LOVESICK ILI NEMA NADE U KIWIJU

Moram vam ispričati jednu od meni omiljenih anegdota.
Najbolja Frendica i ja sjedimo kod nje, nešto smo ljubiĆaste i pušimo i trkeljamo.
Njen savršeni sinčić u jednome trenutku dolazi do nas, pokazuje kiwije na stolu i pita „Mama, ja bi kiwinadu.“
Ona ga gleda, povlači duboki dim cigarete i rezigniranim glasom veli :“Nema nade u kiwiju, dušo.“


To je trebao biti moj savršeni tjedan.
Svi već znaju da sam čim je Suprugov let potvrđen, brzinom munje torpedirala Čovječuljka u Split i moji Savršeni Dani trebali su početi.

Ja sam žena koja rado ima vizije. Tako ponekad imam viziju da sam umjetnica, ponekad da sam makrobiotičarka, ponekad da sam poslovna žena i slično. Onda sukladno tome prilagodim i svoje ponašanje. Pa idem na radionice kuhanja i trošim svu silu novaca u dućanima Bio&Bio, dovlačim doma raznovrsne namirnice egzotičnog imena i još egzotičnijeg porijekla.
Ili upisujem skupe tečajeve crtanja, trošim svu silu novaca po specijaliziranim dućanima, pa dovlačim doma profesionalne kistove i boje.
Ili se ponudim Suprugu da ću ja brinuti o njegovim administrativnim stvarima, pa nekoliko dana, najčešće maksimalno dva, pišem dopise, tekstove, programske knjižice i slično. Jednom kad mi dosadi, a njemu je pomoć još uvijek potrebna izvlačim se na sve moguće načine.

Ja sam jednostavno osoba koja se lako oduševi i lako ohladi. Dovoljno mi je da određenu materiju savladam do neke granice i meni je dosta. Na žalost u svemu sam takva.
Ja za to volim okriviti Svemir.
Sebe nikako.
S vremenom sam prihvatila da se rad na sebi u tom smislu fakat ne isplati – ja se promijeniti ne mogu. Ono što dođe moram prihvatiti sa oduševljenjem, uživati dok traje i mahati mu sa olakšanjem na odlasku.

Tako sam ja imala viziju za svoj slobodan tjedan. Prvo sam mislila kako ću detaljno pospremiti kuću, pa čak i one kutke pred kojima inače zatvaram oči.
Mislila sam kako ću napokon spremati sebi hranu kakvu JA volim, a inače ju ne radim iz čiste lijenosti da ne kuham dva različita ručka. Na jelovniku su trebale biti alge, sjemenke, polusirovo povrće, tempeh i seitan.
Nakon toga u moju viziju se savršeno uklapala slika mene kako u širokoj košulji umazanoj bojama izbacujem u naletima svu svoju kreativnost. Čak sam se dogovorila sa Suprugom što sve u kući smijem oslikati.
Nakon toga, tu je naravno bilo vrijeme koje sam zamislila provesti sa prijateljicama. Dvoumila sam se između sushija i vina i karaoka i piva. I naravno beskonačno dugačke kave.

A iznad svega, zamišljala sam da bih mogla pozvati Zlatka. Mislila sam da bih mu rado napravila kolače. Zlatko mi djeluje kao osoba koja zna uživati u okusima.


Stvarnost je izgledala popuno drugačije. U kući jedva da sam i boravila, a kamoli ju pospremila. U jednom trenutku pomislila sam da ću pronaći nešto mrtvo u kuhinji. Nisam imala čistog veša ni čistih rajngli.
Jedina hrana koju sam konzumirala bio je ABC sir. I nutella. Žlicom. Direktno iz kantice.
Beskonačna količina kave i cigareta.
Ni K od kreativnosti. A kako smo utvrdili u prošlim postovima, ni od bilo čega drugog.

I tako, prvu večer nakon što sam iskrcala Čovječuljka, krenula sam u izvrsnom ritmu. Najbolja Frendica i ja izašle smo na cugu. U omiljenom kafiću, u smjeni je bio jebozovni konobar, naš omiljeni. Svojedobno mi je nudio da mu dajem satove klavira.
Danas mi je žao što nisam.
Nije da imam pojma o klaviru.
Ali snašla bih se.

Ja sam nepodnošljivo osjetljiva. Iako uopće ne djelujem tako. Dovoljno je malo vlage, nedovoljno osušena kosa, malo propuha i ja ću sigurno idući dan osvanuti prehlađena.
Tu je večer bilo prohladno i vlažno, a mi smo sjedile vani (prokleti zakon o nepušenju u zatvorenim prostorima).
Jutro me dočekalo sa bolnim grlom.
Nisam odustajala, nego sam svježe oprane kose otišla u grad sa frendicama na kavu. Sa otvorenim prozorom auta.
Bilo je sunčano, ali je puhalo.
A nije bilo Supruga da mi kaže „Nemoj!“
On je taj koji uvijek pazi na moje zdravlje. Ja jurim kroz svijet uvjerena da mi nitko ništa ne može.


U svemu tome, možda sam pozvala Zlatka da navrati do mene jednom. Možda. To zna samo on. I ja.

Ako sam ga ikada pozvala, Zlatko je na to odgovorio svojstveno sebi.
Nikako.
Pravio se da ga uopće nisam pozvala.
Ignoriranje je njegov omiljeni sport.

I tako sam ja brijala čitav dan i baš kad sam krenula kasno poslijepodne u kino, nazvala me Dobra Vila da odemo na cugu.
Volim neočekivane obrate, pa sam bez problema okrenula auto i vratila se natrag.

Dugo smo razgovarale i ispričala mi je jednu tužnu, ali vrlo zanimljivu priču o tome kako je jednom izgubila posao života na veoma ružan način. Ali kako je sretna jer da se to tada nije desilo nikada ne bi pronašla svoj Pravi Poziv.
Divile smo se Svemiru i razišljale o tome kako je sjajno to što nikad ne znaš kada neka ružna situacija nosi potencijalni dar za tebe.

Kako ovih dana svi s kojima komuniciram imaju svog svojevrsnog Zlatka, nije ni ona bila iznimka te večeri.
Pričala mi je još i o sjajnim tretmanima na koje ide da bi se, kako je rekla, „riješila opsesije“.

„Uzalud ti tretmani ako ćeš se družiti sa mnom.“ – rekla sam joj vrlo ozbiljno, jer jedino o čemu sam JA ovih dana sposobna pričati jest moja opsesija.

„Znam predomislila sam se. Sad idem na tretmane da bih realizirala opsesiju“ - odgovorila mi je mrtva hladna.

Tu smo večer pretresle mnoge teme. Između ostaloga, rekla mi je da žali mog Zlatka i da sam ja Žena Koja Se Skriva Iza Ekrana.
Ignorirala sam njene teorije i ostajala pri tome da je Zlatko običan, kako to moja Najbolja Frendica zove, rektumčić.

Prokleti zakon o nepušenju te je večeri zabio posljednji čavao u moj lijes.

Probudila sam se bolesna tako jako, kako dugo, dugo vremena nisam bila.
Jedna nosnica je bila potpuno zaštopana, dok je iz druge curilo. Glava mi je bila veća od zeppelina a uši su mi bile začepljene. U prsima tri tone brusnog papira.

Ulovio me očaj. Moji slobodni dani!! Propali!

Često se čuje rečenica „Kad ti život da limune, napravi limunadu“.
Pod dojomom svih sinoćnjih razgovora, prihvatila sam svoju bolest kao poruku iz Svemira.
Moje mi tijelo poručuje da se moram osloboditi svoje opsesije. Ostala sam doma i prepustila se pročišćavajućem plakanju. Ignorirala sam telefone, interent, fejsbuk i sms-ove.
Uzela sam si tri filma u videoteci. Sva tri vrlo znakovitog naziva: Ljubav se događa, Njemu baš i nije stalo i Razum i osjećaji.
I prigrlila Trebate li nježnosti – Milku. Da, trebam pun kurac nježnosti – zato je moja Milka bila od 300 gr.

Svima objavljujem da sam odlučila pokopati svoju opsesiju i da sada tugujem.
Odlučila sam od faking limuna napraviti limunadu.
Najbolja Frendica šalje mi poruku:
„aaaaaaaaa
ne pizdi!!!
premlada si se udala, previše si bila ona koja odjebava. nisi stigla dobit nogom u dupe. boli pun kurac al te ojača. digneš nos, opičiš jebenu mjuzu, piješ neki alkohol iz visoke čaše, ćagaš, šminkaš se, ponašaš se ko da je tvoja kuća set za snimanje spota, usput malo cmizdriš ali i dalje cupkaš, presvlačiš se u omiljenu robu i jebetiseeeee

jer ti si kraljica svemira!
boli me kurac možeeš me i javno citirat. al to je tako.
muškarci su potrošna roba.
otplači, okej. ionako imaš samo jedan (dozvoljeni :hrinat:) dan za to ;) a sutra po svom!! „


Dobra Vila me pak tješi: „Ne brini, Svemir će to napraviti onako kako je najbolje za tebe“

„Ja znam što je najbolje za mene, ali ja ne želim TO. Ja želim ono drugo, ono što je najgore za mene!“ – tulim neumorno.

Prevrćem u glavi sve one situacije, a bilo ih je puno, kada je Zlatko bio stvarno govno prema meni.
I sve sam zadovoljnija, jer fakat od limuna radim limunadu. Iliti od govna pitu.
Tugujem, bolujem, analiziram, u svakom trenutku se osjećam sve bolje i već znam da ću se probuditi ujutro kao Nova Osoba sa Novom Vizijom, bez Zlatka u svom životu. Jako mi pomaže to što izbjegavam susrete s njim. Ne kaže se uzalud „daleko od očiju, daleko od srca“.
Iako mi se srce stisne kad se sjetim onog nakrivljenog smješka.

Da nisam ostala sama, da se nisam razboljela, ne bih nikada imala svo to vrijeme samo za sebe i svoje misli.
Ok, možda taj Svemir zaista zna što radi.

Odlučujem da je vrijeme da svom tijelu dam nešto vitamina i odlučujem se na kupnju.
Nakupovala sam avokada, limete, cherry rajčica, rikole, tofua, mozzarele, feta sira. Sve u svemu mala vrećica – pun kiki novaca.
Nebitno – ja to zaslužujem :loreal: mislim si.

Susrećem poznate ljude, pitaju me o mom blogu. Divno im je kako pišem. Zlatkovo ime opet blinka u mom mozgu i ja opetovano padam u komu.
Prokleti Zlatko, kad ga se jednom riješim, hoću li više uopće pisati blog?!
Zbog njega sam započela pisati.
Kao što sam ja hranila njegov ego, njegova sranja su hranila moju inspiraciju.

Sjetim se nečega što je Dobra Vila rekla „Ako se riješimo svojih opsesija postat ćemo DOSADNE! Izmjenjivat ćemo recepte i listati albume sa dječjim slikama. Postat ćemo NORMALNE ODRASLE ŽENE!“

Ne želim biti normalna, ne želim biti odrasla ni mrvicu više od onoga što je neophodno. Ne želim biti obična.

Ali svakako želim od limuna napraviti limunadu. I dobro mi ide.

Ali o čemu ću pisati kad jednom eliminiram Opsesiju? Hoće li moj blog
postati blog sa receptima. Hoću li lijepiti dječje fotke?
Ili ću zanemariti faking limunadu i nastaviti po starom?

I onda shvatim. Život mi nije dao limune.
Dao mi je jebene kiwije.