DON'T PUT ALL EGGS IN ONE BASKET ILI NE STAVLJAJ NJEGOVA JAJA U KOŠARU AKO NISI SIGURNA DA ŽELIŠ DA TAMO I OSTANU

Dugo sam vjerovala da su muškarci nezreli. Ili barem većina njih. Oni koji nisu.....pa za njih smo ionako udane pa se to ne računa.
Jesu li oni nezreli ili oni samo odgovaraju na naše potrebe?
Jer mi žene ne možemo živjeti bez drame. Ili barem većina nas, jer one koje mogu....pa one ionako ne nalijeću na nezrele muškarce.

Moja prijateljica, Ona koje je upoznala Njega, potaknuta mojom zrelom odlukom da izbacim Zlatka iz sistema, odlučila je razriješiti i svoju, nimalo jednostavnu situaciju.
Nazvala Ga je i zamolila da se nađu. Kratko, svega desetak minuta. Željela je napokon izvesti stvari na čistac i vidjeti na čemu je. Hoće li tu biti ičega ili neće ničega.
Umorilo ju je to natezanje, javim se, ne javim se, vidimo se i odemo na kavu, pa se ne vidimo i ne poznamo danima.
I tako nazove ona njega, on veli da je sad preveć zauzet pa se možda čuju neki drugi dan.
Zove ona njega drugi dan, i treći dan i tako dalje. Mobitel mu je isključen. Mislim tko još danas isključuje mobitel kad postoji opcija silent.
Jedino ako ideš na snimanje mozga. Što za dotičnog u ovom slučaju možda i nije loša ideja.
U međuvremenu, podružili su se lijepo i on nakon toga opet uključi mobitel u nadi da je opasnost prošla.
Ali ne, ona želi u svakom slučaju da joj on u lice reče ili jesmo ili nismo.
Mi žene, u većini slučajeva smo takve. Volimo otvorenu igru. Razmišljamo „Ok, reci mi da odjebem i nema problema. Samo mi reci.“

Muškarci, u većini slučajeva to ne vole. Oni su najsretniji kad se situacija glatko riješi sama od sebe. Nitko ništa ne spominje i sve je lijepo, počešljano i sa mašnicom u kosi, bez musavih obraza i prljavih ruku.
A na taj način i sve opcije ostaju otvorene.

„Ja neću odustati“ – veli mi Ona. Međutim u jednom trenutku i njoj je bilo dosta.
On se javio, počeo sa nekim pričama kako jednostavno nema vremena, kako je prezaposlen, kako bi to mogli riješiti i preko telefona, kako kometi padaju i bliži se smak svijeta, kako je u prošlom životu bio spajdermen i kako je zapravo stvarno nevidljiv i zato ne može doći na sastanak.
Ok, ona je odustala, rekla je nema veze, zaboravi sve i tako dalje.
Sretnu se nešto kasnije, upravo tog istog dana. On ju gleda, smješka se, klima glavom, pita što ima i tako.....
Sve je divno, počešljano, sa mašnicom u kosi i umivenim obraščićima.

Ona prolazi apstinencijsku krizu, zabranjuje mi da ga spominjem, ne razgovaramo više o X temi.
Pričamo o Normalnim i Odraslim stvarima, djeci, kuhanju, vremenu i poslu.

Ja, nakon što sam prizdravila, ulovila sam se posla. Ne mislim na Zlatka. On je miljama daleko od mene.
Zato mi odgovara novi režim našeg druženja.
Uvijek nakon bolesti ja sam spremna za novi početak. Imam dojam kao da sve ono prije nije ni postojalo. Obavezno kad ozdravim radim veliko čišćenje, donosim krupne odluke i slično.
Jednom sam čak ostavila dečka nakon što sam bila bolesna tjedan dana. I našla novog. Osim što sam ovom prvo to zaboravila reći. Pa je bilo ponekih problema.

Enivej, ju get d point.

Ja sam zdrava i sva sam svježa.
Prozori su oprani, cvijeće je posađeno, terasa je spremna za ugodno ispijanje kave. Veš je opran i presložen, ormari pročišćeni.
Totalno sam Odrasla i Normalna. Riješila sam stvari koje su čekale jako dugo da ih riješim. Podigla račune iz kaslića, nasaftala životinje sa frontlineom, odnijela boce i novine u reciklažu. Oribala fuge u kupatilu i kuhinji.
Danima kuhala zdrava i nutricionistički kvalitetna jela. Natjerala muža na seks u ovih nekoliko dana puno više puta nego u čitavoj protekloj godini.
Skuhala sam domaći sok od limuna. Ma milimetar mi je falilo da krenem sa kuhanjen zimnice u proljeće.
Čak sam se i naspavala.


Ustajem se jutros i shvaćam da posla više nema. Napravila sam faking sve što sam morala. Nazovem Nju i pozovem ju na kavu. Ona ne može. Ima posla. Radi.
"Dobro, budi Odrasla i Normalna Osoba i radi i umri od dosade!" - kažem joj ja.
Svaka nezrela krvna žilica u mom mozgu vrišti „Beep, beep! Boring! Boring!“

Ostajemo samo ja i moj laptop.

„Nije taj Zlatko tako loš“ – mislim si ja.
Ok, nije baš cvijeće od muškarca, ali k vragu, zabavan mi je. Zar nije bolje navečer ne spavati jer mi nije odgovorio na poruku, nego zato jer nisam platila struju.
Ionako ne spavam ni u kom slučaju.
Ribam sudoper po peti put i kažem si: „Pa mene on i privlači iz tog razloga. Budimo realni, zar bi mi se sviđalo da me drži za ruku i šapće mi nježne riječi na uho? Zar bi mi bio privlačan da na svaku moju poruku odgovori sa dvije?“
Odgovor je: ne.
Umrla bih od dosade. I u glavi bih stisla delete, a na fejsbuku off line.

Zabavan mi je jer je nepredvidiv. Jer me jedan dan voli, a drugi i ne primjećuje. Jer me zabavljaju njegove rečenice koje samo ja razumijem. Zabavan mi je čak i zato jer mislim da to radi i sa drugim ženama. Mislim to čak i kad mi kaže da to nije istina.
To našem odnosu daje dinamiku.
Da nema toga, pili bismo kavu i razgovarali. I možda shvatili da nemamo zajedničkih tema.
I naš tako zabavan odnos bi umro prirodnom smrću.
Zar nije bolje ovako?
Ja se zabavljam, on se zabavlja. I ljudi koji čitaju blog se zabavljaju.

Priznajem, ja sam drama queen.

Ali ruku na srce, tko još danas želi čitati o idili?
I gdje je tu rečenica: U idućem nastavku pročitajte.......?