SPONZORUŠA

Perem si ja tako kosu i razmišljam.
Voda je definitivno moj medij. Volim biti okružena vodom. Najsretnija sam kada pada kiša, obožavam more, često si napunim kadu....ma volim čak i bazene koliko god da su gnjusni.
I tako mi kroz vodu padne na pamet da bih trebala napisati nešto o sebi.
Mrzim pisati činjenice o sebi iz jednostavnog razloga što ja o sebi ne znam baš puno.

Znam da sam udata. Da imam jedno dijete i kuću na selu. Imam i svoj auto. Koji je doduše pokvaren ali to je neka druga tema. Znam da imam i psa.
Tehnički, to nije moj pas, nego pas mog muža. Njegov dio kućnih ljubimaca iz prvoga braka. Ali ja ga stvarno volim.
Psa mislim.

Volim još i cvijeće, miris zemlje, dobru kavu, marlboro light, šarene stvarčice koje proizvode kinezi, volim boje, volim glazbu, volim lijepe automobile i malo bržu vožnju, jednom rječju volim sve što vole mladi.

I tako...mi se furamo na spiku da smo umjetnička obitelj. Moj Suprug, on je glazbenik. Ja, ja sam, nazovimo to likovni umjetnik. Moze i umjetni likovnjak.
Istina je zapravo, da sam ja očajna kućanica koja ima ambicije biti umjetnica. Bar onako, za po doma.
Pa malo radim keramiku, malo crtam, malo bojam, malo šaram po zidovima i tako...pogodili ste, još uvijek čekam da se niz onu božansku cijev spusti božanska inspiracija.

U međuvremenu odgajam dijete, uzgajam muža, pospremam kuću, a razvila sam i izvrstan osjećaj za skuhati fino Jelo.
Točno je zapravo to da obožavam kuhati. Valjda zato jer obožavam jesti. Pretpostavljam da će se s vremenom na ovim stranicama pojaviti dosta slova na tu temu.
Ipak najviše od svega volim ljude. Volim se družiti s njima, volim razmišljati o njima, volim razgovarati s njima, volim smišljati kako da ih razveselim. Imam potrebu za neprekidnom interakcijom. Okružena sam određenim brojem elektroničkih naprava kojima sam stalno u kontaktu s nekim.

Znam, nije to baš neka karijera. Ali eto, ako jednom budu plaćali za kafenisanje, sms-anje, forumiranje i telefoniranje, znam da cu biti jedna od bogatijih žena uokolo.

Sve ovo možda zvuči kao da bolujem od viška slobodnog vremena. To ipak ne mogu potvrditi kao točno.
Jer sve što se događa u mom danu, potrebno je i važno. Ili meni, ili drugima.

Ne mogu zamisliti da budem zaposlena. Ne zato jer bi mi bilo teško raditi, nego zato jer ne mogu zamisliti da se svaki dan ustajem u isto vrijeme i odlazim na isto mjesto i tamo onda ostajem određeni broj sati.
Mislim da bih umrla od gušenja i dosade. Čak i kada bi to bio neki posao koji jako volim.
Problem je možda u tome što nisam još pronašla ništa što bih voljela dovoljno.

Nije da ne bih mogla sve to, kada bih morala. Ipak, još nikada eto nisam bila prisiljena.
Što me dovodi do toga, da ako izuzmemo ne razbijanje pločica na zidu u kupijoni, najvažnije je imati dobre prijatelje.

Kako piše na fejsbuku, to su oni ljudi koji služe da kad ti je sjeban dan odeš i sjebeš ga i njima.
Kod mene doma ti ljudi još brinu da ne budem tužna, plaćaju mi kave, poklanjaju mi svakakve poklone, kupuju mi i odjeću, a po potrebi plaćaju i račun za struju.
I uz sve to, oni me vole, bez obzira na sve :tiwi:

Da rezimiramo, ja sam svojevrsna sponzoruša koja voli sve što vole mladi.