
Ne znam jedino jel da se radujem zbog toga ili da užasnuta gurnem glavu pod jastuk?
Ok, rekla bih da biti u bolnici uopće nije tako strašno.
Nešto kao ekskurzija, samo sa jako, jako starim osobama.
U početku sam bila pomalo razočarana jer eto dopala me soba u kojoj stanovnici imaju prosječno 70 godina.
A na hodniku sam susrela krasnog tetoviranog dečka sa slomljenom rukom, od kojih 28 godina.
Ekskurzija s njim bi bila neusporedivo zabavnija.
Svaka je soba u bolnici mini država za sebe.
Naizgled sestre su glavne.
Ali to je samo privid.
Pacijenti zapravo vode igru kada je sobni život u pitanju.
Doktori su nešto kao Čarobnjak iz Oza. Svi znamo da postoje, ali zapravo ih nitko nikada nije vidio.
Jedna od cimerica upravo je došla sa operacije koljena.
Obiteljska žena. Hekla i prodaje heklane leptiriće i to po popriličnoj cijeni.
Treba kahlicu i posjećuju je odrasle kćerke.
Ona je bezazlena.
Otprilike sat vremena nakon mene stigla je gospođa sa slomljenim ramenom. Gore gola u zavoju, dolje štofana suknja.
Nitko joj nije došao. Nema pidžamu, nema papuče...nije se usudila ni na krevet leći nego je sjela na stolicu pored kreveta.
Zbog nje mi se srce kida. Malo mi je lakše kada joj je sestra došla reći da je sin zvao i da sutra dolazi. I kada ju je smjestila u krevet.
Ona se odmah sprijateljila sa gospođom Koljeno.
Najumiljatija starica u sobi živi na krevetu do mene.
Ima sitno lice, mršava je i stalno šeta uokolo.
Zabavlja se tako što nekoliko puta za redom oblači i svlači čarape.
Ipak, nova omiljena zabava sam joj ja. Ne prestaje me gledati. Za nju, ja sam Santa Barbara i Šeherezada u jednom.
Muž joj je donio ručak. Jela ga je prstima, netremice gledajući u mene. Stalno se smješka. Zamolila me da joj skinem naušnce. Ujutro ide na operaciju.
Glavna je u našem malenom svijetu gospođa koja čuva desnu stranu vrata. Ona jedina ima zvono kojim se poziva sestra.
Važno mi je to priopćila čim sam stigla u sobu. Sa rezigniranom pomirenošću u glasu dala mi je na znanje da se, eto, nju budi noću ako nekome treba dozvati sestru.
Kod nje se pune i mobiteli jer jedina ma struju.
Zapravo, potajno je vrlo ponosna na svoj sobni status.
Ona ne dozvoljava da prozori budu otvoreni. Strahovito se boji neke imaginarne upale koja bi mogla uskočiti kroz prozor i zaskočiti baš nju.
Svečano mi je rekla da će večeras prozori biti otvoreni jer nas je sada više.
Procijenila je valjda da ja trošim puno kiska.
Današnji dan mi je prošao jako brzo. I vrlo zabavno.
Čitavo poslijepodne mi stižu otprilike tri poruke u minuti. Izmijenila sam ih otprilike 60 komada.
Što mogu, ovisnik sam o komuniciranju.
Srećom Suprug mi je aktivirao opciju Smiley i sve moje poruke su potpuno besplatne.
Osim toga, čitavo popodne imam društvo. Prvo mi je bila frendica koja je došla poslom u labos. Svi su u sobi okrenuli glave u iščekivnaju kada su njene potpetice zazvonile po hodnku.
Ni deset minuta nisam bila sama kada mi je došla sestra. Ona je doslovno morala otići da bi se novi posjetioci smjestili.
Stigli su krumprići sa chillyem sa Trga, kolači i kava iz Daily Fresha i paketić iz Loccitanea.
Kako mi je rečeno: "Bolnički zrak je loš, nema smisla da nemaš savršenu kožu ako se pojavi neki zgodni doktor."
Prvo sam odbila krumpire i kolače, upravo mi je trebala stići večera. Jedan pogled na tanjur ubio mi je želju za bolničkom hranom. Krumpiri u crvenom masnjikavom saftu i u sredini dva komadića mesa.
Frendica mi je gurnula gayphone u ruke da se prikopčam na izvor života i hranila me krumpirićima dok su mi ruke bile zauzete tipkanjem.
Druga mi je donijela domaće suhe smokve, jer dogovor je bio, jelte, da k meni stiže samo zdrava hrana.
Podijelile smo klopu gužvajući se na mom bolničkom krevetu.
Bio je to pravi piknik.
U mp3-u mi svira "Amazing" i piskaram.
Čula sam da je šef odjela crnac. Odmah sam zamislila lika iz američkih serija.
Mislim da ću lijepo sanjati večeras.
Iako znam da šef odjela ne postaješ sa 30.
Ipak, nada umire posljednja.
27.10.
Jutros sam sa nestrpljenjem čekala vizitu.
Crnac se pojavio , nizak, sredovječan i sa toliko smiješnim naglaskom kao da je izašao iz crtića.
Ok, padeži mu nisu najtočniji što je apsolutno razumljivo, ali on priča tako mekano da imaš dojam da svaka riječ koja mu izlazi iz usta plovi na pamučnom oblačiću.
Al očito je neka jebena faca, jer svita od 10 doktora titra na svaki njegov pogled.
Ja sam se cerekala ko blesava, osobito kada je izvadio žuti krojački metar da mi izmjeri visinu puknuća na nozi.
Uglavnom, ujutro me čeka operacija. Nadam se jednostavnijoj varijanti.
Danas mi je moral na prilično niskim granama i čini mi se da bi me još deset dana tu psihički potpuno dotuklo.
Maloprije su dovelli staricu, 26. godište. Slomljena leži i povraća u vrećicu.
Srce ti se slama kad vidiš te starčeke tako nemoćne i same. Boje se svega. Boje se tražiti sestru da ih podigne, boje se ustati i otići na wc, boje se bilo što pitati. Leže prepuštene i nadaju se najboljem. A sve se potajno boje najgorega.
Nije čudno što me gledaju kao da sam TV.
Kod mene je prometno čitav dan, gotovo ni trenutka nisam sama, okružena sam svakovrsnim tehničkim dostignućma današnjice, svakodnevno imam piknike na bolničkom krevetu.
Uz sve to, odbijam tablete protiv bolova.
Djelujem im valjda kao da sam iz hira došla u bolnicu na neki egzotični odmor.
Noć je bila očajna.
Šefica sa zvonom hrče na fascinantno kreativan način.
Ok, ja sam spavala sa hrkačima. Bog zna, možda i ja hrčem.
Ali ovo što ona radi, to je jedna potpuno nova razina hrkanja. Tu su i brda i doline i zatišja i bure. Nema ritma ni konstante. Nema frekvencije. Sve je vrlo glasno i vrlo promjenjivo i tjera te da poskakuješ na krevetu.
Došlo mi je da sa bolesnom nogom istrčim na hodnik i vrištim.
Uspjela je nadglasati čak i mp3.
Večeras uzimam tabletu za spavanje.
U 4 ujutro smo upalile svjetlo da ju probudimo jer to vše nitko u sobi nije mogao podnijeti.
Prenula se iz sna i rekla: "O BOže, čitavu noć nisam ni oka sklopila!"
Skoro sam zaplakala od muke.
Danas sam također imala i vatreno krštenje na štakama. Poslalo me po longetu na donji kat. Da imam spremnu za sutra nakon operacije.
Samo što ti tu nitko ništa ne govori. Šalju te vamo tamo bez objašnjenja.
Neki sladak dečko, koji mi ne može baš biti sin, ali skoro, mi je govorio TI (što ga je odmah smjestilo među drage mi osobe) i zezao me cijelo vrijeme. On mi je i objasnio zašto sam tu.
Dok sam čekala da se gips stisne, uletio je simpatičan doktor diveći se mojoj sposobnosti da ispružm stopalo da bude u jednoj ravnini sa nogom.
"Izvrsno! Malo ljudi može tako pružiti nogu." - reče on oduševljeno - "Jeste li možda balerina?"
Skoro sam pala sa stola, zagrcnula se i pitala ga sa nevjericom: "Oprostite, jel ja vama IZGLEDAM kao BALERINA??!!"
Pogledao me, umro od smijeha i rekao "Dobro, mislio sam, možda ste se nekoć vježbali balet.
Jedva sam doskakutala natrag na odjel.
Očekivala sam da će biti teško hodati na štakama.
Ali neusporedivo je teže od teškog.
Fizijatrica mi je pokazala vježbe koje bi bilo dobro raditi.
Ručak je bio neslavan, ali ipak puno slavniji od večere koja se sastojala od žlice riže, 4 ploškice kisele cikle i jedne kosti sa komadićem kokošjih ligamenata.
Tri puta su mi vadili krv i svečano me pitali znam li da mi je krv jako slaba.
Da znam, hvala.
Uzalud one tegle cikle koje jedem već mjesec dana.
Suprug i njegov frend su mi omogućli da imam internet. Tako se mogu javiti ekipi i trošiti vrijeme uređujući farmu.
Presretna sam što imam takve prijatelje.
Neusporedivo je lakše suočiti se sa bilo čim, kada znaš da imaš takav back up.
Ponekad se pitam čime sam to zaslužila.
Ali uvijek sam na tome zahvalna.
U mp3-u svira house music.
Mislim da sam malo pukla.
Čekam kolica sa noćnom drogom.
Sretno mi sutra ujutro :)))
28.10.
Danas je bio dan D.
Ili bolje rečeno dan O.
Ustala sam se u 6 ujutro kako bih se u bolničkoj kadi oprala antiseptičkim sapunom i bila spremna za operaciju.
Vani je još bila noć.
Svi već znamo da sam teška plačipizda koja se skriva iza cool maske ironične frajerice, pa mogu slobodno priznati da sam plakala.
Zabrijala sam da ću dobiti spinalnu anesteziju, da će mi oštetiti kičmu da će mi dijete ostati sa nepokretnom majkom, a muž sa nepokretnom ženom.
Dobila sam seksi plave gaće od papira, happy pill i legla na vozilicu.
Sestre su bile tako drage, cijelim putem su me ohrabrivale.
Dolje me dočekao ultrasimpatičan lik sa šarenom kirurškom kapicom.
"Evo naše mlade dame!" - veselo je uskliknuo i prokuštrao mi kosu.
Kako mi happy pill još nije prodjelovao rekla sam mu da se bojim anestezije.
Uvjerio me da ću dobiti samo lokalnu i otfurao me u salu.
Pitao me kako sam udesila nogu i u tom trenutku počelo je djelovanje tablete.
Ispričala sam mu sve o mračnoj sobi, modernim vjenčanjima i o tome kako su droge u ovoj bolnici vrhunske kvalitete.
Obećao mi je da će mi donijeti malo ako ga pozovem na kavu i pokažem mu mračnu sobu.
Za bonus mi je u venu upiknuo bočicu nečega, od čega sam poletjela.
Do tada je već došao ostatak ekipe. Sa simpatičnim doktorom sam se do tada cerekala već nekih petnaestak minuta, od ljekova sam bila u nebesima i u jednom trenu sam samo čula samu sebe kako govorim: "Ovo je kao da sam se vrhunski napušila."
Mislim da su u tom trenutku svi zastali i nastupio je trenutak tišine, ali ne mogu nikako biti sigurna, jer je meni ionako sve bilo u slow motionu.
Pojavio se moj doktor i tek što sam se udobno smjestila i opustila u svoj drogiranoj izmaglici, operacija je bila gotova.
Neki lik me uštipnuo za nos, rekli su mi da je tako rana operacija pravi privilegij jer doktor nikada ne operira prije jutarnje vizite, a on mi je rekao "Eto gotova si, možeš jesti i piti što god želiš."
U sobu sam stigla upravo na doručak.
Od susjede sam dobila domaći špek, svita u vizi mi se samo nasmiješila i ja sam lebdjela u svojoj sreći što je sve iza mene i to na tako jednostavan način.
Odspavala sam dva sata i onda je počeo tulum koji je trajao do četiri popodne.
Hrane i veselja bilo je u izobilju.
Smijale smo se i fotkale i napravile takav kuršlus u bolnici da nas je sestra opomenula da se stišamo.
Danas je za mene bio divan dan.
Biti okružen ljudima koje voliš i znati da i oni vole tebe najbolja je stvar na svijetu.
Podijeliti tugu i zajedničkom je energijom pretvoriti u živu i prštavu radost.
Ovakve situacije ti jasno ukažu na neke stvari.
Ponovo shvatiš što ti je bitno i tko ti je bitan.
I kome si ti bitan.
Ja sam kroz ovo prošla plešući.
Iako sam imala gips.
Ja ljude volim i ja u ljude vjerujem do posljednjeg daha.
A oni mi zauzvrat donose pune košare smijeha :))))
30.10.
Šest je sati ujutro.
Spavala sam odlično i probudila se poprilično optimistična.
Na fejsu sam čitala o domaćem kruhu od rajčica, češnjaka i začinskog bilja, pa sada umirem od gladi.
Jednom sam ga imala čast probati i fakat je vrhunski.
Ispeči ću ga čim dođem doma.
Jučer mi je bio oduran dan.
Boljela me noga i to jako. Osim toga sve su cimerice otišle, osim bakice na susjednom krevetu, i u sobi je bilo prilično pusto.
Čudno je kako ti smetaju ti ljudi koji hrču, ne daju ti zraka ili jednostavno postoje preblizu tebi, a kada odu, nedostaju ti.
Glavna gospođa, ona koja je imala zvono, popila je svima krv na slamku.
Osim svega ostalog stalno je bila ljuta na svog pokojnog supruga, jer ju je, po njenom tumačenju, ostavio. Ostavio u smislu da je čovjek umro.
Nekako čisto sumnjam da je čovjek želio umrijeti.
Da je se htio riješiti, vjerovatno bi bio odabrao da ona umre.
Ta joj optužba nije bila dovoljna pa je čitavo vrijeme razvijala teoriju urote da je zapravo ON bio taj koji ju je gurnuo u ormar u kojemu je slomila rame.
Jer ON želi da ONA umre i preseli se k njemu na nebo.
Nekako čisto sumnjam da mu baš toliko nedostaje da bi ulagao toliki trud spuštanja sa nebesa i ulaska u ormar u stan u Petrinjskoj ulici.
A možda mu fakat i nedostaje.
Eto, nekim nevjerovatnim slučajem mogu reći da MENI nedostaje.
Sinoć smo dobili i novu cimericu pa su stvari malo živnule.
Bijedne su bolničke radosti.
Nova je cimerica šutljiva i mirna starica. Kao i ova do mene, zadnja od stare ture.
Tihe su, stenju od bolova i ne traže ništa.
Na žalost trpljenje u sabranosti nije my cup of tea.
Onda i zidovi bež boje djeluju još više bež. Još više depresivni.
Željela sam da su zidovi šareni.
Frendica mi je rekla: "Onda to ne bi bila bolnica nego McDonalds!"
Stvar je u tome da ljudi zidovima daju boju.
Neki svojom dramatičnošću, neki svojom dobrotom, neki svojom požrtvovnošću i empatijom, a neki jednostavno zato što postoje.
Stabilnost i jednostavnost su odlične osobine.
Ako si šef firme i tražiš zaposlenika u administraciji.
Ali od toga su zidovi bež boje.
Bež je dosadno i depresivno.
Boje donose radost.
Boje te mogu iznenaditi, zaslijepiti, uznemiriti, rastužiti ili razvedriti.
Ali bude ti osjećaje.
"Ne možeš pronaći vertikalu u sebi. Zato jer umjesto vertikale imaš petlju." - rekla je.
Ok, pristajem.
Ravna crta je ionako najdosadniji pravac u povijesti školovanja.
30.10.
Ovo pišem ružičastom bojom.
Vi to naravno ne možete vidjeti ali strašno je zabavno pisati raznim bojama u lijepu debelu bilježnicu sa šarenim tagovima i spiralnim uvezom.
Kada je sestra jutros veselo ušavši u sobu izjavila: "Krasan dan danas!!" cinično sam joj ispljunula u lice "Pa, nama to baš i ne znači puno, zar ne?"
Ipak ovaj dan se pokazao i više nego krasan. Sunce šara po dosadnim bež zidovima, jesensko lišče šušti pod prozorom, a ja sam bila vani na kavi.
Bilo je sporo i mukotrpno, ali vrijedilo je.
Puno štakanja i još više odmaranja, ali uspjela sam. Čak sam se i na uzbrdicu uspela.
Doza kofeina i tri doze nikotina vratile su život u mene.
Nakon jučerašnje depresije opet znam da je sve moguće.
I ponovo sagledavam da mogu podnijeti sve, baš sve, osim zarobljenosti.
Bolničke radosti su malene i velike istovremeno .
Sretan si ako ručak nije preodvratan. Sretan si ako je bakici do tebe uspjela operacija i ako nakon dva dana uspije jadna nešto pojesti.
Sretan si ako su drugu bakicu naručili na operaciju u subotu, jer to znači da neće patiti još tri duga dana.
Sretan si i ako netko drugi ima posjete, jer se onda nešto dešava u sobi.
Sretan si ako možeš sam na wc.
Jako si sretan ako u wc-u ima papira.
Jako si sretan ako imaš posjete.
Beskrajno si sretan ako izađeš iz zgrade i popiješ kavu.
Svaka te teška situacija podsjeća na to da je pravi život u malim stvarima.
Razgovarajući tako sa susjednom bakicom opetovano shvaćam da su zaljubljenost i flert omiljeni začini životu.
Mislim da se ona pali na svoga susjeda.
Sa ushićenjem priča o njegovim tulipanima i o tome kako on zimi vadi lukovice iz zemlje i u proljeće ih vraća natrag u zemlju.
Ima divne tulipane i poklanja ih njoj.
Veli, ona i muž nikada ujutro ne popiju kavu bez susjeda.
Tursku kavu i Pravu Šljivu Rakiju. S kojom po potrebi ispiru i rane.
Ona i muž se jako vole. Kada joj dođe u posjete dugo sjede priljubljenih glava i šapuću.
Ipak, susjed ima tulipane.
U svom tom pričanju o tulipanima i Pravoj Šljivi Rakiji, osmijeh joj se zalijepi na naborano lice i ona kao djevojčica usklikne: "Idem ga nazvati!"
Spominjala je neku susjedu koja nema muža.
Mislim da se brine da joj ova ne zabavi susjeda dok je ona u bolnici.
Hihoće s njim na telefonu, veli mu da dođe na doručak u bolnicu i veli mu: "Ne daj da te susjeda zeza, znaš!"
Ha, znala sam!!!
Svi se mi bojimo da će nas oni za kojima čeznemo zaboraviti kada se jednom maknemo sa scene.
Nakon razgovora, smiješka se još dugo.
I ponovo proživljava razgovor s njim.
"Mogla sam ga pitati ima li tulipana" - kaže sa zanesenim osmijehom.
Jebeni tulipani!
Nikad nije kasno da se ljubi strasno - istinita je poslovica.
Vjerovala sam da godine donose smiraj, ako već ne i mudrost.
Nadala sam se da ako se primirim i čekam dovoljno dugo izbjeći ću bol i komplikacije koje donosi zaljubljivanje.
Štrikati ću na kauču, smirena i zadovoljna, sa toplim osmijehom na licu.
Ali vidim, ako imaš nemirno srce u grudima, tulipan te može zaskočiti iza svakog ugla.
Pa i u sedamdesetoj.
Osjećaji su gorivo života.
Mi koji potajno volimo emotional rollercoaster očito se nemamo zašto bojati godina.
Tulipan je tulipan ma koliko mi šutjeli o tome.
Ne znam jedino jel da se radujem zbog toga ili da užasnuta gurnem glavu pod jastuk?
ponedjeljak, 25. listopada 2010.
"SUDBINA MJEŠA KARTE, MI IGRAMO"
Ležim u krevetu i kuckam po laptopu.
Blažena tehnologija. Uvijek svi govore da tehnologija udaljava ljude. Možda to tako ponekad djeluje.
Ipak, situacije kao što je ova, jasno mi govore da bih bez tehnologije bila puno usamljenija.
Ponekad ako te nešto boli, to napišeš i kada si podijelio već te boli malo manje. Ima ljudi koji radije pate u tišini. Ja nisam od tih. Pisati, pričati i sprdati se na račun onoga što me muči, to je moj način da se s poteškoćama nosim lakše.
Dakle, tulum je Subotu navečer bio poprilično lud.
Kada se na okupu nađu majke koje izlaze rijetko, zabava je zagarantirana.
Svi smo mi djeca u duši i volimo se igrati. Kada goniš svoje dnevne obaveze za "razuzdanu" zabavu baš i nemaš vremena.
Zato kad jednom dobiješ priliku, itekako ju znaš iskoristiti.
A da su muškarcima najprivlačnije žene koje se dobro zabavljaju i dobro se osjećaju u svojoj koži, najbolji su dokaz moje frendice koje su se u Subotu navečer morale rukama i nogama braniti od nasrtljivih udvarača.
Pa su tako plešući stalno ponavljale " Imam 35 godina. Imam muža. Imam dijete. Ja sam Supruga. Ja sam Majka".
Ja se nisam trebala braniti ni od koga. Ali sam svejedno uspjela doživjeti nezgodu u obliku strgane noge.
Malo napetog mišiča, malo gužve na podiju i eto ti. Netko je naletio na mene i u idućem trenutku samo sam skužila da sjedim na podu i bol mi bljeska pred očima.
Prvo, sve alkoholne pare su mi trenutno isparile iz glave. Drugo, sjedila sam na podu, držala se za nogu i mislila da ću kada maknem ruku ugledati krv, kost, nogu koja visi ili nešto jednako ogavno.
Mislim da takvu bol još nikada nisam osjetila.
Uz pomoć sam jedva jedvice ustala i sjela na stolicu. Onu lijepu starinsku stolicu koja ima udubljeno sjedalo.
Prepuno prolivene pive.
Gačice pune hladne pive u subotu u dva ujutro.
Odurno iskustvo.
Vrlo brzo nakon toga smo se pokupili doma.
Tad sam se unatoč boli još uvijek smijala. Nije mi na pamet padalo da bi moglo biti nešto toliko ozbiljno.
Kad se naspavam i odmorim nogu, bit ću kao nova mislila sam.
Oko 7:30 me probudila gadna bol. Odlazak na wc, čisti mazohizam.
Više sam se skotrljala nego spustila niz stepenice i shvatila - moram doktoru.
Suprug je bio pomalo zabezeknut i poprilično neispavan. On je tu noć dobio kauč jer je Šumska Vila spavala samnom u bračnom krevetu.
Otputili smo se u traumu. Bila sam sva nesretna jer sam sumnjala da ću dobiti longetu i bojala se da mi ju neće skinuti na vrijeme da odem na skijanje.
Nisam još imala pojma da može biti i ozbiljnije od toga.
"Bilo bi najbolje da ostanete odmah da vas pripremimo za operaciju" - odjednom mi je zazvonilo u ušima.
"Gospođo, nemojte plakati, nije to najstrašnije što vam se moglo dogoditi" - bilo je iduće što mi je zazvonilo u ušima.
Skužila sam da mi suze u potocima cure niz lice i da se uopće ne mogu zaustaviti plakati.
Kome još nije mama u životu rekla da kad izlaziš iz kuće moraš imati "dobre" gaće, jer bog zna ako ti se nešto desi, ne smiješ se osramotiti pred doktorima.
Nisam imala loše gaće, ali imala sam majicu u kojoj inače spavam i nisam imala grudnjak.
Potrpala sam se u auto svakakva jer ni u snu nisam očekivala takav rasplet događaja.
Nisam djetetu rekla da bih mogla ostati u bolnici i definitivno nisam bila spremna na ostanak.
Srećom eto, moja zdravstvena iskaznica je istekla još 2008. godine, a to smo shvatili tek nakon što nam je teta na prijemu u bolnicu to obznanila.
Svejedno su me htjeli zadržati, ali smo se dogovorili da ipak prvo sredimo papire pa da se vratim za dan ili dva sa uputnicom liječnika opće prakse.
To je operacija koja može sačekati dva - tri dana.
Svi su me savjetovali da uplatim dopunsko zdravstveno osiguranje. Naravno da nemam pojma što je to.
Mislim da se radi o troškovima dnevnog boravka u bolnici. Znam da nisam prijavljena na burzu, ali ne znam po kojoj osnovi sam osigurana.
Nekoliko telefonskih razgovora kasnije bila sam utješena spoznajom da svaki hrvatski građanin ima pravo na zdravstveno osiguranje.
Ostatak dana sam proplakala.
Ležala na kauču i plakala.
Shvatila sam da je neodlazak na skijanje najmanja stvar koju propuštam. Shvatila sam da ove zime nema grudanja sa djetetom, nema sanjkanja u voćnjaku, nema snjegovića, nema luna parka i novogodišnjeg velesajma, nema bauljanja po božićnom Zagrebu i klopanja kobasica na štandovima.
Shvatila sam da je odlazak do wc-a za mene sada jednak penjanju na Himalaju.
Čekala sam da mi Suprug donese štake i plakala. Mobitel mi je pao na pod i razletio se po kuhinji. Nisam mogla po njega. Skakutanje preko dnevne sobe samo zbog pišanja, dok mi u nozi kuca toliko da me mozak od toga boli.
Treba mi pljuga, ali ne pušim u kući. Jedini način da zapalim, je da se bacim na trbuh i puzim do balkonskih vrata, gurnem glavu van dok mi ostatak tijela leži unutra na podu i popušim tu jednu pljugu.
Jel jedna cigareta vrijedna tolike boli i poniženja?
Možda je ovo idealna prilika da prestanem pušiti.
Plakala sam čitav dan, plakala jer ne mogu ništa, plakala jer će me svi zaboraviti, plakala jer nisam sposobna mirovati, plakala unaprijed jer će me češati ispod gipsa a neću se moći počešati, plakala jer ću se udebljati od ležanja, nevježbanja i jedenja a jedva sam skinula par kila, plakala jer će mi biti dosadno, plakala, plakala, plakala.....i cijelo vrijeme imala osjećaj krivnje jer plačem zbog nečeg tako minornog, a ljudi svakodnevno umiru, gube najbliže, imaju teške bolesti i suočavaju se sa pravim katastrofama.
Onda sam se skulirala.
Imam super prijatelje. Cijeli dan me zovu, nude mi pomoć, društvo, ljubav i novac.
Imam divnog muža koji je po prvi put u svom 42- godišnjem životu skuhao juhu, koji stalno pazi da mi ništa ne nedostaje i titra oko mene, iako je on taj kojemu će moja sjebana noga najviše promijeniti život.
Tješi me da ću se odmoriti, naspavati i moći raditi sve ono što sam oduvijek željela.
"Ovo ti je prilika da pronađeš mir u sebi" - govori mi moj voljeni Suprug.
Istina je.
Oduvijek vjerujem da se Svemir brine za mene. Da mi šalje znakove.
Neću moći promijeniti svoj život dok ne promijenim svoj način razmišljanja.
Ovo mi je idealna prilika.
Možda napokon iscrtam tu mapu koja bi mi trebala za neki eventualni prijemni ispit.
Mogu pročitati puno više knjiga. Nakon što mi vuna i igle stoje već skoro godinu dana u ormaru, mogu napokon naučiti plesti.
I najvažnije od svega, mogu naučiti smiriti svoje misli.
Uostalom dvanaest tjedana nije čitav život.
Ok, jesam već dva puta pala sa štakama, trebalo mi je 15 minuta da savladam 15 stepenica, imam depresivne napade svakih pola sata i moje ruke nisu sposobne nositi moju težinu. Lice mi je blijedo i umorno i imam tamne modre podočnjake, kosa mi je neoprana i strši na sve strane.
I noga me boli za popizdit!
Ali kvragu ojačat će mi ruke, postat ću vješta sa štakama, naučit ću i kako da se operem a da mi noga ne uđe u kadu. Izdržat ću i češanje ispod gipsa. Savladat ću neke vježbe kako se razgibati da mi leđa i zdrava nogu ne odumru od ležanja i ukočenosti.
Sve su to pizdarije.
Imam ljude koji me vole.
I dobar sustav podrške.
To je jedino stvarno vrijedno u životu.
Odlazak u zgradu u kojoj rade ljudi koji se bave zdravstvenim iskaznicama rezultirao je time da ne samo da imam osiguranje. Imam i dopunsko osiguranje (odakle mi, pojma nemam, ne znam da sam radila išta po tom pitanju) i obje kartice su već napravljene. Trebalo ih je samo preuzeti.
Uputnica je v žepu, iako moj doktor ne radi.
Svemir se opet pobrinuo za mene.
I Suprug :)
On i ja oboje smo pomalo izgubljeni, ali nekako svejedno nam sve uspjeva.
Odmarati i pijuckati kavu nije tako loše.
Veš se pere, pod je usisan, pokraj mene manadarine i čokolada, laptop u krilu, dijete sito i zbrinuto u vrtiću, krčka se ručak i miriši predivno....a ništa od toga nisam napravila ja.
A taman tamo negdje kada skinem gips i ponovo naučim hodati na dvije noge, imat ćemo najbolji rođendanski tulum na svijetu.
Na kojem ću moći plesati :)))
A oni koji me vole, ti me neće zaboraviti.
Za ove druge...pa, ionako nije važno.
Blažena tehnologija. Uvijek svi govore da tehnologija udaljava ljude. Možda to tako ponekad djeluje.
Ipak, situacije kao što je ova, jasno mi govore da bih bez tehnologije bila puno usamljenija.
Ponekad ako te nešto boli, to napišeš i kada si podijelio već te boli malo manje. Ima ljudi koji radije pate u tišini. Ja nisam od tih. Pisati, pričati i sprdati se na račun onoga što me muči, to je moj način da se s poteškoćama nosim lakše.
Dakle, tulum je Subotu navečer bio poprilično lud.
Kada se na okupu nađu majke koje izlaze rijetko, zabava je zagarantirana.
Svi smo mi djeca u duši i volimo se igrati. Kada goniš svoje dnevne obaveze za "razuzdanu" zabavu baš i nemaš vremena.
Zato kad jednom dobiješ priliku, itekako ju znaš iskoristiti.
A da su muškarcima najprivlačnije žene koje se dobro zabavljaju i dobro se osjećaju u svojoj koži, najbolji su dokaz moje frendice koje su se u Subotu navečer morale rukama i nogama braniti od nasrtljivih udvarača.
Pa su tako plešući stalno ponavljale " Imam 35 godina. Imam muža. Imam dijete. Ja sam Supruga. Ja sam Majka".
Ja se nisam trebala braniti ni od koga. Ali sam svejedno uspjela doživjeti nezgodu u obliku strgane noge.
Malo napetog mišiča, malo gužve na podiju i eto ti. Netko je naletio na mene i u idućem trenutku samo sam skužila da sjedim na podu i bol mi bljeska pred očima.
Prvo, sve alkoholne pare su mi trenutno isparile iz glave. Drugo, sjedila sam na podu, držala se za nogu i mislila da ću kada maknem ruku ugledati krv, kost, nogu koja visi ili nešto jednako ogavno.
Mislim da takvu bol još nikada nisam osjetila.
Uz pomoć sam jedva jedvice ustala i sjela na stolicu. Onu lijepu starinsku stolicu koja ima udubljeno sjedalo.
Prepuno prolivene pive.
Gačice pune hladne pive u subotu u dva ujutro.
Odurno iskustvo.
Vrlo brzo nakon toga smo se pokupili doma.
Tad sam se unatoč boli još uvijek smijala. Nije mi na pamet padalo da bi moglo biti nešto toliko ozbiljno.
Kad se naspavam i odmorim nogu, bit ću kao nova mislila sam.
Oko 7:30 me probudila gadna bol. Odlazak na wc, čisti mazohizam.
Više sam se skotrljala nego spustila niz stepenice i shvatila - moram doktoru.
Suprug je bio pomalo zabezeknut i poprilično neispavan. On je tu noć dobio kauč jer je Šumska Vila spavala samnom u bračnom krevetu.
Otputili smo se u traumu. Bila sam sva nesretna jer sam sumnjala da ću dobiti longetu i bojala se da mi ju neće skinuti na vrijeme da odem na skijanje.
Nisam još imala pojma da može biti i ozbiljnije od toga.
"Bilo bi najbolje da ostanete odmah da vas pripremimo za operaciju" - odjednom mi je zazvonilo u ušima.
"Gospođo, nemojte plakati, nije to najstrašnije što vam se moglo dogoditi" - bilo je iduće što mi je zazvonilo u ušima.
Skužila sam da mi suze u potocima cure niz lice i da se uopće ne mogu zaustaviti plakati.
Kome još nije mama u životu rekla da kad izlaziš iz kuće moraš imati "dobre" gaće, jer bog zna ako ti se nešto desi, ne smiješ se osramotiti pred doktorima.
Nisam imala loše gaće, ali imala sam majicu u kojoj inače spavam i nisam imala grudnjak.
Potrpala sam se u auto svakakva jer ni u snu nisam očekivala takav rasplet događaja.
Nisam djetetu rekla da bih mogla ostati u bolnici i definitivno nisam bila spremna na ostanak.
Srećom eto, moja zdravstvena iskaznica je istekla još 2008. godine, a to smo shvatili tek nakon što nam je teta na prijemu u bolnicu to obznanila.
Svejedno su me htjeli zadržati, ali smo se dogovorili da ipak prvo sredimo papire pa da se vratim za dan ili dva sa uputnicom liječnika opće prakse.
To je operacija koja može sačekati dva - tri dana.
Svi su me savjetovali da uplatim dopunsko zdravstveno osiguranje. Naravno da nemam pojma što je to.
Mislim da se radi o troškovima dnevnog boravka u bolnici. Znam da nisam prijavljena na burzu, ali ne znam po kojoj osnovi sam osigurana.
Nekoliko telefonskih razgovora kasnije bila sam utješena spoznajom da svaki hrvatski građanin ima pravo na zdravstveno osiguranje.
Ostatak dana sam proplakala.
Ležala na kauču i plakala.
Shvatila sam da je neodlazak na skijanje najmanja stvar koju propuštam. Shvatila sam da ove zime nema grudanja sa djetetom, nema sanjkanja u voćnjaku, nema snjegovića, nema luna parka i novogodišnjeg velesajma, nema bauljanja po božićnom Zagrebu i klopanja kobasica na štandovima.
Shvatila sam da je odlazak do wc-a za mene sada jednak penjanju na Himalaju.
Čekala sam da mi Suprug donese štake i plakala. Mobitel mi je pao na pod i razletio se po kuhinji. Nisam mogla po njega. Skakutanje preko dnevne sobe samo zbog pišanja, dok mi u nozi kuca toliko da me mozak od toga boli.
Treba mi pljuga, ali ne pušim u kući. Jedini način da zapalim, je da se bacim na trbuh i puzim do balkonskih vrata, gurnem glavu van dok mi ostatak tijela leži unutra na podu i popušim tu jednu pljugu.
Jel jedna cigareta vrijedna tolike boli i poniženja?
Možda je ovo idealna prilika da prestanem pušiti.
Plakala sam čitav dan, plakala jer ne mogu ništa, plakala jer će me svi zaboraviti, plakala jer nisam sposobna mirovati, plakala unaprijed jer će me češati ispod gipsa a neću se moći počešati, plakala jer ću se udebljati od ležanja, nevježbanja i jedenja a jedva sam skinula par kila, plakala jer će mi biti dosadno, plakala, plakala, plakala.....i cijelo vrijeme imala osjećaj krivnje jer plačem zbog nečeg tako minornog, a ljudi svakodnevno umiru, gube najbliže, imaju teške bolesti i suočavaju se sa pravim katastrofama.
Onda sam se skulirala.
Imam super prijatelje. Cijeli dan me zovu, nude mi pomoć, društvo, ljubav i novac.
Imam divnog muža koji je po prvi put u svom 42- godišnjem životu skuhao juhu, koji stalno pazi da mi ništa ne nedostaje i titra oko mene, iako je on taj kojemu će moja sjebana noga najviše promijeniti život.
Tješi me da ću se odmoriti, naspavati i moći raditi sve ono što sam oduvijek željela.
"Ovo ti je prilika da pronađeš mir u sebi" - govori mi moj voljeni Suprug.
Istina je.
Oduvijek vjerujem da se Svemir brine za mene. Da mi šalje znakove.
Neću moći promijeniti svoj život dok ne promijenim svoj način razmišljanja.
Ovo mi je idealna prilika.
Možda napokon iscrtam tu mapu koja bi mi trebala za neki eventualni prijemni ispit.
Mogu pročitati puno više knjiga. Nakon što mi vuna i igle stoje već skoro godinu dana u ormaru, mogu napokon naučiti plesti.
I najvažnije od svega, mogu naučiti smiriti svoje misli.
Uostalom dvanaest tjedana nije čitav život.
Ok, jesam već dva puta pala sa štakama, trebalo mi je 15 minuta da savladam 15 stepenica, imam depresivne napade svakih pola sata i moje ruke nisu sposobne nositi moju težinu. Lice mi je blijedo i umorno i imam tamne modre podočnjake, kosa mi je neoprana i strši na sve strane.
I noga me boli za popizdit!
Ali kvragu ojačat će mi ruke, postat ću vješta sa štakama, naučit ću i kako da se operem a da mi noga ne uđe u kadu. Izdržat ću i češanje ispod gipsa. Savladat ću neke vježbe kako se razgibati da mi leđa i zdrava nogu ne odumru od ležanja i ukočenosti.
Sve su to pizdarije.
Imam ljude koji me vole.
I dobar sustav podrške.
To je jedino stvarno vrijedno u životu.
Odlazak u zgradu u kojoj rade ljudi koji se bave zdravstvenim iskaznicama rezultirao je time da ne samo da imam osiguranje. Imam i dopunsko osiguranje (odakle mi, pojma nemam, ne znam da sam radila išta po tom pitanju) i obje kartice su već napravljene. Trebalo ih je samo preuzeti.
Uputnica je v žepu, iako moj doktor ne radi.
Svemir se opet pobrinuo za mene.
I Suprug :)
On i ja oboje smo pomalo izgubljeni, ali nekako svejedno nam sve uspjeva.
Odmarati i pijuckati kavu nije tako loše.
Veš se pere, pod je usisan, pokraj mene manadarine i čokolada, laptop u krilu, dijete sito i zbrinuto u vrtiću, krčka se ručak i miriši predivno....a ništa od toga nisam napravila ja.
A taman tamo negdje kada skinem gips i ponovo naučim hodati na dvije noge, imat ćemo najbolji rođendanski tulum na svijetu.
Na kojem ću moći plesati :)))
A oni koji me vole, ti me neće zaboraviti.
Za ove druge...pa, ionako nije važno.
nedjelja, 24. listopada 2010.
KRALJ JE MRTAV, ŽIVIO KRALJ!
Bila sam odlučila raskrstiti sa blogom.
Smatrala sam da je postao dosadan, naporan i da se sve počelo ponavljati.
Imam jednog kritičara kojeg volim jako. On se javi tu i tamo u neke čudne sate i sasvim iznenada.
Rekao mi je da su mi tekstovi govno.
Doslovno tako mi je rekao.
Priznajem da me to poljuljalo. Rekla sam ok, možda stvarno pišem totalno bez veze, možda je vrijeme da napravim pauzu.
Zapravo on ne misli da su mi SVI tekstovi govno.
On zapravo ne voli kad pišem o Zatku. Misli da ti tekstovi nisu dobri.
Ide mu na živce tematika, ne vjeruje u moje spike o Svemirskoj Ljubavi, tvrdi da je pisati o nečemu neproživljenome teško sranje, nervira ga što pišem takvo nešto pored živog i zdravog muža i užasno mu ide na živce ime Zlatko.
Istina je da je blog od početka bio obilježen Zlatkom. Zlatko ovo, Zlatko ono....previše je to Zlatka.
I sam Zlatko je to rekao.
Počela sam pisati jer sam imala potrebu posložiti svoje misli, shvatiti što je to što mi se događa, kroz nizanje rečenica doći do nekog zaključka...ali i još nešto; pisanje po ovim stranicama bilo je moj način kako da mu približim sebe. Kako da mu kažem tko sam ja, kako razmišljam i kako osjećam.
Na neku foru blog je bio moj način da Zlatku dam sebe na jedini mogući način.
Zlatka više nema.
Mislim on je živ, zdrav, lijep i zabavan kao i uvijek. Ali ne postoji više kao Zlatko.
U tom trenutku meni je takvo nešto bilo potrebno i ja sam si stvorila Zlatka. Igrom slučaja to je bio baš on. Dala sam mu glupo ime i započela priču.
Nisam baš slušala što mi govori, furala sam svoj film.
On više nije Zlatko.
Sada smo frendovi.
I to je predivno.
Zabavno, šareno i sa puno smijeha.
On me poznaje dobro. I zna me nasmijati.
Počela sam i ja upoznavati njega.
Zovem ga njegovim pravim imenom.
Dozvolila sam si da odbacim dramatiziranje i opet budem ona vesela ja od prije.
Mislim da smo svi puno sretniji ovako.
Nakon zadnjeg posta, gledajući unatrag učinilo mi se da se sve fino zaokružilo.
I odlučila da neću pisati više.
Ali dogodilo se nešto.
Strgala sam nogu.
Što pobogu da radim tri mjeseca u gipsu i štakama?!
A iskreno govoreći bit će tu i nekih zabavnih trenutaka za opisivanje; boravak u bolnici, postizanje zen faze u samoći i mirovanju (oni koji me poznaju znaju koliko je to samo po sebi smiješno), pletenje, povratak glinarenju, ponovno vježbanje crtanja i puzanje na trbuhu do balkonskih vrata samo za jednu cigaretu....mislim da ovaj blog još nije završio svoju karijeru :))
Smatrala sam da je postao dosadan, naporan i da se sve počelo ponavljati.
Imam jednog kritičara kojeg volim jako. On se javi tu i tamo u neke čudne sate i sasvim iznenada.
Rekao mi je da su mi tekstovi govno.
Doslovno tako mi je rekao.
Priznajem da me to poljuljalo. Rekla sam ok, možda stvarno pišem totalno bez veze, možda je vrijeme da napravim pauzu.
Zapravo on ne misli da su mi SVI tekstovi govno.
On zapravo ne voli kad pišem o Zatku. Misli da ti tekstovi nisu dobri.
Ide mu na živce tematika, ne vjeruje u moje spike o Svemirskoj Ljubavi, tvrdi da je pisati o nečemu neproživljenome teško sranje, nervira ga što pišem takvo nešto pored živog i zdravog muža i užasno mu ide na živce ime Zlatko.
Istina je da je blog od početka bio obilježen Zlatkom. Zlatko ovo, Zlatko ono....previše je to Zlatka.
I sam Zlatko je to rekao.
Počela sam pisati jer sam imala potrebu posložiti svoje misli, shvatiti što je to što mi se događa, kroz nizanje rečenica doći do nekog zaključka...ali i još nešto; pisanje po ovim stranicama bilo je moj način kako da mu približim sebe. Kako da mu kažem tko sam ja, kako razmišljam i kako osjećam.
Na neku foru blog je bio moj način da Zlatku dam sebe na jedini mogući način.
Zlatka više nema.
Mislim on je živ, zdrav, lijep i zabavan kao i uvijek. Ali ne postoji više kao Zlatko.
U tom trenutku meni je takvo nešto bilo potrebno i ja sam si stvorila Zlatka. Igrom slučaja to je bio baš on. Dala sam mu glupo ime i započela priču.
Nisam baš slušala što mi govori, furala sam svoj film.
On više nije Zlatko.
Sada smo frendovi.
I to je predivno.
Zabavno, šareno i sa puno smijeha.
On me poznaje dobro. I zna me nasmijati.
Počela sam i ja upoznavati njega.
Zovem ga njegovim pravim imenom.
Dozvolila sam si da odbacim dramatiziranje i opet budem ona vesela ja od prije.
Mislim da smo svi puno sretniji ovako.
Nakon zadnjeg posta, gledajući unatrag učinilo mi se da se sve fino zaokružilo.
I odlučila da neću pisati više.
Ali dogodilo se nešto.
Strgala sam nogu.
Što pobogu da radim tri mjeseca u gipsu i štakama?!
A iskreno govoreći bit će tu i nekih zabavnih trenutaka za opisivanje; boravak u bolnici, postizanje zen faze u samoći i mirovanju (oni koji me poznaju znaju koliko je to samo po sebi smiješno), pletenje, povratak glinarenju, ponovno vježbanje crtanja i puzanje na trbuhu do balkonskih vrata samo za jednu cigaretu....mislim da ovaj blog još nije završio svoju karijeru :))
srijeda, 29. rujna 2010.
RAZGOVOROM LJUBAV RASTE ILI KAKO SE PONOVO ZALJUBITI U VLASTITOG MUŽA
Običan je ovo dan za čovječanstvo, ali neobičan za moj brak.
Jutro je počelo vrlo uobičajeno.
Ja sam se ustala, probudila dijete, spremila ga i odvela u vrtić.
Suprug je spavao.
Kada se ustao, pronašao me u mojoj omiljenoj pozi, sklupčanu na kauču sa laptopom u krilu i prvom kavom u ruci.
Ne sjećam se više oko čega, ali uspjeli smo se posvađati nakon nepunih deset minuta, koliko je njemu trebalo da si skuha i popije kavu.
Otišao je u studio, a ja sam se prisilila uloviti kućanskih poslova, koji mi iskreno govoreći, već izlaze na nos i zbog kojih mi svaki dan izgleda isto.
Ipak nekako kroz jutro, vraćao se svako malo k meni, i u jednoj od tih usputnih posjeta počeli smo zezanciju oko toga da bih ja sada rado malo nešto drugo.
Nekog novog muža koji je potpuno različit od njega.
A da ni djetetu ne bi škodilo da dobije neke drugačije muške utjecaje, manje svemirske, a više ovozemaljske.
"Možeš se razvesti od mene. Možeš otići s drugim, ja ću te čekati jer znam da nećeš moći bez mene i vratit ćeš se kad tad. Ja te volim toliko da sam spreman pustiti te." - reče on na to sasvim opušteno i ode dalje.
"Naravno, to je zato jer si samouvjereno đubre i misliš da me nitko drugi nikada ne bi ni pogledao!!" - tulim ja u suzama svoju dnevnu dozu samosažaljenja.
Dva sata kanije, kada sam uzela pauzu, skuhala si kavu i sjela pred laptop na terasi, evo ti njega ponovo.
Odmah me oprala nervoza zbog njegove sposobnosti da se pojavi i puni mi glavu nekim svojim pričama, onda kada ja želim biti sama.
Sjedne čovjek pored mene i pogleda me.
I nekako, gleda me i za promjenu, osjećam da me vidi.
"Dosta mi je svega. Imam potrebu danas ja odvesti dijete u muzičku školu." - izjavi čovjek ničim izazvan i opušetno se nasloni, izvaljen na suncu.
Ja malo zazujim od iznenađenja i odmah oprana osjećajem grižnje savjesti što preuzima moju obavezu, krenem kuhati pravo i potpuno Jelo.
On dođe zamnom, legne se na kauč i nekako mic po mic počnemo razgovarati o nama.
The Razgovor koji muškarci mrze valjda više od ičega na svijetu.
Sve možeš, ali za Boga miloga ne započinji The Razgovor.
I tako nakon jako dugo vremena u našem braku, doznam ja svašta.
Komplicirana sam (jesam), lako popizdim (istina je), samnom je teško razgovarati jer sve okrećem naopako (mogu prihvatiti kao točno), njemu je potrebno puno više nježnosti (to prihvaćam malo teže, jer on pri tom zapravo misli na ljubiĆastost, ali ok, mogu se potruditi), želi da provodimo više vremena kao obitelj KOD KUĆE (mrzim biti kod kuće) i želi da sam manje na internetu (OMG, kill me now!).
Ja njemu kažem sve što ja želim; seks na dnevnoj bazi (OMG, kill him now!), vikende u prirodi (može prihvatiti), da ponekad smisli neku zajedničku aktivnost koja bi usrećila MENE.....ok, moj popis je stao tu negdje otprilike.
Zapravo sam totalno nezahtjevna osoba, ma koliko mi šutjeli o tome :P
Objasnio mi je da smo mi svemirski povezani. Da između nas postoji razumijevanje i ljubav koje svakodnevne pizdarije ne mogu izbrisati ni za sto godina.
Ok, misli on, ljudi se udalje, ali ovo naše...nema šanse. On ZNA da je to TO.
"Povezani smo do kraja života." - svečano izjavljuje.
"Naravno da smo povezani do kraja života, glupane, imamo dijete." - odgovorim mu ja cinično.
"Nema to nikakve veze sa djetetom. Da Čovječuljak nikada nije ni postojao, ja bih mislio isto to." - uvjeren je on.
I onda mi je priznao da je poduzeo korake da pronađe ženu koja će nam pospremati i povremeno kuhati.
Želi stvoriti uvjete u kojima ću ja imati više vremena baviti se kreativnim radom i pokušati pronaći nešto što će me ispuniti.
On zna da mi je dosta toga da mi svaki dan izgleda isto i on razmišlja o tome.
A zna i to da je potrebno obaviti tisuću glupih dnevnih stvari koje izgledaju kao da ne postoje, a itekako ti odnesu vrijeme i energiju.
Ne, on nikada nije želio da ja budem njegov servis i tehnička podrška.
On me podržava u svemu što ja odlučim. On me voli jer sam ja ja.
I želi mi pomoći da se pronađem.
Svejedno mu je hoću li servirati ručak iz Mercatora, sendvič ili neću servirati ništa.
Naravno on voli kada mu serviram Jelo, ali njemu to nije toliko jako važno.
Važno mu je samo da mu ne skuham grah na dan koncerta. Sve drugo mu je u redu.
On zaista želi da ja budem sretna.
Zaljubio se u moj smijeh prije nego me vidio.
On želi da se ja uvijek smijem.
I spreman je napraviti što god je potrebno.
Uvjerio me da je ova godina samo jedan težak period u našim životima.
I zamolio me da još malo budem strpljiva.
Neće ovako biti zauvijek.
On je svjestan dijela tereta koji ja nosim, da bi on bio tamo gdje želi biti.
A ja sam čitavo vrijeme vjerovala da mu je važno samo da ima obitelj kao svojevrsnu bazu.
Da mu je važno samo ono što se događa u njegovoj glavi.
Da sam za njega neka sjenka u pozadini, koja je tu kako bi njegov život učinila jednostavnijim.
Da više uopće ne doživljava moje postojanje.
Mislila sam da je zaboravio zbog čega smo se nekoć zaljubili jedno u drugo.
Priznajem da sam se zamislila.
Ja sam sklona vjerovati da rad na odnosu ne postoji.
Mislim, ako moraš RADITI na odnosu, onda odnos nije svemirski.
Ako nije svemirski, baci ga u smeće, ne treba ti.
Lako je prepustiti se svojim brijama. Lako je misliti da si napravio dovoljno kompromisa i da je tebi teže. Ponekad treba razmisliti jesu li oni kompromisi koje si napravio, baš oni koje druga strana želi ili su ti kompromisi ipak oni koji su ti bili lakši za odabrati.
Istina je da razgovorom ljubav raste.
Istina je da možeš ponovo upoznati osobu s kojom živiš već dugo vremena i za koju misliš da o njoj znaš sve, samo zato jer joj pereš gaće i svakodnevno stavljaš Jelo na stol.
Ako se pomakneš i pogledaš iz novog kuta, vidjet ćeš nove stvari.
Ili ćeš barem ugledati stare stvari skrivene iza nečega što ti je do tada ometalo pogled.
Mjesec mi je u raku - rečenica je koja mog muža opisuje savršeno dobro za one koji se imalo bave horoskopom.
Treba puno nježnosti. To osobi moga temperamenta može ponekad biti jako naporno.
Osjetljiv je i lako se povuče. Ne svađa se.
Ja kad popizdim, to zna cijeli svijet.
Ali on je zaista senzibilan. Poznaje me jako dobro i prihvaća me.
Dobro hendla moje promjene raspoloženja i moju potrebu da nestajem s vremena na vrijeme.
I čitavo vrijeme me voli sa uvjerenjem da je to jedino pravo za njega.
Za nas.
Nedavno mi je jedan pametan čovjek rekao: "Možda se trebaš potruditi oko ovoga što imaš. Sigurno je to ono pravo. Čokolada je lijepa knjiga i lijepi film, ali i njoj će jednom prestati puhati u glavi."
Hoće li meni prestati puhati u glavi jedan dan?
Odgovor ne znam.
Ali znam da ću uživati dok traje zatišje.
Jutro je počelo vrlo uobičajeno.
Ja sam se ustala, probudila dijete, spremila ga i odvela u vrtić.
Suprug je spavao.
Kada se ustao, pronašao me u mojoj omiljenoj pozi, sklupčanu na kauču sa laptopom u krilu i prvom kavom u ruci.
Ne sjećam se više oko čega, ali uspjeli smo se posvađati nakon nepunih deset minuta, koliko je njemu trebalo da si skuha i popije kavu.
Otišao je u studio, a ja sam se prisilila uloviti kućanskih poslova, koji mi iskreno govoreći, već izlaze na nos i zbog kojih mi svaki dan izgleda isto.
Ipak nekako kroz jutro, vraćao se svako malo k meni, i u jednoj od tih usputnih posjeta počeli smo zezanciju oko toga da bih ja sada rado malo nešto drugo.
Nekog novog muža koji je potpuno različit od njega.
A da ni djetetu ne bi škodilo da dobije neke drugačije muške utjecaje, manje svemirske, a više ovozemaljske.
"Možeš se razvesti od mene. Možeš otići s drugim, ja ću te čekati jer znam da nećeš moći bez mene i vratit ćeš se kad tad. Ja te volim toliko da sam spreman pustiti te." - reče on na to sasvim opušteno i ode dalje.
"Naravno, to je zato jer si samouvjereno đubre i misliš da me nitko drugi nikada ne bi ni pogledao!!" - tulim ja u suzama svoju dnevnu dozu samosažaljenja.
Dva sata kanije, kada sam uzela pauzu, skuhala si kavu i sjela pred laptop na terasi, evo ti njega ponovo.
Odmah me oprala nervoza zbog njegove sposobnosti da se pojavi i puni mi glavu nekim svojim pričama, onda kada ja želim biti sama.
Sjedne čovjek pored mene i pogleda me.
I nekako, gleda me i za promjenu, osjećam da me vidi.
"Dosta mi je svega. Imam potrebu danas ja odvesti dijete u muzičku školu." - izjavi čovjek ničim izazvan i opušetno se nasloni, izvaljen na suncu.
Ja malo zazujim od iznenađenja i odmah oprana osjećajem grižnje savjesti što preuzima moju obavezu, krenem kuhati pravo i potpuno Jelo.
On dođe zamnom, legne se na kauč i nekako mic po mic počnemo razgovarati o nama.
The Razgovor koji muškarci mrze valjda više od ičega na svijetu.
Sve možeš, ali za Boga miloga ne započinji The Razgovor.
I tako nakon jako dugo vremena u našem braku, doznam ja svašta.
Komplicirana sam (jesam), lako popizdim (istina je), samnom je teško razgovarati jer sve okrećem naopako (mogu prihvatiti kao točno), njemu je potrebno puno više nježnosti (to prihvaćam malo teže, jer on pri tom zapravo misli na ljubiĆastost, ali ok, mogu se potruditi), želi da provodimo više vremena kao obitelj KOD KUĆE (mrzim biti kod kuće) i želi da sam manje na internetu (OMG, kill me now!).
Ja njemu kažem sve što ja želim; seks na dnevnoj bazi (OMG, kill him now!), vikende u prirodi (može prihvatiti), da ponekad smisli neku zajedničku aktivnost koja bi usrećila MENE.....ok, moj popis je stao tu negdje otprilike.
Zapravo sam totalno nezahtjevna osoba, ma koliko mi šutjeli o tome :P
Objasnio mi je da smo mi svemirski povezani. Da između nas postoji razumijevanje i ljubav koje svakodnevne pizdarije ne mogu izbrisati ni za sto godina.
Ok, misli on, ljudi se udalje, ali ovo naše...nema šanse. On ZNA da je to TO.
"Povezani smo do kraja života." - svečano izjavljuje.
"Naravno da smo povezani do kraja života, glupane, imamo dijete." - odgovorim mu ja cinično.
"Nema to nikakve veze sa djetetom. Da Čovječuljak nikada nije ni postojao, ja bih mislio isto to." - uvjeren je on.
I onda mi je priznao da je poduzeo korake da pronađe ženu koja će nam pospremati i povremeno kuhati.
Želi stvoriti uvjete u kojima ću ja imati više vremena baviti se kreativnim radom i pokušati pronaći nešto što će me ispuniti.
On zna da mi je dosta toga da mi svaki dan izgleda isto i on razmišlja o tome.
A zna i to da je potrebno obaviti tisuću glupih dnevnih stvari koje izgledaju kao da ne postoje, a itekako ti odnesu vrijeme i energiju.
Ne, on nikada nije želio da ja budem njegov servis i tehnička podrška.
On me podržava u svemu što ja odlučim. On me voli jer sam ja ja.
I želi mi pomoći da se pronađem.
Svejedno mu je hoću li servirati ručak iz Mercatora, sendvič ili neću servirati ništa.
Naravno on voli kada mu serviram Jelo, ali njemu to nije toliko jako važno.
Važno mu je samo da mu ne skuham grah na dan koncerta. Sve drugo mu je u redu.
On zaista želi da ja budem sretna.
Zaljubio se u moj smijeh prije nego me vidio.
On želi da se ja uvijek smijem.
I spreman je napraviti što god je potrebno.
Uvjerio me da je ova godina samo jedan težak period u našim životima.
I zamolio me da još malo budem strpljiva.
Neće ovako biti zauvijek.
On je svjestan dijela tereta koji ja nosim, da bi on bio tamo gdje želi biti.
A ja sam čitavo vrijeme vjerovala da mu je važno samo da ima obitelj kao svojevrsnu bazu.
Da mu je važno samo ono što se događa u njegovoj glavi.
Da sam za njega neka sjenka u pozadini, koja je tu kako bi njegov život učinila jednostavnijim.
Da više uopće ne doživljava moje postojanje.
Mislila sam da je zaboravio zbog čega smo se nekoć zaljubili jedno u drugo.
Priznajem da sam se zamislila.
Ja sam sklona vjerovati da rad na odnosu ne postoji.
Mislim, ako moraš RADITI na odnosu, onda odnos nije svemirski.
Ako nije svemirski, baci ga u smeće, ne treba ti.
Lako je prepustiti se svojim brijama. Lako je misliti da si napravio dovoljno kompromisa i da je tebi teže. Ponekad treba razmisliti jesu li oni kompromisi koje si napravio, baš oni koje druga strana želi ili su ti kompromisi ipak oni koji su ti bili lakši za odabrati.
Istina je da razgovorom ljubav raste.
Istina je da možeš ponovo upoznati osobu s kojom živiš već dugo vremena i za koju misliš da o njoj znaš sve, samo zato jer joj pereš gaće i svakodnevno stavljaš Jelo na stol.
Ako se pomakneš i pogledaš iz novog kuta, vidjet ćeš nove stvari.
Ili ćeš barem ugledati stare stvari skrivene iza nečega što ti je do tada ometalo pogled.
Mjesec mi je u raku - rečenica je koja mog muža opisuje savršeno dobro za one koji se imalo bave horoskopom.
Treba puno nježnosti. To osobi moga temperamenta može ponekad biti jako naporno.
Osjetljiv je i lako se povuče. Ne svađa se.
Ja kad popizdim, to zna cijeli svijet.
Ali on je zaista senzibilan. Poznaje me jako dobro i prihvaća me.
Dobro hendla moje promjene raspoloženja i moju potrebu da nestajem s vremena na vrijeme.
I čitavo vrijeme me voli sa uvjerenjem da je to jedino pravo za njega.
Za nas.
Nedavno mi je jedan pametan čovjek rekao: "Možda se trebaš potruditi oko ovoga što imaš. Sigurno je to ono pravo. Čokolada je lijepa knjiga i lijepi film, ali i njoj će jednom prestati puhati u glavi."
Hoće li meni prestati puhati u glavi jedan dan?
Odgovor ne znam.
Ali znam da ću uživati dok traje zatišje.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
