JEDAN APSOLUTNO SAVRŠEN DAN

Danas je bio savršen dan.
Iako je započeo uglavnom panično.
Suprug je oko 12 trebao otputovati u Shanghai. Baka je sutra trebala doći po Čovječuljka.
A ja?
Ja sam trebala imati slobodan tjedan.
Biti sama.
Zaista sama, nakon dugih osam godina.
Imala sam sjajan plan.
Zapravo nekoliko njih.

Kao što je to i red, Čovječuljak se u sedam ujutro uvukao u moj krevet.
Znala sam da je vulkanski oblak ozbiljna prijetnja mom slobodnom tjednu, ali nisam se dala. Svim svojim mentalnim snagama vizualizirala sam dva aviona kako polijeću, sretno stižu na odredište i mene ostavljaju u dugo sanjanoj samoći.
U duhu pozitive počela sam tiho pričati Čovječuljku na uho kako će baka doći po njega, kako će mu biti predivno, kako će raditi mnoge zabavne stvari, jesti jako puno slatkiša i gledati crtiće koliko ga bude volja.

- „Ali mama, to znači ne mogu na Timonov rođendan?“

Fuck!!!
Potpuno sam zaboravila rođendan. Zaboravila sam da zbog rođendana nije u Subotu otputovao baki. Naravno da nisam još ni poklon kupila.
Moram oprati veš, osušiti veš, ispeglati veš, spakovati veš, skuhati Jelo i odvesti Supruga na aerodrom. I sa petogodišnjakom odabrati poklon za rođendan.

Nema šanse!

Iskačem iz kreveta, pripremam doručak, palim svoju skupocjenu peglu kojoj treba pola sata da se zagrije i brzo radim plan. U to se ustaje Suprug i veli mi da su letovi otkazani, ali da još ništa ne zna sigurno jer postoji mogućnost da ih „nekako prebace“ do Atene.
U mislima vidim mali avion sa dva propelera, koji glasno bremči kroz zrak, njih koji drže kofere u krilu i imaju na glavi letačke naočale.
Alternativa je da se zračna luka ipak otvori i da se motori aviona napune vulkanskim česticama i naravno avion se ruši.
Čvor u mom trbuhu postaje sve veći.
Nisam sposobna raditi ništa konstruktivno. Odlučujem, ako Suprug pogine u avionskoj nesreći, neću prodati kuću. Borit ću se hrabro za budućnost svog djeteta. Razmišljam čiju ću pomoć tražiti da izvučem glazbu iz njegovog kompjutera i nekako je eksploatiram. Zamišljam sebe kao snažnu ženu koja po danu brine za svoje dijete a po noći uz svjetlo svijeće šiva za bogate dame.
Ponavljam mu oko stotinjak puta u minuti da ga volim. I da su on i dijete moj život. I da zašto ipak ne bi odgodio put.

Da, ja sam pomalo paničar.

Odlučujem da je dobar trenutak da skrenem misli sa svega tako što ću skoknuti do Mullera i kupiti poklon za dječji rođendan.
Shopping, pa i onaj za dječji rođendan liječi sve boljke, to je znanstveno dokazano. Čovječuljak je oduševljen. On ionako još ne razumije što je avionska nesreća.

U Mulleru, nova vrsta pakla. On bira poklone koji koštaju preko 500 kuna.
Objašnjavam mu da, eto mama nema novaca za to, ali možda neki malo manji paketić legića bude sasvim u redu.
Dolazimo do kompromisa.

Ipak....

„Vidiš kako je to....on će dobiti sve ove legiće a ja baš ništa. Niti najmanji paketić.“ – tužno me obavještava potomak.

Pokušavam djelovati odgojno i velim mu: „Sjećaš se kako kad je tebi bio rođendan, ti si dobio jako puno poklona, a drugi isto nisu dobili ništa. Tako ti to ide, onaj kome je rođendan taj dobije poklone. Drugi dobiju kad je njihov rođendan.“

„Joj mama! Gle kak je super ovaj autić!“ – ne posustaje on.

- „Ljubavi, rekla sam ti....“

- „Ma samo gledam! Pusti me da gledam!“

Puštam ga.

- „Evo, kupi mi samo ovaj najmanji.“

I tako krećem prema blagajni, sa dva paketa legića i po putu ulovljenom velikom nutelom. „Za palačinke, kad ih jednom napraviš“.

Izlazeći iz dućana sjetim se knjige koju želim već neko vrijeme. Zalutam u knjižaru, tek toliko da pogledam koliko košta. Nije bila skupa. Kupila sam ju.
I ugledala zgodnu knjigu o gusarima koja bi baš savršeno pasala uz gusarske legiće koje smo kupili.
Neprocjenjivo.
Neću reći za koliko kuna sam olakšala suprugovu karticu, jer ipak on redovno čita ovaj blog.

Tako zadovoljna, i jelte olakšana, krenem doma.
Suprug me dočeka sa viješću da je put odgođen do Utorka. I obavijesti me da će dan provesti sa nama.

Sretno se zavalim u kauč, zagrlim Supruga, ljubim ga sva zahvalna jer sam uvjerena da je upravo izbjegao stravičnu smrt u avionskoj nesreći. Čovječuljak se uvuče između nas, nešto brblja, mi se smiješimo.... i obiteljska idila je tu.
Baš kad sam pomislila da sam ja zapravo osoba koja totalno voli obiteljsku idilu, i kako eto mogu napokon za sebe reći da sam zrela i odrasla osoba...sirenski zov.
U obliku sms-a.
„Mi smo u Maraschinu na kavi. Dolaziš?“

Uzvrpoljim se ja. Ali neugodno mi je. Suprug je svečano odlučio provesti dan sa nama. Bed je ako ja sad odem, jel da?
A nisam ni ručak skuhala. Za ciglih dva sata moram odvesti dijete na ročkas.
Gleda on mene, gledam ja njega.

„Ajde briši. Sastrugat ću kukuruz sa one sinoćnje pizze i pojest ćemo ostatke.“ – veli meni najbolji muž na svijetu.
Utisnem mu zvučni poljubac u čelo i nestanem sa mjesta zločina.


Vozeći, gotovo doživim omanju automobilsku nesreću, pokušavajući uočiti da li je Zlatkov auto parkiran pred kućom. Potreba ili navika?
Ne znam. Ali znam da je ipak pametnije gledati pred sebe dok voziš.

Neprocjeniva kava sa neprocjenjivim ženama, nova torbica u mojoj kolekciji i malo manje neprocjenjiva spoznaja da je u Maraschinu zabranjeno pušenje. Trebati će pronaći novu omiljenu birtiju za kurcne centralaške kave. Breaking my heart.

Na odlasku doma, lebdim. Grad je potpuno prazan. Ptičice pjevaju, a kiša rominja.. Proljeće čuda radi. Noge mokre do koljena, niz lice mi cure kapljice kiše. Uživam punim plućima.

Danas je dan zajedništva i zajedno odvodimo dijete na rođendan. Spoznaja koja me prije godinu dana užasavala, sada mi daje koji sat slobode. Rođendan je bez roditelja.

Suprug je gladan.
„Mek drek i seks ili restoran bez seksa?“ – pitam ga ja.

Odlazimo u Mcdonalds. Poslužuje nas lik iz američkih filmova. Onaj ćelavi niski frajer u četrdesetima, sa zlatnim prstenom, naočalama i beskrajnom dozom ljubavi za ono što radi.
Oduševljeno priča o pitama koje imaju. I o novom okusu jagode i vanilije. Veli da pitu od jabuke više ni ne spominje jer ona je ponosni dio njihove stalne ponude.
Ja jedva gušim smijeh, a Suprug ga gleda otvorenih usta. Na njegovim prsima impozantna pločica koja nam govori da je on Voditelj poslovnice.
Uvjerio me da je pita od jabuke sa sladoledom i preljevom od čokolade upravo ono što ja želim. I ono što mi on može dati. Pristajem. Vadi iz frižidera pitu koju je, greškom, eto baš maloprije napravio.
Jebi ga. Popušila sam sam staru pitu.
Ali frajer zna posao.

„Ovoga su obučavali ravno u Americi“ – veli meni suprug, uz konstataciju da mu je baš žao što nismo neko vrijeme živjeli u Americi.
Yeah right!

Nekako sam sva vesela. Smijemo se ko blesavi. Hranimo vrapce pomfritom. Osjećam se gotovo kao na početku veze.

Suprug ima 42 godine i još uvijek se srami kupiti prezervative. Dođe na pult i tiho promrmlja „molim vas prezervative.“
I osramoti se, jer prodavačica ga ne razumije baš dobro što on to hoće. Pa mora ponoviti glasno i razgovijetno. A u međuvremenu u dućan uđe još netko tako da njegova neugoda bude potpuna.

Kad sam bila mala i ja sam se sramila kupiti prezervative.
Tako sam jednom natjerala mamu da ode u ljekarnu i kupi mi prezervative. Ni mami nije bilo svejedno. Ali kao svaka dobra majka, ona zna da je neprocjenjivo uputiti dijete u seksualno odgovorno ponašanje.
Kvaka je bila u tome što sam ja željela baš određenu vrstu prezervativa. I dok su ona i teta u ljekarni pregledavale sve vrste prezervativa, mami je dozlogrdilo i rekla je „Oprostite, samo malo.“
Izašla je vani, uvukla me u ljekarnu i rekla mi „Izaberi si sama. Mi ne pronalazimo te koje ti hoćeš.“
Od tada, prezervative kupujem sama. I uopće se ne sramim.


Uglavnom, danas je bio savršen dan. Suprug i ja proveli smo neko zaista, zaista kvalitetno vrijeme zajedno. I to bez prezervativa.

Sada zadovoljno tipkam u svom kutku kauča.
Dobar je seks.
Ali nakon njega, ja ipak najradije spavam sama.